put i povratak

 
zapravo nije samo kuhanje, vec i pecenje, naime stari mi uvalio hrpetinu blitve, ja reko ako tako nastavi moze poceti prodavati ;))) no tako pa napravljam blitvaru uz zvuke sambe, pa veli:
I'm walkin' out for love
I'm walkin' bad, really down
like a cool breeze
I'm gonna be late again
"Driver wait for me please"
I'm drivin' all in vain
Tryin' to catch this fuckin train
"Time don't fool me no more"
I throw my watch to the floor
(was so lazy)
"Time don't do it again
"Now i'm stressed and strained
With my anger and pain
in the subway train
Now it's half past two
long gone the rendez-vous
Now it's half past three
time made a fool out of me
Now it's half past four
Baby can't you see
no use in waiting no more
It's a timing tragedy
I think it's nine When clock says ten
This girl wouldn't wait for the out of time
OUT OF TIME MAN
 
(Mano Negra) 
 
... a veli i 'buscando ideal' te i 'c'est toi qui j'aime'.
pa si ti misli. i sumnjaj... :)

 
iako mi nije jasno zasto i otkud, svakako osjecam kako bas umaraju i iscrpljuju.
(to je ono kad na drugog prebacujes.)
a mozda i kuzim. zasto. kao ono: pogledam te ruzno, i ti si namrstena, pogledam te lijepo i ti postojish, posumnjam li, nema te, vjerom te stvaram, dokazujes mi, dokazujemo si, no ne posve, ili mozda da? a sto kad te vjerom stvorim a tebe tamo nema takve, kakvu sam stvorio? i toga je bilo, znate li? e, da... imaginacija, losi graditelji mostova, imaginacija je lijepa toliko dugo dok ne robujemo istoj. granice imaginacije su u zadovoljstvu. jesmo li zadovoljni? ili nesto manjka? zivot je lako za zivjeti, misli se opiru... imaginacija te moze uzdrmati samo ako pocnes misliti. ne znas izbjeci. i ja te guram jos malo, sumnjam, da ti bude manje lako.
ako ponistis snove, ako maknes imaginaciju, ponistis li i ljubav, to je isto misao, ja, ti, svi smo misli? zelis do kraja, misliti, mislis da je tamo *istina*, u mislima? hej!
 
(Cranberries, Zombie)
Another head hangs lowly, Child is slowly taken. And the violence caused such silence, Who are we mistaken? But you see, it's not me, it's not my family. In your head, in your head they are fighting, With their tanks and their bombs, And their bombs and their guns. In your head, in your head, they are crying... In your head, in your head, Zombie, zombie, zombie, Hey, hey, hey. What's in your head, In your head, Zombie, zombie, zombie? Hey, hey, hey, hey, oh, dou, dou, dou, dou, dou... Another mother's breakin', Heart is taking over. When the vi'lence causes silence, We must be mistaken. It's the same old theme since nineteen-sixteen. In your head, in your head they're still fighting, With their tanks and their bombs, And their bombs and their guns. In your head, in your head, they are dying... In your head, in your head, Zombie, zombie, zombie, Hey, hey, hey. What's in your head, In your head, Zombie, zombie, zombie? Hey, hey, hey, hey, oh, oh, oh, Oh, oh, oh, oh, hey, oh, ya, ya-a...

 
mislim, meni tipkanje nikad nije bilo presudno za ono sto osjecam. to me smiruje.
 
 

 
Pa evo jedne lakse za teske i vruce zagrebacke dane:
Mislim si ja nest, pa prevodim, veli to meni ovako: nije mi do pjesme kad me virusi muce. E da, oni racunalni, tocnije informacijski. Mislim, onak, ne muce samo mene, mene napol, al dobro sad. Hocu rec, kako sacuvat vrijedne podatke, a da pritom se rijesis tih napasti koje ti samo iskacu kad ih ne trebas i brisu korisne informacije. Mislim, rijesit te virusa lakse moze onaj netko izvana, nego ti koji sam po sebi zivis u svom disku kao da je taj koji jest....
A opet, mislim si ja isto, pa cak i ako si nekog molio da ti poinstalira nest, a on ti je samo udovoljio, pa pritom smjestio trojanca na racunaljku, ne bi li se bar dijelom i on trebao moc osjetit odgovoran...?
e, da, toliko zasad o mom preuzimanju odgovornosti.
 

