put i povratak

Mjeseci su se kotrljali
noc se nije pomicala
Put je bio dug,
a bespuca brojna
(Hej! Ne oblachi se jos...)
Zastrt ces mi zvijezde,
otet ces mi smjer.
 

Teza (zelja) i antiteza (svijest o ogranicenju) kad jednom uspiju ostvariti sintezu, u procesu Dijalekticke terapije, cime se ostvaruje i sinteza covjeka i stvarnosti, tada ta sinteza preuzima mjesto teze, i cijeli proces se nastavlja...
(na zalost ovo nije moja dosjetka, nego sam nesto nalik isceprkao iz tudjih tekstova.)
Zanimljivo je uociti da je na taj nacin omoguceno ispunjavanje koje sebe ostvarenjem ne iscrpljuje. Uostalom to je samo jedan moguc nacin da se covjek nosi s polaritetom stremljenja (zelje) i negacije zelje, bilo ostvarene, ili ne.
Apsolutni cilj je ovdje oznacen asimptotski, pri cemu su najveci pomaci k njemu oni pocetni, ali je trajna motivacija kljucna za uspjeh (terapije, ako nju razumijemo kao 'lijecenje od svega sto nam sprecava ispunjen i radostan zivot').
U istom smislu, ideja da je razvoj znanosti i ljudskog znanja 'dobar' jest teza koja antitezu nalazi u razocaranosti ovim svijetom gdje su ljudi dijelom robovi te tehnologije: sinteza se dakle nalazi u 'znanosti za ljude', tocnije, omogucivanju i svijesti o potrebama ljudi i susprezanju raznih novcanih i inih lobbyja kojima znanost sluzi za _stvaranje_ ljudskih potreba... (mislim da je chomsky nesta pisao na tu temu?)
nda, jer ne cini mi se rjesenje u povratku na pocetak, u predindustrijsko/predrazvojno vrijeme, vec umirivanje razvoja kako bi ga mi kontrolirali, i time dobili ono sto zaista trebamo... 
:)
 

Svi snovi ostaju sacuvani, sva stremljenja budu zaobljena, sva krv razvodnjena, svi tragovi izbrisani, svi pokreti zaustavljeni, sav bijes ususkan, a vrisak utisan, samo sjajna prazna ploha bijelog, samo sam ja taj koji ju kvari svojim tragom... sto se zbog nje ustrucavam ikud stremiti kistom,
Bijelo, i ja, u bijelom: sve nestvarno i naizgled mrtvo.
Zivot se sad nastavlja ispod povrsine.
 

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Domu HDLU-a u Zagrebu od 27. siječnja do 28. veljače o.g. priređuje izložbu ’Kraj stoljeća, kraj slikarstva? Hrvatsko slikarstvo u devedesetim godinama’. Izložba se otvara u četvrtak u 19 sati.
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6362

Izmedju tebe i mene, izmedju 'ja' i 'ti'
u svakom odnosu, stoji ta granica koju nije moguce prijeci:
i nitko, bas nitko ne moze zadrzati
onog tko odluci otici.
 
(sad snijegom, a na proljece cu
blatom i liscem opet zatvarat tu rupu
u tijelu polovice svemira)
 

