put i povratak

(Kad se stvari pogledaju iz malo blizeg, pocnu se primjecivati i manje opcenite znacajke prostora oko nas:)
4) Na SI od mjesta gdje se planiralo zapoceti gradnju kolibe, nalazio se Izvor, na kojem smo mogli utaziti zedj. Do izvora dva putica, kako vele smijesne pjesme: jedan kraci ali vrlo strm, po kamenom Siparu na obronku planine koja, kako bi svatko trebao znati, treba postojati na sjeveru svake kuce koja zeli biti zasticena od hladnih vjetrova. Taj put zvali smo Put prkosa ili, od milja, Rolling Stones (po onoj njihovoj pjesmi Satisfaction, citatelja se ovdje upucuje da procita tekst te pjesme negdje.)
Nakon prolaska onuda covjek bi redovito imao krvave noge, a i nesto kamenja bi odronio. Drugi put bio je dugacak, bar cetverostruko duzi, i vodio bi po nepreglednim livadama. Bio je to Put popustanja za kojeg bi se uvijek posumnjalo da ce nas dovesti do zeljenog cilja.
Cesto smo znali igrati tu igru, svatko za sebe polazeci raznim putevima, najcesce bi polazili jednim, a vracali se drugim. Ako bi se katkad i sreli kod izvora ili kod Jezerca na livadama Popustljivog puta, bilo bi to pravo i ne tako malo slavlje. Zasto nam je ta igra trebala, koja je na kraju bila i opasna? Nije nam bas trebala, razlozi su bili, rekli bismo, Karmicke prirode, odnosno, kako ja to vidim, posljedica odgoja u ranom djetinjstvu: Njoj je trebala golema kolicina ljubavi da bi se osjetila sigurnom. (Ipak, ne znam dovoljno, mozda je rijec o terenu o kojem cu imati prilike nesto saznati ako ostanem jos neko vrijeme tu.) Meni takodjer, samo ja sam uz to imao izgradjenu i tu alergiju prema emocionalnim ucjenama tipa: 'ja cu biti sretan/na ako ti ovo i ono'... ili 'dokazi mi da me volish'. Ona je voljela traziti, a ja sam reagirao prkosno. Onda bi ona prkosila.
Mozda smo s godinama mogli nauciti ici Popustljivim putem, iako duzim, skupa ili bar cesce. A mozda smo tu livadu s godinama zatrpali odronima okrvavljenog kamenja sa Sipara i ucinili si svaki put do Izvora mukom? Time will tell. Ili vec jest?
 

