osjetila: Uho.

Otkad si me nazvala,
otkad si me uvjerila da te nema,
nema brze ribe u cijelom oceanu,
najludja sam ptica u kraljevstvu, opet
i vrisak sam sto u vrijesku drijema,
ususret svakom danu,
s pjesmom osudjenika
na vjecni let.
 
Mrk ti tvoj mishji brk gladim
kako cu vec moci pjesmom, jer znam
da ti necu blizu, ah vjesto se skrivash,
tako lako doci,
da, ne zelim vise biti grub, ucim biti sam
najmanja moja najcrnja i najdublja
tajno, iz srca da te vadim?
Pa mozda
i nikad.
 
I ako tog jos bude, da mi drugi put dodjesh vesela
i to cijela, a ne ovako sasvim bez dushe,
i s posve malo
zvuka tvog tijela...
 
:-)
 

Uredi zapis

12.02.2005. u 16:18   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

:)

hehe... gle, kupila mi je zvucnike... :)
tnx. :-*
(hm, josh slika manjka malo.)

Uredi zapis

12.02.2005. u 12:05   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Ostajanje doma.

Bilo je to onih dana, kojih je, u skladu s novozapocetim korizmenim vremenom bivalo sve vise, kada nisam zelio izlaziti van s drustvom, vec bih radije ostajao kod kuce. Ma istina, i to drustvo s kojim sam provodio veceri nije me previse radovalo jer je vecina njih ostala bolja s mojom bivshom zenom, negoli samnom. Druga je situacija zbog koje sam osjecao prijezir svojih nekadasnjih prijatelja bila ta nesretna namjestaljka u kojoj su mi 'organizirali' susret s nekom jeftinom drocom iz kvarta. A sve jer su saznali da se iz svoje vec tada otudjene stvarnosti pokusavam izvuci i preko tih nekih online-matchmaking portala. Da, osjecaj da ti se podsmjehuju, i da te sazalno i nadmocno gledaju nije osobito pomazuci nekome vec ionako niskog samopouzdanja... Ah, ali mi ljudi smo slabi, ne znamo vladati svojim slabostima, i kad te vide slabog, bolje ti je nakraju biti sam, ipak...
Cudno je to ostajanje doma bilo. Jer, cinilo mi se da u tom lezanju na krevetu, u pukom iscekivanju kraja vlastitog postojanja premda se ne micem, ipak se dogadja da se pocinjem sudarati s nekim svijetom oko sebe. Da ucim vlastite granice. Inace, ne moram spominjati da sam nakon onog nesretnog iskustva s Internetskim blind-dateom postao znatno skepticniji. I, premda je tamo postojala ta komunikacija s nekom na slikama zgodnoizgledajucom djevojcicom, koja je ukljucivala sva ona slatka ljubavnicka obecanja, koliko god zelio povjerovati, iskreno nisam to nekako mogao. Nadao sam se silno da ce me tkogod uvjeriti. Ali takvi su pokusaji, poznato je, osudjeni na neuspjeh. Povjerenje je nesto sto se dobiva nekom opsjenom, intuicijom, ali nikad namjerom, vlastitom niti tudjom. Evo, to je recimo bila jedna od stvari s kojima sam se susreo u tom korizmenom samovanju.
Druga je bila cinjenica da, ako se ne iznosi smece iz kuce, ono se gomila i prijeti da ce zatrpati sve. Ukratko, ako ne radim na ciscenju, uskoro sam oko sebe mogao zamijetiti nepodnosljiv svijet. I dobivao poriv pomiriti se s time jer je tako lakse nego sve ono ocistiti... Ima toga, jasno, josh: letargija i prepustanje je fina stvar, dok ne ogladnish. Onda je ta glad jedna isto jako dobra stvar jer te tjera da se pozelish hraniti. Dakle imamo uprogramiranu tu potrebu, zhelju, koja onemogucuje da prestanemo zivjeti. Ti su ciljevi, dakle nesto vazno u zivotu, omogucuju da nam ne postane nepodnosljivo lako. Onda bih bio sklon pomisliti kako je svako pomirivanje zapravo ono sto nas zapravo slabi. Medjutim, zanimljivo je kad se zelja sretne sa stvarnim svijetom. E, onda se malo migolje jedna oko drugog, bash kao ove moje povijushe oko drvene mreze koju sam spleo u tu svrhu. I tek kada se zelja fino omota oko stvarnosti, stvarnost moze posluziti za rast, i uspjeh zelje.
Da, da, zgodno je to bilo ovako napamet uvidjati. U praksi te neke stvari nisu bile onako gipke kako su trebale biti. Hm, to mozda ima veze sa staroscu. Ta znate i sami da stari kruh, na primjer, uglavnom samo krhko puca. Svjezhi je mekshi i podatniji.
Eh, da voda zivota... No, ostavit cu tu pricu za neki drugi put.
 

