koji vrag

http://img222.imageshack.us/my.php?image=klinci2op.jpg

Moje najdraže godišnje doba. Zapravo počine sa maminim rođendanom, a ako ćemo cjepidlačiti, sezona je počela kojih 15-ak dana ranije. Tada je, naime, rođendan "oca godine". Moje prokletstvo, kažete mi datum svojeg rođenja ili neki , bilo koji datum, i ja ću ga zapamti. Imala sam ideju da nazovem gospodina ili još bolje da mu mailam sliku, zapravo bila je to ideja moje Tine koju su cure sa velikim osmijehom prihvatile, ali nisam htjela tako. Još moram smisliti, razmisliti i raščistiti sama sa sobom. Imam nešto na pameti, naravno obavijestit ću vas. Neću si sada glavu razbijati sa davaocem sperme, ima puno veselijih tema. Na primjer – sezona rođendana. Kako sam rekla, počinje sa maminim rođendanom (za one koji su se bojali da će dobiti kuhače – dobila je sjenilo za oči koje koristi u svakoj prilici, ali i neprilici), pa s onda slijedili rođendani mojih nećaka (istina je da po istim krovom svi imaju isti bioritam) na kojima sam se istrošila. Kupi Harry Pottera, pa knjigu, pa film, pa igricu… samo mene pitajte, znam sve što o tom malom čarobnjaku. Ali nije mi žao, prvo i ja ga volim, a drugo (i još važnije) taksu slatki kada dobiju nešto što stvarno žele, a ne što njihovi roditelji bake misle da im treba. Sada napokon dolazi na redi sezona rođendana ljudi koje sam ja birala, a ne ih dobila. (Taj niz isprekidan je rođendanima mojeg djeda i jedinog bratića sa mamine strane s kojim mi razgovaramo, tj. koji razgovara s nama.) I nije tako dugo to razdoblje, od sredine listopada do sredine studenog. Ali je veselo i ostavlja mi točno toliko vremena da se uspijem opraviti do Božića. U tom razdoblju je i rođendan, meni, najdražeg bića na cijelom svijetu. Možete pogoditi, zar e? Balerine. Dobro, nju nisam birala, ali i da jesam, ne bih mogla bolje izabrati. Evo kako se a pripremam za tih mjesec dana (nešto više): Ispišem si sve važne datume i pokraj njih imena svojih curica. Onda sjednem i dobro razmislim što koja voli. Pa zapravo i nije tako strašno, samo su njih četiri i sada još balerina. Balerini pripremam posebno iznenađenje, ali i o tome ćete biti obaviješteni. Naravno! Ha, a mislili ste da nećete?! Inače, da znate, taj datum je za točno 20 dana. E, sada se mogu vratiti na pripreme. Nakon dužeg razmišljanja, baš svaki put, zaključim da je najbolje ići sa provjerenim poklonima. Možda nije maštovito i cure me čitaju kao otvorenu knjigu i znaju čemu se mogu nadati, ali svaki put ih iznenadim. Recimo, svojoj Ivi, pravoj čitačici, svaki put kupim knjigu i ona se, iako očekuje knjigu, svaki put razveseli, jer nepogrješivo znam što želi. Nije da se hvalim, ali kada nekoga znate ravno 15 godina i nije to neka umjetnost. Goge moja voli razne đinđice, a toga, na sreću, uvijek ima (a ja sam vidjela nešto čemu neće moći odoljeti), Nika, nikada nećete pogriješiti ako joj kupite sjenilo i maskaru (po mogućnosti vodootpornu) ili kakvu slatku majčicu. Jedino mi je Tina problem, ali ni ona preveliki. Ona voli "otkačene" poklone, s toga će ove godine dobiti papuče. Možda i ne zvuči "otkačeno", ali dio je naše priče iz djetinjstva. Po njezinom i cure se mogu pretvoriti u papučare i to joj ova druga (između nas je sestrinstvo, u koje možemo biti primljene samo nas dvije) to mora dati do znanja tako da joj pokloni papuče. E, došlo je i to vrijeme, draga moja! I, naravno, svaka će dobiti tortu. Iako me svake godine mole da je ne radim (ne znam zato, uvijek se pojede i još nitko nije završio u bolnici zbog moje torte). I još ću im nešto nacrtati, i to me mole da ne radim, ali zašto me to mole – znam. No ne mogu me spriječiti. He, he! (To se ja sablasno smijem.) Jako se veselim ovom razdoblju.

Evo, poslije ovog teksta, obećajem, neću više. Istina, zato što sam 8 mudrosti iščupala i ostale su mi još samo četiri, a ovo je četvrta. Ha, ovo me neodoljivo podsjeća na jednu prijateljicu sa faksa. Dobro, nije mi baš prijateljica, više cura sa faksa, ali o tome kako i kada (i radim li to uopće), jednom drugom zgodom. Ali sada ispočetka. Prvo jedno pitanje, koje možda nije pristojno (nije ništa slično vjerujete li u Boga? A kojega? ili ne daj, bože, koliko godina imate?), već obično kasnite li? A ako ne kasnite, nervira li vas kada netko kasni? Nekako sam programirana da ne kasnim. Ne bih mogla reći da bi se po meni mogli satovi namjestiti, iz tog razloga, što obično dođem 15-ak minut ranije. Ne znam je li to samo zato što je djevojčica, ili zato što je na mamu (mene) i moja balerina se uvijek žuri. Rodila se skoro mjesec dana ranije i bila najmanja beba u bolnici. (Užasno sam zbog toga bila nesretna, ali o tome isto drugom prilikom.) Tako i kada treba jesti, ili kada ja mislim da bi trebala, ona se uvijek požuri da se sjeti prije mene. Baš zbog toga što dođem uvijek 15-ak minuta ranije, ne volim da ljudi kasne, a moja Ana, ali baš uvijek. Što je najbolje niti se ne sjeti reći E, zakasnit ću malo. To je tako normalno da se više niti ne ispričava. Kao... što se uzrujavam, kada ZNAM da neće stići na vrijeme. A mene to nervira do te mjere da se sve rjeđe nalazimo. O, da, trudila sam se ja i zakasniti, ali nekako mi to nikada je pošlo za rukom. I sada se ona pita koji je meni da nikada neću sa njom na kavu. Pa kada bih s njom na kavu trebala bih cijeli dan, jer, zaboravila sam reći, ne kasni ona malo, ispod pola sata nikada mi se nije dogodilo, a znala sam ju čekati i po dva sata. Da, znam, ne trebate mi ništa govoriti, naivana sam i blesava. Jedini put kada sam ja zakasnila, je bilo kada mi se cijeli dan pomaknuo za sat vremena. Treba mi neko vrijeme da se naviknem pa pomicanje sata, ali to nije bila ta situacija. U srednjoj školi sam išla na instrukcije iz matematike koje su uvijek bile u 10, no taj dan mi je moj instruktor javio da on ne može u deset i da to prebacujemo za 11. Poslije tih instrukcija sam ja sebi zamislila da je tek sada 11, jer mi je cijeli dan tako bio namješten (tada sam još pisala od 10-11 instrukcije iz matematike...) i tako me je prijateljica s kojom sam se dogovorila u 13 sati sat vremena čekala, da bih se ja u 2 ušetala u kafić kao da se ništa nije dogodilo. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim što je bilo. No ona se nije ljutila, shvatila je što je bilo. ;Vidiš, nikada ju nisam pitala zašto me nije nazvala. Istina, tada nije još bilo mobitela, ali znala je moj broj doma. Prečesto sam u grču da nešto neću stići i sat je moj i najbolji prijatelj, ali i najgori neprijatelj. Njegove kazaljke idu prebrzo. Poput Japanaca koji su uzbuđeni zog pomicanja sata tako i ja svako usklađivanje satova vidim kao nešto uzvišeno. Samo je problem što ja svaka dva dana usklađujem satove, strašno me smeta kada je minuta u razlici između dva sata. Kada bi me "udario" opsesivno kumpluzivni (jesam dobro napisala?) poremećaj, sigurno bih išla od sata do sata i usklađivala ih.

