put i povratak

Ljeto je bilo i cvrcci su zrikali, naokolo pomalo razroki. Plovio sam rijekom vec nekoliko dana, ali eto bas taj dan, bas taj tren odlucilo me veslo donijeti u hlad frangipanija, drveta s obale, pored, nedaleko kojeg je u kosari od lisca stajalo dvanaestak plodova zlatne kore. Nadomak je, u sjeni stajala ona, tamne puti, ali hrvatskog imena, zbog njenog oca koji je kao moreplovac ovdje nasao vatrenu ljubavnu noc s njenom majkom. Zvala se Nada. Bila je sjajna, od zubi naovamo, i na svaku je stranu sirila taj neki nemir, voljela se smijati.
Nismo puno govorili, premda je znala cak i neke rijeci hrvatskog. Bez obzira na to, privukla me kao sto je to i mnoge prije mene, kao sto je bilo za ocekivati da ce i nakon mene. Jer, mi smo svi prolaznici ovdje, ona ostaje i ceka. Stoji i umire ovdje zadnja. Sojenica je bila stara, ali cvrsta, drvo poda je bilo izgladjeno hodanjem, i na golim ledjima nakon lezanja nisam imao zamjetne tragove, bez obzira na pridodanu njenu tezinu na meni... Osjecao dakako nisam nista jer me nije pustila da skrenem paznju na mogucu neugodu u ledjima, bila je tih trenutaka nash cijeli svemir, a ja progutan vlastitom pozudom zapravo. Ona je uzivala u sebi, i uzbudjivala se sobom takvom. Vidio se na njoj svaki dah iskustva, svaki dah onog sto se zove - svoja. Takve zene nisu bile za zenidbu, kako je uostalom odavno i receno u poslovici.
Brisala je rukom tamne usne nakon ispijanja kokosovog mlijeka iz jos zelenog kokosa. Smijesak joj nije silazio s lica. Nije mogla znati nista o mojoj boli sto odlazim. Bio sam jedan prolaznik koji je nahranio njeno samopouzdanje koje je gradila na onom na cemu je najbolje znala... A uostalom, pa i nije mi cudno, zenama je biti zeljen oduvijek mi se cinilo gotovo genetski predodredjen nacin za stjecanje samopouzdanja. Uostalom kao i neki slicno patoloski osjecaj autoritarnog posjednistva u muskaraca. Mozda zbog potonjeg, a mozda i zato jer mi se cinilo da sam ju poznavao i vidio dublje nego li je sama sebe vidjela, osjecao sam se prevaren tom njenom lakocom: nisam uvidjao da ljudi zaista ne cijene nuzno, i uvijek, to da im tkogod pokazuje kako to oni uistinu izgledaju. Biti tudje zrcalo nije lako, ako se u njemu nitko ne zeli pogledati... Stajao sam dakle tamo s vishkom nas, koji sam nosio sam.
To je onda bio jedini nacin: kako je to Nick Cave cesto opisivao u svojim krvavim baladama, poljubio sam ju u ta njena kokosova usta i pogladio po vratu, pa malo cvrsce, objema rukama, pali smo na pod, zatvorio sam oci a u rukama sam gnjecio mekano, toplo i mesnato. Cak je i koza pukla od stiska. Dok nije prestalo otkucavati pod prstima. Nisam se usudio pogledati. Izasao sam brzo, ne osvrcuci se, oprao ruke u rijeci i odveslao lagano nizvodno ...
(Ocekivanja sutrasnjice se oslobodimo kad shvatimo da je to kako nam je danas, tako ce nam biti, za vijeke vjekova, amen. Sve teskoce i slabosti nosimo sa sobom, kao sjenu. Nema nekog sunca koje ce ju posve ukloniti, premda su promjene moguce. Uvijek ce biti muke, i napora. I nikad nece doci taj ocekivani dan oslobodjenja svega, od svega. Sada je jednako dobro kao i ikada inace. Ne postoji sutra, ne postoji jucer. Sve je sadrzano ionako tu.)
Plovio sam dalje s mirom.
 