(Nakon ovakvog sna osjecao sam se izvaljen na bok, vezanih lasom ispruzenih ruku i nogu, iz daljine unaprijed osjecajuci kako miris moje spaljene kozhe i prije nego sto vreli celik ostavi neizbrisiv trag na tijelu, stvara novu brazdu u sivoj tvari mozda. Mogao sam osjetiti kako se tkivo razdvaja, i kako se ta pukotina protezhe duboko u nesvjesno ocrtavajuci time dubinu iskustva, intenzitet cega bih uvijek prepoznao eroticnim, premda bih se to sramio priznati.)
Bilo je neko neobicno smedjkasto svjetlo u toj sobi, mozda zato jer sam taj san usnuo glavom polozenom na smedju plahtu? Uglavnom cinilo se da sam ondje bio kako bih pazio na njih, tih nekoliko djevojcica koje kao da su pripadale nekoj kazalisnoj skupini, mozda su bile lutkarke? Njihova je odjeca to docaravala na neki neuniformiran nacin, jer su sve imale narancaste i zelene detalje: poput debelih zelenih filcanih revera na bijelom haljetku, narancastih carapa s zelenim ovcama, narancaste masne na plavim keckama, ili zelene svilene marame sto viri iz desnog djepa... Vec prvi pogled odavao je medjutim njihovo golemo iskustvo, unatoc zaigranosti, pa je ta ideja o mojoj odgovornosti nad njima bila u najmanju ruku sumnjiva... Odmah sam znao da ih je vise, premda mi je u spavacu sobu kuce koja nije moja i na cijem krevetu nisam nikada nocio, samo jedna, ona plavokosa, donijela nekoliko paketa koje sam tada samo odlozio na plohu drvenog sobnog elementa uz zid.
(Sad je tu uslijedilo jos neko zbivanje, nestanak struje, ili tako nesto... Na zalost vrijeme proteklo od trena dogadjaja do vremena kad to zapisujem nagrizlo je sjecanja do neprepoznatljivosti. Nadam se ipak da se iskustva stecena tada i dalje vide u ovome sto pisem o drugom.)
Sljedece cega se sjecam je njeno lice ispred mojeg u nekoj drugoj sobi koja je takodjer imala krevet, a bila je posve blizu ulaza u stan, izgledala je kao neka neobicna prolazna spavaonica... Gledala me tako sigurno u sebe, da mi je bilo jasno da bi se na nju bilo pogresno htjeti oslanjati. Podsjecala me na nekog, na jednu prijateljicu koju sam volio jos iz skolskih dana, kojoj se to nisam nikada usudio priznati. (Podsjecala me, kad sad razmislim i na jednu nestvarnu djevojku s kojom sam se, valjda u jednom od svojih rijetkih posve neocekivano spontanih trenutaka ljubio u smijesnom vatrogasnom domu u Blatu, uz zivu Phantasmagoriju, potoke alkohola i eksplozije novogodisnjih petardi posvuda oko nas... Sjecam se kako je sjedila meni na koljenima, i kako je nestala i kako sam dalje bespomocno izvaljen vrijeme provodio uz besprizorne stare pijance sto su slucajno nasli utociste ondje... Sjecam se samo te njene kose koja joj je prekrivala lice, njene bliskosti u njenom zbogom, zbog koje je se evo, i nakon toliko godina i dalje sjecam, i dalje nosim oziljak na dlanu od stakla, sto mi je frend povezivao maramicom...)
