put i povratak

nego sam se doso malo izsvijestit ovamo pa sad tipkam slijeva i zdesna naopako, kao sto to i obicno biva time nastaju najbolje rime i pjesme koje nemaju premca a ni pramca kojim bih lomio valove samo ih njezno gledam i nedam da vas udaraju previse, drugi samo ja malko smijem, zar ne, hvala =:)
ljubac. nesvijestni, i milo moje goni se ti zdravo da te mogu volit do uvijek pa i onda.
:)
(zapravo sam htio napisat jednu o bogu i covjeku i o tome tko je tu veci i znacajniji, ali pricekat cu sutra, mozda se lala reinkarnira, a mozda su u sumi, hocurec, ako bi se sad pojavila mogao bih glumit traceroute i pogadjat jos zanimljive dogodjaje ;)
 

nda, kad covjek tak puno pise, onda izgubi ono kaj je htio rec negdje pri dnu, heh...
e a kaj sam to htio reci pri dnu je sljedece:
vis ovak ti koja imas neopravdanih u suvishku, (uh nikad ne bih bio dobar strogi profeshur ;), investicija nije nuzna, ni vremena, ni novca... al ipak ...
pa ondak bi mi bas bilo milo da mi posaljes jednu 'drago mi je, ja sam 'ta-i-ta' i ajmo se upoznat' poruku... nene na iskru, jer se to iskompromitiralo, jasno. na mejl npr. a jebiga, sta cu, kad sama ne vidis kaj bi mi bilo milo, moram hehe trazit. nu. tako. a sad idem, negdje gdje vlada mir. mislim dosutra. a onda opet idem, valjda. itd.
 

Udaljenost moja uvijek je kratkoga daha
pa evo vec opet bih
htio, u obliku zvjezdanog praha
past' ti na trepavice,
zaklopit ti oci,
sanjati s tobom, u nasoj samoci.
 
I jos bih htio, bas bih jos sada
htio ti opet sjesti za vrat,
glumit' opet k'o zvjezdana sestrica da si,
k'o da sam ti onaj zvjezdani brat,
pa bih jos, a tesko mi i to krit'
cudno bih se svio, samo da te mognem poljubit'.
(Ma i unatoc tom strahu od pada.)
 
No, dobro je ovako, dok ne ocekujem previse,
kad ne trazim vise no sto dobit' mogu.
I zbilja, pitam se jel' ti ja pomazem ovim zaista rasti,
il' maskiram te u onu zimsku Maru, Babu Rogu?
 
O tome misli, mila Beatrice,
nakon sto sljedeci put' si damo pasti,
i zimskim cvijecem kad odlucimo grob taj ljubavi nase opet ukrasit' 
imaj na umu da imam na umu,
(a sto vitez svaki trebao bi znati,)
nitko princezu, a ni njega samog, od nje same
ne moze spasit',
koliko god ona to htjela, od svih nas
i koliko god izgledala vesela,
u toj leprsavoj haljinici,
kao jucer, opet,
i danas.
 
Kako naivno i kako glupo: ne pomaze mi znati,
jer dakako, ja znam da ja sam taj,
'Opet, opet' suprotno od gavrana pjevam,
jer ja ne poznajem nas kraj.
(Al' reklo bi se, to je moj problem i ja ga moram rijesit',
u nekoj stvarnosti pokusat se tjesit',
pustiti te da ides, gdje te put nosi,
zaboravit' pritom da te nos, i da me srce zebe,
otici, otici od mog problema, sna
o odgovornosti za tvoju radost, i za tebe
zaploviti tiho, opet s vjetrom u kosi,
Kad bih znao prestati misliti ja da sam taj...
 
Ne, princezo, ja nisam princ tvoj,
ja tek sam glasnik, tek pazh, kako se i predstavih,
i trebao bih, umjesto Vasim dokonim zeljama
sa sluskinjama, jedrim kuharicama
potrazit radost, i mir svoj.
 
Jer, biti sto nisi, na polozaju krivom
ne donosi radost nikom zivom;
Ulogu svoju, pa makar i malu, prihvatit valja,
i odigrat vjesto, do kraja.
To je sva ljepota
naseg malog, nezvjezdanog zivota.
 