...
evo bas ispracam jedan predivni plavoruzicasti suton kroz prozor. izgleda katkad da cak i oni koji zive kao guske u magli mogu vidjeti neke stvari bolje od drugih.
(tako blizu a tako nedostizno, isto nebo nad nama oboma. a buduci da se s tim ne mogu pomiriti samo tako, idem smisljat sto jos nisam isprobao...)
...
dobar vam bakalar, i bozic docekajmo s nekom vjerom, koja ne umire.
 

 
dobro, dobro, meka ruka je ona koja omogucuje kraj. svrsava rat.
okej, okej, gotit ;))))
 

(e sjebeno ste mi nesta dosadni i neinventivni danas: nije moguce da svi sam piju i kupuju. fuj. pa evo vam malo nest polusvjesno i s nogu, cisto da si ucinim zabavu, i tko zna sto ispadne od tog ;)
bojazan od straha,
cuti srnica plaha,
pa naidje na raka,
sto rado kaka
po logovima.
 
i rak ce srni,
de daj se obrni,
okreni amo, daj malo samo
me pogledaj u oko
(ne tak' visoko,
pa ja sam dole,
tam di te kopita
bole
od duga trka
pomalo zbrka
u glavi
od pica.)
i reci mi tko si, zar
jos njih te nosi
unatrag tako dobro u ruci
kao ja? reci
samo da znam
da uzalud te
ne cekam.
mislim,
ako je to pitanje
izbora, ili nesto kao
peiceve skitnje
evropske.
 
ah skitaci daleke kadulje ruzicaste
vrpce
i tusti oblaci
bez kishe
bez snijega
kako ce ostati,
a mozda ah uvijek samo
mozda ostaje
samo mozda.
 
mozda
i da.
 

