Aj liv, egejn! (rek'o b' Caleb i uz'o vile u ruke)

 
"Ground Control to Major Tom
 Your circuit's dead,
 there's something wrong"
 
Bespomoćnost, čudno je to stanje. Kada bih ju morao objašnjavati nekome tko je upravo pao s Marsa, to bi išlo ovako: "Zamisli da si astronaut koji servisira vanjsku oplatu ISS (međunarodna svemirska postaja, trenutno u orbiti iznad naših glava). U jednom trenutku dogodi se nesreća, odvajaš se od sustava koji te držao i počinješ plutati svemirom dalje od planete i od stanice.
E, sad, u prvih par trenutaka, hvata te panika, onaj životinjski nagon za preživljavanjem. Kada potrošiš skoro cijelu zalihu kisika iz spremnika na leđima i kada vidiš da te jednostavno nitko ne može spasiti, možeš samo plakati nad svojom sudbinom i suočiti se sa groznom smrću od sunčeve radijacije (paradoks, sunce nam daje život, ali bez zaštitnog sloja zemaljske atmosfere postaje nemilosrdan ubojica) i gušenjem zbog nedostatka kisika. To je prava bespomoćnost. Sam usred ničega.
Ali uvijek ti ostaje još jedna opcija, uvijek. Nekom će se činiti i čudna. Umjesto plakanja, možeš se posljednji put okrenuti prema tom plavo-zeleno-bijelom planetu ispod, ispružiti obje ruke prema njemu...i lagano svim živim bićima na njemu pokazati srednji prst (da, ne vide te, ali, bitna je gesta) i otplutati u mrak i apsolutnu tišinu svemira.
Statički šum na komunikacijskim kanalima reći će da velike zvijezde napuštaju pozornicu sa stilom.
 
"...can you hear me, major Tom?!
    can you hear me, major Tom?!..."
 
David Bowie - Space Oddity (original version - acoustic).mp3

 
Taman sam počeo raditi nešto u stilu webloga. Imalo bi fotografije i crteže, a pokušavao sam i skužiti kako u ovaj glupi editor prošvercati i nešto naprednije (nešto kao point & click sučelje). Tema bloga bila je, a što drugo nego pustinjački život. Pisan u epskim, ma, SVEMIRSKIM razmjerima. Pisan toliko megalomanski, da bi samo letimično čitanje nabilo komplekse svakom antitalentu koji misli da je kao pisac, tamo na na bloghaeru.
A onda me zderalo. I to, 'nako, pošteno. Prvo sam u petak naveče ugasio komp, krenuo spavati i odlučio usput malo sjesti na kauč, jer sa bio krepan. Ipak, odlučio malo prileći. Probudio se u tom položaju u subotu ujutro. Temperatura, mišići rasturaju, odvratni bolovi, oči, sinusi, ma, sve.
Subota na kauču, hm, nekome se to čini kao ideal, u mom slučaju, tlaka.
Voda i čaj za sve obroke. Bah.
I onda sam tamo negdje naveče odlučio otići do vecea. Ušao u hodnik, hodnik me pozdravio okretanjem. Na to sam odglumio papin izlazak iz aviona i ljubljenje 'rvacke zemlje (da, dobro, tehnički to nije to, živim na trećem katu, ali nešto zemlje se garant dovuklo na đonovima cipela koje stoje tamo u hodniku).
Prvo je došao ton (u susjednom stanu su feštali), onda je došla slika. Isto k'o stari Iskra teve. Ležeći tako na podu i gledajući u loše postavljen kabel telefona (primjećivanje takvih stvari - profesionalna mi deformacija) zaključih jednu stvar: "Jeb'o solo život!"
David Bowie - The Pretty Things Are Goin' To Hell.mp3
 
"What is eternal? What is damned?
 What is clay and what is sand?
 Who to diss? Who to trust?
 Who to listen to? Who to suss?"
 

