put i povratak

Tako ja ne stignem napisat sve sto sam zapisao, niti procitat ista sto i gdje bih te mogao traziti.... onako ukopan sam u te svoje misli, odvojen od svijeta (tebe).

Imre Kertesz, Kadis nerodjenom djetetu. Ne zbog naslova niti teme, vec zbog kratkog izvatka na kraju sam ju posudio, a nevjerojatno pise, svaka recenica je misao intelektualca i kako smo culi svaka se vrti u krug, tako da cijelo djelo cini bujicu prepunu virova od kojih neki bas jako uhvate. 140 strana bez daha. I zaista se imalo sto o njemu reci i itekako se trebalo vjezbati plivanje nasuprot toj njegovoj silnoj struji.

Potom, malo sam prelistao onog talijanca Calvina, a mozda i posudim onu T-nesto (one Kozmiko-nesto sam uglavnom, hm, prelistao ;)

I sad, utopljen u Belu Hamvasa, u njegove uporabljivo opasne sinteze mitologija, znanosti i religija, mada se jos rekonvalesciram od onog proslog magjara, bome je lijep koliko i duboko dere kao brzak...

eto tak,
aha, da, malo izvjestja s mora: Jutros je pocelo s gromovima. Gromovi su prestali, i jugo je polako prestalo. Nesto nalik buri, negdje na pucini. Nikad nismo bili tako bliski, znam. Nas dvoje. (Brzojav, jos imam, svejedno, znam.:)

No, kad smo vec tu,
Grlim, bas te grlim, onako kako se nikad ne bih usudio,
da te vidim...

 
nego, prije nego li mi se naprasno srusio sistem na hotelskom racunalu htio sam reci nesto al opet, sad bi rekao nesto drugo...
1. e, mislim da moju ljubavnicku zaigranost cesto mijesaju s neodgovornoscu... to me rastuzuje. a opet, dokazivanje nije ljubav. a opet, hm, nije da mogu rec da me nije briga kako me vide i shvate. e da...
2. cudno je to kako se drzimo kontrole umjesto povjerenja. naime, kontrola tipa: kud sve to vodi nikad me nije dovela do radosti... a svejedno nam se cini da se upravo toga trebamo drzati? ma svashta. nda... kontrola svakako nije ljubav. no kontrola moze itakako biti eroticna kako veli i elfriede.
a glede elfriede, htio sam rec, ma svashta, al citajuci nju i onu drugu, Soucyja za kojeg sam mislio da necu nesto slicno nac u knjiznici, a svidjela mi se i ova pijanistica i to, e mislim si kako je u onom sto mi se u njima svidja nesto kao, ne bjeze od najcrnjih stvari, no stavom, rijecnikom izricu neki optimizam, mozda se to nekome cini da je bez pokrica, ali ionako nemamo sad razrjesenja tih problema, a neki taj buntovno-optimisticki stav prema tim problemima kao da daje vjeru i mogucnost da se s njima ne pomirimo, kao da daje sjeme rjesenja iako rjesenje nije na vidiku... e to me nekako hrani. da u tim knjigama. a mozda i u zivotu tako nekako...?
inace, kajjaznam, gledalo se jucer pocetak leonida valjda? uglavnom nabrojao sam ih sedam na onom dijelu neba koje se vidjelo, i na sestoj (onoj koja je prosla blizu same mlijecne staze pored Arktura, ako je to ono zvijezdje u Orlu, koji izgleda kao veliki kriz pored Lyre, a mozda je i Labud?) sam uspio izrecitirati cijelu zelju... :)
tko zna koliko ih mora proci da se ispuni, mada, palo mi je na pamet, cekam li do jutra, onda sve zvijezde padnu u more ;)
pocelo je jugo. to na nasoj strani otoka znaci prljavo more, ali i valove za zabavu.
eto tako, mojih limitiranih 30min u knjiznici istice. zivjeli. idem nac neku novu knjigu. :-*
 

bilo je to jednom kad sam po narucbi nacrtao neku sliku s djevojci...

blabla... 44 s do system shutdown. mrzim kaj smo ograniceni na komunikaciju preko ove kutije, inace ne, ne ljutim se...

uh papa.......

malo nesklad...
no, sve je to zato jer se pozelim pomicati nekud. al to sto sad gledam te zimske snjegove u kojima ti velim: 'gle, draga, ta zar nisu ovo nasi tragovi?', sve je to strah, zar ne? reci da jest...
nego, idem citat elfride jelinek, pijanisticu, zvuci verry interesting :)
 

 
Ucahurili smo jedno drugog u sebi
kao neko dijete
sebe.
 