(nu pricice za nepostojece djetesce o kom svi znaju sve, a nitko nista ne zna. mojoj baki, i koki, i kao golem zalog buducnosti)
Bio jednom jedan stari Kralj Strah. Iako je bio jako velik, sijeda brada mu je sezala gotovo do poda kad bi sjeo za stol rucati, kako je obicavao svakog dana nesto iza podneva.
Mislio je on da je svo njegovo iskustvo, sva ta tezina skupljenih polica knjiga zapravo sav Svijet koji postoji. Vjerovao je da je Povijest zapravo Zivot sam, i nije volio da ga za objeda ometaju trceci stvorovi oko stola, koji nisu znali, pritisnuti tezinom knjiga, sjediti na miru... Nije volio ni pridoslice, gledao ih je s podozrivoscu i sumnjom, kao da se pita: 'ta, sto mi oni takvi mogu dati? Pogledaj ih samo, kako smijesno i nesmotreno lako padaju na nos, podmetnem li im stap u pravom trenutku...
Stari Strah sjedio je i tada za objedom i, sjecam se dobro, toga dana kao i obicno zadnjih desetljeca na stolu je pod metalnim poklopcem INOX-pladnja bilo hladno predjelo: Njen sumnjicavi pogled zvano, mozda zbog neobicno postavljenih kiseljenih lucica s paprom. Juhu je volio mlaku, a valjda zbog tankih rezanaca i koprenozelene boje zvali su ju: Njegove zabrinute misli. Ah, da, kako sam samo zaboravio, Strah je imao dvoje vec sredovjecne djece, koji kao da su imali 6 ili 7 godina, curica s ruzicastim masnicama i decko s plavim hlacicama na tregerice. Oni su dakako uvijek objedovali s njim, malo predjela, malo juhice, nikad nutkani, jeli su onako, vec vise po navici, ne razmisljajuci previse o tome sto je na meniju, jer obicno je ionako bilo uvijek isto.
Jela su se dalje nizala, sve zanimljivija (ali cak je i ta kompleksnost djecici uzmogla dosaditi nakon sto su ju gledali godinama, znam, vidio sam im po licima): glavno jelo bilo je sacinjeno od Mushke hladetine neodgovornosti s bijelim bubrezima, koja je uvijek bjezala s vilice; Krvavog zenskog pecenja punjenog ponosom i prelivenog obilnim umakom nesigurnosti, koje je bilo tesko za prozvakati, a sve to uz mijesanu Salatu nerazumijevanja. Pilo se vino rumeno, Krv bivsih ljubavnika su ga zvali, a za desert uslijedile bi slastice koje bi vec s mukom progutavsi sve dosad jedva osjetili u ustima: Vocni kup ocekivanja, Tiramisu iluzija i nakraju Kava sudbine, iz cijeg bi se taloga redovito promatralo, premda s vec pomalo izgubljenom znatizeljom, sto ce sutrasnji dan donijeti... Stogod donio, svi su znali da ce rucak biti, uz manje varijacije, vrlo nalik.
Trajalo je to tako predugo. A i djecak i djevojcica vec su poceli pokazivati znakove bolesti od istovrsne prehrane. Nisam to mogao bas gledati tako, prekrizenih ruku, jasno vam je, zar ne?! E pa sam stoga odlucio poslati jednog svog glasnika, paza takoreci, da im svaki puta izmice stolice kad bi sjeli za stol jesti... Zasto bas to, ne znam, nisam se tada dosjetio niceg boljeg. Kako sam vec rekao Strah nije volio goste. Ono sto sam pak zaboravio reci je da je s njim zivjela i nesto mladja mu druzica, imenom Kraljica Zaigrana. Nije nikad bash osobito voljela Straha, bila je s njim uglavnom zbog djece, jer ipak nije zeljela da djecica odrastaju samo uz Strah. Pa im je znala u vrtu cesto potajno nuditi Vesele jabuke i Krushke povjerenja. Rado su oni plesali na njenu uvijek raspjevano zivahnu glazbu (bez obzira sto su joj susreti sa Strahom oduzimali snagu, nije se to nikad zaista primijetilo), a ona je voljela s njima setati do rijeke, dajuci svakom od njih kamencic s po jedne obale govoreci kako ce doci Tren kad ce voda sve te kamencice izmijesati... Zaigrana je bila vec dugo sa Strahom - ona je naime bila jedina koja je mogla disati kraj njega... Ali da se vratim na pricu:
onog dana kad je moj paz dosao na njihov Dvor, Zaigrana je bas skupljala ruze u vrtu. Odmah mu se poveselila i, uz nesto saputavih rijeci koje su uvijek zenska tajna, uspjela Kralja Straha nagovoriti da glasnik ostane koji mjesec s njima, sve do doba Svetkovine... Dakako, znao sam da ce tako biti, poznavao sam Zaigranu dobro, jos u djecjim danima smo si izmjenjivali poruke u supljem stablu, ne tako daleko od mjesta koje je pohodila s njenom djecom, za koju nikad necu biti siguran da ih ne smijem zvati nasom, iako ju nisam nikad niti poljubio.
Uglavnom, natrag na stvar: nazvali su mog glasnika Ludom. Pa je kao takav bio slobodan ciniti razne nepodobstine, kao i, kako sam vec rekao, izmicati stolce kad bi Strahova djeca sjedala za stol, navinuti budilicu usred poslijepodnevnog Tihog citanja Vaznih knjiga, ili izmijesati natpise na Djecjim spavaonicama...
Strah je neko vrijeme sve to podnosio, ali sa sve manje strpljenja. Ipak, bio je vec star, a djeca, kako se cinilo, sve veca. Izgledalo je kao da ih je Luda potaknuo na odrastanje brze nego sto bi se moglo i zamisliti; a kako su prestali jesti Tesku hranu, bili su sve laksi, lakse su trcali, lakse se smijali.
Mozda su uskoro cak i pronasli ovaj moj stari Dnevnik, koji sam, sjecam se ostavio zariven u jednoj pukotini na stijeni pod vrbom blizu samog izvora. I, ako su ga zaista i pronasla, mozda su ta djeca, koju cu u ovom trenutku zvati svojom, naucila i ...Vjerovati u svoje Zhelje. 
 

Jucer sam Jutro pozdravio sa Suncevim smijeskom, s Veceri se oprostio s Mjesecevim suzama. Gledali su me svaki iz svog kuta, a ja, ja sam otvarao ruke, pomicao usne kao lutak, da pjevam.
Sve je to skupa izgledalo kao uspavanka za nerodjeno dijete.
 

