put i povratak

Okej, dakle, kontroliran sam svojim zheljama. To me zajednica poducila. :)
Zhelje. I sebicnost. Sto me ispunjava? Ispunjava me da mogu drugima nesto dati. Uvijek bi me to ispunjavalo, pa i kad bih bio u nekoj skladnoj vezi. Samo kad bih bio u vezi, bio bih jaci i mogao sam bolje dati, biti bolja potpora.
Tocnije, prilagodjenost i zajednica: zajednica se moze oplemeniti jedino kroz razlicitost, jedino svojom razlicitoscu mozes doprinijeti rastu zajednice.
No, s ovim tu je to ovako: na ovaj nacin morate cuti moja iskustva skrivajuci ih pod njezin lik. Onako, mozda bih pozelio pod nikovima prepoznati i vas stvarne. Mislim, cini mi se, ili sve ili nista; ako necu vidjeti nju, onda cu nju uvijek traziti, i necu vidjeti nikog drugog. A ako cu sresti nju, tada cete i vi drugi moci meni izroniti kao stvarne osobe. That's the deal.
Znam kako bih ja radije.
 

 
tocnije sebe sa sobom: biti slobodan znaci ne biti vezan svojom zheljom koju ne mozes kontrolirati.
biti slobodan za voljeti nekoga znaci ne voljeti iz tog sebicnog poriva za posjedovanjem u kojem izgubish sebe?
a opet, razlicitost je lijepa. budi to sto jesi. ali, ako bas budes htjela zrtvovat cemo me. mozda dobijes mir i tu slobodu.
no, sto je sloboda? nothing left to loose?
osjecaj slabosti pred svojom zheljom?
zasto ti ideali koji su tako nametnuti, tako ne ti? nacin ceznje te boli i ogranicava?
ako su drugi drukciji, nisu bolji. mislis da grijesim sto te volim? trebas mi sebicna ti, da ucim sto je jos ljubav.
ideali su u nama. nitko ne zna jedinu *istinu*. svi ti nasi nacini su potrebni svijetu.
 
** da, volim te jer si tako _zhiva_ !
 
koliko god se htjela balzamirati. daj mi da malo tog osjetim, pliz.
s druge strane:
volim ono sto ne volis kod sebe? pa i to. zasto? jer mi odgovara. jer mi daje to cudno povjerenje da cemo se drzati skupa. to osjecas kao slabost? kao mogucnost iskoristavanja. zato, bas zato ne mozes svjesno.? ali, vidis, i ja nikad nisam znao izvan tebe. zar nas to ne cini bar donekle blizim? nisi ugrozena nimalo vise nego sto sam to ja. svojom ceznjom. moja je drukcija, valjda. ne mozes si dozvoliti tu ceznju, stvarnu. a time ju samo cinimo jos tezom, cini mi se. povjerenje koje se oslanja na tudju slabost, mogu li te kontrolirati time, tvojom ceznjom? upravo onoliko koliko mozes i ti mene. ili drugacije.? sva moja njeznost nije dostatna da ne bi znala da sam drukciji. puno me to manje dira, i drugacije. otici ces da sebe sacuvas.? mrzim te unaprijed zbog toga. ali, sto ti nudim kao alternativu? tvoju ovisnost?
hoces li me bar poljubiti za rastanak?
 
---
 
(btw, imaj na umu, ako te netko kontrolira, i on je u toj kontroli kontroliran, ako te imam zbog tvoje ceznje, upravo ta cinjenica da te mogu imati u vlasti cini me ovisnim o tebi, koju mogu kontrolirati. gotit? ljubim te, sasvim pakleno, XV, Tarot.)
 

 
Imao sam taj neki ormar u kojeg vise nist nije moglo stat. Jer je pomalo bio pretrpan.
Njegove ladice su imale cudnu naviku: kad su se jedne otvorile, druge se nisu dale otvoriti. Neke ladice u kojima su mi bile najvrijednije stvari jedva da su se vise i dale otvoriti. Kadsto, pak, nasao bih ih otvorene i u nesmotrenosti zatvorio i prije nego sto bih iz njih izvadio ono, sto mi je bilo najvrijednije. Jednostavno zato jer ne bih ocekivao da ih ikad vise mogu nac otvorene.?
E i jos nesto nevezano: sto mislite je li seks zaista tako dobar lijek kod lijecenja raznoraznih frustracija nakupljenih zivotom udvoje? Ja mislim da bi mogao bit.
 

