put i povratak

Zasicenje. To je ono mjesto do kojeg se dolazi kad se ostvari neki cilj, ili kad on zbog nekog drugog razloga prestane nam obasjavati zivot smislom. To je sva ona praznina koja nastupa kada njih dvoje odlaze u otvorenoj kociji, a zastor se spusta: na zivot ondje nisu nas pripremili svrseci romanticnih filmova.
To su ti trenuci u kojima je nuzno naci oslonac u zrakopraznom prostoru. Sto je otprilike kao da, sjedeci na Suncu trazis na nebu svjetionik kamo valja upraviti brod. To dakako nije sve: pitanje je i da li je sreca jednog, ili dvoje ljudi, dovoljno opravdanje za ubijanje kreativnosti i inspiracije?!
U svemu tome kao mala nada stoji taj napor kojim se srecemo, i sav taj potrebni ulozeni trud kako bi balansirali pruza mogucnost za dovoljno stresa i patnje, i ponovnih povrataka, koji ce nam omoguciti da nikad ne ostanemo prezderani lezati, bez zelje u ocima?!
Da, umjesto smrti hladnoce apsolutne nule, nadam se priblizenju oscilatorima, ipak nikad dovoljno velikih oscilacija da napustimo harmonicno podrucje.
Dovoljno malena pukotina u savrsenosti cini ju vecom od nje same.
***
Sanjam te, oivicenih usana tamnoljubicastim pekmezom bazginih boba (kojeg sam doduse vec pojeo), oznacenog nemira korijenog djumbira. Sanjam te kako ti se nudim s cimetom i medom.
Vise od svega toga ipak, sanjam vrijeme koje provodimo skupa, na udaljenosti dodira.
(Ipak, ne mozemo jos mirno spavati: lako se vracati nepoznatoj tebi, nepoznatom meni... pitam se, hocemo li se znati vracati jednom kad se budemo poznali?)
 

GodspeedYouBlackEmperor daju podlogu na koju se ritam bolnih otkucaja na desnoj strani glave zeli prilagoditi barem cetiri sata. Gladan sam, ali mi nije do jela.
(YOU DON't Really LOVE ME, YET)
Znam.
Bojis se savrsenosti svrsavajuceg vriska i svih tih divnih obecanja koja su krhka garancija njihovom ostvarenju. I ti znas za taj grc imperativa sna. Zato sam tu, da kazem da su ogranicenja stvarnog ono gdje se moze rasti: 
Mozda se zaista necemo poljubiti, ali mozda cemo se moci vidjeti i reci koju rijec, mozda ces me cak moci i primiti za prevrucu ruku dok od temperature drhturim ispod pokrivaca?
Doista,
Zelis li me voljeti?
 

veli wako (to je rekla neka ona, jako prepametno jos koji tjedan prije na nekom izletu na kojem nisam bio, prenosim jer nam je ta sintagma omogucivala dugotrajne poshalice na Dabrima):
'Mushki se nadaju, a zhene planiraju.'
(heheheheheh kaj ni kuuuul :))
 