(http://www.isabel.com/gallery/reproduction/a/alma/om1057.html)
(Ovo su bile najbolje karte koje je bilo moguce dobiti na temelju teleskopskih slika sa Zemlje. Tada je valjalo poslati letjelicu da slika povrsinu Io-a, Jupiterovog satelita izbliza. http://www.cosmovisions.com/Io.htm Kad je i to ucinjeno, poceli su pripremati prvu od istrazivackih sondi koja se trebala spustiti na povrsinu mjeseca koja je bila posve nepoznata, osim preko elektronickih slika
U elektronickoj mikroskopiji i rendgenskoj difrakciji kompleksnih biomolekula, kako bi se dobila informacija o konacnoj strukturi, cesto se mora na nju utjecati i katkad vrsiti odredjene zamjene atoma u molekuli.)
Vidis li dakle sad uzorak? Okrecemo drugo lice samo tren prije nego li sve sjeda na mjesto. Ne zbog neke 'istine' koju tada spoznajemo, vec stoga sto smo robovi tog naseg nacina kontrole drugog... Samo, sad nas je dvoje takvih, i ne zna se tko koga zavodi, a tko kome bjezhi. Zato taktike, zato toliko traje, zato nema kraja... Vidis li uzorak? Zasto u nasem dvojnom sustavu imamo svaki svoja dva lica? Vidish li uzorak? Promatram ga vec dugo, ipak ga dosad nisam nikad vidio tako jasno...
To je kao da smo pronasli ovime odgovor na ono pitijsko pitanje o konacnom sukobu savrsenog maca koji je mogao rasjeci svaki stit, i savrsenog stita koji je mogao zaustaviti svaki mac. Tko je tko? Ostat cemo tako zariveni jedno u drugo, uvijek. Ali ne vise, nije vise nuzno tako, sad kad smo vidjeli uzorak svog ponasanja, hocemo li ga znati umjesto podleci tom nasem gurni me- povuci ga control freaku, kojim pokusavamo podrivati drugog (drugu), kako bi nas uvijek _zeljeli_, a nikad _imali_, hocemo li znati prepoznati da smo konacno najvece zrtve toga - mi sami?
(Borderline dependent control: kako bi ucinili drugu/drugog ovisnim, rabimo nas taj borderline uvid. I uvijek smo dobri, dok zrtva ne pada, onda smo 'ono drugo', Dr. Jackyl and Mr. Hide. Uzrok za to ponasanje i kontrolu je ta nasa ovisnicka osobnost, a nacin je nas dvostruki pogled, uporaba nasa dva lica. U toj zelji za kontrolom drugih, najveci smo gubitnici uvijek mi sami.)
I, mozemo li znati, mozemo li nauciti drzati na uzdi i sunce i mjesec, jer znam da smo oboje rodjeni za punog mjeseca, i valjda se i zato osjecam ti nalik? Ratnici s macem i stitom nemaju susret nikad. Znamo li ih odbaciti, nase savrseno oruzje, tu dvojnost koju smo vec poceli zvati i identificirati 'sobom'?
Jedini nacin koji nudim, i zasto ne bih htio kalkulirati, sto drugi ima, sto drugi zeli, sto ja zelim... je u _svakom_ koraku znati umiriti se u sebi, i pronaci za sebe odgovor: sto me to vodi onom osjecaju da sam napravio(la) dobru stvar?! Ne biti zrtva sebe samih, ne vise, moze li se, vec?!
A taj strah od susreta, da bojish se hoces li me voljeti kad me vidish, kad me imash. I, hocu li te trebati kad te budem imao?! Mislio sam da znamo bolje, ali polako, oprez je dobar. Ne zelim, i ne zelish da budemo uplaseni ovisnici, bojeci se stalno hocemo li moci biti ovisni, hocemo li naci druge koji ce nas trebati tako, da o njima mozemo biti ovisni?! Ne. Nece nas moci ispuniti vise taj potcinjavajuce-dominirajuci odnos. Ljubav zaista jest svashta, ali ljubavnicki odnos, ono 'biti skupa' zaista je moguce samo kao odnos dvoje osoba koje mogu i same. Zvuci li hladno, ali i odgovorno, odraslo...
Nakraju ipak, kako cemo 'biti sigurni' da je to - to? Nikako, jasno. Voznja biciklom po ledu je balansiranje izmedju dvije strane rizika pada. Da, uvijek je ukljucen rizik. I, kolike su nam sanse?
Sada, kad su teskoce jasne, jasno da tu nije kraj... Rekao bih nesto poput opasnosti koju u sebi krije 4ta crta heksagrama 18, i nade sto nosi 5ta crta heksagrama 57. Interesantno, cijeli razvoj ovdje (57(*--)->18(*- -)->50) vodi tom tingu. Da, razvijajmo se dalje. Slabosti treba stalno kontrolirati, inace pobijede. Ah, odluke je nama lako donijeti, tesko ih se drzati (2 pentagrama u tarotu, my 2 cents), ah prestati zonglirati, prestati zauzdavati druge, drzati svoje konje na uzdi, to je kljuc rjesenja. Ali, istina je, drugi (ti, i ja) mogu nam pomoci kad se nasi otmu...
Ne, opasan je to pothvat, ne mozemo znati, ali mozemo vjerovati. Ne, nikako djetinje i naivno, ne mogu vise samo sanjati kako problema nema i krenuti iz nevinosti opet.
Ne, mogu samo imati opasnost na umu, i odluciti preuzeti taj rizik, jer, vrijedno je.
 
Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around
 
Come loose your dogs upon me
And let your hair hang down
You are a little mystery to me
Every time you come around
 
We talk about it all night long
We define our moral ground
But when I crawl into your arms
Everything comes tumbling down
 
Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around
 
Your face has fallen sad now
For you know the time is nigh
When I must remove your wings
And you, you must try to fly
 
(Nick Cave and the Bad Seeds, the Ship song)
 

(prosvrljam po logovima i vidim sve depru tesku... i mislim, pa ok je, znaci da necu jako odudarat, premda je ovo samo mali dio onog puno razloznijeg predavanja koje ocekujem ovdje istrkeljat cim ga slozim kako valja, i nabacane misli samo jedne gladne duse koja jos nije jela, a vid' kolko je sati, i moram brzo tipkati, kako ne bih ostao bez rucka do ponoci, ipak mi se cini da ce bit nesto teze nego sam se nadao... ok, iva bittova psihodelicna pozadina, sve spremno...)
sjedim danas tako na filmovima, guzva, i u guzvi osjecam bedro djevojke s lijeva, iako neprivlacne, ne smeta uopce, a s desna rame jedne od lezbijskog para sto se drze za ruke i grle i tako to nalazim eroticnim... ajme, puca me manjak onog 'human touch' reko bi... :(
I onda me ta cinjenica potice da zasad ... mislim, ovo sto mislim. Teske neke misli. Al ok, kad radis, osim kaj se naradish, nesto i napravish :)
I sad smo negdje na pol puta izmedju tijela i sna, u podrucju ljudskog duha, psihe covjeka, nakraju...
Dakle, draga, znas ti kak meni ovo izgleda. Da nije point nikakav trenutak, i nista se nece promijenit budemo li i ti i ja ocekivali da nesta iznutra, kao neki deus ex pokrene il' ne. Ovo nam je tipicna situacija dokazivanja, tipicna situacija straha od kraja. Znas kako je to: taj ucjenjivacko-pasivni nacin, dokazivanje da ti nesto 'fali'. Pa da, znam to, bio sam tamo, zato te i volim svakim padom vise, vidim te i vidim se malo bolje, jer ti si moj komplement i moj dvojnik, vezan za tebe vodi me rjesavanju svojih slabosti. Pitanje je nakraju sto ce biti od te nase bliskosti, ali bliskost cemo izdupst duboko, vidim vec :))
Dakle, strah od kraja. Strah od gubitka, jer smo ovisni. Ha postavljeno ovako, gdje samo nestaju svi ti oblacici i koraljni grebeni...  ah nu, hajd idemo dalje ovako, kad vec nemamo izbora: dakle, strah od gubitka, dovoljan da su nagrade koje se nude premale da potaknu da se nesto promijeni... A mozda se i ti ne bojish moje promjene, koju podsvjesno mozes predosjecati, mozda znas i nesto o sebi? Mozda ces se i ti promijeniti tada? Da, to je taj dominirajuce/subordinirani odnos.  Mozemo prisiliti jedno drugo da nas drugo zeli, jedino po cijenu udaljivanja od drugog. To zelish? Uostalom niti ja to ne zelim, i zato znam da ovo vrijeme i nije uzalud, ucim o sebi kao lud ;))). Hocu reci, stvari se mijenjaju i ja bih lako mogao biti na tvom mjestu, i bio sam tamo, prije. Ono sto u toj situaciji jedino pomaze je kad te lupe manjkom. Znas, i sama si rekla, da ti ne stignesh zazaliti, jer ti to ne dopustim, odvec me ima, odvec te drzim... Ali namjerno, jer ne zelim oscilacije, ne zelim otici, kako bih ti falio... zelim da ti sada, kao i ja poslije, naucimo biti skupa, a ne ucjenjivati drugog da nas pozeli. A opet, ne vidim nacin da se ista promijeni, ako sve ostane isto...?)
Rekao bih da je strah taj zato jer imas pregolemu emocionalnu rupu u sebi, kao uostalom i ja, i kad ti drugi, ili meni jasno, da sve, nikad nije dovoljno... Razmazenost, nesigurnost, nakraju nisko samopostovanje, koje je povezano valjda s nekim odrastanjem: beskrajan strah od emocionalne odbacenosti. Isti smo. Imamo razlicita iskustva, i razlicito reagiramo, ali je korijen isti. A mozda i ne vjerujemo da mozemo imati neki suvisli odnos, pa kad nam netko to pozeli omoguciti, onda nadjemo hrpu razloga zasto to ne valja i nije nam dovoljno? Mada, zato sam tu i zato ne idem, jer nikad nisam dosad imao prilike pricati s nekom o svemu sto jesam, uvijek je bilo pukotina, nisu vidjeli moje strane... mozes li ti? mogu li ja? hehe, evo jedna lijepa rijec: ti si moj best bet ;P
Volim li te zato sto si slicna? Radije cu obrnuti stvar i reci da volim to sto mozemo, dajuci drugom, to sto sam vezan za tebe, mozemo rasti... ali i da, dio oslonca kojeg trazimo mozemo naci jedno u drugom bas zbog toga, sto znamo sebe, i znamo da nakraju zelimo isto, i znamo kako katkad lose krenemo putem do tamo...
Fali nam samopouzdanja. Odvec smo ovisni. Bojimo se da necemo moci ostvarit ono kaj bi htjeli. zato strah od kraja. I odvec vrludavi. Zbog manjka te neke sigurnosti u sebe, mira sa sobom. ... Mozda i zato jer znamo koliko je to opasna situacija u kojoj dobijemo sve, pa nam fali... i to zato jer smo naucili imati sve, i plakati za josh. umjesto da su nas naucili da dobijemo mir i sigurnost u sebe u cinjenici da znamo samopouzdano koliko dajemo, ne ovisimo o tome koliko je drugom to dovoljno ili ne, i bojimo se da ce nas onda tkogod kazniti emocionalnom hladnocom?!...
ukratko, cini mi se da te na neki nacin trebam pustit da nadjes kaj hoces. i kaj neces. ili si nashla? ili pak, u tom pokusavanju ostvarivanja kaj hocemo, mozda ipak nesto naucimo kroz ovakve intro/outrospektive? ah bas sam pozitivac, enivej danas...
Pa da, zato te svaki put jos malko bolje volim, pa neka i boli... :)
(uh, dosta za danas, nist nece ostat za dalje ;))
 