Još jedna vještina koju je moja balerina izučila do savršenstva. Jeste li čitali, prije ne tako puno vremena, kako su Japanci izmislili robota prevoditelja za kućne ljubimce. Kada vaš pas kaže wawwaa to bi značilo "hoću ići piškiti", a kada kaže vuuuuuvaw vaš robot kaže da pas hoće da mu promijenite vodu. Zatim, negdje su se žene sjetile da bi mogle napisati muško-ženski rječnik. To bi, od prilike značilo, kada vam dragi kaže Ma da to ti super stoji, znači "daj kupi to, pa da idemo jesti", ali ukoliko vi uzimate drugi kolač, a vaš vas začuđeno pita još ćeš jedan kolač?, vjerojatno, znači "Sunce, nije li tebi to guza malo narasla?". E, tako, svega su se sjetili, samo ne ong važnog. Možda ne svima, ali meni jako. Moja mala balerina ući govoriti i svako dan nauči novu rijeć. Dobro, novi zvuk. Tu dolazi od ostvarenja mojih najgorih noćnih mora. Od prilike, dijalog između mene i moje balerine ide ovako.B(balerina): Gaaga-gggaJ(ja): Što je zlato, mamino? Opet smo se piškili? (Jer jučer je to bila) Pogledam je, a ona suha. Pa joj pokazujem, slamka, čaša (jako se volimo igrati sa čašama), Jesi gladna. Ma, da, hoćeš loptu. B:Loooo! I sva je sretna. Ali, muko moja, za pola sata, moje dijete Looo. Looo. Looo. Pa imaš loptu. E, ali sada bi… nađem nakon dužeg vremena. Potpuno iscrpljena požalim se, još jedinoj tako mladoj mami koju znam (ako se sjećate ona iz jaslica, balerininih, ne mojih). A ona m kaže kako je to sve dio odrastanja. Ma, nemoj, ja kao to nisam znala. Samo se hoću malo jadati. I sada, mislim si ja, pa ako su mogli izmisliti digitalni (je l se to kaže robotski?) zašto ne bi mogli izmisliti isti takav ali za bebe. Evo, ja bih ga kupila, pa i da je na japanskom. Zatim, tu je ona analna faza (još uvijek sam umorna) u kojoj je moa balerina postala pravi majstor. Kao, drži nešto u ruci neće ona to staviti u usta, samo gleda. Na sreću, još sam pametnija od nje, ili barem starija i iskusnija, pa pročitam njezinu namjeru. Kada smo već kog guranja u usta, tu je neizostavna tema – hrana. Ljubav mamina odlučila da će sve jesti. Ili se tako meni samo činilo. Bila sam tako sretna kada sam svoju ljubav vidjela da jede ribu. Fino na gradele, baš za nju rađeno, Mama propasirala, dodala povrća, krumpira (zbunjena sam, što ono kažu a krumpir, je li to povrće ili što?) Napravila kašicu, i moje se dijete ubilo u hrani. Činilo mi se je da je pojela više od mene. Juhu, moja malena nije vegetarijanac. Nije da bi me smetalo, ali morala bih učiti ispočetka kuhati, a jedva sam ovo naučila. Da, nije vegetarijanac taman toliko koliko je meni trebalo da joj ja napravim ribu. Možda je ipak problem u ambijentu. I tako mala balerina svaki dan nađe način da me zbuni, ali zbunjivanju tokom jela stati ću ja na kraj. Već sam ja našla načina da zbunim nju. Primijetila sam koliko voli da joj pričam dok jede ili stavim neku igračku u njezino vidno polje, pa imam trenutke igre i kada joj ometem koncentraciju, vidi baaaalon, uguram joj žlicu kašice u usta. Sada je u fazi kada neće jesti ništa što nema mrkve, pa u sve guram mrkvu. Ako se pitate kako sam to otkrila, e, opet je moja mama imala svoje prste u mojem odgoju. Sjetila sam se da je pričala da su sva njezina djeca jela mrkvu, pa kada više ništa ne pomaže propasiraj mrkvu. Možda bi bilo bolje da je još na mlijeku maminom, ali ja ne bih baš o tome. Malo smo se mučile, više ja nego ona, ali kad ne ide, ne ide. Meni je jako žao zbog toga, no dobro, sigurno je još koje dijete othranjeno (od 6 mjeseca) na umjetnoj hrani. Još, samo za kraj, da sada ja vas malo zbunim. Možda se, ne samo u zadnje vrijeme, nego od uvijek, čini da se ja jako, previše, brinem. Dobila sam par takvih više ili manje dobrohotnih komentara (nadam se da jesu, no nekad mi se čini da njima ide na živce moja briga, te da se boje da ću "pokvariti" dijete). Vjerojatno to je istina. Sigurno je, ali ne mogu protiv sebe. Moja ljubica je meni ali baš sve na svijetu, nema te osobe, ili ne-daj-bože stvari… Mislim da ćete shvati. Nas dvije učimo, ja učim više i zato radim najbolje što mogu. Znam da griješim, pa se trudim to ispraviti. A ipak mislim da ne griješim tako da će se moje dijete osjećati zagušenom, pa dala sam ju u jaslice, a ni ja se nisam zatvorila u kuću. Skoro jesam, ali zahvaljući, i vama, nisam. Mislim da je moj najveći problem što se bojim, još uvijek, što će drugi misliti da sam pogriješila. I kako je netko rekao, ja mislim da sam samo ja kriva… a za bebu je ipak porebno dvoje. Što vi mislite?

Eto nešto za moju balerinu. Iako je jedno vrijeme pokazivala zanimanje za stajanje, ipak je odlučila da je puno pametnije da se spusti na sve četiri i još malo puže. To samo po sebi i ne ni bilo tako zanimljivo da nije otkrila ono što moja mama zove "u jednoj ruci banana, u drugoj čokolada". Istina, još je premala za čokoladu i bananu koja nije zgnječena samo za nju, ali uvijek se nađe nešto u što može namočiti ručice ili barem koljeno. Na primjer u soc od kave. Uf, što je to fino. Ako se pitate kako nađe soc od kave, pa ona je prava majstorica Recimo, netko nas posjeti, a balerina stane ispred njega/nje i gleda ga/ju širom otvorenih očiju i onda i tako je neodoljiva da ju morate uzeti u krilo. Onda maše ručicama prema stolu i kada ju nagnete , jer ju ne razumijete, ona će umočiti prst u vašu kavu. Ukoliko naš gost ima kave u šalici, povući će je čim shvati koji je njezin naum, ali ako je ostao samo soc onda će je pustiti da završi svoj naum i spustiti na pod, jer nakon što je umočila ručice, može ići prljati stan i za stolom nije zanimljivo. A gosta… e, pa ne čisti ona/on stan. Pokušala sam ja balerini objasniti da se prstići ne guraju u šalicu kave. OK, onda će ih gurnuti u pepeljaru. Ili kada jede, de se ručice ne guraju u jelo. Ma, da, onda mi daj žlicu. Žilica, dušo nije za sviranje ili još bolje za bacanje na pod. Ako nije za to, onda je potpuno nepotrebna. Zar ne? Ima još par stvar s kojima se mi borimo. Znate fazu koju je svim-nam-poznat-psihijatar nazvao orala faza. (Bez aluzija, molim vas, umorna sam!) To znači da sve što vidim može doći u moja usta. Samo da probam. Ako nije fino, obećavam, pljunut ću. I kako objasniti niti-godinu-dana- staroj curici da nije dobro gurati cigaretu u usta. Dobro, kutiju cigareta. Još zato što moje prijateljice šalju vrlo zbunjujuće poruke. (Ne i ja. Prestala sam pušiti kada sam saznala da je u mojem trbuhu malo biće kojemu bi moglo naštetiti.) Dakle, moja balerina misli kako nije pošteno da odrasli mogu sve gurati u usta a ona ne može. Ne znam što ima zbunjujuće u "naredbi" Sunce, mamino, nemoj tu gurati prstiće, ali izgleda da nešto ima. Možda je problem u boji glasa. Sjećam se kako su mi sestre, šogorice, pa i mama, govorili kako svojim malim nećacima ne mogu govoriti da me malo puste ili da nešto ne smiju i pri tome se smijati. Ali moja balerina je tako mala.I još jedno naredba od noćas, ali ova naredba ide samo meni. Pokušat ću prihvatiti savjet jedne mame sa iskustvom tako da ću ja noćas biti ona koja je čvrsta i nepopustljiva. Kaže ona kako trebam bebu, ako joj nije ništa, pustiti da se isplače, pa da će brzo shvatiti da nema smisla plakati. Držite mi fige. Nama. Da obje budemo jake.