Uredi zapis

11.02.2005. u 22:51   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

tisina.

...stvara razmak.
(ah, uvijek cu znati ostetiti tvoj ponos. a kad je povjerenje s razlogom krhko, tisina je razoran cimbenik.)
i, sta ti trebam crtat, da drhtim kad vidim novu poruku? ne zato jer se bojim da nije tvoja, nego jer se bojim da je. i toga sto ces mi rechi ... bezveze zapravo. tisina je opasnija.

Uredi zapis

11.02.2005. u 13:39   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

a bad trip.

to nije ono kaj mislite. nene. to vam je ono kad si slozite u glavi svasta. mashta. i snove razne. onda kad se bojite kak ce neshto izmashtano 'ispast'. i onda ne mozete vise nista napraviti kako bi proveli pocetnu ideju... to vam je ovak:
imate nesto kaj vas muci. i onda o tome razmisljate kako bi to se moglo rijesiti. i smisljate i smisljate, i ono panika vas lovi jer znate da nemate vremena, a opet isto tako znate da to sto sad smisljate je nesto sto je odluka, pa valjda za sva vremena... i onda tako smisljate i zurite se. i tako vrijeme ide, a vi smisljate i zurite se smisliti, jer je to nuzno da bi se nesto napravilo. nakraju vas vrijeme prestigne i puknete. nakraju nesto bude. i onda vidite kako vas je zbunilo to misljenje. i onda naucite nesto o razmisljanju, i o tome kada je vrijeme za smisljat a kada za planirat, a kada za opustiti se.
kako se opustiti? pa recimo druzenjem s ljudima. popunit misli drugim sadrzajem najlakse je tudjim rijecima, zive osobe. ne pricom o problemu, ne misljenjem o tome. jednostavno, druzenjem.. To fino anestezira preveliku dubinu razmisljanja. Da dubina moze biti prevelika jer se katkad ponetko zakopa tako duboko da se iz tog mora vise ne nazire povrsina. onda lijepo izdahni pa pogledaj kud idu baloncici. tako je to. popricaj s ljudima o njihovim pogledima. tesko je stalno prevrtat iste stvari po glavi, al da je samo tesko, bilo bi lako. nego je i opasno. zanimljivo kako se covjek, ah a ja sam uglavnom sretao zene, moze lako izgubiti u svojoj glavi...
[nauciti pustiti svoju brigu, a ne odustati bozanski je nauk.]
grlim vas, jer ne znam drugo.
 

Uredi zapis

11.02.2005. u 11:27   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

Explosions in the Sky

(tko ne zna, grupacija je izvrsna, nalik na Mogwai, recimo :-)
Stvaranje svjetova, i rusenje svjetova. Zbiva se na nebu. I sve je u redu. Uvijek sam na dobitku, i uvijek sam na gubitku.
Kao i svi ostali, uostalom.
:-) Ah.
(ovo se moze smatrati kao new+improved verzijom citata iz Dervisha i smrti.)
 

Uredi zapis

10.02.2005. u 10:07   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

jednostavna istina (4?).

