All Your Base

Well the coal-black sea waits for me-me-me
the coal-black sea waits forever
The waves hit the shore, crying more-more-more
but the coal-black sea waits forever

__________________________________

Danas je bio sasvim običan dan. Pljusak se spustio kad sam bio izvan busa i nitko se nije pojavio.

...umoran...

_________________________________

Now the coal-black sea waits for me-me-me
the coal-black sea waits forever
When I leave this joint at some further point
the same coal-black sea will it be waiting?

There's a bit of magic in everything,
and then some loss to even things out.

Hmda. Sve se vrti oko nule. Oko odsustva. Neki će reć da je to ravnoteža.

Naposlijetku, kad bi zbrojili sve, dobili bi nulu, i to je to.

Znam, nije mudrost neka... Al se bar *pokušavam* izvuć iz svoje nule. :)

baš mi i ne ide, jel :/

Ehm. Valjda se gospon Van nebu srdil zbog naslova.

Ovo je jedan od onih, jelte, get-together logova. Ili bar pokušaj takvog.

(Valjda u budućnosti bude nešto kreativnije, čim izažem iz papiga-modusa)

I saw a man put a redhot needle through his eye
turn into a crow and fly through the trees
Swallow hot coals and breathe out flames
and I wanted this to happen to me

I wanted all of it, all of it, all of it
All of it
All of it, all of it, all of it
Not some of it

...je strah od dugačkih riječi.

Nije li to malo, onak, ironično. :) Kak ćeš stručno reći nekom da ima tu fobiju bez da ga preplašiš. :D

Magician, magician
take me upon your wings
and gently roll the clouds away

I'm sorry, so sorry
I have no incantations
only words to help sweep me away

I want some magic to sweep me away
I want some magic to sweep me away
I want to count to five
turn around and find myself gone
Fly me through the storm
and wake up in the calm

Release me from this body
from this bulk that moves beside me
Let me leave this body far away

I want to believe in miracles
not just belief in numbers
I need some magic to take me away

I want some magic to sweep me away
I want some magic to sweep me away
Visit on this starlit night
replace the stars, the moon, the light, the sun's gone
Fly me through this storm
and wake up in the calm

I fly right through this storm
and I wake up in the calm

Ne, nisam na biciklu vozio Nenu. Štoviše, nisam ni sebe vozio na biciklu. Vozio sam se na nogama (svojim) i u busu i tramvaju. Nisu se niti ulice punile rupama, niti su bile pune žrtava.

Pa koji je onda vrag neobičan, sasvim je opravdano pitanje koje bi bilo koji slučajni prolaznik - čitatelj mogao postaviti.

Neobične su dvije stvari

Stvar prva:
Vozio sam se u busu *ZA VRIJEME* pljuska i kad se više nisam bio vozio u busu pljusak je prestao. To je neobično. Obično je obrnuta situacija.

Stvar druga:
Neobično je kad bez ikakvog razloga odeš u suprotnom smjeru od onog kojim bi trebao ić, pomisliš na nekog i onda se taj netko stvori ispred tebe.

Mislim da je to sasvim dovoljno neobičnosti da se dan u kojem su se dogodile proglasi neobičnim.

(a možda su svi drugi dani preobični, pa je onda ovaj samo malo manje običan) :)

Još me drži kreativni bezdan. (skužio sam da su ovakve riječi, tipa "bezdan", dost česte na blogovskom tlu - pitam se zašto... :))

I don't like guilt be it stoned or stupid
drunk and disorderly I ain't no cupid
Two years ago today I was arrested on Christmas Eve

I don't want pain, I want to walk not be carried
I don't want to give it up, I don't want to be married
I ain't no dog tied to a parked car

Ooohhh, new sensations
Ooohhh, new sensations

Talkin' 'bout some new sensations
Talkin' 'bout some new sensations

I want the principles of a timeless muse
I want to eradicate my negative views
And get rid of those people who are always on a down

It's easy enough to tell what is wrong
but that's not what I want to hear all night long
Some people are like human Tuinals

Ooohhh, new sensations
Ooohhh, ooohhh, new sensations

Talkin' 'bout some new sensations
Talkin' a new sensations

I took my GPZ out for a ride
the engine felt good between my thighs
The air felt cool, it was forty degrees outside

I rode to Pennsylvania near the Delaware Gap
sometimes I got lost and had to check the map
I stopped at a roadside diner for a burger and a coke

There were some country folk and some hunters inside
somebody got themselves married and somebody died
I went to the juke box and played a hillbilly song

They was arguing about football as I waved and went outside
and I headed for the mountains feeling warm inside
I love that GPZ so much, you know that I could kiss her

Ooohhh, new sensations
Ooohhh, ooohhh, new sensations

Eto mene.
 
