Aj liv, egejn! (rek'o b' Caleb i uz'o vile u ruke)

 
Viđem gomilu pijesama ljubavne temat'ke.
I to na blogu. Xixixixi
I to na Iskrici. Xixixixixixi.
Ajd, da se infiltriram, te uklopim u masu, te tako postanem omiljen, te popularan, te tako steknem gomilu prijatelja i mogučih poznanstava, iskoristit' ču znanje kopipejstanja dobiveno psihološkom torturom zaposlenika Majkrosofta i Gugla. A i volim kopipejstat pijesme. Naroćito one ljubavne temat'ke.
Eto.
 
"Your Funeral... My Trial
I am a crooked man
And I've walked a crooked mile
Night, the shameless widow
Doffed her weeds, in a pile
The stars all winked at me
They shamed a child
Your funeral, my trial
 
 
A thousand Marys lured me
To feathered beds and fields of glover
Bird with crooked wing cast
It's wicked shadow over
A bauble moon did mock
And trinket stars did smile
Your funeral, my trial
 
 
Here I am, little lamb...
Let all the bells in whoredom ring
All the crooked bitches that she was
(Mongers of pain)
Saw the moon
Become a fang
Your funeral, my trial"
 
(Ovo je inaće Nik Kejv end d bed sidz)

"In some systems, an alternative could be that the hardware master transmitter is set in the slave-receiver mode after the system reset. In this way, a system configuring master can tell the hardware master transmitter (which is now in slave-receiver mode) to which address data must be sent (see Fig.17)."
Eh, vidiš, u nekom drugom svijetu funkcionira...i to dobro. Što ga ukinuše, pitam se? Eh, eh, vrijeme je da poradim na Viziji.
The Doors - Take It As It Comes.mp3

 
Mrzim one kompjutere u filmovima.
Kada se se sistem sruši, oni se obično zapale, iskre lete okolo i dimi se na sve strane. Ovaj moj se samo "smrzne" i izbaci plavi ekran. Eventualno zapišti. Dobro, jedan se čak i zadimio kad je izgorilo napajanje.
Tastature eksplodiraju uz kul efekte (naravno, ovisno o budžetu filma). Iz ove moje eventualno ispadne koja tipka...ili se zaglavi.
Za sekundu se logiraš i razvaljuješ Pentagonove stranice. A dok se logiram na CARNet-ove ulaze i uspijem učitati neku web stranicu, već me prođe volja za životom.
Imaju animacije kada se spajaju na Internet. Ja dobijem samo "dialing...connecting...verifying..."...i cviljenje iz onog zvučnika.
Možeš se sa najvećom kantom spojiti na kantu ejlijena i poslati njihov matični brod u materinu. Uz naravno logotip proizvođača kante u krupnom planu. Također možeš s njima za sekundu-dvije razvaliti bravu s 12124215634560370 bitnom enkripcijom. Mda, ajd probaj uspješno instalirati neki kineski komad hardvera.
Virus ima dialog box "downloading virus" i onda opali neku ful kolor animaciju. A ovi samo uspore komp ili obrišu nešto.
Programerke su sve odreda manekenke sa bujnim poprsjima i IQ-om 244,12. A u stvarnom svijetu...eh...
 
Nick Cave & The Bad Seeds - There's No Night Out In The Jail.mp3

 
Već su se raskokodakali o Valentinovu.
I to na blogu.
I to na Iskrici.
Xixixixixixixixixiiix.
 

 
Sjetio se večeras jedne stvari koja je nekada bila na zamišljenoj listi prioriteta (prisjećanju je pomogao Lanc na gitari i zbor raštimanih glasova). Nešto što sam si obećao, dok sam duvanio i gledao sa palube u daljinu. Sada mi se čini možda neostvarivo. Heh, zapravo, većina poduhvata u životu se u početku činila takvim, izvući nešto iz nemogućeg. A i mislim da sam dovoljno blesav.