Al' cemu prica, cemu bol, ionako ne biram
nista, i sve ide, kao po planu,
ususret tom,
danasnjem danu.
 
'Opet i opet' pjevam kao gavran naopaki:
'opet' i 'jednom' da postat ce nam
isto, i bit ce nam svejedno,
il' cemo, ah prokleto zrno, sto zeljom ga zovem,
i drugo nego u pjesmi, gdje prostori su odvec narasli, i odvec tijesni,
postati il' ostati mozda, nakraju
zajedno,
jedno?
 

I iako te ne poznam,
iako te ne vidim,
iako je tesko sav taj san
nositi sam,
svaki put kada se vracam
malo te vise znam,
i poznam se malo vise.
 
I svaki nas teski korak
zapravo volim,
premda me bas boli
sve to lijepo sto smo trebali podijeliti,
svu radost koju si nismo ispricali,
sve te nade koje smo nakraju morali pospremiti
u zaborav.
 
Tu sad sjedi ta dvojba:
izmedju veselja rasta
i groblja snova, i te duboke zalosti.
A da me se sad pita
sto si za ovu godinu zelim,
rekao bih da sanjam samo jedno:
dalje rasti, skupa,
i u radosti.
 
(A zapravo, ako tako bas nikako nemre, dobro je i ovako, dobro je dok se trudimo, nesto valjda i ucimo? :)
 

 
-1-
 
(Poklonili mi knjigu, pa reko, zanimljivo ;)
Laura C. Schlessinger, '10 gluposti kojima si muskarac moze upropastiti zivot'
1. Glupo vitestvo.
Kad se upustite u vezu s pogresnom zenom (slabom, psihicki nestabilnom, ocajnicom, glupom, nepouzdanom, nezrelom ...) mislite da ce je vasa ljubav spasiti/promijeniti.
    Usred veceg od dva Dvojna jezera iznikla je Trostruka trska, uvijena u sebe u znaku stremece pletenice. Vodeni pauci su se ustrcali po povrsini vode i zaplesali u sedam koncentricnih krugova. Tuzne vrbe su zalelujale liscem, sumom krosnji kao uzdahnule pokazujuci na njihov melankolicni nacin neku duboku radost.
    Gracioznim zaveslajima bokova princeza Vodena zmija doplovila je do Potonulog drveta i omotala svoju bljestavu kozu oko grane sto je virila iz vode. Zapalucala je jezikom sest puta u svih sest smjerova, u znak pocetka proslave.
    Vecernji je Vjetar razumio poruku i njezno probudio hukom sve travke u okolini. Pa je tako i mene taj velik dogadjaj ostavio bez daha. Na tren sam prestao kotrljati svoju kuglicu govanca i promatrao... Samo tren, dodushe, dok se nisam sjetio sto je zapravo moj posao: pa sam uskoro nastavio gurati tu kuglicu u svoju rupicu gdje me cekala moja govnevaljcica.
POUK: Bez samopostovanja nema zadovoljstva u kuci.
 
-2-
 
(a da su vec Talijani i prije Rima znali zaciniti ljubavnicke odnose, i ... zapravo mozda jos od onda potjece ona: ljubav je bol.
National Geographic Hrvatska, br.1, sijecanj 2005, pp 66-67.
VATRENI OBREDI PLODNOSTI
Bic pucketa dok mlade zene staju u red za bicevanje, u uvjerenju da to podaruje plodnost. Svecenik moli na oltaru u blizini svetog mjesta - Lapis Niger - koje je do danas prezivjelo ispod rimskog foruma. U 6. st. pr. Kr. zitelji starog Rima - italski narod zvan Latini - prociscavalii su svoju zajednicu odajuci pocast bogovima obredima luperkalija. Najprije bi svecenici zrtvovali koze i psa u Lupercalu, spilji u kojoj je prema legendi vucica dojila Romula i Rema, mitske osnivace Rima. Potom bi kozjom krvlju namazali dva mladica, koji su ovdje prikazani kako bicevima vitlaju prema gomili. Obred luperkalija odrzavao se 15. veljace i bio je vazna rimska svetkovina sve dok ga papa nije zabranio 494. )
 
-3-
 
You can find me if you want me in the garden,
unless it's pouring down with rain...
 