Uglavnom, gledala me i ja sam potonuo u njene oci. Poljubili smo se, jer se cinilo kao da smo si vec prije toga puno toga rekli, iako smo osjecali da se nismo sreli. Mozda nekad u nekom drugom zivotu, mozda nekad s nekim jako nalik. Ali mi ne, mi se nismo sreli, bilo je to sigurno... Gledala me i citala mi misli, govorila mi svoje misli. Sutjeli smo. Odgurnula me onda na neki uski krevet s onom ruzhnom kozom, smedjecrvenom, koji je izgledao kao bolnicki i stajao uz zid sasvim blizu ulaza u stan. Prozborili smo koju rijec, sjecam se ali ne pamtim detalje razgovora. Bit ce da sam pokusao saznati otkud ju poznam, a nisam ju sreo. I otkud ona zna toliko o meni, a nisam ju vidio... Razmijenili smo mozda jos koji poljubac, ili je to bio samo pogled na njene usne? Znao sam da je nesto cudno, da se ne mogu opustiti u sigurnosti tog zagrljaja, a opet bio sam magneticno privucen upravo time, vlastitom znatizeljom, dubokim, pa i tjelesnim porivom za okusiti sva ta iskustva koja se nude mada bila ona i potencijalno opasna, ili bas zbog toga?! Rekla mi je tada sve sto sam htio cuti, da nije vjerovala da ce naci stvarnu osobu s kojom ce se moci osjetiti tako potpunom, da nije vjerovala da postojim... Tada sam jedino zelio biti stogod ona vidi u meni. Drugo ispunjenje nije mi trebalo.
Skrenuo sam pogled na desno, pored velikog bracnog kreveta sto je zauzimao vecinu neobicne spavaonice silno loseg Feng-Shuia stajala je jedna druga narancasto-zelena i promatrala nas. (Mislim da znam da ih je bilo cetiri, premda sam vidio samo tri.) Nemir koji sam osjetio bila je zapravo podsvjesna spoznaja o tome da ce se taj trenutak ta krhka situacija morati promijeniti.... U sljedecem trenutku moja nepoznata tamnokosa draga i ja bili smo u sredini sobe, scucureni uz stijenku bracnog kreveta, skrivajuci se od pogleda jedne iz kluba stvorivsi joj se neobjasnjivo iza ledja. Rekla mi je, uz ponesto zlurad poljubac, jer znala je da sam njen: 'Ovako ljube bica iz polusvijeta.' Kao da se tada, s nekim cudnim zvukom zavukla pod krevet, a ja sam pozurio leci na pod, za njom: ispod kreveta carevala je samo nepomucena prasina. Ustao sam, a na mjestu one koja nas je bila promatrala stajao je sredovjecan muskarac koji me cinilo se, nije imao potrebu nista pitati. Pozurio sam u onu, spavacu sobu s pocetka price. Tamo, kao da sam znao, na krevetu je spavala ona plavokosa narancasto-zelena. Protresao sam ju i rekao da je vrijeme za ici i da ce zakasniti. Ustala je brzo i bez spremanja kreveta iscezla kroz vrata. Tek tada sam promotrio ostavljene pakete na stolu uz zid. Odmah mi je sve bilo jasno jer su paketi zapravo bile prozirne plasticne kutije i nezatvorene vrecice pisama i poklona od moje bivshe iz Londona svojoj obitelji tu, koje bih im ja trebao dati?! Na jednom od pisama, koje se moglo vidjeti bez da doticem nakupinu poklona, procitao sam njen broj. Otisao sam u onu drugu sobu, cucnuo pored telefona i nazvao ju. Cudno mi je bilo s koliko sam lakoce to odlucio uciniti. A nikad mi ne bi palo na pamet stvari rjesavati samo tako... Uglavnom, dobio sam ju, razgovarali smo, nisam pitao o ljubavniku, ili muzu, dovoljno mi je bilo cuti drhtaj u glasu da bih znao da to sto smo bili ostavlja neizbrisive tragove. Bottom line je ipak bila cinjenica da sam, kad sam spustio slusalicu i ogledao se po sobi u njoj kao i dotad bio sasvim sam.
Kroz prozor je poslijepodnevno sunce davalo neke zuckaste tonove na svijetlosmedjem pustinjskom interijeru sobe. Tad sam bio sklon pateticno pomisliti kako pa da, naravno da je to o, bas tako tipicno, da sunce zasja bas tren prije nego sto ce opet zaci.
(Ono sto nisam tada uocio jest da je donosenje takvog zakljucka zapravo ono cime krojim svoju sudbinu.)

