put i povratak

 
onda je auto zastao u blatu, bilo je to onih dana nakon goleme kolicine pljuskova, pitao bi se postoje li ti centri moci ili ih je tkogod nacrtao, ljutnja bi zharila obraze dok bi kotaci crtali ureze u nekoc lijepo izrezbarenoj, popucaloj povrsini zemljanih staza na kojima su se susili otisci pticjih cetveroprsta,
bilo je to prije koji dan da sam se ponadao da sam sreo prijatelja, sismisa sam hranio na bocicu mlijeka, iako nije bas izgledao snazan, jutros sam ga pronasao skrivenog pod cipelom, sunce nije izdrzao, opet jedna tuzna prica, borba, borba, do posljednje kapi krvi, ne odlazim niti ne odustajem, mislis da me boli, ali grijesis, ono drugo, sloboda jest bol, sloboda je nacin nestanka , gledam leprsava stvorenja sto poput duse ni ne naziru maglicu kojom taj isti prijatelj kani crknuti tu bas predamnom, kad sam krenuo voziti bicikl, prepoznavanje da nije odleprsao nikako ne nalazim radosnim, i stoga, ljepse je vjerovati radosti, pa makar je i ne iskusio, ne hvala, ne ovaj put, drugi, drugi neki put cemo o tome, mislim, nemaj brige, silovanje je samo privremen proces, smirit cu se, no ne bjezi od straha, ne bjezi od mene, znas, necu nestati, premda me to trazis, premda zelis da te spasim svoje i tvoje, zelje, necu, eto.
bash...
(ima jos, dakako)
 

 
whooooups. rece on lijeno protezuci lijevo rame blize njenom, budjenje ispod oraha, noc je bila hladnjikava, a jutro podsjecalo na ukocenost.
zagrizli su jabuku, onda travku, pa pogledali, kroz krosnju je nebo slutilo crveno, bit ce kise i nevere, trebalo bi se pomaknuti, ali cemu kad je tako lijepo ovdje i sada, prava je steta narusiti tu idilu, jutarnje pticice su ipak vec prestale a spustila se neka cudna zagasita tisina predjutro.
pocelo bi se obredom, prvo pronaci biljke za caj, potom pristaviti loncice, cokolada ili kakao, kao da nisu bili dvojica u kratkom bijegu jedan pred drugim, oduvijek, bas me zanimalo kako ce ispisivati nastavke, ali sam se bar trudio odrzati neki kontinuitet,
s veceri otislo bi se u restorane, slatke usne djevojaka s muskarcima, neobicne price o onima koje su katkad same, price o lutanjima i o svijetu, price o spasavanju planeta, okrugli trbuh te zene, srce u sredini, nije zapravo zavist, ali osjecam neku ljepotu u njima, visak stranaca, manjak hrvatskogovorecih, turisti su okupirali cak i zagreb, ne biste vjerovali
cekajte malo, processiram...
 

 
kad si ljudi zakljuce da ti rade nesta kaj ti je bed, pa ti stoga to i dalje rade.
bah.!
 

 
...zagrabis rukama nekud u se, pa trazis, trazis, koprcas, i grebes, i onda do vrata, a i dalje nisi blizu dosao onamo,
pa hvatas i dohvacas, glava na ramenima i dalje, al od nje nikom nista...
 

 
1. Ako netko s necim jako puno riskira, znaci li to da mu je dovoljno malo stalo, ili da ima dovoljno povjerenja?
2. Ima onaj vic o fizicaru, koji veli: Zasto fizicar treba imat ljubavnicu, i zenu? Zato da bi jednoj rekao da je kod druge, a da zapravo moze stalno bit na poslu. (Tko zna ovisi li to o spolu?)
3. hm, ne sjecam se vise, ...

 
Hehe, svima nam je izgleda nekako karv udrila medju noge,
pa znate, zivo mi se jebe za te prezrele lubenice, raspolucene, i slatke, kojima ostaje trag, .... a opet, kad bolje promislim, s njom.?!!
kako bi rado grizao, vidao rane, i nove ozljede lizao, zvijezde gledao,
no, sad, zeli li tko jos o tome
pricati ?
 
da.
 

 
pa ipak je nekako pomalo ok, zato jer:
ne dvojim o vaznosti, uistinu ne. no prije nego li si svatko prihvati svoju odgovornost za sve sto je radio i radi, dok okrivljujemo sebe, i drugog, i dok smo onda i pred njim krivi, nece biti radosti ni mira. Pomiriti se s time sto radis, i sto si radio, daje mir.
prosla ocekivanja su teret. a ljubav valjda ipak nekako pronalazi nacine.
(samo sam _sebi_ odgovoran sto te tako zelim)
 