Recept za srecu je sljedeci, dakle: veseli cu biti ako ne pazim prevec na to kaj mi fali, nego se veselim tome (i s time) kaj imam za pruziti.
(Odnosno: Srecu kujem sam, kad se prestanem brinuti o tome sto ja trebam i pocnem gledati sto drugima mogu dati. S tim da to kaj mogu dati drugima obicno ne ide kao - kad netko bas od mene nesta hoce. Jer me to uvijek uneredi, mislim si kak moram ovo i ono. Ne valja uglavnom. Nego ono, kad vidim nekog/neke 'in need', onda vidim dal' joj/mu imam kaj dat. I koliko tocno. I kome. eto tako je to. hehe. lako. :)
ahhh :)))
 

Uredi zapis

08.02.2005. u 13:29   |   Komentari: 16   |   Dodaj komentar

Q&A (nema shefa na poslu, pa se macke igraju po stolu :)

(duuuugackoooooooooooooooo......)
Q: Zasto su mi laki trenuci kad nisam u vezi?
A: Zato sto nema odgovornosti, nikog ne mogu povrijediti.
Q: Zasto bi koga povrijedio kad si u vezi?
A: Trazimo povjerenje, iznevjerish li cije povjerenje, povrijedis ga/ju.
Q: Zasto bi iznevjerio cije povjerenje?
A: A, ovo je dobro pitanje. Zato sto je povjerenje ocito utemeljeno krivo, na krivim ocekivanjima, temeljima. Kao na primjer ta ideja da smo jedno drugom dovoljni...
Q: Dakako da niste, ali to ne ometa povjerenje, ili...?
A: Pitanje je zapravo sljedece: 'Sto mi drugi mogu dati, sto ona ne moze, a da uzrokuje pucanje bliskosti, povjerenja...?' Hm, dakle ocito trebam tu neku slobodu za trazenje i istrazivanje, novo i nepoznato, to je taj thrill, ovisnicki. Thrill slatkih rijeci, zapravo izazov sna o novom i nepoznatom je ono bez cega ne znam. Zapravo bit ce da je rijec o tome da time novim, snom, ispunjavam neki nemir.
Q: Zasto nemir?
A: Haha, pa jasno, jer to sto smo nasli, da li je to savrseno? Jer samo to je dovoljno dobro. Kalkulacije. Oscilacije izmedju pitanja koliko od svojih zelja popustiti, a koliko u njima ustrajati je prava mjera stvari.
Q: Da, ali novo nije nuzno bolje?
A: Naravno, ali buduci da je novo, lako je mashtati o tome da mozda _jest_ bolje?!? ;)
Q: Okej, sad bi vec i neko iskustvo trebalo uci u pricu, koje bi pomoglo svijesti o tome, ne? Mislim, o tome kaj je ono kaj te vise ili manje ispunjava?!
A: Je, i to je uvijek jasno, uvijek ono da ne ostecujem necije povjerenje. Ostalo je podredjeno tome. Ali, cesto je ta kontrola na razini djelovanja, a povjerenje puca na razini rijeci. Reci: 'Dvojim o tome' ili 'Ona mi je privlacna ili draga', itekako lako mogu narusiti povjerenje. Presutjeti isto nije odgovor osim ako se s tim nekako ne pomirim u sebi.
Q: Ok, to je jasno, zato i jesmo tu, da naucis.
A: Je, no sve to ima i tu jos jednu dimenziju: nije dovoljno znati da je meni netko dobar. Svaka mi je bila savrsena, ta prilagodio bih tu svoju viziju, nego je i pitanje davanja. Ja imam tu potrebu ispunjavati ocekivanja. Mene je lako zavesti, ako kazesh da me trebash i da nesto mozes dobiti od mene, bit cu sretan i patit cu ako ti to ne mogu dati. To je onaj moj zahtjev za biti perfect 'boyscout'. Isto tako, patit cu ako mi ne date da ispunim te neke zelje koje naslucujem, a to radim cesto.