Danas sam hodio malen ispod one nam jedine dnevne zvijezde. Neutjesan, neobrijan, neugledan, osjecao sam se tako malen kao mish. Ipak sam znao uhvatiti poneki svijetli zenski pogled... I nije mi bilo jasno zasto to. Jedino, ... ako nisu mogle gledati kroz mene, unutra, gdje je to neko predrago svjetlo polako zorilo. Da, bit ce da me je pogled odavao, bit ce da je isijavalo...
/ jednom je moj darkerski prijatelj rekao da imam pravi ludjacki pogled, pogled kao onaj panonski vrag. srecom, i kao mogucnost da izdrzim jos koju godinicu, ipak sam, kao sto svi znamo, bitno cinicniji od njega.
 

naime, kad ljudi odu, kad se izgubite onak... iznutra. onda bih cendrao. ali necu jos, rano je jos, a ja volim biti cervantesov ratnik izgubljenih bitki... (bivshu to doduse nije impresioniralo, sumnjam da bi trebalo i buduce) nego sam htio rec, aha da, dakle, tuzno je to kad se nema vise s cim boriti osim svojim racionalnim strahom od vremena koje ublazava nemir i navikava na jednolicnu svakodnevicu, vrijeme samoce koje ne dopushta ni bijes ni zhelju... da, mozda se mogu i toga bojati. ali ne jos, ne nocas draga, ne jos nocas. ne jos, u ovom zivotu... ja volim pasti sa stilom. da, da, volim se puno puta zveknuti prije nego li padnem. no, ostavimo zasad crne misli po strani, evo, pozelio sam sanjati, pa cu sanjati za nas oboje.... evo, odlucio sam vjerovati, pa ti budi radosna sto si mi to dala, iako tvrdis da je to vjera u duhove, pa sto... neka je. mozda ako dovoljno stojim, dobijem korijenje. mozda ako dovoljno padam, naucim letjeti... da, lijepo je to ovako. sam sa svojim strahom. od tvog bezdana. od tvoje sumnje. od svoje sumnje. imam kompas u ruci, idem kamo sam zaplovio. jer tako moram. i znam da i ti tako morash. i znam da drzanje ne vodi nikud. i znam da to nije izgovor. drzim se za to mjesto gdje si nekoc stajala. sto sam vise tu to ces manje ti biti ovdje, zar ne? disi slobodno. ne boj se. ne boj se da se necemo vidjeti. ne boj se da ocekujem da cemo se vidjeti. sve je kako valja, dok radis ono sto vjerujesh... da li radis sto vjerujesh? molim te radi ono sto vjerujesh. makni strah. i stogod, gdjegod, ucini ono sto ce ti izmamiti smijeh na lice. pa sta ako se mora pasti za to? pa sta ako te grizu sumnje? ako nesto zelis, prvo moras odluciti da zelis vjerovati u to. ne da vjerujes, nego da to radis jer zelis vjerovati. to je vjera bez straha. nemamo drugog izbora, to je jedini put. ako idesh, idi jer vjerujesh da tako treba, ne zato jer ne vjerujes da si vrijedna, jer ne vjerujesh da mozes ostvarivati ono sto sanjash. nemas izbora. to jest tvoj put: jedini put koji svatko od nas ima - vjeruj svojim zheljama. ne boj se svojeg mraka, ne boj se krivnje, nemas izbora, skrati si muke, jer zaista nemamo izbora. nakraju ces morati ici dalje, i to je jedino moguce tako da odlucis povjerovati da imas sto dotaknuti. evo, dotakni mene. lol. salim se. ocurec, ... ma nista, drzi se. i... ma znash sve. nadji svoju vjeru negdje. drzim te za nozni palac.
 

(Jedini demoni kojih se zaista trebamo bojati oni su koji se nalaze u nama.)
 
cekat cu te.
 
Mila moja, bit cu kao pjescani zal,
tamo na obali sto znas da ga ima, i kad te oluje trgaju,
sve dok jednom taj vjetar ne jenja
i jedan drugi tvoju lutajucu barku, njezno,
ne nasuche ponovno na moje obale.
 

sad upravo na placu kupujem grincajg za standardnih 5kn i teta mi veli: 'ma jel' vam treba jos nesto? evo uzmite ovaj puslek to vam je za spec s jajima' (puslek repova od poriluka, koji im je ostao sam. a dala mi i neku malu glavicu kelja pride)...
pa si mislim, nismo li mi, znanstveni novaci zbilja u rangu s umirovljenicima, ili kaj ? ;)))
(nesto poslije s jednog standa, jedra pjesma za svoju dusu: 'zvoncici, zvoncici, zvone cijelu noc...' )
ah, sto me uvijek razgali zdravlje tog naseg puka.
:)))))
 

 
A great many people think they are thinking when they
are merely rearranging their prejudices.
-- William James

