put i povratak

Tresti svoje oci u nevjerici,
lako je kad te ima,
a inace te ima ionako,
samo kad odlazish.
 
Kad si tu te ne poznajem,
znam te samo onda kad te nema.
 
Ne, nisam te nikad zapravo upoznao.
 
:-)
 

 
 
 
Ne nalazim njene rijeci.
Tisina je smrt.
 
 
 
 

Tuga, ili radost? San ili stvarnost? Strah ili vjera? Tiha sjeta koja mi mislima jednako tiho seta.
Ljubav je pronaci te u sebi.
No, to je samo ideja ljubavi, ona prava, prava ljubav nadje se tek kad se ta ideja sudari s tobom, stvarnom. Da, to je ljubav.
(Jedna prekrasna ljubavna prica u novom Zarezu, od 24. veljace, Doug Rice, Splintered Words on Hardwood Floors,  i jedini link koji sam pronasao:
http://www-rohan.sdsu.edu/dept/press/fi/fetish.html)
zapravo ima nesto i na ovome... zanimljiv tip i ako mu pisete vjerojatno ce vam poslat textove ili mozda cijelu e-knjigu, kad se vec bavi tim cyberpunkom...
http://cyberpsychos.netonecom.net/bios/DRice.html

Pripijeni uz prljavosivi cigleni zid slusali su otkucaje svojih srdaca. Isprekidan dah u polumraku, ulicne svjetiljke, skriputave u zraku, osluskivanje koraka, velike oci u njihovom strahu i grcevito drzanje za ruke.
Onda su se pustili.
Samo da bi se pronasli, trceci po toj jos rosnoj livadi;
Skriveni iza pahuljastih oblacaka, sa stropa neba promatrali su ih tek probudjeni Rubensovi andjeli ...
 

Neka te ne plase tvoji odlasci,
Znas ionako da ti otisci sto sam ih ostavio
nece nestati bez mojih ruku
na njima.
Peci ce uvijek.
Ali ja svoje ruke nikad necu maknuti.
 
Ne boj se sresti me,
Jer, cemu se bojati,
cemu odgadjati
susret s tim sto traje uvijek?
 
I ne boj se hladnoce, snijega, ni nasih hladnih lica:
To je tek meka povrshina,
Sto traje krace nego dan.
 
:-)
 

ili 'O uzrocima i posljedicama, ponudi i potraznji'
 
