put i povratak

ono, to druzenje kao s premudrim, i ljudima od Znanja, pa onda trkeljanje kao o vaznim stvarima, pa onda neki frendovi, pa roditelji, pa kajjaznam...
e i secer (tocnije sol, jer kolace mi se nije dalo jest) na kraju: hrana na racun Drzave... eeehhhh, to tako tjeshi :)))
(mislim da je hrana jedan prilicno univerzalni lijek za moju cirkulirajucu depresiju. ili je ona, mozda, posljedica nedostatka jela? ;))))
/hauevr, sad bi ljubio. mislim,,,, da je situacija ...
 

I've got a little black book with my poems in.
Got a bag with a toothbrush and a comb in.
When I'm a good dog, they sometimes throw me a bone in.
...
I've got a silver spoon on a chain.
I've got a grand piano to prop up my mortal remains.
 
I've got wild staring eyes.
And I've got a strong urge to fly.
But I got nowhere to fly to.
 

zvuk/rock and roll
 
utorak, 16. studeni, 2004. Dvorana MM, 20 sati
Najbolji albumi rocka – « Transformer» - Lou Reed, (2001), 80 min, hrv. titl
 
srijeda, 17. studeni, 2004. Dvorana MM, 20 sati
 Rock legende – dokumentarni film  « Jimi Hendrix « (2000), 98  min., hrv titl
--------------------------------------------------------------------------------------------------------
fotografija
 
četvrtak, 18. studeni, Dvorana MM, 20 sati
« Filozofija fotografije – Vilem Flusser», 45 min.,  engl. titl
--------------------------------------------------------------------------------------------------------
video
 
petak, 19. studeni, Dvorana MM, 20 sati
Video radovi Vlatke Horvat (2001-2003) - New York, cca 45 min.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------

 
--------------------------------------------------------------------------------------------------------
film / ciklus
 
utorak, 23. studeni, 2004., Dvorana MM, 20 sati
Kultni klasici ili film i nasilje, film  « Tragači « (1957) - John Ford,  114 min.

e pa sad ono da se uresi ovo sto nije prekrashno, onda se ofarbaje s necim...
evo nekih ideja za one potrebite:
Online izložba Sandre Vitaljić
Fotografije Sandre Vitaljić, umjetnice čija je izložba prije nekoliko dana otvorena u galeriji Fotokluba Split, moguće je pogledati i na internetskoj stranici Odsjeka snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Fotografije su tematski podijeljene u tri cjeline: aktovi, ljudi i mjesta, portreti. S tim se ciklusom autorica već prezentirala javnosti, ali mu se stalno i vraća, nadopunjuje ga pa postave nikad nisu identične.
Sandra Vitaljić rođena je 1972. u Puli, diplomirala je na FAMU (Akademiji za kazalište, film i TV) u Pragu, gdje je i magistrirala na temu umjetničke fotografije 1996. godine. Dobitnica je ArtsLink stipendije 1997. u okviru koje je dva mjeseca provela u New Yorku i San Franciscu, u Centru za fotografiju Ansel Andams gdje je radila na seriji urbanih pejzaža. Potpisala je desetak samostalnih izložbi i sudjelovala u nizu skupnih projekata. Objavljuje u brojnim hrvatskim i međunarodnim novinama i časopisima. Članica je ULUPUH-a.
link:http://www.snimanje.adu.hr/izlozbe/vitaljic01/index.html
i drugo:
Za ljubitelje tradicionalne iranske glazbe 
U ponedjeljak, 15. studenog s početkom u 20 sati u Muzeju Mimara u Zagrebu održat će se koncert iranske tradicionalne glazbe koju izvodi Ženska instrumentalna skupina Zenderud, u sastavu: Azar Ameri, cimbalo, Laleh Zahidi, tar, Azita Ahmadi, def i Lejla Zahidi, nej.
izvor:
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservissearch.asp
 

(nema se tu kaj komentirat.)