Možda je malo bedasto služiti se mudrostima i kalendara, ali kada malo bolje pogledate… Zar nije tako? Mislim, ovo za posao. Kada sam upisala fakultet i preselila se u Zagreb, imala sam planove i ambicije. Poput one moje sugrađanke koja je predmet sprdnje. Sirota, ali ne sada o tome. Dakle, moji su planovi bili uskladiti fakultet, prijateljice i ono najvažnije – vrijeme a sebe. Bez vremena za sebe nisam svoja. OK, isprava netočnog navoda: Bez vremena za sebe bila sam luda. Sada bih se zapitala što je to vrijeme za mene. Nekada davno, na prvoj godini, kupila sam si planer i isplanirala sam si godinu, mjesec, tjedan, dan. Baš tim redom. No brzo sam shvatila da mi neće puno pomoći. Da je studenski život (život bez majčinog budnog oka), potpuno drugačiji od onog kako sam si ja to zamislila. Sada je to sve iza mene, no kalendarske mudrosti još stoje. Jedan naš dan izgleda ovako.U 7 se ja ustajem, jer moja balerina kroz suze pjeva da bi se ustala, jela i da joj je zapravo dosadno u krevetu. A ako je dosadno njoj, onda… kako nije i meni. Do 8 mi se obučemo, presvučemo, još jednom obučemo, ponekada i 5 puta dok ne nađemo ono što nam najviše odgovara. Spremim ju za jaslice i oko pola 9 ju sa tugom u srcu ostavim. Obavim tokom dana svoju vozačku školu (još malo pa počinjem voziti, budem vas upozorila). S vremena na vrijeme, nađem se sa svojim curicama. Vrijeme proleti tako da ja razmišljam o tome što trebam napraviti i nikako to ne stignem. Recimo, treba peglati. I ja intenzivno mislim o tome kako treba peglati. Ali treba i skuhati ručak a balerinu, pa treba pospremiti stan (k vragu, pospremiti stan), možda bih i ja mogla nešto skuhati za sebe (a da nije baklava ili savijača od starog kruha). Jeste kada jeli savijaču od starog kruha? Odlična je. Pogotovo meni. Svaki dan si kupim cijeli kruh, a ne pojedem niti pola… Nije sada to tema. (Sada sam gladna!) Pa bih trebala ponoviti znanje stečeno u auto školi (ja sam štreberica), onda se netko najavi ili me pozove. I eto već je dva. A ako je dva sata popodne, ja se isključujem iz svega i trčim u jaslice po balerinu. Ostatak dana je samo njen i moj. Pitaju me kako mi nije dosadno. Da, moje cure nisu tako mlade, naljutila bih se. Ali ne može nam biti dosadno. Nakon što ju nahranim (jer sam joj skuhala ručak), nas dvije se izvalimo na trosjed i ja joj čitam ili pričam priče, a moje me zlato zadivljeno gleda dok joj se okice ne sklope. To vrijeme i ja iskoristim da ubijem malo svoje. Naravno to nije dugo, jer ako me ne probudi pjesma balerine, onda je to muka što nisam peglala. Ukoliko je ovo drugo, polako se izvučem iz zagrljaja i razvučem dasku za peglanje, te donesem peglu i veš, ali onda… Eto, balerina se probudila. Sada ju treba presvući, okupati, pudrati, opet nahraniti. Malo joj pjevati (sada mogu "Sonju" i "Valentino i Renato"), pa imamo sat jezika.Što je ovo?To je lopta! Lopta. Looopta. I tako, ni ja ne znam koliko dugo. Izgubim pojam o vremenu. Nekada niti ne znam što smo sve radile, ali oko 8 ja sam već mrtva umorna. A tada treba spremiti balerinu za spavanje. To je najteži dio dana. Smjestim ja nju u njezin krevetić, ali ona ne dijeli moju ideju. Pa se ustane i pogledom traži mamu, ako je ne nađe roni suze i suzice. Ja joj pričam, pjevam uspavanke (možda zbog toga neće spavati) i svakako ju pokušavam uspavati. Ta, sada već tradicija, traje ravno 2 sata. Potpuno iscrpljena zaspi, a ja tada imam sat, do sat i pol da se odmorim, jer onda počinje ponoći ples. Svakih sat, sat i pol balerina se probudi i prodornim glasom mi daje do znanja da je nezadovoljna. Nosi ju po stanu, opet joj malo pjevaj, moli ju da spava. Sutra ujutro sve ispočetka. Nije ni čudo da mi se neće peglati… Pa ovim putem tražim… ovaj… ako… ovaj… ima… ovaj… neki… hm!... dobrovoljac?