To kartografiranje, proces u kome se nepoznato pretvara u poznato jest temeljna komponenta projekta kolonizacije... Nepoznati dijelovi Svemira ne postoje sve dok ih Federacija ne ucrta u svoje mape, imenuje i, na koncu kontrolira. Nakon sto je nepoznato kolonizirano, ono ne samo da postaje poznato, nego je i asimilirano u drustvenu strukturu Ujedinjene federacije planeta. (Lynette Russell i Nathan Wolski, Star Trek)
Sjedili smo tako goli, isprepletenih malih prstiju, pjevuseci tiho: 'ava, ava, ava, nitko nije krava...' . Pozeljela si da te ponovno ucinim cistom. Prislonio sam usne bas ondje, centimetar do pet ispod grla i skupio slinu. Osjecao sam najprije tvoje cudjenje, a zatim osmijeh, u sedmom kraljesku na spoju vrata i ledja, dok sam promatrao kako sluzava kaplja pljuvacke nalazi svoj put izmedju uzvisina tvojih grudi.
1) Jedino, i mjesto na kojem je moguce graditi kucu prema svim Feng Shui principima nalazi se na presjecistu nasih beskompromisnih odluka da vjerujemo, svatko sam za sebe, u nas zajedno.
2) Najdublji rasjed sto se proteze istocno od te tocke, po cijelom poznatom krajoliku cini strah od tvog pada. Prelazenje tog kanjona po onom jedinom visecem mostu uvijek je nalik na let.
3) Strah od vlastitog pada pak, mocvarno je podrucje posve blizu mjesta za kucu, na Z-SZ strani. Prolazak tim podrucjem opasan je zbog cestih magli, teren se cesto mijenja i ponavlja, a orijentiri ne postoje. Jedini nacin za sigurno proci onuda je oslanjati se na kompas i slijediti unaprijed odredjen smjer.
...
(Ja bih iscrtavao dalje, s'il vous plait? ;-)
 
/ Za one koji zele vise i dublje, premda nepovezano...
Atlas cyber-prostora: www.cybergeography.org/atlas
Eyeballing project: www.cryptome.org
 

Oblacci dima mirisa eukaliptusovog drveta. Rasplinute mojih misli. Hvatam u olovku.
Ono pak, sto ti trebam reci: da bi svi ti moji nijemi-lijeni trenuci bili neizmjerno tezi kad bi zaista bila stvarna. Ondje.
(A da ostavimo ovako, jos koju godinu, pa onda ... nesto, i ako?!)
?;-)
 

Pritajena tisina. Macka vani je scucurena. Nije vrijeme za skok, ili je to tek vjetar zanjihao travke? Tisina puna nemirnog iscekivanja: kao kad u sumi dozivas izgubljene ljude i od svakog puckanja grancica pod nogama kosova i svakog huka vjetra u stijenama prepoznajes glasove. Na horizontu se javlja nesto u titravoj izmaglici, ili je to zaista oaza?
Slucajni turisti na radnim mjestima. Kuhano vino, siva zima, djecji darovi, poslovni domjenci. Privatne zabave. Popunjavanje rupa. Krpanje vremena. Zivot u masti je nepokvarljiva roba, a jedina stvarnost zove se pisana rijec. Ne zvuk, niti jedno drugo culo, ili sva. Sva tvoja tisina. I rjecitost pisane rijeci.
Sva ta strepnja proslih strepnji, sva zelja proslih zelja, prevelika napetost koju mogu okusiti, sve ce nam to i opet dati samo da prsnemo u grudima, prije nego se dotaknemo, oslijepimo bljestavilom, prije nego se vidimo...
Opustiti se, nuzno je, ali nije stvarna mogucnost.
 