Vec je bila odmakla polovica studenog kad su me ponovno podsjetili na njeno postojanje medju skrovitim spisima knjige Zivota. Bilo je to vrijeme kada je brati maline vec bilo nesto neobicno, a sto je samo govorilo kako je ova godina, premda vise kisna nego suncana, bila toplija od prosjeka. (Da, u neka predvidjanja ljudi na zalost ne vjeruju dok ne vide...)
I, mislio sam o njoj dok sam drhtavo, neosjetnimsmrznutimruzicastim prsticima skupljao i prebirao jabuke, i dok sam udarao kolce u zemlju, i mislio sam o njoj dok sam docekivao sitne, jedva primjetne, prve ovogodisnje pahuljice na onom istom, sivom nebu. Da, mirisalo je na zimu, jos od jucer. Sad vise nije bilo dvojbe: dolazi to britko vrijeme balzamirajuce hladnoce, nevine cistoce, bijele beskompromisnosti. Vrijeme kad naposljetku sunce umire, sa svim svojim sarenilom. Cinilo mi se cudno kako to, da sam se bas sad sjetio tog dubokog sjemena sto je mirovalo jos otkako sam ga zakopao. Ali, i nije bilo cudno: vjetar je, kad sam dolazio kuci, ulicama raznosio smece, praveci mjesta za prazninu, i nove naslage...
Koliko ste puta bjezali od vjere, zbog straha od ocekivanja?
 

... pricati vam o britkom vjetru sto stvara suze.
(ili oci isprane kemikalijama.)
 o dalekoj planini na sivoj pozadini sna.
kako doziva snijegove.
i kako se odazivam.
 
da, mogao bih o tome pricati,
kad odzivim...
 
/evo samo kratko... uz dorucak.)

jabih najradje plesao gooool... rekli bi hm haustori? :)
(jutros sam se sjetio lalinih izvjestaja o obeznanjivanjima po gradu... naime, vjerojatno su opijati, nespavanje i nejelo naposljetku poceli prodirat u moj dnevni svijet i oduzimat mi svijest... pa su mene ozivljavali secernom vodicom u veterinarskoj ambulanti. haha, koje iskustvo :P)

Gume nekad pucaju, to im je u naravi. Sto ovisi o teksturi terena, ali prije svega o slucaju.
CudovisnO otvorenje u Umjetnickom pavilionu. Postajem paranoican zbog jednog videoizloska.
Prekrasnotamnoljubicaste kuglice u pekmezu bazginih bobica.
***
Sad kradem formu, i pruzam svoje zicano tanke ruke oko svih vas vlati suhe trave, grlim vas, cinim snop, vezem vas i ugradjujem u svoje strasilo... Postao sam zvrk sto se rola po ovoj plohi sto nam se sklize pred ocima, hocu plesati s cunjevima koji stojite tamo. Hocu piti s zhednih usana, odupirat se nesigurnim rukama, hocu ... a bash bi se i ljubio, da.
Whatever, :-)
 

Prije nesto kao mjesec dana, pocele su me opsjedati nade, silovati snovi. I premda su mi pricali sve sto sam htio cuti, ne bih im se bio dao lako, da u jednom trenutku nisu izvukli iz moje proslosti neke bremenite trenutke koje sam smatrao sudbinski teskim.
Pogreska je dakako bila moja, pretpostaviti da to sto su cinjenice istinite, obecanja i dalje nisu bila nista vise nego igra. I dalje se nista nije promijenilo, i dalje bih uvijek znao da se te ceznje necu nikad osloboditi dok kroz nju ne prodjem, da me nisu uvjerili kako mogucnost za to nije stvarna. Postojala je svuda prisutna namjera, koja je suprotna prihvacanju, suprotna ljubavi. Isto tako, dali su sve da me uvjere da ne vjerujem. Vjerovao sam da imaju pravo, ali me nikad nisu uvjerili svejedno.
(Drvo, drvce moje, koje boje ce ti sutra biti cvijece?)
 