Neki su me pitali kako je bilo, i jesam li, uopće bila na, tulumu. Moram vam reći da jesam i da je bilo sjajno. Naravno, osjećaj "kozo, ostavila si dijete" bio je prisutan, no o tome vam neću pričati, jer koliko me to muči, najbolje vi znate. Zato vam puuuno hvala. Što bih ja bez vas? I to ozbiljno mislim.Zapravo je to bio babinjak. Došli su i muškarci njihovih života, ali brzo su otišli u susjednu sobu, jer smo se mi grupirale u jednom uglu i uz čašu soka (u moj slučaju) i samo jednu pivu ili samo jednu čašu nekog vina. Dečki su možda mislili da će tulum biti drugačiji, bilo je ponešto samaca, primjerci u oba spola, pa su, kao da smo još mlade i neiskusne, donijeli puuuno alkohola i, vjerojatno, pokupovali prezervative (što sam fina!!) svih veličina. No mi se nismo dale. Većina  nas cura je išla u istu i osnovnu i srednju školu (iako samo nas tri u isti razred), a one ostale su išle ili samo u osnovnu ili srednju školu sa mnom. Što će reći, mi sve imamo iste uspomene. Ispočetka su muškarci u kući mislili da će nas proći tračanje i da ćemo prestati, ne obazirući  se na njih, počinjati rečenice sa A je l se sjećaš… No mi nismo. Pa su oni protestirali, kao da će nas to opametiti, i otišli, stupajući, u drugu sobu. Tamo si našli zanimaciju, kompjuter, automobili, nogomet, manekenke, kladionice… o čemu muški već pričaju. Eto tako, sada i imamo prostor za sebe. I naš je tulum mogao početi. Tako smo se mi sjetile kako smo tri Gracije (potpisale se kao Tri Sestre) pisale najvećem frajeru u 6. razredu ljubavno pismo. Prvo pismo koje smo pisale, jedna je cura pojela (ne šalim se, na tulum mi priznale što se zapravo dogodilo), pa su se bojale reći mi, no morale su, pa sam ih ja naganjala po školi. Jedna je svom "dečku" na slici odrezala uši (a stvarno je bio Dambo) ponosno mu je pokaza, a onda mjesecima plakala jer ju je iz samo njemu, naravno, poznatog razloga ostavio. E, a drugo pismo je naš Frajer dobio. Čitao ga je i ponosno pokazivao na satu zemljopisa. Profesoricama mu je uzele i pročitala na glas. Nas tri smo u zemlju htjele propasti. No bilo je anonimno (Tri Sestre), ali tada je uslijedio šok, on je mislio da mu to piše najljepša cura iz 6a (mi smo bili 6c i nismo podnosile akavice). Nikada nismo mu to priznale, pa je meni, u 2 ujutro, došlo da se ispovijedam, u ime svih nas. I tako sam ja okrenula 098… Halo, D. Jelena je. Spavaš?Ja? U 2 ujutro. Neee. Kaj je bilo?E, m sada slavimo V.-in rođendan.OK!Je l se sjećaš kada si u 6. razredu dobio pismo? Anonimno. Ljubavno? Anonimno i ljubavno?Vi niste normalne. I zaklopi mi slušalicu. U nedjelju me ipak nazvao da pita je l on to sanjao, ili am ja njega stvarno zvala da pričamo o anonimnom ljubavnom pismu iz 6. razreda osnovne škole. Kada sam ga obavijestila da smo stvarno pukle i da sam mu ja MORALA priznati da smo mi napisale to pismo a ne B. Rekao je da ne može sada (što je mig da njegova posesivna stoji kraj njega) i da me vodi na kavu. "Umro" je os smijeha kada smo se našli, ali ne sjeća se pisma. A je*em ti ja muške. Vratimo se na tulum. Sjetile smo se kako smo pratile nekog propaliteta (ali zgodnog propaliteta, morate znati) u sumnjivi dio grada, pa kada nas je otkrio skoro nas je istukao (dvije sitne, tada smo bile sitne, ženskice), pa kako sam ih ja svaki put kada bi slavila rođendan u nekom trenutku izbacila iz kuće, a moja ih je mama skupljala da se vrate. No oni bi svake godine dolazili i mojih se rođendana sjećaju kao dobre zabave. Izgleda da su samo meni bili gnjavaža. Još smo se svačeg sjetile. I svaki događaj i anegdotu smo završavale grcajući se od smijeha i sa bolovima u trbuhu i suzama u očima. Bila je to izuzetna večer i sada kada ovako pišem (vama je ovaj post, možda pomalo dosadan, ali sve što mi puno mi znači, ja volim podijeliti sa vama) još se smijem i shačam da možda jedna takva bapska večer jednom u par mjeseci bi mi jako dobro došla. I zato hvala svima koji su mi rekli da bih na tj tulum trebala otići.

Juuuhu, ja sada imam svoje ognjište. Malo, ali moje. Preselili smo se iz Novog Zagreba u malo stariji dio grada. Ako ja dobro mislim – nekada je to bilo mjesto izvan Zagreba, a sada je skoro pa centar. Nema veze. Malo sam bila tužna što se selim iz stana u kojem sam provela svoje 4 godine i u kojem mi se dogodila najljepša stvar u životu. Moja balerina. Dobro, nije mi se ona dogodila u tom stanu, ali... da sada ne produbljujem, pa se zapetljam i ne mogu se više otpetljati, balerina je tu donesena iz bolnice, tu se prvi put digla na svoje nejake nožice da vidi što ima i tu je rekla svoje prvo guuuu. I još mnogošto je bilo baš u tom stanu. A vi sigurno to znate, jer ste bili pravovremeno obaviješteni. Dakle, pomalo sam se tužno oprostila od starog stana i veselo uputila u novi, novcati. Jedino što sam pomislila je bio... hoće se sada javiti. Znate na koga mislim. Davaoca sperme. Već sam jedno rekla, ne daje ja sebi previše na značaju (barem ne u njegovom životu), ali u "mojoj", sada već bivšoj zgradi, stanuju i njegova kumčad. Možda se nismo vidjeli svaki dana, ali svaki drugi dan sigurno. A znam ja njega... Znatiželjna guza. No neću o tome. Da ja vama kažem nešto o svojem ognjištu. Mali stančić na drugom katu, od sobe i pol. Kada kažem jedno i pol sobni stan, onda mislim da ima jednu i pol sobu za spavanje. Te kuhinju sa blagovaonom, koju sam ja pretvorila u dnevnu sobu. Netko bi, dakle (što volim to riječ) mogao reći da je stan dvo i po sobni. Mi smo na jednom satu engleskog učili kako Britanci broje samo spavače sobe, a ako nemaju spavaču sobu (tj. ako imaju samo jednu sobu) onda je to garsonijera. No ni to nije sada predmet rasprave. Vratimo se na moj stančić. Iako je trebao biti sa samo jednom spavaćom sobom, natjerala sam arhitekte i građevince da rade nemoguće, od lođe naprave malu sobicu, a mjesto kuhinje mi se nije svidjelo, pa smo mi to lijepo, u granicama mogućeg, preroštali. Trenutno jedini namještaj koji imamo je moj stari krevet i balerinin kinderbet. I zato se jako veselim Ambijenti (moja mama nekako ne dijeli to mije veselje). Ormari su nam ugradbeni, na moj zahtjev. A zidovi... Balerininu sam sobu obojila (ja osobno) u narančasto sa žutim stropom, dnevna soba je bijela sa plavim kvadratima na uglovima (za to sam angažirala prijateljicu), a moja je bež. Jedan zid balerinine sobe ostavila sam bijeli. Tamo sam si ja zamislila da ćemo crtati. Za svako godišnje doba ćemo imati sliku. Nećemo bez veze šarati. Ljeto – palma, more, pusti otok i slonova guza. Naravno uz more i Sunce. Jesen – drvo s kojega pada lišće i Sunce. Zima – (tom se posebno veselim) kućica u snijegu. I proljeće – livada i put kroz nju koji vodi do udaljene kućice. Istina je da nisam baš spretna s rukama, ali te 4 znam nacrtati. Za sada je moja soba, ona veća, no jednom će možda balerina htjeti baš tu sobu... O tome ćemo onda vijećati. Kupaona.. na nju sam posebno ponosna. Bijela sa crnim. Mala ali slatka. E, sada, jedino imam veliki problem... kuhinja. Imam za sada "pomoćnu", ali uopće nemam ideju kakvu kuhinju želim. Poput prave ženske osobe, znam što ne želim. Ne bih crvenu kuhinju. Čini mi se da je to sada trend, a ja 1. ne volim pomodnost, a 2. i puno veći "problem" je da nisam ljubitelj crvene boje. Ne znam... u razmišljanju sam žuta ili plava, ali mi nije onako da skočim od veselja kada razmišljam o tome, a za svaku ideju (za ostatak stana) mi je bilo tako. Svaka ideja dobro dođe. Još milijun se stvari treba napraviti. Kupiti štekere, beštek, tanjure, čaše... A baš se veselim. To me opušta. Neki dan mi je prijateljica pričala kako je njezin dragi za stan kupio štekere za 400 i nešto Kuna. Kaže meni mama, nisi tako bedasta, valjda. Nisam, ali tako su fora.I ako sam vas sada utupila, tako sam ponosna na svoje gnijezdo, da sam to morala podijeliti s vama.