Papir na kojem pisem tvoje su rijeci: njezno cu ih danas nositi pod rukom. Imam i nekoliko vec ispisanih papira, svime sto zelis cuti, svime sto zelim biti. Ali ne jos. Vremena i opet imamo na pretek, kao i uvijek.
Uciti hodati po cvrstoj zemlji onog drugog, tebe, ili mene, ono je sto cini odnos. U topologiji svakog odnosa postoje i tesko ispenjive stijene, skrovite jame, preduboki klanci rijeka, mocvarna zemljishta. Da, cvrsto sam uvjeren da se cak i nakon pada u najdublji spiljski ulaz moze izvuci uz dovoljno odlucnosti i povjerenja. I da, ja mislim ozbiljno, premda je problem sto nam racunala i teorija idu daleko bolje nego eksperimenti. Zelimo li biti kartografi naseg odnosa, morat cemo ustati od tipkanja, hodati po tlu, svojem i onog drugog, u sesterodimenzionalnom svijetu nas dvoje, Tarota Ljubavnika, i uciti sebe i drugog graditi staze po nasim i njegovim vrletima i mocvarama.
Da, ali, ovo je teorija. Disanje pored disanja posve je nesto drugo.
Uvijek su me znali potaknuti entuzijazmom, vjerom. Jednostavno, jer sam zelio vjerovati. Zasto, kako to da onda padamo, tako redovito? Premda su nam zelje iste, premda smo isti, iskustva su nam razlicita: Koji ti je rekord? Tjedan dana, ili mjesec? Znas li sto je to buditi se s nekim godinama?!! Govoreci o kvantitetu, pak, brojke su nesumnjivo na tvojoj strani... Trazis me da vidim, ali brdo na kojem stojish nije ono koje cu ja ikad naci... No, nije to samo jednostrano, bit cu iskren i priznat cu ti, i ja se ponasam isto. 'Ne slusaj me sto ti pricam, gledaj sto radim', nisi li me tome bas ti naucila?!
I sad, kao da znam da cu dobiti svu bezuvjetnu ljubav koju trazim, prestanem li ju od tebe zahtijevati. I sad, kao da znas da cu ti dati svu sigurnost koja ti treba, prestanes li ju od mene traziti.
Sjest cu sad na ovo tvoje tlo, odmorit cu se. Jer, kao da sam umjesto vec izgazenih blatnih vlastitih tragova naisao na jedan lisnati, put kojim se rjedje ide.
(Zasad cu vjerovati kako je on taj koji povezuje nasa dva brda, s kojih jedno drugom opisujemo vidike, vec tako dugo...)
 

Sasvim sigurno je bilo zapisano da cu danas provoditi dan u krevetu.
Isto tako je sasvim sigurno bilo zapisano i to da cu u njemu biti sam. Samo sto to vjerojatno nisam zelio procitati... ;)
(Zelite li doista znati svoju sudbinu?)
 

e, tamo je stajala i skupljala prasinu... mnogima bi se cinila zanimljiva, neke bi i privukao njen naizgled sofisticirani oblik, ali nije bila za svakoga, nikako... rijetki su se mogli pozeljeti koristiti njom. Na zalost svih, i ona nekolicina koji su ju imali prigode rabiti nikad nisu imali vjere da stvarno radi... oslanjali su se na zamrsene i katkad posve netocno napisane upute u prirucniku, nikad se nisu usudili isprobati taj crveni gumb kraj kojeg je stajalo upozorenje: 'Na vlastitu odgovornost!'... Stoga su, sretni jer je igracka dolazila s dozivotnom garancijom, nekad i u zadnji tren, hrlili natrag u trgovinu kako bi ipak dobili svoje novce natrag, i kako bi ih iskoristili na neku sigurniju investiciju.
Evo, bas gledam, opet je to predblagdansko vrijeme, i eno je opet stoji tamo...
 

http://www.ulster.net/~spider/barnowl1.htm
http://digilander.libero.it/origamidauria/diagrammi/diagrammigufo/gufo1.htm
http://www.lieye.com/articles/elin/origami/default.shtml
evo... od ovih sam ja napravio ovu zadnju, mislim da je i najjednostavnija... (ak vam neki korak nije jasan, onda probate kak vam se cini da treba ici, pa vidite da li se slaze sa daljnjim slikama. ak da, onda ok...)
 

