volim te!

...samo pomislim na nju... i nosnice mi se rašire!
??
ne, nema tu vulgarnosti, već... čista radost!

Nisu sva nastajanja, rođenja,...  popraćena fanfarama, eksplozijama, pirotehnikom mirnovec...Tako i nestajanja... neki svjetovi nestanu neprimjetno, bez detonacija i supernova...  polako... u tišini...
Samo to sam ti htio reći...

...u sve, i svakog... u svaku istinu, u svakog čovjeka...
i, čudno, to mi ne stvara nepovjerenje prema životu, već ga (život, mislim) čini zanimljivim... ono, e baš da vidim!
čak niti za sebe nejbi dao 'ruku u vatru', svako malo se iznenadim... sobom samim... i to mi zabavno!

...imam sina... a sin sam i sam, nečiji...
 
Ima ta jedna legenda, opjevana, o sinu mjeseca, čija je majka Ciganka cijelu noć preklinjala Mjesec da joj podari Čovjeka sa kojim će imati obitelj... u osvit zore Mjesec se smilovao, obeća joj Ciganina za muža, ali pod uvjetom da mu preda njihovo prvorođeno...  „Mjeseče, ti htio bi biti majka, ali ne možeš nači 'ljubav' da te učini ženom. Reci, srebrni mjeseče, što namjeravaš sa djetetom od krvi i mesa, sinom Mjeseca...“
Sin je rođen, bijele puti, ne tamne, svjetlih očiju, ne bademastih – Mjesečevo dijete...
„Dovraga, ovo ne može biti dijete Ciganina, i ja ge ne želim odhraniti!“ reče Ciganin, uze nož vjerujući da je obeščašćen, ode do žene si Ciganke, i zada joj smrtonosne rane, uze djetešce, odnese u udaljeni šumarak i ostavi tako...
I danas, kada je mjesec pun, to Sin mjeseca je sretan i spokojan... a ako dijete je nesretno i plače, Mjesec se raspolovi i tako mu učini kolijevku, da ga ljuljuška i umiri...
 
Pogledaj Mjesec noćas... ja sam taj Sin, ipak...

...izgovoriti  'volim te'... nekak' mi je bez veze, ne snažno, neozbiljno... Nadalje, nisam siguran dali takvo kazivanje treba biti popraćeno nekakvom mimikom, dodirom, posebnom dikcijom, grimasom, laganom muzikom u pozadini, e ne bi li dobilo na težini...
Ja ću radije, recimo, na čistini ispod tvoga prozora, u svitanje zore, u friško napadalom snijegu, to odtapkati nogama, ogromnim slovima... ili ću na morskoj obali uzeti kamen i u njemu izdupsti to, te riječi, mislim, i ostaviti tamo da te dočeka slijedeće ljeto... ili ću na ogradu nadvožnjaka, ispod kojega moraš proći kada dolaziš u Zagreb, špagicama privezati plahtu sa ispisanim slovima koja samo ti možeš prepoznati...
E, i iako budu klinci izgazili snijeg na livadi prije nego ti pogledaš kroz prozor... iako će neki Čeh onaj kamen pronaći prije slijedećeg ljeta i odfurati si ga doma kao suvenir sa naše obale... iako će cestari skinuti tamo neki sumnjivi oglas sa ograde nadvožnjaka prije nego ga ti ugledaš (oglasni prostor se naplaćuje, naime)... meni ti je tek takvo 'volim te'... nekak' monumentalno!
 Sad, to što ćeš ti skoro uvijek zakasniti,... ajebiga!
 
P.S. one špagice, kojima je plahta bila privezana, još su tam'! Obiđem ih svako toliko... pokazat ću ti ih... jednom...

Slučajno naletjeh na:
 
Trenutak smo zajedno bili, no vječnost je ništavna pred njim! U poljubac čuvstva smo slili i spalili poljupcem jednim. Zbogom! Jer ljubismo kratko čemu da tuga te steže? Razdijelit se ne bje lako, no sastat se bilo bi teže! Ljermontov
 
…pa se pitam – dobro, bogamu, na koji to doživljaj u svom životu imam ekskluzivu, u vremenu i prostoru?
 
Sve je to već viđeno…

jel betovenova IX ima kakvog opravdanja? il mikelanđelov david... mislim ono, u smislu opstanka ljudske vrste...

...jutrom, razmakni zavjese da sunce uđe, i... ostani stajati tako na prozoru... da ti gledam obrise tijela, uljepšaj mi dan!