 
ja cu jednostavno precrknit ovak. nemrem vise. ja ju moram zagrlit.
.
 

 
kako samo lako olakost obezvrijedi stvari. eh da. pa bash. premda dakako, biti time uvrijedjen samo kvari situaciju. To je neki nesklad, bitce. hajd, recimo da cu ga tako shvatit, a ne kao neki ego pauerplej. Mada nisam ziher kolko me sve skup zadovoljava jos. Jos ne osjecam onaj fini mir naklonosti... moram jos malo razmislit.
a to je onaj filing kad imate filing da vam je muka zbog toga sto osjecate neki valjda nesklad ocekivanja. je, je, to ce bit.
eto tako, sad je ok. ocekivanja su bed. povjerenje je good. eh :))
 
 

Ma da, mislim, ono kako si ja zamisljam da to bi valjalo teci, kako bi nekud i doteklo, trebalo bi znaciti da ne stanes onda kad ti je ugodno i kad se osjetis da smo si bliski. To, ta bliskost u prici tek bi trebala biti pocetak, kako ja to vidim. E sad, za sta, za prijeci preko, a kako, pa ili tako da se objavimo i poklonimo publici javno, 'Dobardan, dobardan, ja sam taj i taj, milo mi je ';) ili pak da se lijepo nastavi privatno (sto znaci, glasovno recimo)  tamo gdje se ovdje stalo. eto tako si ja mislim da prica ima smisla. A mozda i prvo jedno pa drugo. Mislim neznam, kajjaznam, nemam bas puno izbora nego ti vjerovat da ces to nekad pozelit. Uf, uf. umorno malo, ha? Od sveg ovog drugog. ? Mislim, bar meni je.
Aha, a pitanje ono distant-ljubavnika i tog, pa ne znam to ces si sama odlucit kak ce ti vise godit, ili kako ces moc mislit da ima smisla. Mislim, ja znam kaj bi ja. Vec dugo. Maline? Hm, pa da, sve je ljepse u lijepom okruzenju.... :)
 

 
Ovo ce biti pomalo radikalno razumijevanje. No evo, meni se nekako cini da je tek spoznaja da smo i sami krivi, i da su i svi drugi krivi (za nesto) omogucava neki suzivot s ljudima, a bez bahatosti kojom pokusavamo ocuvati vlastitu cistocu/savrsenost, koja druge uvijek navodi da se osjete slabi i povuku u svoju puzevu kucicu. Svejedno je je li ta bahatost gruba ili samozadovoljna, prepametna ili kako vec.
To je dakle nesto kao objasnjenje krscanske religije krivnje kojom nam je krivnja odmah usadjena po rodjenju. Nitko nije prav, stoga (ti) nitko i ne moze suditi. Jer smo svi krivi, ako nista drugo ono za smrt bogocovjeka. Time krivnja daje mogucnost neosude i stoji nasuprot psihijatrijskoj tekovini o zdravlju, kako ju znanost vidi...
 

 
Jos nisam bas ziher. Al svakako nije nesto cemu bi covjek isao uz razmisljanje o ocaju, niti kakvom pocetku kraja. Granice da, one su postavljene ovdje da zbunjuju zacudjene ili one koji su odvec lijeni.
Biti zaveden znaci pozeljeti razotkriti. Zavesti znaci navesti da te razotkriju. Poput pazljivo izabrane odjece, zagonetka je taj eroticni pokrov, a sladak osjecaj koji imas kad znas da ti je sama srz osobe dostupna cini povjerenje koje se ne iscrpljuje u zasicenju. Traganje kroz zagonetku zene, i onaj osjecaj slozenosti, kompletnosti, kao kad svaki dan sastavish puzzle, kao kad ti se nakon budjenja razbistre oci, ili kad imas one dane koji su u prirodi tako rijetki, one kad je bura i kad ljepota ostrine daje jasnu sliku. Pitam se onda je li uistinu uistinu moguce takvo slatko preklapanje, onaj osjecaj u kojem si potaknut, i uvijek radosno docekujes biti zaveden, kao kad odapinjes strijelu u sigurnosti da ces pogoditi, i onaj u kojem je radosno pomirena u sigurnosti svog zavodjenja, znajuci da ce se naposljetku time otkriti.
Hm. Dakako pitanje je uvijek trajanja onih perioda skrivenosti, i trazenja, no svakako je jasno da je konacno mjesto, ili barem ono kojem se nekako blizi zauvijek, ono kao dvije plutajuce mrvice, koje nosi isti val, zajednicki pomaci, da, uskladjenost, jedna utopljenost u cjelovitost zajednosti osjecaja i misli. Kao neka glazba, koju se zajedno stvara, sklad instrumenata. Pracenje gibanja valova unutrasnjosti. Zajednost. Kao nesto sto se ne iscrpljuje jer se neprestano nudi, i zahtijeva.
Ajme, ti! :)
 