(Einstuerzende Neubauten: 'Garden')
 

U jednom razdoblju svog zivota bio je vozac automobilistickih utrka. I necu sad ovdje pricati o neurednom privatnom zivotu, lakim zenama i alkoholu, kakav se uobicajeno povezuje s tim pozivom. Reci cu nesto o tome sto ga je, sasvim intimno, ispunjavalo u tome cime se bavio. Volio je naime, vise od svega kad bi nakon duge borbe bok uz bok za koji metar prevlasti pred drugim autom imao priliku promatrati u retrovizoru kako drugi ostaju u daljini iza njega, usitnjavaju se kako je povecavao distancu. Nekad mu je cak prostrujao kroz glavu zanimljiv paradoks: kako zapravo njegovo zadovoljstvo udaljavanja ovisi o postojanju onih od kojih se udaljava i na koji je to neobican nacin on za njih time vezan...
Samo oni koji bi poznavali sve njegove misli bolje nego on sam mogli bi u tome iscitati nacin da osjeti zadovoljstvo sto je pobijedio onaj strah, koji mu se znao u mladosti cesto ponavljati. Strah uoblicen u snu, u kojem se prostor izmedju njega-djeteta i postelje njegove majke kao jedinog emocionalnog oslonca povecava i raste, ostavljajuci ga samog, samog.
Ta ga je situacija znala toliko fascinirati da je ne jednom, promatrajuci automobile iza u zrcalu smetnuo s paznje uociti da upravo izlazi izvan staze, toliko se cak tome jednom divio (premda je kasnije okrivio neki kvar na vozilu zbog cega je cijeli tehnicarski tim dobio otkaze) da nije niti bio primijetio nailazak crnog visokog zida guma ispred sebe, uz rub staze. Na nemili dogadjaj podsjecala ga je duboka brazgotina na lijevoj strani lica i lijevom bedru, tako da je bio siguran da to nece nikad ponoviti. Ipak, gledajuci ovako s ove udaljenosti, s tribina, cinilo mi se da je jako blizu tome, jos jednom...
(Dakle, pomislio bih, to udaljavanje, taj odmak ne moze biti znak nicega drugog do li pokazatelj cinjenice koliko te silno trebam.)
 