 
rece mi jedna draga s kojom sam provodio neko svoje vrijeme, a zvuci mi radosnija i laksa sad nego li je se sjecam, dakle rece ona, imam ja i dalje te svoje ideale ali ih bas ne zivim uvijek... ;))
a ja si mislim, da, ta to je odrastanje, ono otupljivanje, smirivanje, iskustvo koje stvara kompromise posvuda, s kojima nam bude lakse zivjeti, tocnije, prihvatimo ih da prezivimo enivej?
pa si mislim dvojako: u jednom mi je krivo i do beskraja bolno, to sto sam ucinio tim idealima da postanu kompromitirani, a ne mogu negirati tu odgovornost, nikako, a s druge strane mi je drago sto je nekako mirnija, zvuci zadovoljno, jaca je u vezi s onim s kojim je, nekako samostalnija, manje ovisna o njemu nego li je o meni bila...
ja nekako samozadovoljno odbijam kompromitirati ideale. tako mi se bar cini. podjednako nekako naivno na sve to gledam. premda me zacudjuje kako je ona sve to presla i osjeca, sjeca se svojih ideala, a opet, zivi tako nevezano ...
da, vele da je dobro biti popustljiv sa sobom.
uostalom, tko ce te paziti ako neces sam sebe, tko ce se brinuti za ono sto ti treba ako ne ti sam? i tako....
cudna su stvar ti ideali.
 
---
 
velis: nisam ja ta, koju tako volish. eh, da mi das do rijeci, rekao bih da znam, ali da ne fali ona, nego ti, koja ona jesi.
nda. glede slika i to, mislim.
 

 
Ehm, ovo s tim odlaskom u 'sve je iluzija' je tak prozirno i nije mi ni najmanje zanimljivo.... :(
A kontekst onog proslog loga u kojem je islo kao 'kako se iz nicega moze napravit nepremostive teskoce' ce sad uslijedit, a htjelo se izbjec, al dobro, treba se izjasniti, bolje tako:
kao ono, sad ona moze mislit kako je ona bed, i kako je to sve koma kad si tak zahtjevan, posesivno-osjetljiv, a bogme i ja si to mogu mislit, i jel' nam treba takav odnos u kojem kaj god napravis si kriv, a onda kad ignoriras zanemarujes, a kad se pravdas, ratujete... ;)))
i onda, jos, kao, a sve to polazi od slike koju ima o meni u glavi, i koju ja nemrem joj maknut i to je jednostavno to, cemu se mucit i jedno i drugo bezveze s tim svim...?
i onda dolazi do razloga za sporazumni razvod...
a sve potaknuto - nicim. tocnije, sumnjom.
eto, to je iskustvo, koje ne donosi nista pozitivna. jer, valja biti oprezan da se u svim situacijama ne rabi iste metode, situacije su razlicite, a ova je definitivno najposebnija od vecine u kojima sam bio... enivej . samo BIG :). nda.
e sad, jos sam vezano uz isto htio rec, sigurnost se nekako dobiva kontrolom. osjecaj kontrole ima veze sa osjecajem da poznamo situaciju, stoga je razgovor dobar, kao nesto gdje mozemo predvidjeti ono sto ce se zbivati, pa se upoznajuci se, mozemo osjecati dovoljno samopouzdani u necemu, nekom odnosu...
i nakraju, rece meni jednamoja draga, ma svasta draga, i prijateljica i zena i svasta, rece dakle ona meni kako cemo bit prijatelji kad si nadje finog gospona za bit s njim... e sad, meni je to malo sumnjivo jer znam jednu svoju bivsu s kojom je to bas tak da si je nasla finog decka, i sad se druzi sa zajednickim prijateljima, a meni ni porukicu poslat...
nda. hm. trebao bi se malo zamislit nad svojim zivotom. hm, hm.
*****
ma, zapravo mislim da me ljudi ne kuze bar isto onolko koliko ja ne kuzim njih.
 