("The ablution has been made but not yet the offering. Full of trust they look up.", IChing, KUAN, hex. 20. ...Uvijek sam se pomalo bojao njegove nedovrsenosti.)
    Pazljiv bi promatrac kroz dva nasuprotna prozora tramvaja na podlozi snijega i u mraku noci na ulicama grada mogao razaznati dva lebdeca lika, muski i zenski, kako pricvrsceni za svoje krizeve lebde skupa s kolima. Da, to oni lupaju isprekidani ritam tracnica svojim srcima po staklu, i to su oni, ti demoni zbog kojih putnici katkad osjete tu nejasnu tihu ceznju. No, zbog umjetnog osvjetljenja, cak i najpazljiviji promatrac samo gledajuci ne bi mogao znati jesu li ti likovi odrazi unutrasnjosti, ili postoje negdje s druge strane stakla.
***
    Sjedila je i promatrala kroz prozor. Na rukohvatu njene stolice bila je celom naslonjena njegova glava. Ostatak njega je kroz rasirene noge i srecom izbjegavajuci prekrizene mu ruke na trbuhu curio iz usta na gumasti pod. Opet su pili, a on, ah, nije bio umjeren. Bio je veseo i znao je biti simpatican, ali tako djetinjast. Prosla je rukom kroz njegovu kosu, napol njezno, napol strasno grubo. Bila je toliko odraslija od njega.
***
    Jednom sam, vozeci se biciklom u posve uskom prostoru izmedju zida zgrada i mrskih parkiranih automobila gotovo naletio na lezeceg mushkarca. Ocito je bio pijan, a imao je i neku ogrebotinu na arkadi, vjerojatno od pada. Kad sam mu htio pomoci, rekao mi je da ga pustim na miru. Da, nista se ne moze na silu, ali sjecam se, bilo je prigoda kad sam jednog takvog, u nesto svjesnijem stanju, nosio u neku beskrajno jadnu supu preradjenu u jednosobnu spavaonicu u dvorishtu, kakva su u Zagrebu prave riznice nepoznatog zivota, pravi izvori urbane supkulture.
***
    Probudio se pored klupe. Bilo je jasno da je bio spuznuo s nje. Raskushtran, zguzvan, s okusom bljuvotine u ustima i nevjeshto zakopcanim hlacama ocito nastalim tako nakon sto je pishao uz neko obliznje drvo... Uz maglu je pokusavao shvatiti gdje je i kako je tu dospio. Prepoznao je parkic nadomak stana i krenuo se odvlaciti kuci. U nekim bljeskovima sjecanja pojavljivao mu se neki zenski lik i nikako nije mogao zanemariti taj neugodni osjecaj da je mozda mogao i bolje provesti proslu noc. I da je mozda iznevjerio necija ocekivanja, njeno povjerenje... Ali, znao je i taj standardni osjecaj: nikad si ne bi dozvolio jednonocnu romansu nakon koje uvijek bude gorko u glavi, bar sljedecih mjesec dana. S jacom od sebe, ne bi to ucinio zbog sebe. Sa slabijom, zbog nje. Nije joj, dakle, bio vjerovao. Ni sebi.
    Otkljucao je vrata sretan sto je medju dzepovima napipao kljuceve i novcanik. Izuo je jednu cipelu, a onda mu je doslo: onako s jednom cipelom na nozi otisao je do stola, izvukao kistove, boje, iskopao neki stari karton na cijoj ce drugoj strani slikati i zapoceo... Nije tu bilo pravila, ali je bio obicaj. Bio je to dobar nacin za sprati sav osjecaj krivnje pred samim sobom, zbog sebe nelijepog, bio je to i nacin, gotovo alkemijski, sto bi rekli neki popularni pisci sto su sigurno bili upoznati s Excalibur metodama preporadjanja i autogenog treninga, kojim je bilo moguce pretvoriti sukobljavajuce misli o propustenom, krivo ucinjenom, koje grade sadasnjost obiljezenu nezadovoljstvom, u san buducnosti, u zadovoljstvo sadasnjosti, cak i neugodnim proslim iskustvom. Da, umjetnost je smece ljudskih iskustava, umjetnikova potreba i tudji uzitak. Svi dobivaju, i svi gube.
    Grcevito je ostavljao tragove po svom kartonu. I nije dugo trebalo, nije drugo bilo vazno, sve sto je bilo otvaralo se tu pred njim, sve suze i svo kajanje. Bilo je gotovo nakon nekoliko prepravki detalja koji mu se nisu skladno uklapali. I u tom trenutku spontanosti, osjetio je da zeli ici dalje. Sjetio se svoje nocasnje pratiteljice, zamotao tek stvoreno djelo pod ruku i onako zguzvan, nakrivo zakopcan, s jednom cipelom i drugom zelenom carapom krenuo pjesaciti po gradu. Nije tada bilo vazno sto ce mu reci, niti kako ce ga gledati, niti je vise mogao brinuti hoce li ga nakon toga jos htjeti vidjeti. On je bio to sto je bio i nadogradjivao se kako je najbolje znao i umio, a to njegovo djelo govorit ce joj sve sto joj je htio reci...
(On je bio to sto je bio i nadogradjivao se kako je najbolje znao i umio, a to njegovo djelo govorit ce im sve sto im je htio reci.)
***
    Cesto su stajali tako pred tudjim vratima, katkad i istovremeno, jedno drugom. S onim bubnjanjem u zelucu i onom ceznjom koja vise nije bila svjesna, da osjete prolijevanje mira uhvaceni medju tudjim bedrima. No, taj osjecaj ceznuca za ispunjenjem bio je pracen onim strahom od ispraznjenja koje bi cesto znalo zavladati nakon, potaknuto valjda onim povratkom u vlastite samoce u kojima se vise ne cini da dijele duse i tijela.
    Znali su: kako bi se izbjeglo te osjecaje trganja bliskosti moguce je preoblikovati svoje ceznje u tisini samoce, glazbom, knjigom, slikanjem ili prirodom. Na taj se nacin nauci nesto o nekom miru, sigurnosti, odgovornosti za vlastite odluke.
    Ali, znali su i o potrebi da se taj mir uravnotezi lakocom, zaigranoscu, odredjenom razinom djetinje ravnodusnosti koja je nuzna kako bi se uistinu mogli prepustiti svojoj ceznji. Prava mjera obojeg nuzna je bila u svakom od njih, da i opet ne bi pobjegli kad pozvone na vrata (tih svojih snova.)
 