Probudio se tog jutra kasljuci. Bistro vrijeme vani upiralo je svijetle zrake i nebesku plavost previse glasno, pa se odlucio zastititi spustenom roletom. Zapalio je cigaretu i otisao do stola, otvorio drugu ladicu s desne strane u potrazi za necim. Uobicajeno, ladica mu se od prenaglog povlacenja izvukla iz lezista i rasula sva ta stara pisma i slike proslosti po podu. Uobicajeno, sad bi uslijedilo pobozno slaganje tih slika, i bespomocno predavanje, pregledavanje, uvijek i opet. Sad je pak samo skupio sve na hrpu, strpao u ladicu i zatvorio ju natrag. Vise nije trazio to nesto.
Cigareta je dogorjela, otusirao se i obrijao. Nazvao je susjeda i pozvao ga na caj, no za razliku i na cudjenje sviju, ovaj su puta popili kavu. Nakon sto ga je otpratio do vrata, otisao je u kuhinju i iako nije bio siguran zasto, odvrnuo je plinske regulatore na kuhalu. Stajao je tako i slusao sistanje, dok ga iz misli nije prekinula spoznaja mirisa u nosnicama. Otisao je onda do izlaza i kroz vec poluzatvporena vrata u stan ubacio zapaljenu sibicu. Eksplozija ga je samo bacila na pod, poneki nagoren detalj odjece, koja ogrebotina, sve u svemu, prilicno beznacajno. Prosetao je na ulicu i nastavio hodati polako. U to doba veceri nije bilo puno ljudi koji bi ga cudno pogledavali zbog mrlja na hlacama. Pa cak je i agresivni zvuk automobila bio rijetkost, jer je grad zbog svetkovine bio polupust.
Volio je to tako, setati gradom bez cilja, polako. Noc je bila prilicno topla, ulicne svjetiljke njihale su se juzinom na njihovim smijesnim tramvajskim zicama, u zivicama je bubrilo od vrabaca koji ondje u ovo doba godine nalaze idealno skloniste. A pored te zivice pao mu je pogled na neki iskoristeni prezervativ sto ga je podsjetilo na a) vaznost prezervativa u planiranju obitelji, te b) cinjenicu da ga pogled na 'to' uopce vise ne podsjeca na neke sretne ekstaticne trenutke... No, odmahnuo bi rukom, ali nije jer bilo bi cudno da to cini misleci sam sa sobom, i posao dalje.
Hodao je i pogledavao kroz osvijetljene prozore, slagao je price o stanarima. Rekao bi, na primjer: 'Eno, u onom staromodno namjestenom stanu bezh-zidova i cipkastih pamucnih zavjesa zivi starija dama s mackom, otkad joj je muz umro brine se sama o svom psihicki poremecenom sinu od njegovih pedesetak godina. Ona se dotad sigurno vise ne osjeca kao zrtva, jednostavno je to sav zivot koji ima, i cak je zadovoljna kad u njemu sve nekako 'stima'. A u onom drugom, s velikim prozorima u novogradnji i s aluminijskim okvirima na sumi-crtezima zasigurno stanuje neki IT-mag, izrastao na anarhistickom nasljedju vjerojatno prezire kokain kao drogu skorojevica, ali ipak smatra da je cool sto moze docekati Novu godinu gledajuci raspored zvijezda u beduinskom naselju Jordanske pustinje, po mogucnosti s nekom slicnom avanturisticom koju je upoznao ondje. A u onom pak neonski-osvijetljenom, s biljkama na prozorskom dovratku vjerojatno je privatna ordinacija nekog lijecnika koji zivi odvec uredjenim obiteljskim zivotom i ...
Tada je bilo vrijeme da razmisli kuda zapravo da _podje_ , znao je to. Medjutim, jednostavno ga je u tom istom trenutku pakleno zaboljela ahilova tetiva desne noge, nije znao da li je ozlijedjena u onoj eksploziji ili je samo zulj od dugog hodanja. Osjecao je da se zivoti iz svih prozora fokusiraju, u nju, u njega. I nije vise mogao hodati. Sjeo je na zidic uz stube i ostao tako sjediti. I ne znam vise sto bih jos o njemu napisao.

Najmilija moja, draga Beatrice,
Pozelio sam Vam nesto jos reci, al
te nase su rijeci
izgubile tezinu, i
nitko vise ne vjeruje u sve te nase price
(samo ja.)
 
I ljubav samo je rijec, opet
gorka kao pelin,
i jeftina kao pice;
Ja ipak cu Vam reci
(da, zbog Vas samo)
povratku bih htio bash,
iskreno da se veselim.
 
:)))
 