 
(Kako je samo lako iz niceg napravit nepremostiv problem. ;))
 

 
Njezni dodiri, tek kao naznake. Sva koncentracija na taj trenutak dodira. Paznja je eroticna. Vrlo stara sjecanja uskladjuju se savrseno, i smjestaju tu.
Odnos uistinu jest poput vodjenja ljubavi.
 
(A citam i te novosti, novosti koje su zastite. Uvijek sam se cudio kao mali kako odrasli mogu gledati dnevnik, beskrajno mi to nije bilo jasno. Odraslost. Vise nije moguce razdijeliti, samo, samo, )
 
te tako fine strune, opet sretoh. U tvom svemiru,
postoje.
 

 
ha, bumo vidjeli...
 

 
a jel to onda znaci da mi stalno hocemo da onaj drugi/a preuzme svu, i svoju i nasu? hm, a ne kuzim. koliko je svatko od nas odgovoran za tudje osjecaje...?
i uostalom, cini se meni ljut sam na ovo svo razmisljanje, mislim da je sve to zato jer si nest stalno hocemo dokazivat, kao nisam ja kriv, ti si kriva i tak. a jebiga sve zato jer si pokusavamo objasnit zasto se ne srest. a ne bojimo se srest iz nekog bedastog razloga. i tak .... uh.
ocekujemo pravi frame-of-mind za to? a opet, meni to nekako nije tako vazno. i zato se ne razumijemo, cini mi se.
jer znam da se to ocekuje, pa osjecam tudji nemir, ....
eeeeeee tu smo, to je ono: znamo da drugi ocekuju pa smo nemirni time. i tako.
cini mi se da bi mir dosao od unutarnje odluke o djelovanju. pomirenoscu s tim. al opet, to ja iz svoje perspektive.
 

 
to je ona prica o vlastitoj odgovornosti? koja bi nam trebala donijeti spoznaju, lakocu i rjesenje svih tegoba.?
ajte mi to molim jos malo elaborirajte jer nisam sve skuzhio...
(ili je problem kaj previse hocu skuzit, a premalo osjecam? a opet, jedno ne moze bez drugoga donositi vazne odluke u zivotu?! treba postati sklad shvacanja i osjecaja. a valjda se i jednom i drugom misli upletu nekad, ha? ali meni se cini da je to dobrim dijelom i zbog nacina. mozemo li se sresti u trenutku kad se kao osjecamo bliski ili je to formalno nemoguce, jer se dotad vodimo osjecajima, a misli ce nas onda u kljucnom trenutku ionako prevariti, potkopati nam povjerenje. mislim da je point odluciti. jer mislim da ce nakraju tako i biti. mislis da to znaci da velim da bih sve skrio i rekao da nije vazno? nije istina. samo bih htio rijesiti ovo. i ti bi. nacini i ideje o tome nam se valjda razlikuju. premda bismo valjda oboje htjeli da bude ugodno a ne razocaravajuce i sukobljavajuce, zar ne? opet na putu za osjecaje. idem. :)
 

 
(al malo u svjetlu dozlogrdjivanja, eh)
 