Nisam vam rekla (možda jer mi je bilo krivo, ali vjerojatnije jer sam u zadnje vrijeme rastresena) da sam jedan vikend ostavila svojim u Malom Gradiću Na Sjeveru. Naravno, ne bez razloga. Selile smo se, a taj vikend sam bila pozvana na tulum, na koji su me moji (a i neki od vas) potjerali. E, kakav je to vikend bio. Jedan od najtežih. U petak sam ju odvela k svojima. Dobro, jedan od mojih šogora je došao po nas. Nas dvije smo se smjestile na stražnjem sjedalu i ja sam joj šaputala i pjevala. Bimbo, Bimbo,Kud si se uputio?Bimbo, Bimbo,Što si se naljutio?Neka svatko zna…Da takav dečko kao tiNije maza mamina.I još sam joj pjevalaTata kupi mi auto,Bickil i romobilKupi mi zeku i meduI kolica… (tu mumljam, jer ne razumijem što kaže).Znam samo pripjeve pjesama, moram si kupiti CD, pa da naučim sve pjesmice i da joj mogu pjevati. Grozno pjevam, ali moja balerina kao da to ne primjećuje. Lijepo se umiri. Kada smo došli, imali smo malo vremena da se oprostimo (mislim da je na nagovor moje mame cijela se obitelj "urotila" protiv mene). Sunce mamino, kao da ne shvaća što se dogodilo, a ja sam cijelim putem, u autobusu, plakala. Kada sam stigla u prazan stan, stvarno prazan, jer sam većinu stvari spremila u kutije, a još prazniji jer je nedostajala još jedna duša. Moji bi me nazvali da se nešto dogodilo. Zar ne? Pa što bi se dogodilo, moja je mama odgojila 6 djece. Kada sam napokon zaspala, pratile su me noćne more. Čitala sam, neki dan, da 15% stanovništva pati od noćnih mora. Sjećate se vi svojih. Ja, na svoju žalost, da. Jednom ću vam ispričati kako se ja bojim mraka. Dakle… više sam bila budna, nego u snu, ali i noć je prošla. Ujutro su rano došli me iseliti. Kako tužno. Tri godine u stanu, a iselila sam se za isto toliko sati. Istina… uposlila sam ja sve svoje prijateljice i njihove dečke (više njihove dečke), ali ipak… Još mi je sat vremena trebalo da se oprostim od stana, te provjerim jesam li nešto zaboravila. Bila sam malo tužna, ali napokon idem u svoje. U međuvremenu sam se 15-tak puta čula sa svojima i, nećete vjerovati, moja se mama dobro brinula za svoju unuku. Nisam imala puno vremena uživati u svom stančiću, jer se moralo na tulum. Nekako mi se nije išlo., ali ipak… Cure su pomogle meni i one su umorne, pa bi bilo bedast da se baš ja ne pojavim na rođendanu svoje najbolje prijateljice. Nevjerojatno, ali bilo mi je… već dugo se nisam tako nasmijala. Bilo je to bapsko okupljanje. Sjećaš se kada smo… E, a kako se zvao…? Joj, a kada si ti… I tako dobrih 5 sati, nismo ni primijetile kako je vrijeme brzo prošlo. Kada sam došla doma, bilo je kasno da nazovem svoje. Ali, još sam jednom promislila isto, moji bi me nazvali da nešto ne štima. Spavala sam malo bolje, ali još malo muče moje more. U nedjelju, jer mi je bilo "zabranjeno" po svoje dijete, jedva sam dočekala 14 sati (i da vam priznam u 14,01 sam se već počela brinuti). A kada su mama i tata došli počastila sam ih baklavom. Koju sam zapravo iznijela (i napravila) zbog sebe, da se umirim malo.

Dakle, evo skoro će mjesec dana kako je moja balerina krenula u jaslice i mislim da sada mogu sa nekim odmakom reći kako nam je. Još sam u šoku i nekako se osjeća kao da sam izdala vlastito dijete, ali, nisam mala izbora. Dobro, to nije baš istina, mogla sam još koju godinu ostati doma i živjeti na grbači svojih roditelja. Da se odlučim, pomogla mi je jedna prijateljica koja se našla u nevjerojatno sličnoj situaciji, mojoj, prije godinu dana. I puno je bolje prošla od mene, ali o tome nekom drugom prilikom. Kaže ona, je na početku je teško, ali naviknut ćete se. I sada, nakon skoro mjesec dana (to sa već rekla, je l da?) našeg odvajanja, pitam ja nju da mi kaže kada je ona prestala osjećati kamen u želudcu? I znate što ona kaže? Da još nije. Mali njezin već skoro godinu dana ide u jaslice, a njoj je još uvijek zlo od pomisli da ga mora ostaviti. Dobro, kaže ona, krivnja se smanjuje, ali još je malo ima. Pa što si onda meni govorila… Da imam s kim podijeliti patnju. I sada, da znam da je dobra kao kruh (u protivnom ne bi rodila, ali to je priča za sebe), jako bi se naljutila na nju. No ovako… Pomogla mi je da nađemo jaslice (jesam li vam već rekla da se u ovoj zemlji i za jaslice mora tražiti veza, sramota?!), pa i kada mi se stegne srce, uvijek me sasluša. No sada nije o meni rije. Da pomognem svojoj dragoj, dragoj (ne mojoj mami, nego još jednoj mami koja mi je draga, a sada bi i ona trebala ići raditi i sva je u strahu), pa da joj kažem da djeca to ne doživljavaju tako strašno. Što je meni još gore. No trebala bih ne spominjati sada. Dakle, odvedem ja balerinu u jaslice. Dobar dan. Dobar dan. Teta (tako smo ih mi zvali u vrtiću, sada su, ako se ne varam, odgojiteljice) mi pruži ruku i ja joj naravno odvratim. No ona je htjela moju balerino. Moram priznati da je ulijevala povjerenje, iako joj baš i nisam bila voljna dati svoje dijete. Pa se upustila u razgovor. Imate li sve? Pelene? Bočicu? Dudu? Najdražu igračku? Da jednu! Nikada se ne na što će joj zatrebati. Imala sam njenih stvari kao da se spremamo na 6-mjesečni put, npr. na Karibe. Bila sam ponosna na sebe, jer sam na sve mislila. Jesam vraga! Jeste li uzeli još koje gaćice. Ajoj! No, kaže ona, nema veze. Nadaju se da se neće dogoditi nezgoda, a i ako se dogodi imaju oni… Ali balerina nosi pelene. Ma, sve je u redu. Vjerojatno neće trebati. Drugi sam ih dan donijela, ali do danas nam nisu trebale. Još sam jednom teti napomenula što voli, a što ne voli jesti, te ih lijepo zamolila da ju ne sile da jede ono što joj ne ide. Sjećam se svojeg vrtića. Jako sam voljela ići u vrtić i imam puno lijepih uspomena od tamo, ali dvije stvari sam mrzila. Jesti juhu i spavati. A tete su htjele da baš to radim. Svaku juhu bi završila u suzama, jer tete nisu baš imale razumijevanja. Sjećam se jednom mi je, kada nisam htjela jesti juhu stavila ostatak jela u juhu i rekla da se neću maknuti dok sve ne pojedem. Mislila sam si ja, e, pa da vidimo tko je "jači". Ne znam što je mislila da će se dogoditi kada dođe moja mama po mene, ali kada je mama vidjela da ja sjedim ispred tanjura u kojem je nešto nalik napoju i čula tetu kako joj se hvali uzela me za ruku i više nikad nije odvela u taj vrtić. U drugom vrtiću me je teta našopala juhom, a kada sam se pohvalila mami (jer do tada jedino ja nisam bila našopana) digla je takvu viku da još dan danas kada ju dotična odgajateljica vidi, pređe na drugu stranu ulice. Nisam htjela da se tako hrani i moja balerina. Ipak sam ja ta koja može nju nahraniti, pa ča i ako neće. Nitko drugi nema pravo primjenjivati silu na moje dijete. Za sada balerina u jaslicama ostaje samo 4 sata i meni se čini da joj se sviđa. Kažu da je društvena (to joj je očeva osobina, ja baš nisam), da stalno gleda oko sebe. Za sada imamo sreće, još sam uvijek prestrašena. Znate, ma sigurno ste čuli, rije par godina su se djeca u jaslicama grizla. Pa mi je prijateljica pričala kako je njezina sestra bila u jaslicama lider, pa je tjerala drugu da ju prate u preskakanju stolova. Kada je pala i razbila glavicu tete nisu obavijestile njezine roditelje. No, na sreću, nas dvije nemamo takvih problema. Jako se dobro uklopila. Samo je prva dva dana plakala, tako da sam mislila da će mi srce prepući. Nadam se da nikada nećete doživjeti. Ta dva dana sam i ja mami plakala. Moja mama je rekla da ju mogu ispisati iz vrtića i da će ju ona rado pričuvati, ali to bi značilo da sada kada mi počne faks, cijeli tjedan bi bila kod mojih u gradiću Na Sjeveru. A to bi mi još teže palo. Iako se naučila na jaslice (čak ima i prijateljicu s kojom se gleda i smiju se zajedno) ipak mi pokazuje svoje nezadovoljstvo. Moja balerina nije imala problema sa spavanjem, osim ako bi bila bolesna. A sada… Kao da čeka da ja zaspim, a onda se balerina probudi. Ajde, samo malo pusti mamu da spava. Grlim ju i ljubim, ali sam umorna, onda mi je krivo što sam umorna, pa postajem nervozna… Balerina zna da sam nervozna, pa je ona nervozna i tako se nas dvije vrtimo u krug. Uspijem se naspavati kada je ona u jaslicama, naravno da osjećam malo se krivom. Jedva čekam da mi počne faks, da zabavim, tih sati, svoju glavu nečim drugim. I sada moja prijateljica, ona sa početka priče, kaže da ne bi bile dobre majke da ne osjećamo se grozno, ali da stvarno prolazi. Polako, ali prolazi taj užasan osjećaj. No da ja ipak malo pretjerujem. Pa se neodoljivo nasmije (ovo zvuči svakako, ali ima osmijeh koji je zarazan). A moja mama kaže da će sve proći kada uđe u pubertet, e da ću onda naučiti što znači osjećaj grižnje savijesti.