 
Kao sto rekoh, trebalo mi je koji trenutak vremena, da promislim. Krevet je fino mjesto, a mir je bolji nego rat. :)
Samo, tesko je to iz ove situacije bash sagledavat, znas. Al' kad uzmognem vidjeti, onda je bas lijepo. Da, znas, zelim.
Samo treba s tim polako. Tocnije, ako je tesko i zamisliti, trebas imat strpljenja s tim ravnovjesjem. Dakako, sve nakraju ovisi o nama, a cinjenica da je tesko zamisliti moze biti posljedica toga da nikad o tome nisam pomisljao, valjda je to zbog odvec uzimanja stvari onak, reklo bi se zdravo za gotovo. Znas vec, 'odgovornost za to kako smo si slozili zivot, pa tako i odnose, dosla kao odnekud' i to...?
Uglavnom, veselim se i looking forward to. :)
 
/eh. a sad idem dalje sanjat. nojcu. :-*
 

 
pa pobogu mislim, kaj, nabro sam hrpicu lisicarki i trubaca, mamu otpratio u Japan, i sad sam totalno krepan od tjelovjezbe,
e, pa onda skorom idem spavucnut, vele da ce sutra bit bolje iako sumnjam, obicno je dobro ne obitavat u losem, ni kratko. a nekmoli do sutra.
 
e i moram razmisljat to nest, o tim institucijama i to. samo bi bilo lakse da nisu odstranili log. hm, hm :(
 

Frend je popeo Pik Lenina (7000+). Vidite zgubidanije.blog.hr. Hm, i ja sam imao tu neku ideju s jednim drugim frendom putovat u Kirgistan ove godine, vjerojatno na nest manje poznato, ali vidjeti Pamir bilo bi vec puno. No, frend pobjeze u Sri Lanku. Cudni su putovi Gospodnji. (She moves in mysterious ways.) Ne, frend nije cura.
Ako se ja ne varam, pocelo je s rizikom, onda kad sam ja slavodobitno rekao i uvjerio da se kao ne trebas bojati... Sigurno si bar u nekom trenutku imala onaj filing: 'ak je pravi, onda ce proc, ak nije, nece...'
(Okej kasnije smo oboje u nekolko navrata htjeli izbjeci i vratit se na pocetak i svasta, al nismo, pa onda nije ni vazno kaj smo htjeli.)
E vidis, a kaj je sad razlicito? To kaj smo nagomilali bogatstvo u medjuvremenu, pa je rizik postao - skuplji? Hm, znas sa bogatstvom je kao i sa snagom: lijepo je imati puno toliko dugo dok ti gospodaris time, a ne to bogatstvo, ili snaga koja ti je na raspolaganju tobom. Sigurnost nije sigurnost ako ti ne osigurava ono kaj trebas, nego te ogranicava, zar ne?
I dare you ... ;)
Izazivam te, da nastavis na pocetku: 'ako smo pravi, napravit cemo sasvim obicno cudo'. To jest kraci put. Ali samo za one koji imaju samopouzdanja.
Nego, glede straha bi jos rekao jednu stvar. Naime je, strah me je, al onako, dobro nekako. E al ono drugo, najbolje iskustvo na planini mi je bilo kad sam si pomislio: Ok, bojim se, ali ja znam da to zapravo mogu. I drugi su, sigurno mogu i ja. Problem je sto se bojim. No, zelim moci preuzeti taj rizik koji, zaista postoji. Tocnije, cak i ako zviznem i padnem, nije vazno, jer _ne_zelim_zivjeti_ u svijetu u kojem sam ogranicen svojim strahovima. Tocka.
(Na to iskustvo se u mislima cesto vracam, ali sam na zalost malo takvih trenutaka kasnije iskushao. Samo se sjecam da se moze. Da ja mogu. I to mi daje povjerenje.)
...
E, vidio sam bakicu i dedicu (70tak;) kako igraju badminton na travnjaku pred kucom u Gornjoj Stubici... :)))
I drijenak je plodio. Kaze se 'Zdrav k'o drijen'. Nije jos zrel, al skoro ce. Tjedan.
 