Pod sanjkama se osjecalo skriputanje snijega, kocijas je katkad zafijuknuo bicem, a moja prijateljica i ja stisnuti svatko u svojoj bundi sutili smo, gledali kako breze jurisaju kraj nas, ili mozda kako zvijezde iznad stoje. Vedro je nebo znacilo ujedno i hladnocu. Ovako, u mraku udaljeni od naselja, osjecali bi se nesigurni da kocijas nije drzao cijelu sliku na okupu. Ali, nismo o tome razmisljali. O cemu je ona razmisljala necu nagadjati. Ja sam pak u mislima brojao ljude i pogadjao koga cu na barunovom imanju sresti tijekom tih noci, svecanog doceka kraja jos jednog ljeta gospodnjeg. Koga god sreo, znao sam da nje ondje nece biti. Uostalom, mozda je i bilo dobro to vrijeme samoce, odvojenosti zapravo, kako bi osjetili da si nedostajemo, ili pak obratno, da se lakse pomirimo s time da si zaista ne nedostajemo...
A to s njom uvijek je bilo cudno, od savrsenstva bliskog razumijevanja do Svemirskih udaljenosti hladnoce dolazili bismo za treptaj oka. I nije bilo da smo se ni ovaj put rastali bijesno, vec vise nekako zbog lakoce s kojom bi se predavali vlastitim sumnjama, utonuli u njih, izgubili osjecaj za to sto nam daju, izgubili vjeru da imamo sto dati, i da to ima tko primati, a time i volju za pokusavati..
Da, iz ove daljine izgledalo je cak i to idilicno. Premda bi vjerojatno jedna poveca kolicina predanosti, i strogosti cak sa samim sobom, ucinila stvari puno laksim. Mislim da smo se ustrucavali zapravo prihvatiti odgovornost za osjecaje drugog i priznati si da i nasi ovise o njoj, meni. Isto tako, pomislio bih da smo stalno bili gladni dokaza tudje naklonosti, tudjih poticaja, a kad bi oni izostali, padalo se, jer nismo znali sjediti zadovoljno na miru... Ili mozda zato jer smo jedno drugom odmah silno zeljeli pokazati kako, o ne, to zajednistvo nije niposto tako lako, i jos smo sasvim daleko od sna, cime bismo otvarali sirom vrata sumnji i gubili san i previse olako. Kajanje je tu u redu, jer treba nas nekad necim navesti da naucimo!?
Kakogod bilo, udisanje hladnog zraka, i smijesno crven nos moje suputnice, inje sto se hvatalo za obraze i kosu, sve me to ostavljalo u mislima i dalje na onom krizanju sto smo prosli tik na izlasku iz grada, lijevo je bila ona, i taj gotovo tjelesni strah sto ce nam ova udaljenost donijeti, zelja da ju zadrzim makar u pricama. Desno smo skrenuli nasom zapregom, ususret ljudima i okolini gdje ce trenuci zaborava doci, vjerujem, sasvim prirodno.
Sto mogu reci, vratit cu se, to dakako znash. Ono sto ni ti ni ja ne mozemo znati jest koliko li ce se Svijet, koliko li cemo se mi dotad promijeniti. No, ako smo oboje radili kako smo vjerovali, kajanje nas nece moci stici, zar ne? Radili smo, mila Beatrice najbolje sto smo znali, problem se pojavio sto nismo znali dovoljno dobro, zar ne? Hej! Uzgajash teske misli?! Zivot je igra! Govorim si. (Grlim te. I svaki puta kad mi remen torbe prebacene preko ramena uznemiri desnu bradavicu, sjetim se tebe, iako nisam siguran da li si to ikad ucinila. Grlim te.)
Stoga, Vam evo ostavljam ovo pismo na stolicu, pa ga po slobodnoj volji konzumirajte uz jutarnju kavu, i zelim Vam svako dobro.
Do sljedeceg susreta,
              Vas    ...
 

(pomalo me pocela hvatati apstinencijska kriza, unaprijed, heh, pa zato upadam u niteshift. potaknut obijesnim RATM!)
Mir dolazi kad shvatim da mozda zaista nisam dobar za one kojima bih se htio p(r)odati. Mozda zaista traze drugo?! (To je neko dublje znacenje hexagrama 12, i 23.) Mislim, budimo realni, da sam ja na mjestu neke kojoj bih sebe uvaljivao, nikad se ne bih uzeo: neprakticno-buntovnickih svjetonazora, pritom neambiciozan, nemirna duha, ne vozi auto, nema mobitel, ni stambeni kredit... Uzme li se jos u obzir moj ideal slobodne ljubavi koji sam nedovoljno uvjerljivo zamijenio idealom povjerenja, sitnicavost, lijenost, i kojesta jos, a ni alkohol mi nije stran, nije ni cudo da je onda dobro zadrzati samo ono najbolje - mashtu. Pricu. San.
Da, nije bash reklama,. Ali daje neki gorkasti mir, kad stavim stvari u perspektivu. (I ne daje puno utjehe u toj slici to da sam bash promijenio pipu u kupaonici, zar ne ?)
 