Ovo je post o karakterima, ali i oda mojoj sestri. Za sada samo jednoj, ali i drugi će doći na red. Hvala Bogu, svi smo mi rođeni sa vrlinama i manama i ako se samo malo odmaknem i gledam očima slučajnog prolaznika znat ću kakav bi karakter mogla poželjet svojoj djevojčici. Ako već moram birati obiteljski karakter. A ne bih joj poželjela svoj. A ni sebi ne bih poželjela svoj karakter.U obitelji mi smo se lijepo karakterno podijelili troje je djece dobilo karakter majke, a troje oca. I tako troje sa istim karakterom teško izdrži sami u sobi, a još ako se pokaže davalac baš tog karaktera nastane lom. Nije lako ni ako se nađu dva različita karaktera, ali to je već obiteljska stvar. Dakle radi se o mojoj ludoj sestri. Jedno od tri. Ne znam, možda ju je taj dan oprao PMS, a možda je u pitanju zae*ani karakter. Sjedimo mi svi za večerom i neobavezno razgovaramo. Nekako se tema okrene na uhapšenog tajkuna i njegovog sina u zatvoru (valjda znate na koga mislim :) ). Ne znam zašto, kao da me netko povukao za jezik, kažem da mislim da Sin nije kriv. Ne kažem da je nevin, nego da za tu određenu radnju (utamljičenje sina prijatelja svog oca). Ne kažem da je nevin i drag (iako ga ne poznajem, pa ne mogu suditi).A moja/naša se mama nadoveže s time da misli da otmice nije bilo… I da vam sada ne prepričavam razgovor. Na to se moja sestra naljuti. Ozbiljno, malo je falilo da ne razgovara s nama. On je Kriv! Kaže ona. I to sa velikim K. A nama ni iz džepa ni u džep. Kriv i nevin. Dakle radi se o tome da moja sestra ima karakter – ne čujem te ako ne misliš isto što i ja. A uz manje varijacije i moj je takav. Nekako mi se čini da ni s balerinom neće biti lako. Već sada ne voli promijene ako nisu njoj dobre. No tješi me, koliko ljudi toliko čudi. Samo da ne bde biološkog. Znam da je ružno od mene, ali biste li vi voljeli da vam dijete bude potpuno nezainteresirano za vlastitu krv? Što sam pjesnički raspoložena. Eto, opet me hvata bljuvi-bljuvi faza. Bolje da prestanem opet ću početi kukati. A tako je lijepo počelo. Bit će bolje od… ponedjeljka.

Vječita boljka žena. I pokojeg muškarca. Čitam blogove i mnogi se muče sa kilažom. Ne znam tko nas je napravio takve da bi tako fino papali, taj je morao više paziti. Možda ja nisam ona koja bi mogla napisati nešto o kilama, ali mogla bih probati. Samo da vidite da niste sami. I da ja vidim da ja nisam sama. Dakle: Kao mala bila sam slatko bucmasto dijete. I tako sam se provlačila kroz osnovnu školu. Kako sam se teško odlučila u koju ću srednju školu mama me vodila na razne profesionalne orijentacije. Nisam znala napraviti ključ (za razliku od ostatka obitelji užasno sam nespretna sa rukama) pa me blesava psihologinja poslala na liječnički pregled. Tamo su me ispipali i zaključila da imam debeli trbuh. Ja?! Debeli?! Trbuh?! To mi do tada nitko nije rekao. A zapravo i nije bilo tako. Tek sada vidim, to je nekakva njihova specifikacija. Ali mene je to povrijedilo i odlučila sam svima pokazati da ja nisam debela. Visoka sam 162 cm i u prvi razred sam ušla sa 47 kila. Bila sam zadovoljna, dok nisam upoznala ostale. Jedna od djevojaka (djevojčica) bila je par centimetar viša od mene i teška 39 kila. Očito je imala poremećaj metabolizma, nismo bile prijateljice, više šulkolegice, ali jednom mi je rekla da joj je barem moja kilaža. Mislila sam da me zafrkava, pa sam joj htjela pokazati. Mislim da sam taj dan odlučila upropastit ostatak svojeg života. Naglo sam prestala jesti. Prvo je to primijetila moja sestra. Naravno, imali smo mi kodeks šutnje, ali preko ovoga nije mogla preći. Tužila me mami. Taj dan me mama sat i pol hranila voćnim jogurtom. Ne znam koga sam više mrzila. Jedino mi je važno bilo da se jezičac na vazi spušta. Nije važno za koliko. Znala sam koliko što nosi kalorija i koliko mi kalorija treba da preživim. Odlučila sam da je to 300-400. Ne mog vam opisati mržnju prema hrani. Ne znam što bi bilo sa mnom i mojom obitelji da nisam naišla na najboljeg dečka na svijetu. Taj me hranio, a obećao mi je da će me pljusnuti ne pojedem li svu hranu. Nije ga obeshrabrilo moje vrištanje da ga mrzim. Da me pusti na miru. Na sreću, ja nisam došla do 30 kila kolika mi je bila želja, i nisam izgubila mjesečnicu, uz njegovu pomoć počela sam jesti kada mi je kosa počela ispadati i lomiti mi se nokti. Između kose i kože na kostima, koji su mi se činili tako privlačnim, izabrala am kosu. I dobro sam napravila. Ali još danas, sa 52 kile teško mi je prihvatiti da je dovoljno. Da sam rodila i da dojim. Pa da ne mogu biti štapić. Još jedan od mojih strahova. Ako ja ne uspijem prihvatit svoj odraz u ogledalu, kako ću naučiti svoje dijete da jede fino. Iako ona sada uživa u hrani I što ću ja, ako moje dijete bude, u pubertetu, imalo istih problema kao i ja? Možda će ipak biti pametnija od svoje mame! Nadam se… nadam…