Q: Povjerenje dakle puca jer postajesh nezadovoljan, a to se vidi, i onda one budu uplasene i nesigurne pa pocnete ratovati?
A: Bit ce da je tako nekako :_(
Q: Tvoj dio odrzavanja povjerenja je bar velikim dijelom dakle i u tome da u odnosu budesh ... zadovoljan, zar ne?
A: Je.
Q: A to se katkad sukobi s tom potrebom da budesh savrseni oslonac povjerenja, je li?
A: Hm, pa sad, pomalo, ali vise mi fali to neko razumijevanje te moje dvojbe o zalosti kad ne mogu svoje radosno svastanesto podijeliti s drugima. Ta patnja zbog granice, valjda nedostatak strogosti u odgoju? A ujedno je i opterecenje drugog u odnosu jer u bliskim odnosima postoje ti transferi: 'ti mi znacish, stoga ako sam ja tuzan, i ako ti ja znacim, onda ces i ti biti tuzna.' I tu je ta ucjena: hoces li ti zrtvovati svoju zelju za nasim 'biti skupa' zbog toga sto to 'biti skupa' mene zalosti?
Q: Pravi odgovor je 'Necu!', zar ne? Pravi odgovor je da ostane hrabra i ne preplasi se i da ti veli da seresh, uglavnom da pukne na pozitivno?... To ce ti dati snagu?
A: Da, ali znam da nije lako. I ja sam takav da cu uvijek reci, aha ja sam problem, dakle, idem. Sto je krivo. Jer cim izrazavamo nezadovoljstvo, to je zapravo poziv u pomoc, a ne na to da nas se ostavi same, je li? ;-)
Q: He, he, obrcemo A&Q uloge, ha? No dobro ali to ne moze biti cijelo rjesenje, jer kako si sam nekad rekao, 'svatko moze svakoga otjerati od sebe', ako se dovoljno potrudi postati dovoljno nemoguc...
A: Smijem te tu samo prekinuti. Istina, a sve u mnogome ovisi o njenoj reakciji na moje probleme i provokacije (dakako i obratno, hehe, srecom pa smo daleko i te reakcije nisu tako izravno bolne kakve bi mogle biti...) sto se zapravo upoznaje tek tijekom trajanja nekog 'odnosa'.
Q: Ok, ali sam htio reci da mi se ipak cini da bi pomoglo kad bi na neki nacin rijesio za sebe, kako biti zadovoljan i u vezi?
A: Da, dobro, znaci zato sam i cijelu ovu pricu i poceo, okej, pa da pocnemo...?
Q: ;-) Ha ha, Ajde, idi doma...
A: Pa da, sad mi se lako izvlacit. Steta kaj taj PhD ne traje jos koju godinu ;-)
Q: Ha ha, Ma strasno je to skoro groteskno, kako ljudi sebi mogu uskracivati srecu. Ha ha. Ajde da probamo dijalektikom: Teza=Zelja za srecom. Obitelj. Uzgoj i odgoj, blah blah... Mir, stabilnost. Antiteza=Nezadovoljstvo zatvorenoscu u instituciju 'odnosa', osjecaj ogranicene mogucnosti interakcije s drugima. Ne mozesh 'pomagati' koliko zelish, ne mozesh sanjati koliko zelish...?
A: Ma nije bash: u zadnjem odnosu najvise i najbolje sam se davao drugima dok smo bili zajedno, i nisam pri tome gubio to 'skupa'...
Q: Ok, ali pojednostavljeno: Teza je dakle odnos s povjerenjem; Antiteza je ogranicenje slobode davanja drugima i isto tako primanja od njih, jer znamo da je primanje najvece davanje, i gdje je sad dakle sinteza...?