Pustinja je surova, teško je živjeti na njenom rubu. Ali kada procvjeta, to je prizor zbog kojeg vrijedi živjeti. (Mda, prekratko traje, ali ipak, vrijedi)
 
"...So I run to the lord
    Please help me lord
    Don’t you see me prayin
    Don’t you see me down here prayin
 
    But the lord said
    Go to the devil
    The lord said
    Go to the devil
    He said go to the devil
    All on that day...
 
    So I ran to the devil
    He was waiting
    I ran to the devil he was waiting
    I ran to the devil he was waiting..."

 
Mdaj, razbudi se.
Smeđa boja površine stola i nije najzanimljivije mjesto za gledanje.
Završi to i idi doma.
Mdaj.
Želudac ti već krulji.
Ajde, ajde, još samo tih par linija koda.
Ajde...možeš ti to.
 
Nick Cave & The Bad Seeds - Mercy.mp3

 
Spavaš, il' si od umora mrtva?
Kao ptica bez zraka
Nalik ribi punoj gipsa
Kroz kosti ti provučena žica
Kroz noć huuuuče
Moja mala sova
 
Let3 - Serenada.mp3
Will je danas puk'o. Eto. Mislim da mrzim srijedu više od ponedjeljka. A i od subote popodne.

 
Negdje oko 170. kilometra, radio uhvatio neku tamo lokalnu radio-stanicu. Rekoh si, ajd, ne može biti gore od Narodnog. Bila neka kao top-lista. Bol. Ljubavni bol. Napuštenost. Bol. Ah, bol.
Pošto sam se dobrovoljno izolirao od većine medija (vijesti na TV-u, radiju, dnevne novine, sve što ima veze s politikom) ima već par mjeseci, nek' mi netko kaže - kada smo to odjednom postali mazohistički nastrojena nacija?

 
Ne postavljaj si bitna životna pitanja, dok se subotom uveče pokušavaš probiti do šanka i naručiti cugu. Ne razmišljaj o ičemu, dok stojiš u polukrugu ljudi i pokušavaš uhvatiti dijelove priče pomiješane sa bukom iz zvučnika. Završiti ćeš tako što ćeš buljiti u onaj led što se topi u čaši i htjeti ići doma. Htjeti se zavući pod deku, buljiti u TV i šaltati programe dok ne zaspeš.
Puno je lakše biti "braindead" u samoći sobe. Puno lakše, nego odglumljivati onaj "jea, bejbe, ic saturdej najt" i pretvarati se da je sve super i da si na vrhu svijeta. Svejedno ćeš se pred jutro opet odvući u tu sobu, odspavati do jutarnjo/podnevne kave i nove kupoprodaje lovačkih priča.
Ne budi sarkastičan subotom uveče. Previše "braindead" ljudi slobodno šeta okolo.
Naravno da te neće shvatiti.
 
Depeche Mode - Personal Jesus (acoustic).mp3

 
Malo mi je čudno poslati tu poruku "Ideš doma sutra?". OK, pod tim obično mislim na poimanje pojma "dom" osobe koja prima poruku. A ja pitam zbog prijevoza do mjesta gdje mi živi onaj dio obitelji koji se nije raštrkao po svijetu.
Mogu li mjesto gdje sam rođen, proveo veći dio života i dalje zvati "dom"? Tamo ne živim već jedno vrijeme, a i ne planiram se vratiti u bližoj budućnosti. Zapravo imam li pravo i dalje to zvati tako?
Ovo sada ne mogu zvati "dom". Ovo su samo mjesta gdje trenutno podstanarim. Zapravo, tuđi zidovi unutar kojih prespavam.
No, gledajući to nekako iz kosog ćoška...hm...nomadska plemena koja žive na sjeveru Afrike (Sahara). Veći dio godine su u pokretu i nemaju stalno mjesto boravka (je, kao ni gomila "gastarbajtera u Purgerlandu"; rijetko tko ima prijavljeno mjesto stanovanja ovdje, radi izbjegavanja plaćanja nameta). Žive pod šatorima, dakle dom im je gdje god ga postave.
OK, OK, nemam šator, a ni namjeru živjeti pod njim. Ali ako bih uzeo njihovu životnu filozofiju, sav prostor oko tebe je mjesto boravka, a "dom" je onaj tvoj komad krpe i kože koji stalno tegliš za sobom.
Erhm, po tome ispada da mi je ruksak zapravo "dom"?!
'ajd i to je nešto.
 