(uh, bash volim vrludat meandrima tokova tvojih misli :)
eovak, ma vidi kak je lijepo sunceko... a svire mi Coctoni... ma znash, hm, lec play ball :))
i nemoj rovat po podu s nosekom koji je namijenjen za skakljanje oblaka. polako. sad kad smo se nashli, i srest cemo se nekad... nemoj samo histerizirat :P
e, i slusaj me sad:
Love me two times, baby Love me twice today Love me two times, girl I'm goin' away Love me two times, girl One for tomorrow One just for today Love me two times I'm goin' away Love me one time I could not speak Love me one time Yeah, my knees got weak But love me two times, girl Last me all through the week
 

Da, ta tisina opet se valja,
kao da istom cinis se dalja,
Al' jasno, pa vec to dobro znas,
nije to ritam sto prati korak nash.
(Ne vise.)
 
Svejedno osjetih poriv ti reci
polako, ono sto ne mozes pusti,
na ovaj cudan nacin
mozda uspije nam s vremenom postati veci,
i mozda jednom toj ljubavi nasoj
dodamo slatkih zagrljaja zacin.
 
Povjerenje nam raste, al' svice odvec polako
i strah taj u sebi krijem, dokad cemo moci tako?!
Al' nije to vazno, ne moze biti
zelis li me, skupa cemo se sviti,
jednom, kad dodje taj dan,
kad me upoznash bolje nego ja sam,
jednom kad cu reci: da, i ja tebe znam :)
 
Cudno je ipak sve to nase strano,
razbacujem rijeci, slusam te samo,
sva si u cvatu, na zrak mirishesh,
dok gledam kako dishesh
(al', tugo silna, samo dok pishesh.)
 
Strah ce jednom stati, vjeruj, jer mora,
sumnja ce ugasnut' vjerujem i ja,
al opet tesko je kao zelja tesko,
docekat da dodje ta sanjana zora.
 
Cuvam te u djepu kao koricu hljeba,
za crne dane, za sve nase same noci,
i uvjeravam se da je sve bas kako biti treba.
 