Plovidba je trajala vec oko tri mjeseca. Izvaljen na lezaj u svojoj kabini vrijeme je provodio sredjujuci zabiljeske, ili katkad pregledavajuci prve karte te slabo poznate zemlje koju je posao istrazivati. Tu i tamo izvana bi se zaculo komesanje, jer bi s osmatracnice izvidjac zavikao: 'Kopno!' misleci od neke povece ledene sante da su nadomak najveceg ledenog kontinenta. Bar dva puta do tada brod im je potresao udarac, kad bi onih skrivenih deset jedanaestina ledenog brijega posve njezno dotaklo brod. Obicno je tada trebalo popravljati barku, sto je usporilo put, katkad i prijetilo dovesti daljnju plovidbu u pitanje. Bilo je to stoga sto kapetan nije bio osobito iskusan, no to sam i ocekivao: samo dovoljno odvazan, mladi entuzijast zeljan dokazivanja poduzeo bi sad ovakvo putovanje. Koliko sam mogao zakljuciti gledajuci kroz okruglo okno, brod je prosao Island i sve su naznake bile da bi se put ubrzo trebao bliziti kraju. To je dakako znao i kapetan, pa sam se ujutro, odmah nakon sto bih se probudio iz onog sna, u kojem sam znao sanjati tu prelijepu Inuitku koja me svojim histericnim ponasanjem mogla podsjetiti na Bjork (jasno, obicaji, pa i karakteri ljudi koji opstaju na tim mjestima ocekivano su drugaciji od nasih), pozurio izmoliti jednu molitvu podrske. Najopasniji su uvijek trenuci kad si tako blizu da cilj mozes omirisati. Izuzmu li se dakako oni kad pomislis da si ga ostvario...
Potom je doruckovao, a onda stao jos jednom pregledavati opremu koju je ponio sobom, uvijek se iznova pitajuci: hoce li mu to sve dostajati za ono sto je naumio? Zamisljao je ne jednom iskrcavanje na toj beskrajnoj divljoj bijeloj zemlji i premda je znao da ondje nece biti prvi (zastave su na vrh svijeta vec bili postavili prije njega) ovo je ipak trebalo biti ostvarenje njegova djecackog sna. To je trebao biti njegov zivotni projekt, iako je znao iz iskustava bliskih ljudi da se s takvim stvarima kao sto je buducnost, nikad zaista ne zna...
Nemir i nervoza bili su ocekivani suputnici, koji su katkad znali prijeci granicu svoje zastitne funkcije umirivanja ocekivanja. Kako god bilo, uzivao je u tom putu znajuci opet da je ovo iskustvo putovanja prema nepoznatom cilju ono najbolje, najdraze iskustvo sto mu je zivot pruzao. 
(webcam: http://www.arctic.noaa.gov/gallery_np.html)
 

13) Dokazivanje. To je jos jedno lice straha i nesigurnosti onog koji dokazuje. Obicno niti 'pobjednik' niti 'pobijedjeni' ustvari time nista ne dobivaju. Nalik je to na pokusaj da se magarca natjera da do kuce s polja ide putem kojim mi zelimo, iako on to jednako dobro ucini svojim putem. To je isto kao kad uporno zelimo zasaditi rotkvice na zemlji na kojoj uspijeva kukuruz. Ili, kao kad kome objasnjavamo da je odredjeni put za donijeti drva iz sume pravi, premda drugi radije bira neki drugi put... Zar nije jedino na kraju bitno da su drva u kuci, da zemlja donosi plod?
14) Povjerenje. Nekoliko slika: To je temelj kuce. Ako se jednom, tektonskim poremecajem ono narusi, kuca se razdvaja, raspada. Mali pomaci krpanja vec puknutog povjerenja ne znam da su ikad ikome uspjeli pomoci...? Povjerenje je poput kamina u kuci, stalno mu treba hrana, pazljiva njega, odrzavanja vatre. Bez brige o tome, vatra se gasi ili, jos gore, zapali cijelu kucu i ostavi samo mrtvo zgariste. Pepeo. Povjerenje je poput uzgajanja hrane za ukucane; kljuc povjerenja je stalni obzir, stalno njegovanje, ne zanemarivanje. O njemu ovisimo, ono ovisi o nama!
15) Iscrpljivanje. Ako se drva za ogrjev neprestano sijeku u premalom sumarku, nakraju ce se potrositi sva, a suma se tamo nece moci obnoviti. Iscrpljivanje dolazi ne samo postizanjem, zasicenjem cilja, vec i kada ne mozemo uzivati u sadasnjem trenutku koji je odvec u neskladu s nasim zeljama, a obecanja buducnosti kompromitirana su trajnom nepromjenjivoscu situacije.
 