A: Hm, pa kao da smo ju vec izrekli? Cini mi se da je to odnos u kojem se necemo bojati te druge strane, u kojem se povjerenje temelji na jasnoci svojih i tudjih ogranicenja, na spoznaji da je odnos utemeljen sa zrtvom. I ako ja na zrtvenik stavljam nesto od svoje iskljucivosti slobode, onda ces ti trebati dati nesto od te prenadute samodovoljnosti ;) S druge pak strane, nije sve ni tako crno, cega se dobro neprestano prisjecati: Zasto smo dovraga i dosli tu, ne zato da bi patili, nego da bi se veselili... I ako nismo veseli u odnosu, da ga zaista mozemo prekinuti, ili da to mogu drugi isto tako. Ili uciniti _bilo_sto_(!) sto ce smatrati da ce ih ispuniti i usreciti. Dobro je znati tu ranjivost odnosa, kad se odlucuje biti nezadovoljan: Ako si nezadovoljan, promijeni neshto, ili nauci biti zadovoljan s onim sto je tu. Nema treceg. Ima, pozovi u pomoc, pokazi da si nezadovoljan!
Q: (Aha, kao da nazirem nesto zanimljivo, hehe.)
A: Da, dakle: ako ti se netko svidja, prekini i idi s njim; ako se s nekim zelish posheviti, ucini to... I pri tome budi odgovoran za to sto radish. A ne naizgled 'biti dobar', a zapravo na druge htjeti prebaciti svoju odgovornost. Da, odgovornost za odluke je taj mir koji ce dati lakocu naizgled nerjesivim pitanjima slobode i sigurnosti: Ne mogu ti obecati, kao sto ne mozes ni ti meni, da cemo biti tu skup, forever&ever. Ali mogu ti reci da to ocekujem isto kao i ti...
Q: Uh, opet se malkice gubish... ;-)
A: Ma da ... :-(
Q: A da nastavimo sutra? ;-)
A: Samo malo... fora je sljedeca: u odnosu ogranicenje ne dolazi nametnuto i izvana, od drugog. Treba imati na umu da je to ogranicenje koje si sam postavljam. Pri odluci i susretu sa sumnjom, nisam drugome, nego sebi odgovoran i slobodan sam i dalje uciniti _sto_god_zelim_ ... To je dakle i dalje ista sloboda kao i prije. Drugacija je utoliko sto sad 'imamo shto izgubiti'
Q: He, he, dobra primjedba, dakle, ta prica o neslobodi je zapravo transfer osjecaja zarobljenosti na drugog kako bi se zatashkalo cinjenicu da tu neslobodu _sam_ biram, jer ju zaista _sam_ i zelim, jer mi treba sigurnost ...?
A: Upravo tako. Cini mi se kao dobar zakljucak. Job done in 2 hrs approx ;-)
Q: Cek, jos samo malo...
A: Da, imas pravo: Ovako je to: Zapravo je lako nemati nista, dok imash snove kako ces nesto imati. Tesko je biti odgovoran za to shto radish, i priznati si sto zaista zelish. Jer za imati neshto (ne nekog, nemash osobu, imate odnos, odnosno nemate ga nego jeste u, zivite ga), treba biti odgovoran sebi.
Da, da, vidish to nije sve: na isti nacin kao sto ni najdraza nije odgovorna za moju neslobodu, na isti nacin niti trebam dati onim novima i nepoznatima da se osjetim ja odgovoran za njihove zelje i ocekivanja. Ne valja mi osjecati prisilu ni ispunjavati i reagirati na _bash_sve_ sto drugi (pa tko god bio) od mene traze i misle da mogu dobiti. Odgovorno onom sto mislim da mogu dati drugima, a ne zato jer to drugi traze i zato da bi te njihove zelje zadovoljio. To je jedini nacin za mir i sklad.
Ah, kako je tesko nauciti biti odgovoran, kad si naucio bjezati od toga.... Istovremeno biti sretan u davanju i znati granicu koja mi odgovara, to je mir.
Za birati kako zivim svoj zivot, kome sam odgovoran ako ne sebi?!
Q: Okej, sad mozes doma. Idi, preispituj malo svoje temelje, i svoje zhelje... I uci se odgovornosti.
 