Nego sto sam htio reci,
aha,... bash me briga sto palme ne rastu, i sto me bljuzgom zasulo auto,
(i sto na poslu me gnjave pa ne mogu mislit i bit dovoljno tu.)
danas vam svima zelim samo jedan veseli radosni zagrljaj, al dakako i dalje sitan prema onom sto sam namjerio podarit joj, cim mi se ukazhe (...prilika?:)
etako. a sad na posel. (premda je vikend blizu, a novih taktika susreta nemamo, stacu, mozda bubne mana s neba, a mozda i u glavu:)
danas samo radim ono sto mogu, ICQ, lite ...
http://www.download.com/3000-2150-10174455.html?part=dl-icqlite&subj=dl_italian&tag=button
... :)
 

Kada bi razgovarali o buducnosti, sjedili bi jedno nasuprot drugog i gledali se u oci.
Kada bi razgovarali o proslosti, trcali bi sumom i drzali se za ruke.
Kada bismo zasutjeli, zivjeli smo ovaj trenutak sada, koji nije znao proci.
 
(Sjetim se onda svog sna, tvoj vrat, gladak, blizu mojim usnama.)
 

e a mene muchi i kopka u dushi. pa bolje istrest nego shutit:
ta frendica ima rodjendan, i bas je fino pao snijeg i sve, i bas se veselim i to, a onda mi se nekako ucini da je moja draga koja je nervozna kad ju zovem virtuelnom, opet mislila skupit ponesto zadnjih nasih zrnaca nade i odlucnosti i valjda (ili sam ja to tako shvatio) obznanit svoju stvarnost meni, kao takvom...
E, sad izgleda da se itekako zbog tog sto joj necu biti na raspolaganju osjecam kriv i nezadovoljan time. Ne, zaboga nema to veze s nepovjerenjem, nego s tim da jednostavno frendica ima rodjendan... pa idem. ajme. al se fakat osjecam kriv kaj sam si sad odlucio ic na taj izlet, a opet, mislim, pa cekali smo tako dugo, sto je jos tjedan, ili mjesec?
Ma nije zapravo to point, point je sto mi nije jasan taj poriv za potrebom da se to ucini na horuk, u specificno savrsenom trenutku... mislim, kaj nije donekle suvislo ocekivati (da, ja ocekujem :( da se prvo nekako ima osjecaj da se prica s osobom a ne nekim virtuelnim kruzokom ljudi... ?
No, ali ima i dobra strana tog filinga kajanja, jer vidim da takav osjecaj, osjecaj da sam ucinio nesto lose, iznevjerio koga, itekako stvara udaljenost od drugoga skoro nepremostivu, kao i neko distanciranje od vlastitih zelja, kako bi se covjek manje kajao sto ih ne ostvaruje... sve skupa kajanje je silno opasna stvar i vrlo je blizu onom osjecaju krivljenja drugih...
nda. eto
aha, a htio sam zapravo rec, jel'da da je to kaj se sad osjecam kriv malo ( i malo vise) ono, tupavo. ? ma da, sebi se osjecam kriv jer nisam uspjesno krenuo ostvarivati zelje... a opet, kakvu sam imao podlogu za vjerovati da je bas sad drukcije?
(bah, neka rijec upucena od nje meni, a ne publici, bila bi tako umirujuca ...)
 