... to je kad ujutro ne napravim bas sve kako i sto sam si zamislio, a ako i napravim, onda mi nesto ne podje onak bash fes. pa onda osjecam da ce cijeli dan bit zaquac. pfff ...
e tako se ja osjecam. ne nisam pao, fino se ja vozam biciklicem po ledani. i jos sam zakljucio da mi je nespavanje glavni ali ne jedini uzrocnik lelujanja u glavi. i jos sam nezadovoljan jer se nemam kome priheftat na log enebili razmjenjivao njeznosti. (al dobro, to je ionako vec pomalo kronicno.)
... zapravo, valjda se to zove nestrpljivost? hm, uglavnom, mislim da sam ja jedna lelujava travka na vjetru, stono bi reko rundek, s posve nepomicnim korijenjem, koje se ne vidi sam tak ...
jel' lakse? pa je. bozemoj, je.
(btw, u novom zarezu katarina peovic-vukovic ima nekoliko clanaka o boomu blogova i inom. pa zakljucujem da me ufatila blogoreja.;)
 

 
hm hm, nemojte ostro sudit, slab sam od neobicnih, al uobicajenih razloga. noc je bila kako se ocekivalo, bez snova i bez stresa. batida vesela, prijatelji isto, mnogi. pilo se, boze moj, da.
dobra strana imanja zene sad bila bi tusiranje skupa. auti su me zlo gledali dok sam pedalirao cestom, a sutra ujutro vjerojatno bih morao otkazati zubara. ovako ne moram.
a mozda bih trebao ugovoriti kirurga da mi odstrani te srcane priraslice, iskrine.?
uglavnom&kakogod, ljubim vas sve, poglavito neke.
vash, On.
|-hehhe-|
 

11) Prebacivanje krivnje (ili odgovornosti). To je poput suvisne diskusije o tome tko je trebao, a nije, uzeti svjetiljku ili kompas na put, dok izgubljeni u sumi docekujemo sumrak. Konstruktivno i jedino sto spasava od kajanja je zaboraviti pitanja o nastanku lose situacije i koncentrirati snage na brzo rjesavanje iste.
(Prebacivanje krivnje je otudjenje, koje nas tjera da se svatko u svom sljepilu s gorcinom samozadovoljavamo, umjesto smijesimo pisuci putene pjesme.)
Loptanje odgovornoscu zapravo je upravo opasno jer je odraz duboke sumnje i straha u mogucnost ostvarenja zelja. I pokusaj da se za tu vlastitu sumnju i strah okrivi 'ona(j) druga/i'.
Hm, Das mi ruku, ili bar toplu rijec. Da opet napravimo mali koracic skupa? (Neumjeren sam, znam: svaku naznaku tvoje geste pozdravit cu s ovacijama, i jedva docekati ranjivo ti se osmjehnuti.)
12) Nisam te vrijedan/Nisi me vrijedna. To su dvije jame ciju konacnu dubinu znaju samo oni koji su ostali na dnu lezati zauvijek. Cini se da su vrlo blizu jedna drugoj i vjerojatno povezane podzemnim prolazom, jer kad jednu do neke razine ispuni voda, i druga se pocne puniti. U njima nema nista interesantno ni vrijedno paznje: one tu postoje samo kao upozorenje. Jer uistinu pitanja vrijednosti nisu pitanja od ikakvog znacaja. Postojanje tih jama-blizanki upozorenje je i zamka sumnje. Kako bi ju se izbjeglo, valja zaista iskreno pogledati u sebe, vidjeti sto se uistinu zeli, gdje vodi put s povjerenjem...
 

(...Sigur Ros cicuga u podlozi pomalo ispijam polako topli caj sjedim na krevetu, a vremena veceras nekako napretek...)
pojavila si se, siguran sam, samo zato da bi me podsjetila kako silno mozes nedostajat kad te nema.
i, da: znamo. oboje. da mozemo. opet. zaboraviti. nas. ako se dovoljno potrudimo. mozda.
 