Nadam se da se sada neće naljutiti sve one meni drage majčice, ali roditelji sve češće i češće daju djeci čudna imena. Istina, uz ljepotu, i istina je u oku promatrača. Ili negdje drugdje, ali znate što sam htjela reći. Još dok je moja balerina bila u mojem trbuhu i vježbala svoje prve plesne korake, dvoumila sam se dati joj ime Sonja ili žensku izvedenicu imena njezinog (hm!) davaoca sperme. Da je bila dečko, sigurno bi se zvao kao on, ali ne zato što sam tako beskrajno bila zaljubljena u njega (to je došlo kasnije), nego jer mi se sviđa njegovo ime. A možda ipak ne bih, jer bi me podsjećalo na biološkog. Možemo mi sada šbb kbb, ali Sonja je Sonja, pa nema smisla. Na ovaj tekst potaknula me izjava moje prijateljice da bi ona svoju curicu nazvala Yaa. Zašto? Što je to? Što to znači? Je li to ime? Kakvo? Muško? Valjda nije kada bi ona tako nazvala svoju curicu. Kada sam našla malo vremena za sebe uključila sam net (polako postajem ovisna) i na Googlovom pretraživaču upisala Yaa. Ništa. Uskoro je došla najnovija mama moje obitelji, ne može spavati (zašto se tome ne čudim) i odala mi tajnu. Moja je prijateljica švrljala po Iskonovim mamama i bebama. Tamo su dali popis kako nazvati svoje dijete. Ne razumijem, uz toliko naših lijepih imena zašto davati djeci keltska, starogrčka (pri tome mislim Zeus, Posejdon, Olimpija…) ili afrička imena. Htjela sam pitati zašto uz naša hrvatska imene…? Ali bojala sam se (još uvijek se malo tresem :) ) da ćete me optužiti za nacionalizam. A ja to stvarno nisam. Pih, pa baš nemam osnovu. Ali stvarno, zašto nazvati dijete Glorija kada može biti Slavica. Dobro, nisam baš izabrala primjer, ali… Imate li što protiv imena Marija, Hrvoje, Ivan, Luka, Anja, Ana (sada bi moja sestra vikala da je to doooosadno, trebalo joj je 20-ak godina da se pomiri sa svojim imenom), Matija, Matea… Vi dodajte. Mislim da bi se trebala davati imena koja nešto znače, ali u našem jeziku. Jednom sam pitala jednu Istrijanku zašto u Istri daju "čudna" imena. Recimo, ako se netko zove Elio, sa 99 postotnom sigurnošću možete reći da je Istrajan. (Ako nekome Elio nije čudno ime, to je ono što sam govorila o čudu u oku promatrača.) Pa mi je ta draga žena (gospođa) rekla kako nisu čudna nego talijanizirana. Dakle čudna kako kome. Poštujem ja svaki izbor roditelja, ali mislim da je to malo bedasto. Za jednu djevojčicu s imenom Yaa očekivanja će biti velika. (Barem u očima njezinih roditelja.) Jer netko sa takvim imenom… Možda vam mislite Ma neeee. Ništa veće nego za jednu Sonju. Ali na umove se ne može utjecati, pa kada vidite (čujete) neku neobičnost od nje očekujete velike stvari. Što ne znači da ja od balerine ne očekujem (dobro, nadam se) nešto veliko. Cijelim ovim tekstom sam htjela reći… Dajte djeci "normalna" imena. Zar ne mislite da će Lu, ubrzo u školi postati Mu? Znate djecu. Naravno, postoje imena koja su nam draga, naših praroditelja (moja je najstarija nećakinja Filomena, po tatinoj teti), pa… ali ja ipak nikada ne bih. A možda sam ja tako "tragično" predočila jer teško pamtim imena, pa moja glavica se opire novim imenima jer joj je i "stara" teško zapamtiti.

Svi znate viceve "Samo je jedna mama" i "Ananas ni ne misli". To bi bili roditelji. Ajde, ne baš takvi, ipak svi žele biti što bolji roditelji. Bolji nego su bili njihovi. A opet događa se da ponekad potpuno zakažu. Znam se noću buditi (ako uopće zaspim) iz takvih užasnih mora da ih ne želim ni najgorem neprijatelju (pa ni onoj seljačini što mi se vozi ispod prozora). Ovako kada kažem da sanjam da sam zaboravila svoje dijete u dućanu, ili da ju ne mogu naći ili da mi nešto govori a ja ju ili ne čujem ili ne razumijem i ne zvuči tako strašno. Ali ne mogu vam opisati osjećaj nemoći. Jednom, dok sam u srednju školu išla, moja je mama sanjala da je netko od nas pobjegao, a ona nije mogla otkriti tko, samo je znala jer nije bilo jedne četkice za zube. I moj tata ima noćne more. kada smo bili mali, a on je ružno sanjao, imao bi običaj obilaziti nas da vidimo jesmo li svi na broju i jesmo li dobro i dobro pokriveni. Kaže moja mama da dok nije imala djecu nije znala što su noćne more. Da se to sa nikakvim morama ne može usporediti. A kažu da dobri roditelji imaju noćne more. Kada se boje ili kada imaju osjećaj grižnje savjesti. Moram priznati, ja se užasno bojim. Nekima će to biti jako smiješno, ili čak glupo. Ne mogu reći da su moji roditelji bili loši, to bi bila laž. Uvijek su se trudili. Istinitije bi bilo da sam ja bila teška za odgajanje. Moja mama prije mene je imala već 5 djece i ono dvoje su već ulazili u pubertet. A znate li kakvi su muški u pubertetu? Preselili su se iz malog mjesta u grad. I nikoga nije imala da joj pomogne. Njezina mama ju je ostavila na milost i nemilost svijetu kada dovela mog tatu da ga upozna sa roditeljima. Svoju baku nikada u životu nisam vidjela. Dobro, to je laž, gradić na sjeveru je premalen da ju nikada ne bih vidjela, ali ona nije nikada došla vidjeti svoje unuke. Niti jednog. Isto cijela mamina obitelj, prave se da ona ne postoji. Zato je moja mama radila nešto potpuno drugačije. Ružno zvuči, ali malo nas je gušila i to slobodom. Zvuči bedasto, ali ovako bi se moglo objasniti. Sve što smo htjeli to smo mogli. Našla bi sredstava za sve naše vanškolske aktivnosti, pa koliko god dugo, tj. kratko trajale. Svi naši prijatelji su bili dobrodošli. Već sam pitala: Znate li kakvi su muški u pubertetu? Pogotovo ako nemaju "čvrstu" ruku? E, takvi su im i prijatelji. Tata se, zbog mame, trudio da bude popustljiv koliko i ona, a kada ne bi mogao otišao bi iz kuće malo prošetati. Moji su roditelji meni najdraži na svijetu. Ali kako dijete treba imati nekoga tko je malo stroži prema njemu, a ja sam stvarno trebala nekoga da mi kaže E, e, ajde malo pogledaj što radiš, tako moja mama i ja do sada nismo uspostavile baš neki odnos. Tek kada sam tražila pomoć, jer nisam znala što ću kada sam nosila balerinu u trbuhu, počele smo komunicirati. Polako, ali sigurno koračamo prema odnosu mama-kćer. Meni je još uvijek, bez obzira na podršku, pomalo muka od roditeljstva. To ružno zvuči, ali nisam mislila tako. Muka mi je od toga što ne znam kako ću zaštiti svoju malenu. Kažu da problemi tek dolaze, a ja ne znam kako da joj dam ono na što sva djeca imaju pravo. Prezime. Znam da o tome puno pišem, ali nije to najveći problem. O tome samo puno razmišljam. Recimo problem mi je kakva sam mama kada svoje dijete ne mogu zaštiti od prehlade. Ili kad ne razumijem zašto plače. Ili kada ne znam zašto ju ne mogu nahraniti (na moju sreću, to se rijetko događa). A najveći: Užasno me muči to da bi jednu noć htjela spavati. A Sonja ima drukčije planove. Muči me to da sam se prije tako poletno dizala, a sada se ne mogu pomaknuti. Muči me to da kada sam tako umorna odem u gradić na sjeveru i dam ju mami da ju dadilja po noći. Muči me da sam negdje pogriješila. Strah me da će mi zamjerati. Zatim, mislim ja i o budućnosti. Neki dan je jedno dijete dobilo epileptični napad od igrice na kompjuteru. Što ako moje dijete bude htjelo neku takvu igru? Ili što ako ne bude društvena? Ako bude morala nositi naočale i aparatić, pa joj se druga djeca budu smijala? Ako... Muče me pitanja. Bez odgovora. Voljela bih da postoji neka posuda, pa koliko goda da koštala ja bih si ju kupila, iz koje izlazi duh svih majki, pa prenosi znanje. Voljela bih biti The Mama. A ne samo mama. Znam ja da će biti dobro. Zapravo, znam ja da se nadam da će sve biti dobro, ali voljela bih znati budućnost. Jeste li ikada poželjeli pogledati u kristalnu kuglu?