Uljuljkani u toplini
skladni pritisci dlanom, i popustanja
(otisci prstiju, i odgovor tople koze)
...ovako dugo nisam nikad s nikim vodio ljubav?
Otvaram nam pukotinu ispod nogu, velim
"Odmori se na putu. Nema greske. No,
ne zaboravi nastaviti hodati."
 
...
 

Svaka ljepota koju mozemo osjetiti kao da nije potpuna, ako ju nemamo s kime podijeliti. Stoga i potraga za tim rijetkim osobama s kojima mozemo nekako dijeliti svoje osjecaje ljepote. Jer, tek tada se uistinu ne osjecamo posve sami.

Tocnije, tek tada sve to lijepo sto osjecamo, vidimo, i cemu tezimo, postaje stvarno.

Uskladjivanje je bitno, nova iskustva se otvaraju i dobiva se neki smisao i odgovornost za srecu preuzima se u svoje ruke, ne dvojim, no zivot nas indijanaca katkad je lak, a i vi bi katkad mogli stogod nauciti od nas, recimo nesto kao sto je uzivanje u jednostavnosti zivota...? :)

Jucer sam imao rijetku priliku, promatrati kako kaplje kise dube pikavi trag u morskoj povrsini, odozdol... Ne znam kad sam to zadnji put vidio.

Inace, u hotelu je red, za internet, komplicirano je ovo, pa se bojim da ne citam bas puno to kaj tipkate. U svakom slucaju, druzim se ovdje sa samim damama, evo bas su mi sestricne otisle po trecu, a Nera, crna labradorka onako s nakrivljenom glavom i molecivim pogledom cudno me motri dok jedem. Ne govori, samo gleda i suti. I tko bi joj odolio onda dati hrane iz svog tanjura? Ja svakako ne:)

(Nera se druzi s jednom mackom, macka je ful cool, i ima djecu pa dodje po hranu, a Nera onak, ima naklonost neku, ne boji se i nist...)

I tako, zivot je lijep ovdje , samo da se ta ljepota moze malo potpunije dijeliti s najdrazima, eh...

nda, tolko, odoh :-*

 
mah, vidjet cemo se mi jos,
bojim se...
 
;)
 

 
kako toplina ceznje treba grijati misli, a koliko misli hladiti ceznju. gdje je tu mjera. i omjer. da ni jedno ne umre, na racun drugog? da ceznja ne sagori ideje, a ideje ne ugushe ceznju.
jer, cuti se slabljenje ceznje kad se vidi tu ideju sto vice 'jednom'; cuti se valjda i opasnost zaborava te ideje o 'uvijek' ako se preda sadasnjoj ceznji?
hodanje po rubu zahtijeva stalnu koncentraciju. po cemu mjerimo da napredujemo? (u nekom povjerenju, miru, bez gubljenja ceznje?)
svaki nash vrh, svako savrseno slaganje nedvosmislen je poticaj novom rasipanju.
 
spiraliramo li nekud, pratim te,
slobodno od izbora.
 