Ustvari. Ja trebam upravo jednu virtuelnu nju. Kojoj cu poklanjati sve misli i svo vrijeme. A zrtvovati tjelesnost kako ne bi kompromitirao takvu izmastanu bliskost uopce i nije neka zrtva...
***
Dok je otkljucavao vrata, naizgled slucajno presla je rukom preko nabreknutosti na njegovim hlacama. Trzaj koji je ondje osjetila kao da je uzrokovao jedan brzi, plitki udah, i nesto sline u ustima. Poljubila ga je u rub usana. Znala je da ce on zatraziti jos. I znala je da se sad smjeshka u sebi: Bila je zadovoljna tako...
***
Zrtvovati jedan kisni teski dan, za prekrasnu setnju pod punim mjesecom i cijeli dan uzivanja pod puninom sunca, uopce nije zrtva. Suncan dan bio je naime bonus, nije ga se moglo ocekivati na temelju predvidjanja. Jednostavno je dosao.
(Postaje tesko usporedjivati jacinu ljepote izletnih iskustava. Koliko god svako novo bilo lijepo, i koliko god jucerasnje bilo posebno, nije se tesko prisjetiti nekih koja itekako odzvanjaju neprikosnovenom tezinom. Duhovi proslosti, snaga povijesti. I nije lako nauciti nova iskustva gledati, a bez pokusaja da se zeli reci: 'e, ovo je bolje od onda...')
***
One-man show: 40tak hajduka i bar dva Ali-Babe na jednu stranu. On na drugu. Kako ne. Ipak nakraju bez trunke zhaljenja, bez obzira na poderanu ruku, hlace, i cipelu koja je prozijevala od muke. I uho sto me boli. Sto me poucava da je ipak obicno dobro vjerovati svojim osjecajima, iako ih se ne moze razlozno dohvatiti.
(Cak bi covjek bio u religioznom iskusenju tada reci da oni tj. osjecaji, neki to zovu intuicijom, ja ne, dovedu nakraju bas tamo gdje treba, iako katkad ne ondje gdje sam naumio.)
***
Fotke s preksinocnjeg i jucerasnjeg izleta zamijenile su mjesecinu u galeriji. Slobodni ste pogledati. Nemajte klikajucih predrasuda. Ne brojim.
 

Fiju-fiju. Ja sam mali mis. Fiju, fiju. I plava krava.
Tri koraka naprijed, i jos sedam lijevo.
 
Zaokruglio sam desnim krilom, i eto me opet tu,
uz bubotak pod pazuh, i potpeticom ti dam pod rebra.
 
Teces dolje, onda gore, kako rastem naprijed-natrag
skidaju svakog redomice, kradom
(jako pod starim krovovima).
 
Voljeli se otvorit, kroz zube zhuborit, vode kud odvode taj
pijesak-oci, jabuke, tijesak, sok. Kao srce-nozh.
 
Grleni u bubnju, glavom: hopla-cup. Onda jako, ... pa opet da.
Da. Ma da, kako ne: sunce, sunce i planine. Grok.
 
Kre, i skvi-svi, ja, mi, vi: ispocetka.
 

In the film Catch Me If You Can, a character played by Christopher Walken tells a story that illustrates persistence under duress. "Two little mice fell in a bucket of cream," he begins. "The first mouse gave up and drowned. The second mouse wouldn't quit. He struggled so hard that eventually he churned that cream into butter and crawled out." I urge you to make that second mouse your role model in the coming days.
I suggest that you refer to yourself as "we" rather than "I" for the next couple of weeks. There is a power struggle going on among your various sub-personalities, and the best way to keep some of them from going berserk and doing something irrational is to treat them all equally. In fact, I suggest that you give each of them a name. Make each of them feel special. Then sit down with them in a big summit conference. Clear the air. Create an environment that fosters freedom of expression. Listen attentively as each of your many selves describes his or her needs, and try to come up with a plan that satisfies everyone.
 

sto vise gledam naokolo, sve mi se vise cini kako je to jedno izrazeno pitanje s kojim se srecemo, i kako odgovaranje na isto pokrece mnoge nase odluke i usmjerava aktivnosti....
pitanje je ono o ne/sigurnosti. tocnije, pitanje je kako si osigurati nesto sto cemo onda zvati smislom. i na to se oslanjati u zivotu.
ali to ima i druge, zivotnije razine - voljeti i biti voljen u modernom svijetu nije nista drugo nego pitanje sigurnosti. davanje je zapravo samo opis kupoprodajnog ugovora kojim znamo da imamo trziste. mogucnost primanja je pak ugovor kojim je to trziste kojem dajemo rezervirano za nas i ne konkurenciju, kao i garancija da cemo kupiti ono sto nam nude. to je zapravo prica o povjerenju....
analiziranje ne volim, i bjezim od njega uvijek. ne vode me planovi ni ciljevi. vode me snovi, i vjera da ce bit ok.... stogod bude, kakogod bilo.
a ovo pisem samo zato da vidite zasto tako biram.
 