 
(2-4), Povjerenje
Rijeci su za igru, pa cak i misli katkad. Nikad necu traziti da vjerujes sto pricam, kad ni ja katkad ne vjerujem sto mislim. Moras me poznavati, vidi moje zelje bolje nego sto ih ja vidim, prepoznaj, svi imamo iste zelje. Gledaj sto radim, ne slusaj sto pricam, vidi zasto to pricam. Vjerovati u mene moras zbog sebe, ne zbog mene. I ja cu biti to u sto vjerujes. Jer ces znati.
Ne povjerenje u drugog zbog onog sto on jest vec ono povjerenje koje mu daje da bude ono sto _zeli_ biti.
Pogrijesiti ne mozes, jer vjerujem u tebe, a vjerujem u tebe, jer sam ono u sto vjerujes, jer ti vjerujes da vjerujem u tebe. Time svatko postaje tocka refleksije drugog, ja sam tocka gdje se vidis, gdje ti vidis samu sebe onako kako se zelis vidjeti.
Povjerenje, jer jedino tako ima smisla. Osjecaje drugog ne mozes kontrolirati.
(1), Trening
Znam da cemo se pojesti, i da cemo se gristi i sami zbog drugog, i da cemo morati traziti kako biti svoji, da cemo se boriti svatko za svoje suprotstavljeno pravo i sebicnu zelju, potrebu hranjenja, kako cu te morati nauciti ostaviti gladnu kako bi nalazio hranu za oboje, kako cu morati zaboraviti tebe kako bi sacuvao nas. I ti sasvim isto, iako je smjer razlicit. (Tako nesto ti ovdje vec prilicno dobro prakticiras ;-).
Oprez, i spoznaja te opasnosti je strasno vazna. I jedino je sto nudi mogucnost da se znamo s tim nositi. Osim, dakako, onog, autogenog, povjerenja. Temelja.
(Prepoznavanje tudjih zelja i motiva ovdje je ujedno i dobro, ali i prokletstvo.)
 

 
Prijateljstvo hrani drugog. Ljubavnistvom se drugim hranis,
nekako mi se cini da obojeg nuzno treba bit u nekim omjerima dovoljno pravim kako bi odnos mogao funkcionirati.?
 