Da, znam, ovaj log nije nešto osobito kreativno, al bit će... malo poslije.... xexe :)

Ženu varam da je zora bijela.
Drugoj dođem ni ponoći nema.
Ženino me opržilo meso.
Tri sam dana nogama otresooooo.

Gazio po livadi maslačak.
Pregazio Srbiju i Čačak.
Grickao sam curice
ko slaninu mačak.

Dinar, dinar, dinar po dinar.
Samo trošim, ništa ne dobivam.
Žena pita di su pare,
a ja kažem: "u tiskare"

trl tt trl tt trl tt trl tt

Hej! hej hej hej
Hej! hej hej hej
Hej! hej hej hej
Hej! hej hej hej :DD

Kad njenu košulju obučem.
Bradu brijem i brkove sučem.
Teško onjoj kojoj se privučeeeem.
[teatralna pauza]

Uživam je ispod jele.
Papiri se bijele.
Tu smo ja i draga jeli karameleeee.

Oj jelojelojelooo.
Slaaatkaaa karaaameeeeeeeloooooooooooooaaaaaaaaaoooooo.

:))))

Sam da nebo nebu zajebalo. :D

D. Adams je imao polje nečijeg tuđeg problema. No na svijetu postoje i drugačija polja. Otkrih nekoć davno, a u danas i potvrdih postojanje jednog drugačijeg polja, kojem još nisam uspio naći mjesto pod suncem u nomenklaturi takvih vrsta polja. Zasad ga zovem "polje čudnosti", ali to je samo privremeni naziv.

I Zagreb ima barem jedno takvo polje. Nije mi poznato da to polje ima nekakvu praktičnu vrijednost, kao ono Adamsovo, ali trenutno ne namjeravam biti pragmatičan, tako da ćemo mogući praktični aspekt ove priče ostaviti po strani.

Unutar tog polja, neke od situacija koje su se dogodile u prošlosti bile su: "situacija pokusnog kunića" i situacija "više od 35 godina", iz jednog prijašnjeg loga.

Pravi dokaz da se zaista radi o spomenutom polju dogodio se danas.

Kao prvo, potrebno je naglasiti da sam ja mrgud, asocijalna i ponešto autistična biljka. IRL jedva da komuniciram s onima koje dobro znam, a komunikacija i kontakt sa ostatkom svijeta se svodi na ono nužno zlo (prilikom posjeta trgovini, kiosku, radu na poslu, itd.)

Doduše, danas je "dubrovničko polje" (kako ga još možemo nazvati), imalo utjecaj na cijeli prostor moga kretanja, dok mu je epicentar (fiksni) bio kod hotela "Dubrovnik".

Valja isto tako naglasiti da d. polje ne opada s kvadratom udaljenosti, već, čini se, linearno. Potvrdu ovog nalazim u činjenici da su danas u nekoliko navrata pješaci jednostavno izlijetali pred auto u kojem sam se vozio i zbog jednog fajta s jednom gospođom u jednoj javnoj garaži oko obaveznog smjera unutar iste (garaže, ne gospođe).

Uzevši u obzir moje socijalne vještine, kulminacija se dogodila u samom epicentru. Približavam se ja tako epicentru polja u kojem se nalazio jedan ulični svirač, sa svojih 50ak godina - gitara i nefunkcionalni mikrofon koji služi isključivo kao rekvizit. Ništa čudno i neobično.

Iz daljine se nazirala neka melodijica koja je znala zazvučati kao vješta kopija one narodne koju je izvodio Hendrix. No kad sam se približio ta ideja mi se rasipala u nešto neprepoznatljivo i prilično repetativno. (oglušio sam nešto u zadnje vrijeme, što mogu). Odlučio sam, po običaju, samo proći pored dotičnog.