 
Mislim da ću jedno vrijeme malo prestati pisati blogove. Previše toga prolazi pored mene, a tih skoro tri sata dnevno počinju mi previše značiti. Već si dulje vrijeme obećavam pročitati par knjiga, koje me gledaju sa police i sa desktopa (u pdf-u su), a i vrijeme je da ponovo počnem pisati za lovu (stvari neke potpuno druge tematike, struka). Sve u svemu, ovo me već polako zamara, vrijeme je da uzmem godišnji. Možda će mi onda ovo ovdje malo manje ličiti na neku močvaru.
Nirvana - Dumb.mp3
 
 
"My heart is broke  
 But I have some glue  
 Help me inhale  
 And mend it with you  
 We'll float around 
 And hang out on clouds  
 Then we'll come down   
 And have a hangover...
 Have a hangover
 
 Skin the sun  
 Fall asleep  
 Wish away  
 The soul is cheap  
 Lesson learned  
 Wish me luck  
 Soothe the burn  
 Wake me up"

...
?
(ili mislim da je ipak):
...
?!
(ili da se razbahatim, pa):
...
!!!
(ma, kad je bal...):
...
#@!°%!!!

...ili - kako probuditi nostalgiju u par lakih koraka
Krda kamiona na autocesti, u jutarnjoj magli. Izgledaju mi kao oni gnuovi u koloni, dok se seljakaju po Africi. Ovaj put idem prema istoku. Jutarnji phonebox na 101-ici, cigla na gasu i kamioni kao dok stoje dok prolazim pored njih. (molim vas, ako primijetite likove koji se nalaze sami u automobilu i vidi se da pjevaju, nemojte ih čudno gledati ;) ).
Putem prema jugu, novom autocestom, svi oni kafići uz benzinske izgledaju nekako sterilno, čista fotokopija onog prije. Mijenja se samo logo firme. Ovi prema istoku su stariji, cesta "bratstva i jedinstva".
Kamiondžije imaju svoja poznata stajališta, kada ulaziš u takvu birtiju, gotovo uvijek slijedi ona scena iz kaubojskih filmova, kada svi pogledaju prema vratima u putnika-namjernika koji ulazi. Odjeća i izgled govore da nisam pripadnik tog plemena (a i nemam brkove, skoro svi ostali u birtiji ih imaju. :D Samo sam poluneuredno-zapušteno-neobrijan, s podočnjacima, zaraslom kosom i opakom potrebom za kofeinom). Turci, mađari, bosanci, srbi, poljaci, rumunji, hrvati, makedonci. Mislim da sam čuo i pokušaj naručivanja mineralne na češkom (ili je to bio slovački, hm?). Vrijeme u birtiji je stalo tamo negdje u zlatno doba samouopravnog socijalizma i kredita, negdje početkom osamdesetih. Kava je na svim takvim mjestima uvijek očajna, ali nekada mi je gušt doći šuteći i prozboriti samo pri naručivanju i plaćanju.
Šuma pod injem, iglice bjeline na golom granju, to me podsjetilo zašto uvijek nosim fotoaparat sa sobom. Slika koja ti zaokupi pažnju i buljiš u nju par trenutaka kao malo dijete. Ali to jutro bilo mi se nekako lijeno ustati. Stalno u glavi odgađaš za još pet minuta i onda jednostavno u brzini zaboraviš ponijeti neke stvari. Cigareta među prstima, hladnoća na licu, nervozno cupkanje nogama. Ona teška ilovača lijepi se za noge, kao da ti želi reći da još ne ideš, ostani još malo, gledaj. Nakon desetak koraka, gotovo je nemoguće hodati.
Zima u ravnici većini je depresivna, nije baš privlačan motiv prljavo-bijele magle i rijetkih ostataka snijega koji se stapaju sa blatnim poljima. I čini se da to ide u beskonačnost.
Tužne slike mogu biti lijepe, samo ih treba znati gledati.
/me sada sluša: ˙(Ajok, neću reći što.)