 
U redu, ja vjerujem. U neke tak stvari koje su recimo velike i vazne i sve to, i da onda se moze za njih svasta radit, i puno nekako ulagat, i da treba vjezbat i svashta je to lijepo. Dok, naime onak imas filing da to ima neki razvoj i neku 'glavu i rep'. E, ali,
Docim, larpurlartizam mi nikad nije bio ljubak. Pa kakogod sarena livadica po kojoj se seta u snovima. To mi je nekako kao kad citas ljubice na plazhi, bash.
I shodno tome, bismo li radosnom ljubavlju nazvali osjecaj da si voljen i da volis? Vjerojatno da. No, na sto je nalik to, kad neprestano imas istovremeno i osjecaj viska ljubavi (vlastite zelje za diobom, vremena, ideja, tijela) i manjka ljubavi (nedostatak tudjeg vremena, ideja, tijela). Je li ono prvo tada krnja ljubav, ili je ovo drugo trgovina?
Naposljetku, ono sto izaziva nepovjerenje je sumnja u istost ciljeva. Zakljucujem da mi voljeti, i osjecati se voljen nije dovoljno. Balansiranje na mjestu jest vjestina i novost, no time i dalje ostajes bas na onom mjestu gdje jesi. Svaki pomak unosi neravnotezu. Ili smo samim vjestijim balansiranjem blize necem boljem?
Tocnije, treniramo li uravnotezivanje zbog necega, ili ga se igramo zbog njega samog?
Imati i biti? Uzivanje u nadvladavanju vlastitih nagona jest kako sam vec rekao zgodno i veselo i eroticno i sve, no to jest jedan svjesni cilj, i nacin eroticnosti, ne nuzno i ljubav. Barem ne nikako onako kako ju ja shvacam.
Nda. Zdvojno cu sad ja tako.
 

 
ima li tome kraja?! zapitat ce se prosjecni gledatelj nakon tri sata ikojeg filma.
ma jasno da ima, kako ne bi bilo. vremenski razmaci izmedju nastavaka se prosiruju, samo.
(lakunoc, zasad)
 

 
pa sta, odgovorila mu je kad je rekao da joj je ispala maramica, i rubac kad bi joj podigao. pateticno, smrcnuli su gledatelji i on skupa s njima, igranje igre, a bezveze, boze moj zbilja bezveze, mislim, kamon!
nda, a ipak ga je nesto zabavljalo u svem tome, ili je to bio osjecaj da to sto crpe iz sebe treba imati neku crpku negdje, oslonac neki u nekoj drazesnoj masti, ali, ne! ne zanemrite ucinke cinizma, rijeci, price, i igre, bijes, koji se transformirao, od tjelesnog uglavnom u glavu, pa sto, zar to ionako nije svejedno, manji je rizik, mozda giht u desnoj ruci ili potrba za ponijeti naocale, ne valja mozda to sve tako ozbiljno shvacati...?
a opet.
mislim, ak ne shvacas ozbiljno, onda fakat, tko bi ovo uopce mogao shvatiti?!!! ?
 

 
razgovjetnost se zaustavljala u trenucima tipkanja, a izmedju kao da trenutaka nije ni bilo. izbor je, rekli biste bio osoban.
osobnost se stvorila na jednoj strani sobe, lezala je kao polumrtva neka cudna trijumf-zivotinja, prilicno nezanimljivo. bash. blaga maglica razmisljanja zabavljala ga je iako nije bilo bas previse razumijevanja za takvo stanje, kako kod njega samog tako ni kod okoline, razulareni aboridzini pjevali bi chansone, a dosada se valjala kao neko veliko svjetlo buducnosti...
 

 
ljepljivost tog sloja uz rijeku popustala bi u trenucima njenog bujanja.
kao da su naslage slagali jedne na druge, tisucama godina nanosi rijeke Po kazu stvorili su Susak, a ima i logike zbog pjeskovitosti, ipak je morao postojati neki oslonac, pa stoga na jednoj strani tog otocica ima i kamenita obala. Inace je pun trske i shasha, i nacinili su kanale kroz pijesak nadsvodjene tim i takvim biljem a cudni endemski pauci znaju plesti neke mreze, zuti i crni, tigrasti, leopardasti,
mislim, nije da se ja bojim kukaca, ali ipak, nije ugodno skidati tu paucinu neprestano, recimo kao primjer, nedavno dok se beru gljive, pa me onda pitaju kako i gdje se te gljive beru, pa pricamo o tome gdje i koje kucne alatljike cemo razmjenjivati, zgodan razgovor, moram priznati, sasvim...
dakako da zapravo i ne razmisljam previse racionalno, dosadno mi je to ovih dana, zabavnije je ovako, ne biste li se slozili sa mnom ?
 

 
pa dakako ostaje da se zapitam, no zapitkivanje donosi samo odgovore koji nisu ujedno i rjesenja vec samo razlozi, a razlozi su obrazlozenja uglavnom i samo opis situacije, ne donose mogucnost promjene sami po sebi i time mi ne donose mir.