Pitam vas za misljenje,
da li veliki zahtjevi na sebe, i druge cine zivot samo tezim i nepodnosljivijim, ili
su oni dobri kako bi se ostvarili veliki ciljevi?!
I nakraju, jos vaznije, otkud covjeku zahtjevi, ti neki ideali? Kako zna kada je gotov? Kad je ostvario zeljeno? Nisu li ideali zapravo samo posljedica vanjskog utiska koji je okolina utisnula u nas? Zasto se ljudi identificiraju s njima?
/ To je temelj mog zaziranja od misli: ja u mislima mogu stvoriti ideale, ali to je samo (bolesni) uzorak utisaka mog odrastanja. Stoga vjezbam gledanje i disanje. Pokusavam svoj put smjestati u vjeru. Ne znam se oslanjati na ciljeve, oslanjam se na neverbalizirane osjecaje pravog i krivog, entuzijazma i kajanja.
Pokusavam se graditi nanovo, ucim zaboravljati prisilno nauceno.
 

/onom mom zadnjem weblogu, BigBrother, RIP, The future generation - Dream deprivation, nakon '... do kada je valjalo tako trajati, bez mogucnosti odsanjanih snova...' treba stajati jos:
Trajalo je i trajalo tako dugo, toliko dugo da vise nisam vidio jasno taj cilj kojem stremim, samo sam se sad oslanjao na ideju da treba 'izdrzati', premda je neizdrzivo bilo vec dugo... Interesantno je kako mi jedna odluka za koju se odlucujem drzati, moze sjebati puno vremena u zivotu...?!
/e, a onda bi uslijedio onaj optimisticni zavrsni dio (citat) koji ako ne vidite kao optimistican, citajte i klikajte ucestalo, dok ga ne vidite takvog ... :)
 

There also exist very effective laboratory techniques for altering consciousness. One of these is sensory isolation, which involves significant reduction of meaningful sensory stimuli. In its extreme form the individual is deprived of sensory input by submersion in a dark and soundproof tank filled with water of body temperature (Lilly 1977).
http://primal-page.com/sgrof.htm
Nagrada za koju je vrijedilo pokusati tako nesto, podvrci se tome testu morala je biti velika. Tako sam se nasao s tim elektricnim ugratkom u glavi i, kako je ipak bila rijec o nekoj sofisticiranijoj verziji BBShowa buducnosti, bio sam slobodan setati naokolo po slobodnoj volji, jedino bih se za svako spavanje trebao vratiti na taj moj lezaj u sobi sto je izgledala poput zatvorske celije, bijela i prazna, s krevetom u sredini, dok su ljudi mogli promatrati zbivanja kroz staklene prozore postavljene visoko gore i nije ih bilo moguce prekriti dekom ili plahtom.
Putem onog elektronickog sklopa ugradjenog mi u glavu i povezanog s mozgom mi, publika koja je za to dobro placala mogla je promatrati vizualizaciju mojih snova. Pri tome su okupljeni statistickim procesom vremenske raspodjele nagomilavanja glasova odredjivali u kojem trenutku sna ce me uredjaj probuditi. (Budjenje bi nastupilo kada bi se kumuliranim glasovanjem preslo odredjeni zadani prag. Dakako, zanimljivo je bilo, ubrzo su svi posjetitelji to znali, prekinuti san bas ondje gdje sam trebao doci do nekog vaznog zakljucka, ili odsanjati nesto jako drago.) E, i onda bi im bilo zanimljivo promatrati to moje probudjeno ponasanje i moje reakcije na to naprasno budjenje.
Virtually every person dreams, and with amazing regularity. In fact, dreaming appears to be a necessary function for biological and psychic well-being. Sleep deprivation is a known tool of torture, and it is now believed that the most harmful component of sleep deprivation is dream deprivation. We suffer from dream deprivation sooner than from sleep deprivation! So, on the physiological level, dreaming serves to regulate metabolism, as well as to consolidate memories.
http://www.lyle.wednet.edu/99/twells/aboutdreams.htm
Najgora od svega, bila je ipak cinjenica da mi nije bilo poznato kada ce cijeli projekt zavrsiti, do kada je to valjalo tako trajati, bez mogucnosti odsanjanih snova...
A key way to solve the problem of dream deprivation is to take opportunities to catch up on dream sleep as often as possible. If possible take several cat-naps, or "power naps" as they are sometimes called, each day in order to allow your brain time to do some much-needed filing.
http://www.babycentre.co.uk/refcap/558725.html
 