Sreca? Sto ona jest? Zar odsustvo nesrece?
Cini mi se da se stvar moze pokusati rijesiti ovako: Odredjena krhotina u srreci nuzna je kako se ta sreca ne bi iscrpla i izgubila u zasicenosti. Poput Yina i Yanga, poput dijalektike: toliko dugo dok zelimo i izabiremo ne izaci iz kruga stvaranja i smrti, srece i zalosti, nuzno je postojanje obojeg, da bi ijedno od toga bilo uopce definirano. (rijec 'pozitivan' nema znacenje ukoliko ne postoji nesto 'negativno')
I nudim sljedece rjesenje, specificno o sreci u odnosima: svejedno je, bilo to kajanje zbog neuspjeha veza i ponovni pokushaji, gorcina gubitaka povjerenja u preljubnistvima, kajanje jer je sreca gradjena na tudjim nesrecama, ... - svako od toga nudi u nekoj mjeri onaj visak, nuzan za opstanak, a ne iscrpljivanje zasicenjem te neke ideje o sreci, nekog odnosa. Cilj koji nikada zaista ne moze biti postignut, a dovoljno je moguc da se od njega ne odustane? ...Nudi pukotinu koju treba neprestano krpati. Mozda bi IChing o tome rekao: 'Persistently ill, and still does not die.'?
http://www.eclecticenergies.com/iching/consultation.php?lns=888768
 

5) Udaljavanje. To je onda kad dragi/a podje barkom na more, ili na put iza planine: ne mozete se ni cuti ni vidjeti. Svatko moze samo uzgajati svoju toplinu i vjerovati da ona(j) druga/i cini isto. Vjerovati i to da zna sto radi, da pazi na sebe i da ga ne snalaze zle slutnje i teski jadi. To znaci imati povjerenja u dragu/og.
6) Ponavljanje. Kruzenje konja pri tijestenju maslinovog ulja ili odrzavanje vatre. To su primjeri (p)odrzavajucih, hranidbenih krugova nuznih za zivot. Prema kineskoj simbolici pet elemenata postoje i oni drugi, razarajuci, circuli viciosi. Oni su poput pokusaja penjanja stijene preteske za nas, bez prethodne pripreme. Jedino rjesenje je postepenost, ucenje. Katkad i ljudi trebaju biti ostavljeni sami kako bi bez opterecenja koja namecu tudja ocekivanja mogli slobodno i za sebe odluciti (dokuciti) o tome sto je konstruktivno, a sto ne u nekoj situaciji. Povratak nakon takvog osamljivanja kljucni je detalj uspjeha trajnosti.
7) Drugi. Dobro je graditi dom u blizini neke druge kolibe ili nekoliko njih. Tada je moguce u trenucima udaljenosti od dragog/e podijeliti svoj nemir s nekim, cuti rijeci utjehe. Nuzno je pri tome zadrzati neku razinu privatnosti odnosa, inace on postaje igrokaz i ne postoji izvan pozornice.
8) Razumijevanje. To znaci drugom rastumaciti svoju kartu, shvatiti tudju kartu. Razumjeti jedno drugo znaci znati kako drugi shvaca odnos (jer je odnos ono sto prozima sad svemir svakog od njih)
9) Sjecanja. Sjecanja su pohranjena u napustenom rudniku s druge strane planine. Katkad je vrijedno poci cak ondje jer u rudniku se moze naci dragulje sto divno sjaje. Nuzno je pri tome imati bistro svjetlo na i u glavi, inace se lako izgubiti u mraku rudnika.
10) Buducnost. Buducnost je dakako horizont koji se promatra u daljini dokle puca pogled. Buducnost je zora u brdima. Ona je oslonac, ali valja biti oprezan - taj oslonac dobiva vjerodostojnost jedino ostvarivanjem bivsih buducnosti...
 

I wanted you. And I was looking for you. But I couldn't find you. I wanted you. And I was looking for you all day. But I couldn't find you. I couldn't find you. You're walking. And you don't always realize it, but you're always falling. With each step you fall forward slightly. And then catch yourself from falling. Over and over, you're falling. And then catching yourself from falling. And this is how you can be walking and falling at the same time.
(Laurie Anderson)