...nisam trebal biti tam baš u taj trenutak i sve to vidjet... al sam bil!
...i nisam to, baš ono, trebal napisati... al budem, eto!
...a napisal bum između ostaloga i zato kaj mi je teško pojmiti beskraj... beskraj materije, beskraj energije, beskraj TUGE... pa si mislim - ako postoji sveukupnost, pa tako i sveukupnost 'tuge', i ako se podijeli sa drugima, manje bu ostalo tam na hrpi...
...a desilo se danas... autobus je pregazio dječaka... i uzel mu život... i ti njegovi roditelji... kak buju noćas zaspali?
...pa si, eto, mislim... ak im uzmemo barem malo tuge pa razdijelimo među sobom... možda jednom i uspiju...
 

 
lud sam za kikirikijem (si znala?), i tolko neumjeren s njim u vezi, da me nerijetko znade trbuh zabolit od prekomjerne konzumacije, samo ak je dostupan u neograničenim količinama...
i sad - ulogiram se... s jedne strane - tipkovnica i mišek, s druge - kikiriki, neoljušten, naravno...uvijek mi bilo fascinantno ono kak kauboji jednom rukom drže uzde, a drugom rolaju pljugicu dok jašeju prerijom... tak i ja - jednom rukom skrolam mišekom, a sa drugom ljuskam (ak misliš da je jednostavno jednoručno ljuskanje - probaj!)...
e, a zakaj ja to tak???... pa zato, da što prije nađem jesi li kaj puknula tu na logu... i onda nađem da jesi!!... i to - pukneš ono, skoro od riječi do riječi, kaj bi i ja reko... i kak da ti, ondak, ne kažem da si moja - strast!?!? a!?
ljuskal bi te!!
... jednoručno, dvoručno, bez ruku ak treba... samo da znaš!!..
 
 

Ne pušim te spike, pače, naljute me… kad mi netko kaže "…'naš, iam peemes, tak' da…", ili "mo'š očekivat svašta, jer ja sam ti takva ponekad, pa ne zamjeri…", ili "u svakom žitu ima…"
Traljav pokušaj relativiziranja svega, ponajprije odgovornosti…
"vord ar past, šatgan blast"
Ma, nosi se… bre!
U stvari, kad bolje razmislim – jebe mi se! /enibadi intrestid? …za onak' – engri seks…:))/

ima, tako, tih nekih 'incidentnih' ljubavi... koje hodaju po ivicama strmih litica, prkosno balansirajući... takve, drže te na rubu stolca, otvorenih usta i očiju, bez da trepneš, jedva da dišeš... a ti postaješ hipersenzibilna zvijer koja njuška svaki, pa i najmanji trag... gdje su ti samo kap, ili dvije, dovoljne da preživiš mjesecima, gdje ti je krik galeba, zalutalog i usamljenog nad tvojom pučinom, najljepša melodija... i da, dovoljne su ti te iznimke, dostatne... kada tijelo potisne svoje zahtjeve (uslijed što voljnih, što nevoljnih prepreka), duši ostaje više prostora... da se bavi sobom... il' tobom!
...i traju li ga i traju... te ljubavi incidentne...
(no, nejbi ja u fratre, ne osuđuj me na to, ti ljubavi moja incidentna... imam prekokrasno tijelo, 'naš!?)

                                                                    
'Kol'ko imaš godina?'
…pa ti, ondak, k'o iz topa izvališ: 'dvajst…trist…peest…', kajaznam kol'ko već…
E, koji za'eb!!!
KAKO MOŽEŠ IMATI NEŠTO ŠTO SI VEĆ POTRO-ŠI-J-O????
Nema toga! O'šlo, popamala maca!
Ti (rid maj lips!) N-E-M-A-Š tih dvajst, trist, peest… kajaznam kol'ko godina!
Kod takvog pitanja možeš imati samo (neozbiljnu) pretpostavku o tome koliko njih ti još preostaje… a, u biti, jedino što imaš imaš samo ovaj današnji dan!
 
No, svijest o tome, o nepravilnosti takvog pitanja-odgovora, dođe malo kasnije, tam' negdje… pa se čovjek prestane veseliti svojim rođendanima i, s tim u vezi, neakvim zbrajanjima…
 
Dakle – 'kol'ko imaš (još) godina?'... ili, pak - 'kol'ko godina si proćerdao?'
A?
 

'stvarnost' nas udaljava od 'snova', remeti ih (logično, a ne!?)… a, u biti, za 'snove' (a i od 'snova') smo stvoreni! (budalo!)
Jebe mi se!!! …jer, čuo sam za termin 'reinkarnacija'… e, za TO se lovim! 
…samo treba biti STRPLJIV – aha!
/ovaj tren SADA – živimo li 'dah'… ili, pak, živimo i prošlost i budućnost ujedno…?/
e, pa… trudim se napraviti JEDNU ludost dnevno – svemu u prkos (za svaki slučaj!)

…kak' je kompliciran!
Ovak', odokativno gledano, čovjek bi rekel – sve je 'nutra, van, pa nutra' /u onom biblijskom smislu mislim, vi pokvarenostrastni prljavomaštaoci! :), ono, 'prah si bio, …' / -  jednostavno! Al'… vraga! Ak' i ima 'mira', daj mi 'nemira'… dosadno je, brate, drugačije…
No, ponekad, kad zagusti, treba si tak' pomoći… sve je 'nutra, van, pa nutra'!
E da! Treba znat i vrata za sobom zatvarat…