ah moram rec da se veselim snjezicu danaske.... hehe... i ovaj vikend ima da bude valjanja po istom ne zvao se ja kako se vec zovem... :))
pa me to sjeca jedne pjesmice koju je jedan dragi prijatelj spjevao jos u srednjoj skoli, dok smo mi ostali zbijali glave i mucili se u d/usi kojekakvim pateticnim ili pak zlocesto cinicnim darkerajima, hehe. nego ovako je isla ta njegova:
Snjezic, snjezic,
bijeli se brezic.
E a onda sam se sjetio jos jedne. Koju je pak spjevao jedan drugi prijatelj kojeg vise nema, u kojoj je sadrzano cijelo nase shvacanje lektire, 'Na Drini cuprija'... veli ovako:
Lezi crnac ispod mosta
i njemu je svega dosta,
zenu su mu silovali,
djecu mu odveli,
a ni njemu nije bas najbolje...
 
eh. ma nek je snijega, ostalo kako se vec dogovorimo :)
 

(Pustam ih da se slijevaju, tople, sjajne i slane)
    'Nisu imali milosti. Dolazili bi redovitije i svakako cesce nego godisnja doba, narod se katkad nije stigao ni oporaviti od proslog napada, kad bi uslijedio novi. Najmladju djecu odvodili bi. Za sve iznad deset godina nije bilo milosti: bijeli vitezovi ukazivali su smjer, prije pasa polazili su oni s kopljima i kapuljacama, otvarali vrata, oslobadjali krv, rusili mostove i stvarali rijeke, crvene. Seljaci su smijesno bjezali naokolo vise se ni ne pokusavajuci braniti. Drvenim alatom? Da, bilo bi to uzalud. Vatre su gorile iz ociju palih, krici su zastajali samo presjecenim grlima. Odrezati ruke zeni i dok ce iskrvariti silovati ju bila bi djecja igra prema njihovoj bijesnoj mashti...
    Odnosili su stoku i urod, katkad neke uzeli kao roblje. Imali su plan, stvarali su Carstvo i trebalo im je puno, i odmah. Civilizacija je tada bila na niskom stupnju i vladari su bili sitni ljudi podlozni pohlepi. Nisu imali osjecaja za mjeru. Uskoro je narod bio tako iscrpljen da je i odrzavanje Carstva postalo upitno, a o sirenju su svi vec prestali i misliti. Bilo je samo pitanje trenutka. I trenutak je dosao...
    Dosli su u zoru, u zlatnim oklopima prelijevajucim u rumeno. Mirnom preciznoscu zauzeli su sva vazna mjesta u kljucnim gradovima i pravim izborom vremena i ciljeva bez mnogo bitke rasuli ionako vec oslabljenu vojsku Carstva, jer sto je vojska bez vjere, entuzijazma?
    No, iako su ih seljaci docekali masuci i uz slavlje, a oni su zauzvrat bili i odvec pristupacni za njihove nove kolonizatore, nove vlasti ubrzo su shvatile da su godine tiranije nanijele nepopravljivu stetu tim zalosnim prezivjelim ljudima... Kako bi ih pokusali vratiti u zivot, selili su ih u gradove ili naseljavali nova podrucja. Zeljeli su ih integrirati u drustvo, no oni su uvijek ostajali sa strane, promatrali ljude oko sebe uplaseno i s praznim pogledom, nikoga nisu vidjeli ukopani zauvijek u svoje strahote sto su ih cuvali kao najvece blago sto bi cuvali. Iako slobodni, bili su oni tako, i dalje robovi proslih tirana.'
    Tako smo se draga i ti i ja osjecali skriveni od razgovora, u sigurnoj tisini mracnih soba i svijetlih laboratorija. U kojoj je siguran mogao biti jedino zvuk rotirajuceg bubnjica revolvera u nasoj igri ruskog ruleta. Tko ce prije naci mir? 'Ja sam evo jos jednom prezivio, sad je opet tvoj red...', rekao sam i pruzao ti oruzje. Pucanj i opet nije odjeknuo, pa sam se ja ponovno prihvatio novog pokusaja. I u slucaju da odem, zelim ti ostaviti pismo, kako bi shvatila da sam shvatio besmislenost toga sto radimo. Zasto onda? Za kraj je dovoljan jedan, za nastavak je nuzno dvoje.
(Pri cemu 'kraj' i 'nastavak' nisu nuzno ono sto bi covjek odmah pomislio i kakve bi im vrijednosne znacajke pridao.)
***
    Zvuk nije stigao biti prepoznat prije nego li je bijeli bljesak svjetlosti zasjao kao stotinu sunaca ispod zatvorenih kapaka. U trenutku dok je glava tezila svom stabilnom polozaju na stolu postojala je jos ta gaseca misao o ovom pismu kojeg ces procitati. U tom zadnjem trzaju prije nego li se tijelo posve opustilo i poceo prirodni proces skrucivanja, tek tada sam si usudio priznati da zapravo vec dugo sumnjam da ti je uslijed ponovljene napetosti u nekom trenutku igre jednostavno popustilo srce, i da ja ovu igru vec neko vrijeme igram sam. No, oprosti ako ovo citas, znaci da sam pogrijesio. Ono pak sto sam zapravo htio reci je da mi smrt nece donijeti mir. Vidim tu svoju dusu kako luta i dalje i pita se. Dovoljno je dakle vjerovati da ovo citas, da dobijem trazeni pocinak? U redu onda, vjerovat cu da citas, a ti sto citas, znaj da sam nasao u toj vjeri mir.
(Igra je bila uzaludna, taj mir mogao sam pronaci i za zivota.)
***
    Umiren, odlozio je olovku i otpio gutljaj, dva caja. Zapravo, htio bi joj stosta reci. Misleci o tome, izgledalo mu je kao da putuju vlakom. Ona je spavala na trosjedu s glavom u njegovom krilu. On je ispruzio noge na sjedalo prekoputa. U to doba godine jos je bilo dobro zaogrnuti se jaknom ako spavash. Gledao je kroz prozor crvenkasti krug svitanja nad maglovitim poljima, ptice poredane na telefonskim zicama, kao note u kajdanki. I iako je znao da to nije istina, imao je osjecaj kao da ju je morao poznavati vec u osnovnoj skoli.
 