Tih sam dana bio i Tuzno, i Dobro strasilo. Vrane su me pak smatrale svojim neprijateljem, imale su plan, igralo se egzorcizma: znale su izvlaciti sveznjeve suhe trave iz mene, htjele su me svojim malim pohlepnim skokovima pomaknuti ondje gdje cu ih prestati smetati, htjele su mi tim svojim graktanjem nesto reci, kao da ne znaju da sam ja ovdje pribijen u Zemlju, ne po svom izboru i kao da ne vide da su moje usi od slame, a oci su mi tek entuzijazmom djeteta nacrtane oznake na kosulji sto mi cini glavu...
Tih i takvih dana zelio sam propasti u tu Zemlju od srama, zelio sam nestati da se spasim od jasnoce kojom se pokazivalo da im necu moci udovoljiti, necu ih moci nahraniti. Ta me cinjenica ispunjavala beskrajnim strahom od kojeg mi je srce vec odavno bilo u petama, da sam ih samo imao... Trazile su od mene nesto, ja sam im htio dati sve. Cupkale su me tako i ja sam nestajao, kajuci se pritom sto im, kad se to i dogodi, necu moci dati ni toliko. Zbog njih, ubit cu njihova ocekivanja, a ubit cu time i svoju vjeru, jer, jedino sto sam ikad htio je uciniti ih sretnim. Ubit cu time i sam svoj Smisao. Sutke smo zivjeli u svojm nerazgovjetnim svjetovima, i ubijali me polako: da sam bar jos mogao zamisliti kako bi sad izgledala Utjeha?!
(I dalje se pitam jesu li me se morale tako bojati? Ili su mogle sjesti mi na ramena, naci ondje mjesto za odmor i, upoznavati me?)
 

Some say sadness and happiness are two sides of one coin. Others make much the same point about problems and solutions. They argue that whenever you have one, you are never far from the other. What goes up, must come down etc. You can no more live a life of total security, than you can expect the Sun to rise yet never set. Things change. That's their nature. We worry about change. That's our nature. The change happening now helps you overcome one difficulty, but creates another. But it is still well worthwhile.

prvo:
nakon sto sam preko frenda doznao neke informacije o uzorku kojim se igram, treba ga zraciti na gama-izvoru. nazovem ja tako, a glas rece: 'Dobar dan, ovdje Co... ' ;)
pa idem sad na caj.
drugo:
bezplatni koncerti nevrend. jashuci tako medju oblacima dima, nisam sam... dijeliti dim, nije isto kao i ljubiti se?!
 

Iz druge je prostorije uz zvuke molitve dopirao slatkast miris poput cimeta, i paprenasti dim pomijesan s opojnom glazbom. Plamenovi uljanica igrali su se po zidovima sobe od tamnocrvenog drveta. Cucao si u mracnom kutu, naizgled jos zasticen, tjeskobno iscekujuci svoj red, tren kada ces se morati pokazati. Sve ostalo prema tome su bile tek sitne zabave i nacini za laksi zaborav: sve oluje koje su nad glavom tutnjale, sve zvijeri sto su te vrebale, zmije i pauci sto su ti gmizali uz noge i padali na ramena... sve je to, prema toj tjeskobi bila sasvim zanemariva sitnica.
Dovodeci te ovamo, pokazali su ti vise nego sto si ikad zelio vidjeti i, koliko god to ne bila tvoja krivnja, i dalje si zbog toga mogao osjecati kajanje. Nemogucnost izbora, zapravo, bila ti je najjaci adut: valjalo je prihvatiti da nemas kuda zeljeti ici, pustiti se i teci...
U svem tom metezu nemirne strepnje jedini oslonac pruzalo ti je katkad jedno drvo na koje si se znao nasloniti celom, tako da su suze kapale na zemlju. Imali ste izgleda neko neobicno razumijevanje, jer ono je, upivsi ih, sutradan pustalo njezne ruzicaste i plave cvjetove.
 

Bijele, i crvene staze protezu se krajolikom. Kao pijesak, granice im nisu jasne. Katkad progazi deva, katkad proleti sova, s veceri. Slika na medaljonu na lancicu odbacenom uz put prikazuje starost osobe koja ga je nosila.
Ujutro bismo skupljali rosu, jedino ako bismo navecer sve pomno pripremili... ostaci davnih zhala, nasukani brodovi kao zastita paucima i skorpijama. Ne preostaje nam mnogo, kozha se raspucava, i pjescana zrnca postaju dio nas, pustinja nas je udomila, utociste, lijes, al zato pogled seze daleko.
Vise se ni ne sanja blagi hlad drveca, ionako su fatamorgane jedina odrednica krajobraza. Odbacene plasticne boce donesene od tko zna kuda, poneki zardjali automobil... Nema zaklona, a kise, ako nekad i padnu, ne omogucuju plodnost.
Jos samo, jos samo kad bi napokon pokleknuo iscrpljenosti...