Svejedno mi nikako lako nije,
kao kad cuvash nas za nekad poslije,
(a ja bih sto prije ;)
A sto to poslije ima za dati,
sto moze sve trenutke sada,
sto ne dijelimo, sto pucamo od jada,
sto to poslije, dakle, ima za dati
sto moze svu tugu sada, opravdati?!
 
A opet, ne znash i ne znam, ono mozda i postoji
negdje gdje oblaci rastu u pahuljastoj boji
I da vidim kako bi bilo, kad jednom
raspu mi se ramenom uvojci tvoji...
 
Pisat' ovako vec ne znam jel' dobro il' lose,
kad znam tvoje rijeci, moje te tetoshe
i varaju nas te misli nase, ti nasi sni,
Od rijeci i uloga kao da vise ne znas tko si
zaista ti...
 
Ja sam evo izabrao svoj lik,
a ti, koji je tvoj najdrazi nik?
Da znam s kim se srecem,
i da radujemo se skupa tom nasem zivotu,
od sna vecem.
 
(Ah, utjeshne rijeci, ali zar mogu drugo,
gora je mora kad nas jos i tisina dijeli,
no pusti, ako cutish otpor, odmori,
pishi il' cini onako, kako ti srce veseli,
il' pak ne razmisljaj puno, nego progovori.
 
Smijeshim ti se opet,
tvoj sav i cijeli.)
 

(sismisi se ne oslanjaju na vid, nego na sluh, oni jako dobro cuju i stvari koje su uhu necujne, kojih se cini da ih nema)
Hej: znas da ne mozes pasti, jer vidi, gle, nisam nestao. Drzim te za ruku. I nedam ti napuhavati balone tisine ;)
-1-
volish me jer te poznam. volim te jer te poznam. ti mene ne poznash. mislish da cu se sladiti tvojim padovima? da cu ti ostetiti ponos? ali tvoj poraz i moj je poraz. uostalom, znam te, znash...
a ti me mozda jednom pozelish upoznati, mozda jednom mognes vidjeti sto sam ja. ne vrebam te niti ratujem. samo se pitam poznajem li te doista tako dobro. jer kako onda mislim da ti mene znash? 
ah kad bi svoje profinjeno uvce mogla usmjerit da me malo cujes, jos dok to moje srce kuca.
Standardna utjeha: Uostalom, nikad ne znamo za koje je ovo dobro... ?!
[E, samo dva prakticna naputka, budesh li se iskushavala ponovno: 1-bolje sutit, najave samo shtete, a ne koriste nicemu. i 2-ne misli o meni, onom kojeg se vise ne sjecas, misli o meni, ovom, prilagodjenom s kojim pricas...:]
Enough said, sad se ufatimo za rucice i zapleshimo svi skupa zajedno:
Ja bih htio da si plavorepa muha, ja bih htio da si plavorepa muha, jer da si plavorepa muha imala bi vise sluha, Ja bih htio da si plavorepa muha.
;))))
-2-
Nego, ima zgodnih slikica u galeriji prilagodjenog, vrijedi pogledat' zbiljaM, a moram i probat stic forsa u broju pregleda profila ;-))
(Cisto da vidite kako ima finijeh brda okoli Rijeke. Mjesto se zove Hahlici.)
-3-
Dvije kratke za kraj, posvecene nasim mracnim stranama, Tuxedomoon, 59to1 i Dark companion, cesto dolaze umiksane skupa:
DARK COMPANION
Another round for my dark companion
The view from here is crowded now
I raise my glass
To my doppelganger
He smiles at me
From across the room
The great social issues mean less than nothing
2dimensional bests
On my T.V. screen
I will wear only black and white
and hide in the alleys
On saturday nites
The endless prattle of politicians
Rings in my ears
The rain makes my mascara run
Another round for my dark companion
The view from here is crowded now
I raise my glass
To my doppelganger
He smiles at me
From across the room
Another round for my dark companion
Another round for my dark companion
59 to 1
It's 59 to 1 against you
It's 59 to 1 against me
59 seconds of everyone
59 seconds of everyone
59 seconds of everyone minute
59 seconds of everyone
59 seconds of everyone
59 seconds of everyone of misery
So you don't go out much any more?
yeah..oh yeah,how much?
Weell i couldn't do it all
I could do maybe ten
no i don't work, i don't want to get a job you kidding?
look there's two reasons why people work
one, to take their minds off the frightening possibility of
what they would do with all their free time if they weren't working and two,
to buy enought things to keep their minds off the frightening possibility of what they do if they weren't working
yeah o.k. we'll have to rendevouz somewhere
well hey i hardly even know you man
right ok
see you later
59 to 1
 