Nakon što sam iza epicentra bio već dobrih 10-ak metara, učinilo mi da sam čuo: "ej stari, imaš cigaretu?", na što bih se, gad kakav jesam, samo nonšalantno oglušio.

Ali ne i ovaj put. "Cigaretu? Imam." uz sasvim obično koračanje tih 10 metara natrag i vađenje cigareta duboko zakopanih u bespućima jednog džepa moje platnene jakne.

Tad je počeo monolog, njegov, ne moj, koji sam ja, pod utjecajem d. polja pažljivo slušao:

"Pesma se zove 'stepavanje pepela', a nemam cigaretu. Mislim, imam para pogle", pokazivao je na kofer od gitare gdje se jedva naziralo 5-6 kuna. "Imam, al sam privezan kablovima pa se nemrem ustat".

Ostatak monologa ću pokušati prepričati iako je meni bio sasvim nerazumljiv, no nisam uspio dokučiti je li on bio potaknut nekom gadnom psihoaktivnom supstancom ili čisto utjecajem d. polja.

"Čuj ja sam ti neki dan rasturil ovdje, bil sam najbolji svirač od svih. Znaš mi ti se svake subote okupljamo. Mi muzičari. "

Ja slušam i dalje

"Jebate, bil sam u svim novinama i u dobro jutro. Kad sam im to rekel, popizdili su. Ma svi oni, ekipa, Boško Petrović i svi."

Oke, ovo mi nije imalo apsolutno nikakvog smisla ali umjesto da se pokupim, kao u najnormalnijoj situaciji, ja još potičem daljni razgovor.

"A kaj? Mikrofon ne dela"

"NE! Ne, za ovu pesmu ne treba mikrofon. Pesma ti se zove stepavanje pepela. A kaj? Kaj i ti prašiš?", fufljajući me pitao s cigaretom u ustima na čijem se vrhu pepeo jedva opirao gravitaciji.

"Prašim? Aha.. jel sviram? Paaa, onak - recimo"

"Pa daj onda, buš jednu drapil.", dajući mi gitaru.

Ovog trenutka već krenuo prema gitari, ne vjerući samom sebi i vlastitim rukama, no u ključnom trenutku zazvonio je telefon, čije je elektromagnetsko polje, čini se, raspršilo ovo dubrovničko. Dok sam pričao, on je nastavio sa svojim monologom od čega sam uspio uloviti samo:

"Pogle tam, viš!", pokazivao je na neke cure koje su zapisivale nešto u nekakvu bilježnicu na obližnjoj klupi.

"Aha! Si videl - koliko muzičara na svetu ima svoju vlastitu knjigu žalbe?", rekao je uz smijeh s cigaretom na kojoj se taj pepeo još uvijek grčevito držao.

Već sam bio krenuo svojim putem, no usput sam samo natuknuo nešto kao da je bolje da je knjiga žalbe nego palica kakva, ne znajući zašto sam rekao baš to. Još mi ni sad nije jasno, jer uopće nije svirao tak loše. Uglavnom, to mu je bilo smiješno.

Al ne znam, mislim da će mi sljedeći zadatak koji ću si postaviti biti da popričam i s drugima. Možda otkrijem još koje čudno polje, a možda se riješim i svoje biljkovitosti i ravnodušnosti prema RL-u i njegovim bićima.

Ne vata, kao ona bijela vlaknasta tvorevina za čišćenje koječega, niti množina od Watt, već vata, kao hvata, samo bez "h"...
... a vata me ta bolest žirafe (iz onog bloga od maloprije). Došlo je do toga da sam na njuzima sam sebi objašnjaval teoriju relativnosti, čovječe, samom sebi... Ali sam si zato fino objasnil diletaciju, bez upotrebe ikakvih formula :))) ad-hoc znanost... bljah... moš mislit znanosti...