Ako primjećuješ čudne oblike koje stvara para pri disanju na ovoj hladnoći i uspiješ ih analizirati, to znači da predugo stojiš na jednom mjestu.
Dan fluorescentnte rasvjete. Ona na poslu, pa ono šugavo svjetlo ulične rasvjete (da, da, ono nije fluo, al' nema veze), pa ono bolesno svjetlo u četrnaestici, koja nekada toliko prokleto dugo čeka prije kretanja sa okretišta. I stigneš detaljno proučiti paru iz ustiju ti.
Je, baš ono svjetlo, od kojeg, kada provedeš predugo vremena pod njim, poželiš poslati sve u materinu i otići negdje daleko. Na neku planinu, u pećinu ili na neki pusti otok. Zapustiti bradu, čekati da se odjeća pretvori u prnje. I biti sretan. Povremeno se nasmijati, kada se sjetiš kako se tamo u svijetu ljudi i dalje vrte hvatajući vlastite repove. Viču da ne vide smisao, ali i dalje nastavljaju, jer ne znaju što će sa sobom ako stanu. Možeš se nasmijati i onako, od srca, glasno, čak i ako nemaš neki razlog za to. I nitko neće pomisliti da možda s tobom nešto nije u redu.
Sivi ljudi ne vole kada se netko nasmije samo zbog toga što živi.
/me sada sluša: \Azra - Ako znas bilo što.mp3
 
 

 
Usred gomile i gužve pijaca
Ispred neke trafike si čekala
Između starih i turobnih lica
Anđeoski si izgledala
 
Odlučan u namjeri,
Pažljivo se prišuljah
Pa iskreno, u lice ti rekoh
"Cigarete, jeftino, cigarete"

 
Kroz bašču ću se prikrast
Kroz nasade ruža, cvijeća mirisnog
U prozor ću ti kamičak bacit'
Te zaurlat' :
"Silaz' dolje mala, suncetikalajisano!"

 
Level 1
Materijalizacija na ulici, nešto kao u onim razbijačkim igricama. Lik se pojavljuje ni iz čega, spreman za akciju i tamanjenje Zlih. Koju akciju, pobogu? Svojevoljno istrgnut iz topline stana koji se tog jutra odjednom učinio prevelik. Smješten na dva kotača, pod objašnjenjem "razgibavanje, ulijenio se". Siva spodoba klizi između sivih zgrada i promrzlih, sivih ljudi. Popraćen pokojom mrzovoljnom psovkom, sivi ljudi izbjegavaju kontakt očima
(...fear is your, fear is your, fear is your only god...).
Ne diraj u svetinju nedjeljne mrzovoljne, lijene šetnje po blatnim pločnicima! Izbjegavanje sivih vozača, skakanje preko rubnika, "disanje" prednjih amortizera. Hladan zrak prolazi oko naočala, iritira oči. Peku. Odgovaraju curenjem, nos odlučuje učiniti isto.
 
Level 2
Presvlačenje, sušenje majice i potkošulje na radijatoru. Čudan je osjećaj, makar privremeno, imati tuđu odjeću na sebi. Nešto kao žrtva brodoloma ili nesreće. Ljudi koje bi na ulici možda zamijenio za sive, ali gledaju te u oči. Smiješe se dok pričaju. Zabrinute riječi, s malo prijekora.
 
Level 3
Teško je biti izgubljen starac u gradu sivih ljudi. S teškom torbom u ruci, njegov pogled luta okolo, dok je njihov prikovan u stazu ispred sebe. Izmislili smo nove nazive za to - postblagdanska depresija, nedjeljna depresija, ovakvaonakva depresija. Prazna opravdanja za nemogućnost da vidimo dalje od svojih sitnih sebičnosti.
(...everything can change on a new year's day...) Obmana.
 
Level 4
Prozračivanje stana, pražnjenje pepeljare, nakon toga ostaje samo miris naranče i klinčića. Zidovi se opet udaljavaju. Kvragu, moram ih nekako učvrstiti, ne znam prodaju li neko ljepilo ili cement za to.
Spuštanje glave na kauč, razmišljanje o odlasku po kruh. Ali, samo da zatvorim oči na pet minuta, samo da malo odmorim. Budim se poslije ponoći, nešto sa zvučnika vrišti, ostavio sam upaljen komp. Opet.
Teturam po stanu, usta slijepljena, osjećam žeđ. Nisam otišao po kruh, za ovo kruljenje iz želuca pobrinuti ću se ujutro. Zidovi prijete ponovnim pomicanjem. Ignoriram ih, znam da im se to ne sviđa. U čaši se otapa šumeća tableta, gledam malo u nju, pa onda kroz prozor u puste ulice.
Nekada je teško živjeti u gradu sivih ljudi.
(...calm like a bomb...)