prepustanje (negacijama) zbog straha, isto zna bit... onak naporito. 
----
frankenstajn. kak ces znat da si ti ti, a ja da mislim da si ti. i kolko sam te stvorio, pritom, svojim izborom, jel', pa onda to sve zvuci kao potaknuto zeljom za kontrolom, kao ono, da se covjek i zena uvjeri da je bas ono kaj on/a hoce, onak neku sigurnost dobit, odnekud izvana, provjerom, a mozda i upoznavanjem, i gledanjem kak te vide i tako kojesta.... a opet koliko je uistinu presudno to kakve sve misli imas, jer, karakter je ono kaj se broji:
nu s druge strane, one moje, ide nekako kao: hm, gle sarenilo mi je zabavno, i to je ok, a isto je ok bit onak, beskompromisan, u odluci da vjerujes. e. a ono kaj bi hm, hm, njezno rekao da bi mozda bilo dobro da postanes svjesna tog da se moze i konstruktivnije reagirat na tudje bockanje, nesto kao
pa dobro pobogu zast se ne mozes nasmijesit kad te lupim. a gle kak ja? ;))
no da, zapravo bi bas volio da ti znam nacinit da se mos' opustit ... ono kao skupa i to. ili mislis da jos imas skrivenih nereda, ili da nemas, pa da cemo si podosadnit? a to su sve misli, od kojih bi ja da se mos' opustit. tj. da ja tu nest mogu napravit.
e, da, onda, ono kaj hocu je to da se ne bojis bit spontana. i mijenjat se onak kako vec mozes. i sve. al da ono to sa nekom sigurnoscu idemo tam, a ne stajaznam, nemirom, ej. hm.
(hehehhehehhe vivat paradoxi: nesigurna jer ne znas kaj hocu, a ja sam hocu da bus malomalo manje nesigurna, meybi ;)))
ajd dobro, idemo razgledavat dalje, ak te nist do sad nije moglo primirit da se osjetimo dovoljno povjerljivi.... heh, a nekad mi je palo na pamet, a to sam vec i reko: kad se jako skrivas, onda si covjek lako smisli da mora bit neka grozna grozota u pitanju,
ili da si prejako preosjetljiva.?
sto znaci ili da nismo nasli zadovoljavajuc opis sveg. ili pak da te ne poznam dost. 
a time ni ti nisi sikura sretat. heh, idmo dalje.
 

 
promislim li sad, zasto mislimo da je nemoguce ono sto zelimo? zbog proslih iskustava. no, sto ako prosla iskustva ne nadahnjuju, nego nas cine punima gorcine, ocekivanja istog? a opet, moze li zanemarivanje bivseg iskustva biti nacin da ga se izbjegne. Ocekivanje zasicenja, obrazlaganje kako je ono nuzno, mozda je samo nacin za opravdavanje vlastite nemogucnosti da se povjeruje da je moguce voljeti, i biti potican, bez straha od kraja i zasicenja. 
Voljeti kao da ti je prvi put. To zaista i to znaci. To dakle znaci i vjerovati u sve ono sto si u proslosti naucio sumnjati. Simpl as that. Riskantno. Neracionalno. No zasto zapravo se uvjeravati da je ono kako je bilo do sada ne moze biti drugacije? Zbog nas samih? Sebe se bojimo u postignucu, ne vjerujemo sebi da cemo moci biti trajno poticani, a niti drugom da ce to moci i znati ciniti.  Ae. hm, ajd ovo mi zvuci dobro... kao - zasto se drzati te sumnje tako cvrsto, fakat zasto? :)))
 

 
netko to rece citiravsi izvjesnog AHuxleya.
a ja si mislim, pa jasno da intelektualci vole mislit cirkularno jer im to izgleda kao neki nerjesiv problem, tocnije, ono sto ocekuju (komplicirane koncepte) to i stvore. stoga je to jednako lako moguce objasniti motivacijom da se bave nerjesivim problemima, i time ih u mislima i stvore. razvoj misli je posljedica onog sto zelimo 'smisliti', bit ce?!
i s tim u svezi i taj 'paradoks' o ljubavnictvu kao 'biti neciji, ali nikad do kraja'. kao da se to treba trenirat i pokusavat. to se ionak radi, cisto zbog nesporazuma. dovoljno je bit, svejedno nakraju brinut se o sebi ili o drugom, o tome kolko si nekom ili netko tebi dobar i sve... jer sve su to te sarolikosti koje tvore pukotine u predanosti, nemajte brige, uzitak, dosada i lijenost je tek isto sto i ispunjenje trenutaka susreta. i nije point u odrzavanju tog trenutka, nego u pomirenosti sa tim traganjem, spiralnim ipak, jer se neke stvari iscrpe, nije rijec o kruzenju jer dosadi, ne moze se drzati paznja ako se krajolik neprestano ponavlja, nove motivacije neprestano treba unositi u odnos, rast u novim podrucjima, a i to s djecom, isto tako... ?
teorecki, cisto. ali ne znam , jel nudi netko nesta bolje?
 

 
a kaj nemas neki konstruktivniji nacin (ono da nam bude lakse u zivotu, umjesto kapriciranog udaljavanja ;) da mi velis da se bahatim????
hm?