Uredi zapis

07.02.2005. u 19:20   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

sto jesam, a sto nisam naucio na faksu

unutra-van, unutra-van, unutra-van, ... Sto, zar je vec kraj? Hm, sljedeci, molim.
    Ulozi i uloge bile su velike, i veliki. S koliko smo ih samo hrabrosti prihvatili, nismo ni primijetili taj trenutak kada je povratak postao nemoguc, on se skrije u nama, a mozda je i oduvijek bio ondje. Nesto kao kad smo zavrsavali taj fakultet, ti s ciljem, ja bez, s istom upornoscu, i istim naporom, sporoscu, naposljetku smo svom trudu bili odgovorni, previse vremena, prevelik ulog, nakraju smo ga i zavrsili bez sumnje je tada bilo vec, ti si znala sto zelish, ja sam stalno dvojio, ali me tezina ulozenog bez prave mogucnosti izbora vukla, jasno, dalje, mr, ... To je ono gdje smo bili veci od sudbine. Nije vazno drugo. Dahom pomaknuta strijela u bestezinskom prostoru, isli smo polako, ali nije bilo mogucnosti da cemo stati, slabi impuls i trajnost tromosti osiguravala je zaustavljanje na nepostojecem kraju.
    Ali, ovo gdje sad putujemo, ah ta divna pozornica, gledatelji i sudionici, odgovornost prema kojima je i utjeha i strah, ovo gdje smo sad nagomilalo je ta pitanja tako velika i nenoshljiva, koja se nisu mogla rijeshiti u pojedinom dahu, niti samo jednim pogledom. Rjesenja koja smo trazili svatko za sebe, drugima i sebi postavljali ista pitanja. Mora se priznati, velike su nam uloge bile slatke, ali me moja svakim trenom sve vise plasila. Smrt lika ipak nije bilo rjesenje. Tu sam, gdje sam. Tjeshi me, i ti si tu negdje. I svi ti dragi ljudi ciju podrshku i kritiku osjecam kao blagoslov. Svi ti osjecaji i sve nade, sve zelje, koncepcije i misli sto osjecam kao trganje. Sva odgovornost koju osjecam prema sebi, tebi, i njoj i njima, te bivshe koje me vole unatoc svojim ljubavnicima koji to nisu, druge koje nisu ljubavnice premda su nekako vezane, ta prijateljstva veca od ljudi, ja i on, ona, ti i on, ona, raniti svoj san, raniti drugog, nauciti granicu sebe, granicu drugog, i ostati s njim, sa sobom...
    Nosili smo taj svemir pitanja. I bio sam uvjeren da rjesenje ne postoji, koje ce biti brzo i lako. Nas dvojni sustav imao je planete, na kojima je postojao zivot. Treba dati vremena, urusavanje je islo polako.
    Ono sto sam isto znao je da tamo gdje idem, je mjesto na kojem cu nauciti o svojim ogranicenjima i time upoznati tako zeljenu slobodu za odgovornost, sto ce biti moja snaga. Susresti tebe znacilo je susresti te u sjeni, u sivoj svjetlosti svih boja, u koju je primijesano postojanje mraka.
    Ono gdje idem je mjesto gdje necu vise biti ni velik, ni malen, gdje necu biti odgovoran za sve, ali cu napokon dobiti tu odgovornost, i gdje cu nauciti puno o pojedinacnoj nesavrsenosti stvari, i sebe, tek koja ce me dovesti do mogucnosti radjanja. Sebe, i drugog.
    Neovisno pak o tome koliko ronio, koliko duboko misli usmjeravao, znao sam i naucio da sam zapravo uvijek bio silno povrshan poput vjetra. Izvalio bih shtoshta, onako izravno i djetinje naivno grubo, i cudio se onda shto je ta suncana zega spalila njezno cvijece koje sam uzgajao u svojoj suhoj zemlji. Ah, ta blaga, utjeshna, meka, duboka ... voda. Fali mi.
    Zelja je ono sto daje promjenu. Prihvacanje je ono sto daje mir. Oboje skupa daje radjanje. Tako reche I-Ching, na svom pocetku. To je pravo sveto trojstvo. Bog igra prema tom principu.
    Ah, lako mi je sad. Volim vas tako sve. I za svakog bih sve dao. A opet, narusit cu taj mir svojom zeljom, i mozda cu taj, drugi puta znati nositi se bolje s tim pitanjem potrebe za dijeljenjem ljepote, radosti sa svakim, ljubavi za svakog, prave mjere, granice, i zivota, s tobom?
[Kazu da radjanje djeteta traje devet mjeseci. Koliko traje radjanje odraslog covjeka?]
    Najbolje sto sam naucio sa faksa jest da ako nesto uporno radish, cak i ako ne vidish jasno cilj, nakraju ces nesto i napraviti. I nije tu pitanje odgovornosti drugom, tu radimo zbog sebe, zbog te cinjenice koju znamo, da dopustiti si odustajanje ne zadovoljava.
    A tu sad, nakon svega i dalje sjedi pitanje povjerenja: Zasto on? Zasto ona? Mozda i to povjerenje nastaje kao uvjetna reakcija: nakon svih padova i dizanja, kako da ti ne vjerujem?
 
Ali, dakako da tu nije kraj.
...
 