Na biciklu ne vozim nikakvu Nenu, ulice su poslovicno pune rupa, a prezivjeli se skrivaju po autima. Neku grlobolju samo vucem vec mjesec ima, i zadnji umnjak se ponovno probudio u zelji da razgrne ono meso iznad, osmica dolje desno. Boli me desna strana.
Nocas mi se pak snilo, moja bajna vilo, da je moje tilo bilo sasvim maleno. A zapravo nije to ni bilo tijelo, bila su to dva otvorena prozora, jedan s nekim privatnim porukama na Soulseeku, sto je glasio kao:
[yeah]: ?
[ssjjno]: yeah.
i drugi, na nekom web appletu koji bi se kao trebao uintegrirati sa sslk-om. Uglavnom s tim uvijek neki problemi. Ali background je bio zanimljiv, jer nije bilo ekrana, bio je to nocni pogled na neki grad, gledan s nekog smetlista, neke pustopoljine koja nije bila u toj zemlji gdje je grad, koja kao da je bila negdje u diktatorskom rezimu neke juznoamericke vojne hunte.
Uglavnom, to je moje malo tijelo pripadalo djetetu nekog znacajnika, ako ne i diktatora samog. I to djetesce je tada bilo prvi puta uletilo u neku sobu u kojoj su bili, u raznom stanju tijela, kojekakvi nepocudnici rezima, smjesteni ondje u ocekivanju daljnjeg ispitivanja.
Dijete je bilo maleno i nije znalo za sucut, sto zapravo i nije cudno obzirom na podrijetlo. Ipak, bilo je dovoljno nevino da shvati da nesto ne valja, kada su ga straze nespretno grubo pokusale uhvatiti ne bi li ga vratili u one odaje iz kojih nije izlazilo do tada. Dijete/ja je pobjeglo kroz prozor u hodnik, i ondje je trcalo
(sad tu ima dio kojeg se ne sjecam bas dobro...).
Uglavnom, ponovno su ga otkrili u nekoj sobi koja je nalikovala na bolnicku, s ljudima na krevetima. Dvije medicinske sestre potrcale su k meni, stisnule me uz neki stolic uza zid, a jedna mi je cak pozeljela staviti masku za uspavljivanje na lice. Jedan sam tren i ja cak premisljao: 'Pa zar ne bi bilo lakse pustiti se?' Onda nisam vise razmisljao: dohvatio sam jednu injekciju sa stolica i zabio joj ju u ruku. Drugoj sam protrcao kroz noge i pobjegao na hodnik ponovno.
Bilo je oko pola pet kad sam se probudio i otisao pishat. Mislio sam si kako je nesto cudno u toj prici; dijete se odlucuje za bijeg, ali nema kamo bjezati, i sto je jos gore, nema _kome_ bjezati. Nema s kime podijeliti spoznaju da tu nesto ne valja. A opet, bjezi, jer nema izbora...
(Malena moja, znash da ne mogu ovo odigrati do kraja sam. Zelish li padati, ne ustraj, drzim se za to tvoje, upozoravam te time. Together we stand, divided we fall.)
 

Ma, bash me podsjetili na ovaj vikend i kako sam samo razdragano, sa suzicom kao i sad (uz otrovne kemikalije) pjevushio u sebi, kao onda naglas.
A tjeshi, sta da velim ...
Znam, negdje mjesta ima
Na svijetu u kojem živimo mi;
Još pravih ljudi ima
Gdje postoje još sni
Neka cijeli ovaj svijet
Zasja u suncu, neka naša Zemlja sva
Postane sretna!
Neka cijeli ovaj svijet
Zove se bajka
Zelena i mirisna,
Cvjetna sva i nevina,
Livada iz sna.
 

Dakako da sam, mila
i dalje tamo gdje me zelish,
i odakle ne mogu:
(vizualizirajmo sad jedan secirani lesh,
pred dvoranom studenata,
pomijesan sa scenama iz Groundhog day-a,
kao modernu verziju Prometeja.)
 