Iggy Pop - Home.mp3
"...So many people rise and fall
    Who’s lookin’ after you at all?
    Nobody knows anybody at all
    Strangers in paradise down at the mall
 
    Home, boy
    Home, boy
    Everybody needs a home..."
 

 
U filmovima o muz'čarima obično ima scena kada lik pošizi i demolira sobu/stan/hotel. Stvari lete u zid, kroz prozor itd... A u slowmotionu mora, ali MORA biti ona scena kada nešto leti kroz staklo ili u ogledalo.
Hm hm hm...
Iđem si kupiti gitaru.
Pa da imam opravdanje, ako mi dođe da bacam stvari u zid.
Hm hm hm
 
Black Flag - Rise above.mp3

 
Stoljeće, do stoljeće i pol, obećavali su proizvođači, provlačilo se kroz reklame.
Informatički časopisi bili su konzervativniji. Mudri mozgovi što pisaše te silne (uvijek dobro sponzorirane) članke rekoše oko 90 godina.
Pet, pet prokletih godina, reče Will i nakon toga baci CD medij u zid. Nije se slomio, prokleta plastika.
Da pojasnim.
CD mediji, prema specifikacijama trebali bi biti čitljivi i nakon stotinjak godina. Potvrdiše to i testiranja na temperaturu i tlak u komorama predviđenim za to. Da, ali pod uvjetom da nisu obično smeće, nema veze što se sa sada oksidirane i korodirane površine kočoperi ime poznatog i priznatog proizvođača.
OK, cijena medija je smiješna, pa će netko reći da nema smisla gubiti živce oko nekih par lipa. Heh, ima, ako su gore bile slike od prije 5-6 godina. Ljudi koji su na njima imaju kopije, ali sada su već po cijelom svijetu, neki su i promijenili brojeve mobitela. S vremenom smo izgubili kontakt.
Idem sada probati raw data ripanje, možda nešto i uspijem spasiti. 1010010001010...vozi Miško!
 

 
Ne volim odlaske u razne Hrvatske zavode za ovoono, urede državne uprave, porezne uprave, matične urede, katastre, gruntovnice, oveione ispostave. U bilo koju da dođeš, sve su nekako iste.
Prvo, ulaz i kao neka porta. Pustoš, sterilnost, papiri s nakim žvrljotinama po zidovima, ispod se naziru plakati. Uski, polutamni hodnici, sa ljudima koji čekaju, polunervozno sjede ili pognutih ramena bulje kroz prozor, čekaju da ih pozovu. Bez obzira na starost zgrade, svi, ali apsolutno svi uredi su isti. Unutra je uvijek nekako ista temperatura, ljeti, zimi, ma, uvijek. Ali, nije stvar u temperaturi, nego u onom zagušljivom zraku. Mogu ih stalno prozračivati, ali kada uđeš unutra nešto teško ti sjedne na prsni koš. Zidovi u neutralnim bojama. Sve ti želi poručiti, "ti si samo broj, zato začepi i čekaj svoj red".
Na ulazu:
- Izdavanje potvrda za to i to i potvrđivanje obrazaca tihitih - soba br.3
Na vratima sobe br. 3
- Potvrđivanje obrasca togitog - soba br. 5
Na vratima sobe br. 5
- Potvrđivanje podobrasca obrasca togitog - soba br. 6
Gomile beskonačnih petlji sakrivene iza tih vrata, samo čekaju da ti požderu koji dan i tjedan vremena.
Ljudi koji tvoj "predmet" obrađuju bezvoljno, igraju ping-pong s tobom, ako slučajno i pogriješe, nitko ne odgovara. Arhive u podrumima gutaju papire, bez obzira na to što piše na njima. Ionako će prašina ravnopravno i nediskriminirajući prekriti sve.
 
Faithless - We Come One.mp3
"All the subtle flavours of my life
 are become bitter seeds
 and poisoned leaves
 without you..."