 
Ajd da i to vidimo.
Xixiixixxxxiiix.
(E, da, kol, pripremi kuku. Podugačku. A izgledati će ti kul u sobi. Ono, netko dođe i zabulji se u kuku. "Što ti je to?" "Pa, kuka!")

 
Nda.

 
(...breathe with me)
//Komentar: nastavak razgovora iz jedne birtije (monolog prenesen u formu webloga, akteri razgovora možda pročitaju, možda shvate nešto što nije rečeno, ali, zapravo, svejedno mi je)
//Ovo dalje više nije komentar
(...breathe the pressure...come play my game, I’ll test ya!)
"Da, pederu, ali ti si otišao", izrečeno je negdje nakon treće runde.
Da, otišao sam. No, bilo je tu još toga, nisam se samo probudio jedno jutro i odlučio otići na drugi kraj države. Priznajem, bilo je dobro, čak nas je i išlo, ali, počeo sam puštati korijenje i to u sredini koja me počela polako gušiti (drveće koje hoda postoji samo u bajkama, ne vjerujem baš u njih). Previše zidova je bilo, nije mi se više dalo svakodnevno ih preskakati. Vidio sam se tamo u tridesetoj, kako šljakam u nekoj firmici ili ne daj Bože, radeći nešto u državnoj firmi, provodeći vrijeme na beskonačnim kavama, kukajući o crkavici koja se zove plaća i kreditima na vratu. Nisam želio postati birokrat, smatram se pripadnikom ljudske vrste. Oženjen, prikovan za mjesto, s mogućim alkoholizmom u razvoju. (mladenačko buntovništvo protiv apatije obično završava u njenom zatupljujućem naručju)
(...psychosomatic, addict, insane!)
Bila bi laž kada bih rekao da tražim sebe, to pričaju ljudi koji ne mogu naći bolje opravdanje za uzaludno gubljenje vremena. Jednostavno, ne možeš pronaći sebe. Uhvatiti ćeš neke fragmente onog kakav si u tom vremenu, ali nećeš vidjeti sve. Ako i pomisliš da si TO ti, prevariš se, ta struktura se stalno mijenja. Skoro neprimjetno, ali promjene su uvijek tu negdje. Mijenja se ponašanje, mijenja se sustav vrijednosti. Stvar je samo u razini prilagodbe.
(...inhale, inhale...you're the victim!)
Dok mi organizam dovoljno dobro podnosi stres i adrenalin, živjeti ću na ovaj način. Kada mi dosadi ili vidim da je negdje dalje zanimljivije, jednostavno ću opet spakovati svoju plavu torbu i sivi ruksak i otići. Možda i ostanem, tko zna. Budućnost i lutrija zapravo su vrlo slične.
Ne volim puštati korijenje na jalovom tlu.
(...exhale, exhale, exhale!)
 
/me sada sluša: \Prodigy - Breathe.mp3

 
Mda, mislim da bih se mogao psihički pripremiti za poneznamkojiput (privremeni) prestanak pušenja.
Eh, da, ljudi te malo čudno gledaju kad' se oko tebe osjeti dizel, dok se voziš u tranvaju. Bah, bolje i to, nego glasno pričati na mob'tel. :D
/me sada sluša: \Prodigy - Diesel Power.mp3
"Exit load
Put your brain in right mode
Selected mix"

(pošto mi ga opet mučki prekinuše)
Kako prepoznati bračni u automobilu, ujutro na semaforu?
Ne razgovaraju.

 
Jednog dana kada napokon skužim kako to zapravo funkcijonira žemski mozak, ima da napišem knjigu o tome. Će da se obogatim na tome. Odvratno obogatim. Ima Bil Gejca po šibice da šaljem.
Ima da držim predavanja po svim značajnijim sveučilištima, akademijama i ostalim birtijama, te ćumezima. Će oni akademici, psiholozi, psihijatri, neurolozi da me slušaju poluotvorenih usta, te potvrdno kimaju svojim učenim, sijedim glavama.
Će da bidnem poznatiji nego Šaban i oba 'alida zajedno.
Će da si kupim Merdžana i uonu kuću sa kovanom ogradom i 'lektričnim vratima.
I najbitnije, će da dobijem nobelovu nagradu za mir u kući, okolo kuće i ostatku univerzuma.
Eh...jednog dana...