Poklonio bih sad ti jos neki organ, mila
(jer to je sve sto imam jos za dati)
a da me tko pita, 'koji?'
reci cu mu samo nek' ti kaze,
ponesesh li dovoljno veliku vrecu,
svi su oni tvoji.
 
Samo, sad sam opet tih,
i bez glasnih sam rijeci,
kao da je neko vrijeme opasnih lavina,
sto poteku kad vices glasno,
glasom sto odzvanja,
od kog sve jeci:
 
a zapravo, te zovem.
 

 
I've Seen It All
>Björk: I've seen it all I have seen the trees I have seen the willow leaves Dancing in the breeze
>Yorke: I've seen a man killed By his best friend, And lives that were over Before they were spent.
>Björk & Yorke: I've seen what I was And I know what I'll be I've seen it all There is no more to see
>Björk:You haven't seen elephants Kings or Peru
>Yorke: I'm happy to say I had better to do
>Björk: What about China? Have you seen the Great Wall?
>Yorke: All walls are great If the roof doesn't fall And the man you will marry The home you will share
>Björk: To be honest I really don't care
[gibberish]
>Yorke: You've never been To Niagara Falls
>Björk: I have seen water It's water, that's all
>Yorke: The Eiffel Tower The Empire State
>Björk: My pulse was as high On my very first date
>Yorke: And your grandson's hand As he plays with your hair
>Björk: To be honest I really don't care
[gibberish]
 >Björk & Yorke: I've seen it all I've seen the dark I've seen the brightness In one little spark I've seen what I chose And I've seen what I need And that is enough To want more would be greed I've seen what I was And I know what I'll be I've seen it all There is no more to see
>Yorke: You've seen it all And all you have seen You can always review on Your own little screen The light and the dark The big and the small Just keep in mind You need no more at all
>Björk & Yorke: You've seen what you were And know what you'll be You've seen it all There is no more to see
[gibberish]
---------------------------------
Karta: 'Danas sam jako osamljen i tuzan.'
Mjerilo: 1:1
Legenda:

'osamljen' = Osjecaj da vas nitko ne pokusava cuti i ne pokusava vidjeti, cak niti oni koje bi zvali dragima. Osjecaj da drugi nemaju razumijevanja za ono sto vi jeste, i sto osjecate.
'tuzan' = Osjecate da situacija nije u skladu s onim sto bi htjeli, uz nemogucnost (ili barem nedostatak vjere u mogucnost) da ista intervenirate kako bi ju se promijenilo. Trenutak prilagodjavanja sebe situaciji suprotnoj od zeljene.
'danas' = 17.I 2005., jutro, ali nije nuzno. 'Danas' je zapravo utjeha koja veli da je jucer bilo napol-zgodno, i da postoji neko 'sutra', koje sadrzi mogucnost promjene, ili ako nista drugo prilagodbe.
'sam' = Dvije stvari:
a) 'ja', virtuelni pojam, zapravo upravo definiran ovim recenim: 'ja' je ono sto se danas osjeca tako-i-tako..., te
b) 'biti', isto virtuelni pojam, znam da 'jesam' time ste se ovako-i-onako osjecam.
'jako' = Nema vaznosti, osim dramatske u gornjoj recenici (karti)
'i' = Veznik; Bogu hvala, on je bar dosljedan sebi i cist u svojoj funkciji. S njim je lako, da.
 
Racionalizacija = To je pouk u ovoj prici, moguci nacin kako se nositi sa samocom, i tugom.
 

(...sam imao ujutro... ufff nije bash neki feeling, ono i tikva je kuckala - kuc-kuc. morat cu manje pit.)
Ne zelim ti biti mentor, ni ti to ne mozes tako. I ne zelis da podilazim svim tvojim slabostima, a ni ja to ne zelim. Znam da sam previse tolerantan, i uvijek cu biti prema slabima. Ali ne razgovaram sa zlocestima. A mislim da je zlocesto popustati onom sto je slabo, u nama samima. To naime, ja tako vidim...
Evo ti stoga jedan udarac shtapom, i jedna mrkva, za put :-)
(osim, osim ako ti ne vjerujesh zbog nekog cudnog razloga u digitalno razotkrivanje ? Mislish: ako je tvoje tijelo tamo, nece moci pobjeci? Neces li moci lagati u oci? Ili mislis da neces moci ustuknuti? Bih li trebao ici na meeting, hm? Namamljen? ;)