All Your Base

Ili, još bolje - još uvijek leptir. Sjedi na monitoru i maše krilima. Prvo sam mislio da ga statički elektricitet drži, pa sam ga uzeo na dlan očekujući da poleti. No, usprkos tom očekivanju on je i dalje nastavio mahat samo, pa sam pomislio da ne može letjet uopće bogec. No, i ta se pretpostavka izjalovila kada je u jednom trenutku iznenada poletio trema monitoru, ali je sjeo na kučište ovaj put i nastavio sa svojom, meni sasvim neshvatljivom radnjom.

Ovo od maloprije mi je uspjelo stvoriti onaj rijetki, gotovo istrijebljeni out-of-this-world osjećaj kojeg volim.

...a Bowie bi na to rekel:
Sometimes I feel a need to move on.
So I pack a bag and move on, and move on.

Al to su njih dvojica.

Ja velim... jaaaa velim... Kaj ja velim? Ne! Ja NE velim. To je isto kao ono kad ti netko u nevjerici kaže: "Ajde? Nemoj reć?".

A ne kužim te "šutnja je zlato" šprehice. Kaj? Dođeš, ne znam, na usmeni ispit nekakav na faksu il negdje i ak šutiš - kaj - dobiješ zlato, ili postaješ zlato? Ili je, bukvalno, ta šutnja zapravo zlato, nekakvo imaginarno, apstraktno; a na realnoj osi je stvar kudikamo nepovoljnija i nezahvalnija za samog zlatara? :)

Al i dalje je pitanje sad ŠTO ta imaginarna os ZAPRAVO predstavlja. :)Nnnda...

Nego, kad smo već kod tih mudrih, ovo mi je uspjelo promaknut nekak (ne znam kak :)). Gospon Tomo Waits :) je obično prepun takvih - mudrih, jel. :)

On bi rekel:
"Some people play hard to get. I play hard to want." :))))

Već dvije godine buljim u desktop bez ikakvog wallpapera, s onom ružnom defaultnom mikrosoftovskom bojom, uvjeravajući se da je desktop wallpaper jedna od glupljih stvari grafičkih operativnih sustava.

Sada demantiram to. Wallpaper je skroz zgodna stvar i čovjek se doista bolje osjeća kad ga ima na desktopu.

Izgubio je svaki kontakt sa Zemljom. Al zato ima zamišljene prijatelje s kojima komunicira. :)

...sve dok se komentari ne počnu upisivat. (a i tada je to upitno :))

...nije dobar izbor za pjesmu koja bi trebala bit pjesma namijenjena buđenju, bez obzira na to što se ta kompozicija drugim imenom zove Jutarnja pjesma... (ovo pomiješano s mobitelom koji odbija zvonit dulje od minute)

(oke, dobro, kradem ideje. U kreativnom smislu mi je sasvim loš dan danas)

You thought the leaden winter would bring you down foever,
But you rode upon a steamer to the violence of the sun.

And the colors of the sea blind your eyes with trembling mermaids,
And you touch the distant beaches with tales of brave Ulysses:
How his naked ears were tortured by the sirens sweetly singing,
For the sparkling waves are calling you to kiss their white-lace lips.

And you see a girl's brown body dancing thru the turquoise,
And her footprints make you follow where the sky loves the sea.
And when your fingers find her, she drowns you in her body,
Carving deep blue ripples in the tissues of your mind.

The tiny purple fishes run laughing through your fingers,
And you want to take her with you to the hard land of the winter.

Her name is Aphrodite and she rides a crimson shell,
And you know you cannot leave her for you touched the distant sands
With the tales of brave Ulysses: how his naked ears were tortured
By the sirens sweetly singing.

The tiny purple fishes run laughing thru your fingers,
And you want to take her with you to the hard land of the winter.

Moje trenutno okruženje u fizičkom svijetu je ispunjeno sasvim malim letećim bubicama. Neću pretjerat ak velim da ih u prosjeku ima bar jedno 15 po kubnom metru. (upotrebljavam stari turski recept protiv njih - pušim ko Turčin. I to neke gadne cigarete od kojih se umire brzo)

Nadam se da te leteće bubice nisu nekakvi mladi komarci koji će se jednog dana pretvorit u krvoločne zvijeri s demonskim pogledom i ogromnim oštrim očnjacima.

Daklem, jedina utjeha, jedina nada mi je glas Miljenka Kokota s onog dokumentarca nekog, gdje veli kak komarac kad izađe iz vode izađe već veliki i odrasli, tak da ne bi smjelo bit malih komaraca koji lete okolo po sobama, što opet znači da ove bube nisu komarci, što je dobro.