LJ...
Sjedimo u sobi na krevetu. Vani je ljubicasto nebo, sjaje zvijezde i poneki prozor, kuglasta svjetla uz put. Na prozoru se meskolje zavjese, shushtavi smo u svojim sitnim pomacima ti i ja, tvoje su oci tako velike, pricas mi nesto svojim zjenicama, zboris kroz treptaje, pokazujes prstom na divovske zhene s vatrama umjesto kose koje lijeno promicu pored prozora, pucketaju te vatre dok mi dotices prstima celo - znati mene, znati tebe... Jucer sam te sanjala u jednom malom drvenom dvoristu s drvenom kucicom koja je znacila toplotu, u malenom dvoristu prepunom cvijeca jarkih boja, narocito zute, ti sjedis medju njihovim rastalasanim glavicama, otkidash ih i trpash u usta - tako sam saznala da mi stvarno puno znacis...
Ja mrzim ljude s pitomim ocima, a bojim se da su mozda sad bas takve, premekane, preusredotocene na tebe - tu smo sad u ovom selu na cija izrovana polja slijecu galebi, galebi i zemlja. Uz moju kucu cesto prolazi djevojcica s velikom zvijezdom na ledjima - jesi li ti svjestan da smo mi sad na kugli koja se vrti? Dok sjedimo na krevetu a vani je ljubicasta noc, pricas mi, a tvoje su rijeci mirisne, cimet, vanilija... pitas me da li vjerujem da je svemir tih ili ako ne, kako onda zamisljam da se glasaju zvijezde, a u meni od dodira tvojeg lakta plamte organi - ti i dalje pricas o zvijezdama, kosti i zvijezde, meso i zvijezde, zvijezde u zelucu, zvijezde zapele o nosne dlacice... sapces mi o ljudima cija su lica izduzena prema njihovom svrsetku, ili o onima koji vlastita lica nose u svojim rukama, ili o onima bez lica, a onda mi lako dotaknes lice i kazes - tvoje je tu...Sjedimo u sobi, u kuci na selu, na kugli koja se vrti, ja sam te sanjala da jedes cvijece i tako saznala da mi stvarno puno znacis.
(T.Bakran)
--------------------
izaslo u novom Zarezu. prema zivotopisu mislim da sam je jedno vrijeme sretao medju planinarima i katkad smo se sreli na nekom zanimljivom gradskom dogadjaju... potrese, jel, cinjenica da toliko lijepih ljudi promakne, a da ih ne sretnemo... sad sam potresen: sto je sudbina? sto je put? sto znaci sretati lijepe ljude? sto znaci njegovati s njima povjerenje? jesam li gladan lijepih dusha? jer je moja suplja? potreslo me. kao Einsteinov misaoni eksperiment.
(ne jednom, na ovom su se rushili tornjevi. sorry darling. ovo sam isto ja. istina, pitam se i kako bih ja mogao uzgajati povjerenje na tvom mjestu. jedna kratkozivuca inna lijepo rece - voli i radi sto hoces. ali nije bas tako lako. jer htio ne htio, jedni se na druge oslanjamo. i nikad oboje ne nalaze istovremeno druge s kojima ce provoditi vrijeme i dijeliti dozivljaje. to je pitanje ocekivanja? jest, to zaista JEST pitanje ocekivanja. jesam li pojeftinio, prestao vjerovati svojim idealima? vise ne vjerujem da je bez krivnje moguce dijeliti neogranicenu razinu bliskosti sa svim lijepim ljudima? vjerojatno problem lezi u lijenosti: svima nama se ne da baviti duhovnim praksama kad smo u ugodi nekog odnosa. i pocnemo ocekivati, umjesto da zahvaljujemo na poklonjenim trenucima. valjda je tako. nemam odgovore. ipak te molim za razumijevanje. jer ono sto trazim je ona s kojom cu se znati vracati, bez koje je sve drugo nedovoljno i kojoj je sve drugo nedovoljno... hocemo li se znati vracati, i nakon sto se budemo upoznali?)