Uredi zapis

07.02.2005. u 11:55   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

izmedju dviju maskara.

(onih rijeckih, a mozda i onih samoborskih)
pitam se, gdje je zapravo ta maska, gdje sam ju stavio, a gdje ostavio, tu ...ili tamo?
posvuda pomalo. nemam maske. imam te dijelove sebe koji se samo zele sresti.
(ah, eto, neke sanje manje, al' zivota malo vise. i nije lose. nije uopce lose... hvala, bila mi cast i zadovoljstvo  :))

Uredi zapis

07.02.2005. u 0:12   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Zar ni/je voljeti lako?

Dobacivali smo si ocima cijeli dan,
a ispruzene ruke grizli smo mjesecima
Ipak, nismo krvarili.
Crveni sveci i bijele kurve pozdravljali su nas na vratima,
O, da, kako smo se samo znali smijesiti,
kad bi nas pitali
otkud nam hrabrosti.
 
(znam, osjecam, osjetio sam, sjetio sam se... da sam uplasen i da, sam uplaseno reagirao. evo jasno je sve, koliko nesrece sebi samima najvise, i onima najdrazima zadajemo zbog vlastite nesigurnosti... znao sam prije nego sam procitao, ali tako je to. tren kasnije... :( priznajem, ova runda je na mene. ostani. pliz.ž)
 

Uredi zapis

05.02.2005. u 20:08   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Golem.

Uglavnom je sjedio nepomicno
i gotovo nikad nije se pomicao:
jer kad bi to, iako rijetko, cinio,
Tlo se treslo, sve je podrhtavalo.
(Izgledalo mu je kao da premjeshta planine
u njegovom malom svijetu
od trideset kvadrata.)
 

Uredi zapis

05.02.2005. u 11:34   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

natrag u bjegove.

boli me glava. spavao sam kratko i lose. vrti mi se. napravio sam masku. danas idem opet na faxovski fasnik. i muka mi je. mozda cu povracat. dobro je. nemam sljivu. od guranja u ksetu. i trazim prijevoz u rijeku, u nedjelju. a u utorak idem u samobor. ako ne unistim masku jos danas. dobro je. muka mi je. idem popit vode...

Uredi zapis

04.02.2005. u 11:23   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

jos neke jednostavne istine. (treci deo, aj guess)

glivec vam je dobar protiv leukemije. kaze u predavanju vuk stanimir... jer fosforilira neke stvari u jezgri T stanica koje imaju veze s imunitetom i stajaznam....
e jos onda:
hm. ja sam popio. mozda je to dobar trenutak otvorenosti: daklem, znash mila, ovak je to - poticem te na upornost, drzim se za to. Ali ne i za ponavljanje, jer ono nam cini zlo. (ponavljanje dosadnog loseg I mean, not that I'm mean though ;)
i kaj jos...
pa nist, valda je sad to strejt+clear, nije li...?
ak ne, kaj sad bi trebo pricat kak za predavanjem doticnog razglabam u tikvi o tome kaj cu pricat s tobom, a ti mi ionak saljesh izaslanike, a neces pricat samnom :((( a ja bas bih pricao s tobom, a ti mi nedas, i da ti jos velim kako mi se ne spava osim skupa i jos to sve sto je poznato pa time i dosadnjikavo.... bah.
uglavnom, mislim da smo se sad skuzhili... hm? hm. neznam. idem sad pedalirat, mozda nas spasim...
 

Uredi zapis

03.02.2005. u 17:59   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Rekurzivno lose.

To je ona pojava kad zbog toga kaj ste napravili nesta lose, i zbog ceg ste nezadovoljni sobom, dalje ponavljate lose, katkad i u drugim nevezanim stvarima...
Kao losa/kontraproduktivna reakcija na kajanje zbog vlastitih postupaka. (Cime osjecaj krivnje postaje izgovor za ponavljanje umjesto poticaja za promjenu.)
Rekli bi ljudi da se treba pomirit sa sobom kako bi se moglo nastavit dalje, bez toga da ponavljamo lose...
 
...Hm. Shto zhelim dokazati...?
?!!?
 

Uredi zapis

02.02.2005. u 16:25   |   Komentari: 22   |   Dodaj komentar