A Miljenko ZNA šta priča!

(doduše, volio bih da je rekao i to da odrasli komarci nemaju zao, demonski pogled i ogromne očnjake, ali to ipak nije nigdje rekao, bar koliko se ja sjećam) :/

A smol đin đini snek of tu d siti
Strang aut on lejzrs end sleš bek plejzaz
Ejt ol jour rejzrs vajl puling d vejtrz
Toking baut monrou end voking on snouvajt.
Njujorks a gou-gou end evriting tejsts rajt.
Pur litl grini.

Sits lajk a men bat smajlz lajk a reptajl
Ši lovz him, ši lovz him, bat džast for a šort vajl.
Šil skreč in d send, vont let gou his hend
Hi sez his a bjutišn end sels ju nutrišn
End kips ol jor ded her for mejking ap anderver.
Pur litl grini.

Daklem, ima dobrih domaćih vina (onih koji dolaze kao poklon :) u PET ambalaži od sprajta ili kole, dvolitrenoj). Naravno da je u ljudskoj prirodi da se a priori sumnja u pitkost tako zapakiranih vîna, no, i među takvima ima dragulja pravih. :))) (a najgora su ova koja svakom čašom postaju sve, kakti, bolja) erhmda. :)

I još otkriće jedno. Kad neki ljudi (koji će ostati neimenovani) nikak da donesu nekakav cedej (koji će ostat neimenovan) od nekakvog benda (koji će također ostat neimenovan), onda se moraš potrudit da prevališ dug, predug put od čak preko dvadeset kilometara (dobro, ne voziš ti, al ipak :))) od Zvonimirove (bajne) do mjesta nekakvog gdje se ukazuje kao neka prilika da taj isti čuješ u živo. I nakon tog duuuugog i teškog, mukotrpnog puta shvatiš još jednu od velikih životnih istina.

Daklem (2) potrebno je revidirati jedno stajalište nekih ljudi (koji će i dalje ostati neimenovani) da je sinonim za dosadu - niljang. Nije niljang, već se radi upravo o tom bendu (koji će i dalje ostat neimenovan), koji je zasluženo zaslužio tu laskavu titulu, te uvrštenje svog imena u rječnik pod sinonim za, jel, dosadu. Zijev - zijev.

Transformer, Berlin, Rock 'N' Roll Animal, Sally Can't Dance, Metal Machine Music, Coney Island Baby, Rock And Roll Heart, Street Hassle, Take No Prisoners, The Bells, Growing Up In Public, The Blue Mask, Legendary Hearts, Live In Italy, New Sensations, Mistrial, New York, Songs For Drella, Magic And Loss, Set The Twilight Reeling, Perfect Night Live In London, Ecstasy, American Poet, The Raven, Le Bataclan ili Animal Serenade?

Hmmm....

Olitiga stickynote. Zapravo, ovaj naslov nema veze s ničim, ali učinilo mi se kao skroz zgodna ideja napraviti varijaciju na naslov prošlog loga. :)

I pitanje... Da li one simpatične žute ljepljive post-it ceduljice i službeno spadaju u sticky-note ili je to samo još jedna od velikih zabluda modernog društva?

:)

A kad ne slušam. Nikad ne slušam... Mislim, slušam, al ne MARIM. I tak se vozim u tramvaju i NAPOKON mi padne na pamet nekaj kaj bi mogel pisat u logu, i mislim si, to je tak dobro da jednostavno NEMREM ZABORAVIT.

Neću, mislim si, nema potrebe to pospremat u dugotrajnu memoriju vezanjem uz neku radnju za koju sam *siguran* da ću radit. Zapaaaaamtit ću... Al ne... jooj...

U busu puno ljubičastog. Ne kužim samo zakaj frajer zakuri da u busu bude 40 stupnjeva (po Celzijevoj podjeli), tak da svi počnu spavat nutra, a oni koji ne počnu spavat, počnu mljet toliku količinu ljubičastluka da bi se i zagrebačke pekare posramile i da oni koji bi inače zaspali pod uvjetom da nisu u neposrednoj blizini prvih, nemaju drugog izbora do bit izloženi pogibelji čak i višestruko većoj od propuštanja stanice uslijed predugog spavanja.

I još je nekaj bilo... Ahhh..... vreme me sustiže. Nagriza me ljuti zub hudog vremena lagano... :))

Oke, mislim da je 11 puta za redom poslušati Reedov Magic and Loss album ipak malčice previše. (čak i za mene) :)))

(ako se sada smijete, nešto nije u redu s vama, budući da je ovo samo meni smiješno)