Moja najbolja prijateljica me pozvala na svoj 20 i neki rođendan. I sada, ja bih išla, ali… Pa nije mi zgodno. I svašta još sam ja njoj napričala. A ona, moraš, pa moraš. Ja ne mogu, ne mogu. I od jednom, ona mene pita kao iz američke (nisam se zabunila) sapunice (kako se to sada kaže tv-novele?) Tko si ti? Ja onako zbunjena sa čašom negdje između stola i ustiju Kako to misliš? Ona, Lijepo. Tko? Pa ja, što si zaboravila? I, naravno, dobila sam predavanje. Sonje sada nema doma (selim nas, pa sam ju preko vikenda ostavila mami na čuvanje, i o tome ću), a ja se ponašam kao stara frajla i pri tome ne misli ništa dobro. Ako sam joj htjela reći da se stare frajle fine gospođe. Da ona hoće da joj ja budem na rođendanu (rekla je roćkasu, ali ja nisam smjela ništa reći) i dobro se zabavim. I to ne želi zbog mene, nego zbog toga što se boji da će ona postati isto takva (vjerojatno, je mislila da će se zavući u kuću) kada bude imala svoje dijete. Gledala me pogledom koji "ubija", pa se nisam usprotiviti. Kao, razlog ću smisliti kasnije. No kada sam došla doma i samo malo promislila… pa zašto ja ne bih otišla. Ionako sam sama doma, a osim što ne volim biti sama, cijelu noć ću razmišljati je li moja balerina dobro, je l plače, je l joj hladno i tako. Ne da se moja mama ne brine dobro o mojem djetetu, nego jer je to nešto na ja ne mogu utjecati. A onda sam se pitala, ono pitanje iz američke sapunice. Nije vrag da moja Tina ima pravo, da sam stvarno postala – dosadna. Ma ne može biti, obećala sam i sebi i njima (za to smo imali poseban ritual), prijateljicama, je l, da neću tupiti Moje balerina ovo, moja balerina ono. Pa i ne radim to. Ozbiljno. A moram priznati da bih voljela. Uzela sam papir i olovku i zapisala si dvije kolone sa da i ne, a onda shvatila da to nije ta igra. Treba mi malo vremena. Vremena za sebe. Ponekad se čini lako, a ima dana… Bolje da vam ne kažem. Moja draga mama kao da uvijek zna kada su ti dani. Pa se najavila navečer da mi pomogne oko kutija. Mrzim kutije. Mrzim se seliti. Voljela bih to prespavati, ali o tome u nekom idućem postu. Kada smo i zadnju kutiju posložile (jer i vaše mame misle da ne slažete logično stvari?) mama je rekla da stavim malenu spavat, pa da uzmem 5 minuta za sebe. (Gledala je Sanju.) Je*a ga moja mama stvarno uvijek zna. Nadam se, želim i ja biti takva mama. Napunila sam si kadu u nju stavila mirisnu sol i lijepo se pokušala opustiti. Znate li vi kako je to teško. Mama mi je rekla da 5 minuta ne smijem misliti ni o čemu. Ma da, neka ona 5 minuta ne misli ni o čemu. Kako sam zatvorila oči tako mi se mi se činilo da čujem balerinu kako plaće. Pa mamu kako me zove, pa tanjure koji se lome. Onda sam duboko uzdahnula i rekla sebi da je balerina baka na noge podigla 6 djece i da 5 minuta mojeg odsustva neće presudno. Čudno, ostavljala sam ja baku i unuku same, ali sada sam radila nešto za sebe i osjećala sam grižnju savjest. Samo 5 minuta, treba ti. Ponovila sam si. Uspjela sam. Dobro, uspjela sam 2 minute, ali treba vježbati. A onda, dok sam sušila kosu, opet sam se sjetila. Pa nije vrag da sam samo mama. A izgleda da jesam, ako se na dvije minute ne mogu opustiti. Možda bih i to trebala vježbati. Voljela bih znati što se događa sa mojim curama. Voljela bih jedno "divlje" poslije podne po dućanima, a da priznam voljela bih se i zaljubiti. No to je priča za sebe. I o njoj jednom. Pitala sam mamu što bi ona mislila da odem na tulum, mislim, ovaj vikend, dok je Sonja u malo gradu na sjeveru. A moja mama, kao da sam joj rekla da je dobila 115 milijuna €. Pa to je krasno, divno, i odlično. Bilo joj je žao što već nije vikend pa da odem. Onda mi je otkrila da se je i ona tako osjećala, ali njoj je bilo teže (jer se udala za muškarca nepoćudnog njezinoj okolini), te mi dala savjet. Trebam polako, s vremena na vrijeme trebam nešto za sebe napraviti, osjećaj loše savjesti teško nestaje, ali osim što sam mama ja sam i sestra, i kćer, i prijateljica, i šogorica, i teta, i ujna… Je li i vama se teško nositi sa tolikim ulogama. Meni je. Kaže moja mudra mama: vježbaj, vježbaj, vježbaj. Bez muke nema nauke. Ali ide li ta pučka mudrost tu?