 
Tako ja hodam naokolo izbjegavajuci zelje. Tesko li je zelje izbjegavat, to je onda kao kad svaki korak koji napravim me u kratkom slijedu sitnica dovede do nje. Svaki pomak i svaka sitna namjera. I onda pazim da budem tih sa namjerama, trazim neko tiho mjesto, ne odvec lijepo kako mi ne bi bilo zao s s njom nisam tu, vec neko samo mirno, i gledam mrave kako rade staze, i muhu na cijevi za vodu, negdje bruje auti, pcele njisu cvjetove djeteline, a katkad vjetar zapiri i otprhne koji lipin helikoptercic u let. Sjedim tako na klupi i gledam svoje noge, stopala se cine daleko, a opet znam da cu ih uskoro opet povezati s tijelom i doci ovamo to natipkati.
Tezina proslog nacinila je neravnotezu, nema vise finoce njihanja, sad i najmanji pokret, slucajni povjetarac njenog daha dovoljan je da se opet poput stabla izvalim cijeli, pod noge.
 

 
uvijek me iznenadi:
ja, i te rijeci.
koje su tako povrsne.
 
isplazen, 
kao jezik,
nesavrsen za komunikaciju.
i bas nekako zagusljivo.
 
a koliko samo svijeta ima ispod.
 

(Chemical Bros, Where do You start Where do I begin?!)
Trcao je tako, obazrivo, polako, noc kao da je vec bila pala, suma je bila tiha a sjene duge, od mjesecine ili fona neba, gibao se pazljivo, kao da ga stogod vreba iz tog mraka, cudna mu je svaka kretnja bila, svaki sum imao je velicinu kakvog znaka, svaki drhtaj i lepet nekih krila imao je drugaciji sjaj, u njegovim ocima, vilenjackim, boje mraka, boje noci, sivim, prozirnim, velike crne oci, gledale su crno po noci, cudne usi, nepoznat jezik kojim je pricao sebi, ovako kako ja prevodim vama, njoj, i tebi, kao prugasta hijena, kao susanj, kao vjetar, zanjihao vlati trave, jedva i lijeno, dotaknuo vas u prolazu, jedva i sneno, oduzeo dah, sasuo taj zlatni nebeski prah u oci prije nego sto skoci, a onda
izbjegavao je znacenja, ali vrebala si ga svud u korijenje koje se spoticao, u mislima te doticao, pa kad bi krenuo preskociti potok, na kamen nogom da ce stati, oslonac izgubi svoju postojanost a tvoj lik se ondje nasmije, kao uvijek, sada, kao i prije, nije, bilo izlaza nije, prolazio je a suma je bila snena, paucina njena znacenja hvatala su ga za rijeci, nije bilo nacina, nikako nije, nacina da to kako sprijeci, nije bilo, iako bi kakvo drugo lice stogod htjelo i znacenje kakvo dalo drugo, nije znacilo, nista, bas nikako nije. kako sada, jedva kako i prije, znacenja su se spustila kao grane, na sve strane, ista lica, ista krivudava kretanja ptica, raznih domislica i opet, je eto znao
opet je bio o tu paucinu se pleo znacenja i rijeci, sto bi se vise micao to ga se vise ticalo, poznavao je osjecaj, bio je to kukac neki, kao oni kukci kakve sam cesto znao gledati kako se vrte, kako se micu u zelji da uteknu tom svom gonicu, sami se zaplicu, bez mogucnosti da izadju a pauci samo cekaju, jos koji tren, pa onako nogicama zaokruze koji krug da zrtva bude upakirana kako valja, i spremna, i uvijek dok bih tako gledao te kukce i te pauke nisam nikad znao na koju bih stranu stao,
opet se upleo, ona je zivjela u mrezi, njegov je zivot bio izvan, ona je trebala hranu da raste, on je osjecao potrebu da plodi i tjera pelud s cvijeca, neka raste i rodi ... i nikad u toj situaciji ne bih mogao znati, uvijek zdvojan, kome uskratiti sto, i da li, jer uvijek je pitanje kukca osloboditi ili ne, da li je to pravedno, sto bi Bog htio tada, da cinim? tvoji ciljevi u sebi, ili oni moji, koji su u tebi, tocnije, izvan nas, oboje, tko je u pravu, sto je tvoje, pravo, a sto moje?
gledao sam ga zapletenog, i nisam znao da li da ga oslobodim ili ne. jer, ipak, pauk je visa vrsta nego cvijet, a njihov boljitak, njihov rast, ovisi o hrani koju im mogu pruziti tek ovi, slucajni letaci sto ostaju tako zapleteni. nisam ni znao imam li izbora, nisam nikako znao, samo sam ga tako tiho promatrao, katkad da bih o tome stogod pricao, nekako mi ih je bilo milo gledati, ipak, kao kakav proces Bozji u kojem bih samo ometao, mecuci prste...
 
a te paucine koje ti pauci pletu tako su njezne i fine, tako drhte na vjetru, i cine, tako divnu sliku, jutrima kad se ona biserna rosna magla uhvati po njima, uz rijeke...
 