Pozvonila je na vrata, jedva, u jednoj ruci drzec' svoj veliki poklon u velikoj kartonskoj kutiji. Nije pojma imala ocekuje li ju, pri odluci da dodje oslanjala se na svoju intuiciju. Imala je naime taj osjecaj da bi planiranje pokvarilo iznenadjenje i ubilo spontanost, time i ostetilo samu bit njihovog susreta.
Vrata je otvorio prosijedi majordomus, pozdravio ju i rekao da je gospodin gore, u svojoj pisacoj sobi, ali je izricito napomenuo da neka ga se ni pod kojim uvjetima ne ometa. Prvi dio recenice njoj je znacio sve, drugi je sasvim preskocila cuti: cinjenica da je bio ovdje umirila je i onaj sitni drhtaj nemira koji joj je, unatoc njenom skoro religioznom uvjerenju u ispunjenje, idealnost tog njihovog konacnog susreta ipak negdje duboko titrao kao sitni, pikantni detalj neizvjesnosti. Te neizvjesnosti je sad bilo nestalo i prije nego sto ce se njen sugovornik na vratima dosjetiti sto bi joj u toj situaciji ponudio, da li da ceka ili neka ide, samo uz ostavljenu poruku uz paket, protrcala je uz stube s tom golemom kartonskom kutijom, smijesno, gotovo djecjim trkom, a ne jednim damskim korakom.
Pred vratima je zastala samo toliko da duboko udahne i otvori poklopac kutije, nije se vise moglo cekati. Pokucala je reda radi i usla ne cekajuci odgovor. Sjedio je za stolom, a njegov, najhladniji ledeni pogled sto ga je ikad vidjela kao da je prolazio kroz nju i kroz jos otvorena vrata promatrao kako zadihani majordomus kasni uz stube u zelji da ju sprijeci da udje. Na stolu ispred njega polozen bijeli list papira, iznad posudica tinte, u ruci pero, a s desne strane na stolu stajao je odlozen samokres.
Stajala je i osjecala se smijesnom; u svojoj lakoci, osjecala se glupo. Osjecaj krive procjene, neprikladnosti njene leprsavosti bio je kao osjecaj da je na pogreb dosla u ruzicastoj haljini. Htjela se sakriti, ali nije mogla, stajala je tamo s tom golemom tortom posutom borovnicama u ciji premaz shlaga su stale kapati njene suze. Bila je bespomocna, kako si je samo mogla dozvoliti da ga tako ne pozna?! Da ne uzme u obzir?
Sjedio je i osjecao se smijesnim, u toj situaciji, kao razgolicen. Ipak, njena zadihanodjetinja pojava, naivnost optimizma kao da je uspjela povuci onu nit sto je pomakla kuteve njegovih usana u blagonaklon smijesak, onako kao kad dijete nacini neku silno simpaticnu nepodopstinu, pred kojom ne mozete ostati ozbiljni iako ste odlucili da bi trebali. Hladni pogled ispunio se suzama kao da se led otapa. A onaj smijesak zasjeo na lice.
To je zapravo bio jedini moguci nacin, susreli su se na pola puta: izmedju tuge i srece, lakoce i tezine, djecjeg i odraslog, planiranog i spontanog, zaigranog i uplasenog, svojeg i tudjeg, zivota i smrti.
 

Jednom se probudila nocu, nije mogla spavati. Ruke su joj bile nepomicne, stajala je uz dovratak ukoceno, kao da su joj dlanovi bili zalijepljeni uz bokove... rekla je svojoj gospodarici tiho, jedva cujno:
'Ja se ne mogu vise podavati, ne mogu vise prodavati svoje tijelo... Ljubav mi ga je oduzela.'