Imao sam te novcice,... s jedne strane bila je otisnuta divna glava princeze, kraljice, u daljini su se nazirala kraljevstva i dvorci. Podsjecala je na nekog kog sam davno znao, nikad zaista ostavio. Na slici su se ispreplitala obecanja grijanja uz kamine, kao i nepreskocive zidine sigurnosti. Nije bilo izlaza. Na drugoj strani bio je, optocen ruzinim vijencem, otisnut broj jedan koji je nalikovao na put, ili, okrenut vodoravno, na pucinu, ili pustinjski horizont. Ondje se nalazilo nepoznato, otvoreno i novo. Broj jedan, kao slovo, kao Istrazivanje. Nije obecavalo nista, ali je i trazilo toliko. Tamo je bilo bijelo.
Doduse, obje su strane bile nepoznate, kao i sto je bilo jasno da i ono nepoznato, jednom upoznato voli prijeci u naviku. Suocavanje s tim bilo je nuzno, i kao sto sam jednom rekao u jednoj privatnoj korespodenciji, suocavanje s ljubavnickim odnosom ima za mene tezinu suocavanja sa spoznajom o isceznucu... Kako ostaviti vrata otvorena i moci disati, bez da vam prolaznici ometaju u povjerenje nuzno u privatnom zivotu?
(Nikad nisam odlucivao uci u vjecne ljubavnicke veze. Jednom u nekoj od njih, pak, odupirao sam se promjeni s istom gorljivoscu kojom sam se na pocetku branio od iste. Bik_koji_sjedi.)
Ti novcici nisu htjeli mirovati, kako god ih postavio. Zato sam ih ucestalo bacao u zrak.
 

Hvatanje zraka biva nalik zadihanosti. I kad sljedeci put budem pruzao ruke k tebi, hoce li na kraju uzice, zakacen na udici biti i komadic tvog mesa?

Pet zlatnih posudica u kovcegu u kuhinjskom kredencu.
Poklonit cu po jednu prosjacima na cesti, svaki put kada mi udijelis toplu rijec.
 

drugi:
 (Napokon sam uhvatio nesto vremena od prevelike koncentracije zivota ovih dana, pa pomislio kako cu zapisati da evo sad, bas kad sam prestao zivjeti, znam da sam ovih dana intenzivno zivio. Nije moguce prozivljavati i promatrati kako zivis, istovremeno.)
 
Ovako ja zamisljam znanstveni rad... (Vise sam napravio za posao za sat i pol ljencarenja poslije rucka nego za cijeli dan na poslu u Zg.)
 
Jedna ronilacka:
S jedne strane ide morski pas, s druge strane ide kit.
Pitam ja nju jel' bi radije morskom psu, ili kitu u usta.
 
treci:
 
Toliko toga moram pustiti pored sebe, toliko toga vam necu reci, ni o burnoj mlijecnoj stazi, ni o valovima, ni malom nocnom groblju, jednostavno moram pustiti da me te zelje promase... (Histrionski poremecaj osobnosti – to je ono kad imam publiku, pa pozelim postati ono sto ista od mene zeli dobiti. Nekad, i ne tako rijetko, to je jedan vrlo plodan period.) Kako sam samo ovisan o toj nekoj, gladnoj, mene. Bez Nje me nema. Nema je. A vi ste tu.
Ipak, mislim si o svojoj starosti, o ozljedama, iskustvima sto ogrubljuju, dok se moram prisjecati, na mraku polumjesecine promatrajuc' pukotinu u starim zidinama zaklonjenu drvetom, posve blizu puta, a opet zasticenu, kako bi to nekoc bilo idealno mjesto za zavuci ruke pod neciju majicu, ostati na osusenoj travi dok god bura dozvoli... Star sam jer se vise ne mogu zamisliti tako. Umjesto toga idem potraziti govornicu da javim majci kako su vec dva ronilacka dana prosla bez shtete, samo s pregolemim kolicinama ribe i vina za rucak.
 