-----------
 
ima ta manjkavost u ljubavi bez ocekivanja, naime. kao i svaka krajnost i ovo je krajnost, kao takva, losa: ljubav bez ocekivanja je kao ljubav bez zelje da se primi neka odgovornost, da se bude u nekom odnosu, bez zelje da se prihvati da smo emocionalno angazirani u tom odnosu. kao bijeg od prihvatiti predanost...
pruziti kome slobodu isto je tako bijeg od suocavanja sa svojim ocekivanjima i rizikom da ista mozda nece biti ostvarena. laksi nacin ne donosi zadovoljstvo, i ispravno je tako.
krajnost nikad nije sama po sebi dobra, izmedju krajnosti nalazi se spektar sto cini zivot, ono gdje ga treba traziti, ako nam je dozivjeti, ljubav.
 

 
gurat naprijed nemres, (nekak uvijek izgleda k'o na silu) 
a odustat nije rjesenje...
 
(...bas cudan neki filing)
 

 
i drugima, bitce.
nda. a stajaznam. nije mi bas nest...
 

 
e, bio ja tako u shumi danas... ajme, tolko blata da je to bilo i neopisivo i prestrasno. mislim nije da nisam vidio blata vec u zivotu, ali ovo je bilo prestrasno. jednostavno nezamislivo, nemrete to zamislit. uh. e pa si mislim da je neko sjebano vrijeme za napredovat nekud? hm, kad bi i mogao nekako, naime...
e jos nesto, ono hiljadu mu dobosa darkvuda. pa sto ako te odabirem, da, bas tebe, sto? sto? ha? hiljadu mu dobosa.
kao ono, zasto bas ti. i te spike otpocetka.? meni ti je mislim draga nesto poput centra predanosti, nesto gdje ja onda koncentriram sve svoje misli i sve gledam kroz to nesto, tu neku nju. i sve sto radim radim oslanjajuci se na nju/tebe. e vidis, time mi je dovoljno da postojis kao misao, ali i nije. naravno. kao prvo zato jer mi to misljenje ne umanjuje zal sto cisto hedonisticki ne mozemo uzivat u vlastitim, tocnije tudjim, tijelima. e a dalje ide nesto nalik onome kaj je janaki pisala, onda ja vidim takav jedan odnos dvoje kao jezgru iz koje se moze obradovavat svijet. e tako, ne ono kao sad smo sebi dovoljni, iako kao i jesmo, i nismo, nego kao taj onda odnos bude nesto sto je oslonac svakom da moze odatle sirit tu neko veselje naokolo.
a sta sam ono htio rec, zapravo, aha, ono ta nesigurnost - kud bas ja, kud bas ti, mhmda. a sta rec. nemres to bas racionalizirat skroz, znas. ja nemrem... :) i nije to bas ni karakter ni misli ni nesto bas izdefinirano tako, cini mi se, znas. samo je tako.
 

(btw, Sorry za *znakovlje*, al evo nesta u kontinentu za ljeto...)
-----------
Prva veÄ^Ça akcija Greenpeace-a u Hrvatskoj održat Ä^Çe se 27. i 28. srpnja u Osijeku i Vukovaru. U sklopu europske kampanje "Energy revolution 2005", brod "ANNA" plovi Dunavom predstavljajuÄ^Çi edukativnu izložbu o klimatskim promjenama, opasnostima od nuklearne energije i prednostimaobnovljivih izvora energije.
Greenpeace, u suradnji s domaÄ^Çim udrugama Zelena akcija i Zeleni Osijek, poziva sve zainteresirane medije da poprate izložbu koja prati brod i konferenciju za medije koja Ä^Çe se održati 27. srpnja u osijeÄ^Íkoj luci.
ProÄ^Íitajte viÅ¡e i pogledajte izložbu u PDF formatu na:http://www.zelena-akcija.hr

 
to je proces gdje se iz nekog zasicenog fluida stvara nesto cvrsto. ima dva koraka, prvi je tvorba jezgara kristalizacije i ona je kljucan dio, kasnije se kristalizacijom materijal samo nadogradjuje na pocetno zadani oblik...
(nekako kao na razlicite nacine vezano uz to, dvojako: ovisnicka zaljubljenost u slike sebe u drugome, no ista ta, i iste one, upravo onemogucuju ispoljavanje zelje. stvaraju lom izmedju misli i stvarnog, i time i osjecaj nesigurnosti, misljenje o tome 'sto drugi misli' lak je temelj gubljenja u vlastitim mislima (o tome). osvjestavanje te cinjenice daje razloge i time olaksava teskocu uskracene teznje, nekako. gotovo da i daje opravdanje za to, ako se dovoljno potrudimo?)
strah od suocenja, nemam. ta, zaista, ne poznamo se. ono sto sad znamo o drugom valjalo bi nanovo prepoznati, u drugom, nadjemo li oboje za to zelje i motiva. cesto susretanje poput iskusavanja. ne bojim se nositi s vlastitim predrasudama. ali katkad imam strah od tudjeg straha.