~

If the building's burning
move towards that door
but don't put the flames out
There's a bit of magic in everything
and then some loss to even things out

Eto tako meni s vremena na vrijeme puhne da napišem nešto različito od ostatka ovog mog bloga. Nešto, kao, ozbiljno. :)

Kolajah mi je bacila bubu u uho s tom hipergrafijom, pa rekoh, da spojim to s nekim mojim traćarijama od prije. :)

Uz to, da kažem i koju utješnu, ako hoćete, riječ vezanu uz hipergrafiju jer mi je ono kolajino objašnjenje taaaak depresivno. :)

Kaže ona, hipergrafija je povezana s epilepsijom sljepoočnog režnja (Waxman SG, Geschwind N., Hypergraphia in temporal lobe epilepsy. Neurology. 1974;24:629-36), kao i da opsjednutost pisanjem u osoba oboljelih od tog poremećaja ponašanja ne znači i povećanje spisateljske nadarenosti. Ehm, da... to možda i jest točno u nekim slučajevima. No, ne treba smetnuti s uma da je veliki broj nadarenih i produktivnih pisaca/pjesnika bolovao upravo od epilepsije sljepoočnog režnja. Neki od njih su Byron, Dante, Dostojevski, Molière, Petrarka, Poe i Tennyson.

Hipergrafičari će se pobrinuti da svoj poriv za pisanjem ostvare na bilo koji način, pa makar to bilo i pisanje po toaletnom papiru.

Do sad nije utvrđena nikakva veza hipergrafije s hiperleksijom, koja je pak povezana s autizmom.

Hipergrafija se još naziva i ponoćna bolest - midnight disease. (ja bih rekao: bolest žirafe :DD)

Dr. Alice Flaherty, koja je živjela s tim 'fenomenom' i proučavala ga, veli da "znanstvenici ne žele raspravljati o kreativnosti" jer ih to čini "intelektualno nehigijenskim". :)

E sad taj drugi dokor, Peter Whybrow kaže da hipergrafija ne producira kreativnost. On govori o Van Goghu (koji je također imao spomenutu vrstu epilepsije) kako ga hipergrafija nije nagnala da slika, već je samo utjecala na način njegova slikanja i izmijenila ga.

Doduše, mnogi umjetnici bolovali su i od manične depresije, a većina njihovih djela je nastala između dvaju maničnih faza. Whybrow kaže da je povezanost kvalitete njihovog rada i spomenutih poremećaja sasvim slučajna. S ovom tvrdnjom se neće složiti velik broj pisaca, kao i određen broj znanstvenika. Dr. Kay Jamison navodi da se i u kreativnoj i hipomaničnoj misli odvijaju dva aspekta razmišljanja kao i sposobnost slaganja i kombiniranja ideja ili kategorija misli kako bi se formirale nove i originalne veze.

I sad nekak dolazim do zaključka da je za kreativnost zaista potrebno imati "razdešen" mozak i um, ali i bez želje da se on "podesi". :) A oni koji nisu dovoljno sretni da imaju prirodno razdešen mozak će posegmuti za kojekakvim psihoaktivnim supstancama (recimo absint je bio popularan jedno vrijeme) kako bi se doveli u "stanje kreativnosti". Sve u svemu, kako je jednom prilikom izjavio Štulić, nešto kao: kreativnost se rađa iz nevolje, a ne iz blagostanja. Ako si je on zaista "umjetno" stvarao te nepovoljne situacije, sad mogu shvatiti i zašto. :)

Kao što i Flaherty, ona doktorica s početka priče kaže: "Izgledalo mi je kao bolest, nisam mogla prestati, no istovremeno sam mislila da je to jedna od najboljih stvari koje su mi se ikad dogodile. Još uvijek tako mislim".

Ovaj Whybrow veli da je to jako opasno stajalište. Kaže on da "ljudi nemaju koristi od mentalnih bolesti", jer on misli da se tako dobivena umjetnička sposobnost zamjenjuje "holističkom sposobnošću bivanja čovjekom".

Al ne shvaćam, kako može tvrditi tako nešto, ako nikad nije iskusio umjetničku kreativnost iz prvog lica (a po toj priči uvjeren sam da nije).

Ja bih ostao pri svom starom stavu, sad još i čvršće, koji kaže da ako si kreativan, *sigurno* nisi normalan ili kako je jako lijepo rekao Robert Burton: "SVI PJESNICI SU LUDI!". :)

Eto, ispunih kvotu ozbiljnog loga sad za jedno vrijeme. :)