cetvrti:
 
Kako se crvene zrake zore kroz skure pretvaraju u resetke zatvora od trepavica. I kako obrisi osamljenog setaca postaju obrisi dvoje plesaca. Pijani jazzisticki mini-marineri. Lokal-koncert. Premlada konobarica oblijepljena mushkom pozhudom, a opet tako istaknuta, beskrajno sama. Sanjao sam te. I mislio na Nju.
1545, pise na jednom dovratku. Kao oznaka godine. Broj 33A, rusevine starog grada, vrt, a bez kuce.
...
Do mosta nas ispraca MrsRobinson, po kontinentu putujemo s Cathynom pjesmom (merci, Anabell-Lee, i za to shto me nagovori na tecaj !!:-)
Bikovske plejade.
(Nesigurnost tako golema, da vas se ne usudim sresti.)
Dan zapocet naznakom morskog sunca, zavrsava jasnim pogledom na crvenkastu kolijevku polumjeseca kroz velegradski prozor. Krug je neprekinut, cak i kada nije dovrsen.
 
kraj:
 
Sad nemir ponovnog susreta polako jenjava, kojeg bih rado da mogu lijeciti dodirom.
(Jutarnje vijesti o jednoj poznanici su potresne: kako se zivi nakon sto pogazish covjeka autom ...?!)
 

zasto zene ujutro cheshu oci?
zato shto nemaju jaja...
(Voljela je napuciti te svoje sad vec vlazne usne, izazivajuci  ljubljenje. Uvijek sam se osjecao izazvan...
I kad me nema, bit cu s tobom.)
a svima koje imaju rodjendan sljedeci koji dan, kao i drugima koje bi si htjele ovaj divni poklon:
http://www.disturbingauctions.com/view.php?item=11
 

...kako je Sunce zapinjalo za vrhove zgrada, kako uporno struganje nozem po kamenu otupljuje, onemogucuje da se isti dalje rabi za iscrtavanje crvenih uresa po tijelu.
Ljubav, to je onaj mjehuric zraka koji zaostaje izmedju dlanova, kad drzeci se za ruke skocimo u vodu skupa.
Rekli su: Dokazhi!
To je ucjena., zaplakao sam.
Ne jednom, tako su se rushili tornjevi. Sjedio sam u sjeni jednog, i cekao.
 

tja...
poslije dva zavrshna sendvica s pastetom od tartufa, i kestenpiretnim kolacicem za kraj, sve se teze kontroliram u susretima sa ne/poznanicama ... srecom pa znam sve ostavit lebdece...
(i, srecom pa nisu davali i neka fina vina uz objed)
::bez obzira na sve, ne mogu se izlazeci ne sjetiti sasvim cijelog crvendaca na podu ispred staklenih hotela, koji je valjda htio i mislio da je onaj odraz zapravo nebo. kao sto ne mogu ni ne primijetiti sruseno gnijezdo ispod nekog drveta, valjda od nedavnog vjetra...
i, ne volim pusit... al evo, onima koji vole, za utjehu (a meni fora jer je alternativno ;):
Nicotine as TherapyTabitha M. Powledge    
 In daily use for centuries by hundreds of millions of people, nicotine has only lately been investigated for its therapeutic potential in a long list of common ills.+ Full-text: http://dx.doi.org/10.1371/journal.pbio.0020404
 

 
ok, sad, jel' mi netko neukom moze malo pomoc, pa rec kaj se tu sad od mene ocekuje da radim...?
(u medjuvremenu, idem jest na kongres, dok nije pobjego u vuk'o'war,
pa se poslje ljubimo ... :)