 
Znao sam mnoge djevojke. Mozda sam ih i oduvijek znao, upoznavanjem zapravo samo prepoznavao?
Znao sam one koje su se borile protiv mene jer su se borile sa sobom. I one koje su se borile sa sobom, jer su mislile da se trebaju boriti protiv mene. Ili za mene?
Znao sam neke koje su se odljubile uvijek kada bih ja zaista povjerovao da su zaljubljene u mene. (Mozda je to bio onaj primarni nagon za samoodrzanjem: ne dati da te drugi ima?)
Znao sam neke koje su htjele da budem cvrsci, i neke koje su htjele da budem mekaniji, kao i neke trece koje su tu cvrstocu htjele nekako preraspodijelit, kako, mozda sam i nazirao.?
Znao sam neke koje su htjele biti sve sto zelim. I neke koje su htjele da budem sve sto zele.
Znao sam neke koje su me voljele, i mrzile me istovremeno. I neke koje nisu znale, sto su osjecale, ni brata ni ljubavnika.
Znao sam i neke poput moje sestricne, znale su reci: ne volim te vise, i kad bi im on rekao da je to njihova sloboda i izbor, rekle bi da da, da je on time upravo dokazao njihovu pocetnu tvrdnju. Mozda su to s vremenom pocele prepoznavati kao smetnju vlastitoj radosti.
(Podsjecalo me to malo na majku kad veli, ajde, odmori se od mene, pa bi nekad zvala na tudji mobitel da me pita kako to se ja ne javljam.)
Znao sam i one koje bi se sramile takvog nacina, ili su se pak osjecale zbog toga slabije u odnosu pa su mislile da a) mogu nauciti voljeti drukcije, ili b) da to kako ih drugi mogu voljeti drukcije nije uistinu ljubav.
Znao sam neke koje su se danima znale uljepsavati, a da bi u trenu pred izlazak shvatile da ih u tom izlasku vise nista ne privlaci.
Znao sam one koje bi katkad strahom opravdale neke svoje pogreske i slabosti, zbog kojih bi kasnije imale griznju savijesti. Tu bih im se katkad osjetio slican.
Znao sam ih koje su vidjele svoje slabosti i zbog njih se osjecale nedovoljno, te ocekivale da ih mogu jednom za svagda rijesiti iz sebe. Katkad bi bile silno uvjerene u to. I stroge do obijesti. A katkad bi odustajale uplasene naporom i velicinom 'zadatka' kojeg su si same zadale. Trebalo si je dati oduska, lakoce koje, zadovoljstva. A opet, zadrzati put rasta.
Znao sam i one koje su mrzile moj cesto uzviseno-pokroviteljski nacin kojim bih skrivao vlastitu ranjivost. Odobravao sam im to, jer sam i sam prezrivo gledao na isto kod njih.
Znao sam one koje su voljele prebacivati krivnju na mene. Prepoznao bih ih, katkad, jer sam i sam to cinio njima.
Znao sam one koje su se hranile mnome, i pri tom osjecale duzne.
Znao sam one koje su izbjegavale placati dugove.
('...kao sto i mi otpustamo duznicima nasim.') I one koje nisu htjele da im otpustam dugove.
Znao sam one koje su htjele ravnotezu. I one koje su se ravnoteze bojale. Vratiti utege uvijek se moglo na taj predalek nacin. (Katkad, kako bi zadrzali sliku sebe u sebi, kako bi zadrzali samopostovanje, trebalo se mozda moci dozvoliti katkad biti ponizen pred drugim.)
Znao sam one koje su mi htjele dokazivati, sto se katkad pokazivalo samo kao nacin za odrzavanje nemira. Da se ne utone u neki kraj, ovaj ili onaj...?
Znao sam ih koje su htjele lako, a previse truda unistilo je volju za ista. Znao sam one koje su htjele lako, a nisu vidjele kako lako je to: jedini teret onaj je kojeg sami osjecamo, sami preuzimamo odgovornost, jedino nas taj teret tisti.
Znao sam ih lukave, samozatajne, mudre i bojazljive, znao sam ih prefrigane, lijepe, zle, dobre u dusi, manje lijepe, manje dobre u dusi, moje i svoje, njegove i tvoje, preiskusne i neiskusne, zahtjevne i tolerantne, idealisticne i prakticne, one sto zele voljeti i one sto zele biti sretne, one koje su me htjele, one koje sam htio, one koje su me se zasitile, i one koje mi je bilo navrh glave, prijateljice koje sam znao hraniti, i ljubavnice sto su me prozdirale, na zahodu bi ih peckalo kao da su pojele chilly papricice, dobre, silno dobre, beskrajnog ponosa, prevelike samokriticnosti, slabosti, koju nisam zvao zlocom i tako ljubio, i zaigranog sjaja koji je bio daleko od svega toga, negdje idealistican, negdje strogo praktican
...
i znao sam i one koje nisu bas ljubile previse pametovanja.
 
Uglavnom, toliko sam ih znao da jednostavno nisam vise znao, ni zamisliti nisam mogao vise kako bih to i bih li uopce mogao zivjeti samo s jednom od njih..?
 

(Ovo je bilo jedno jako hladno ljeto... brrr... al dobro za citat.)
Povratak je poput trenutka prije budjenja: Znas sto te ceka, ali se ne bi jos sretao s tim... U ostvarivanju projekata, neuspjeh kratkorocnih ciljeva, logicno je, potkopava vjeru u ostvarenje onih dugorocnih.
Nije slucaj, nedvojbeno. Nista nije slucaj. Sanjao sam da mi je netko propucao nogu, a nije bas bilo namjerno. Nije doduse bilo ni slucajno. Bilo je nekako, ravnodusno...
Odustajanja su cesto samo negativni pokusaj kontrole. Odustanes, kako bi drzao zivot u svojim rukama, sto uistinu jest vrijedno. A gdje je tu povjerenje, i u sto?
Optuzba i tuga imaju isti korijen. (Phillipe Claudel, Sive duse)
 
(Prstenovao sam se za tebe, na Unijama.)