Tako smo se mi eto potrudili, pa u vise mjeseci izgradili na toj najzelenijoj livadici s potocicem zuboricem, pticicama i drvecem najveseliju brvnaricu, s najtoplijim kaminom. jes potrajalo, al stvar je savrsena.
toliko savrsena da ja ne mogu vjerovat da smo onda odlucili da se necemo useliti. ?!
;))))
(ndah. aj nek te pukne na pozitivno, ha? :)
 

(svaka slicnost sa stvarnim osobama ili dogadjajima je posljedica iskljucivo mog polusvjesnog probavljanja misaonih i osjetilnih utisaka kojima sam podlozan.)
KRAJ
    Gledao sam ga, muskarac ranih cetrdesetih godina, izgledao je starije, lica popunjenog borama, upalih ociju, kose sto pocinje sijediti. I sjetio sam ga se kad sam ga vidio prije tog njegovog slucajnog slucaja. Usao sam zajedno s njim u sobu, drzeci ga za ruku.
    Otvorio je vrata i odmah bacio kaput i novine na trosjed pored. Bilo je vruce ljetno vece, sunce tek sto nije zaslo, bacalo crvenkaste sjene na zidove. Grad ugodno pust. Smjestio se za stol i odmah poceo prelistavati dokumente sto su ga ondje cekali jos od jucer navecer. Noge je ispruzio na naslonjac pored. Muzika fina, sve neki jazzisticki i slicni instrumentali, Detroit experiment, Forss i tako. Uskoro ce si odluciti i skuhati caj... Ja sam se otisao igrati svojim auticima u sobu pored, kako je to tata i volio, da ga pustim na miru dok radi.
    Sjecam se, nekad kasnije, kad sam vec poceo razaznavati sto znace odnosi medju ljudima, pitao sam ga o tom popodnevu. Poceo mi je pricati kako je prije nekoliko mjeseci sreo tu svoju staru poznanicu, jos iz srednje skole. Da, vec su tada svi deckici bili zaljubljeni u nju. Ha, samim cudom su se i prepoznali u toj knjiznici. I kako su bash slucajno u isti tren...
I tako mi je dalje pricao:
 
POCETAK
    'No, svejedno, krenulo bi se u takvim trenucima pricati o zivotu, djeci, poslu, pa je eto i tu naisla ta koincidencija koja je povezala moje trenutno zaposlenje privatnog istrazitelja i njenu djevojcicu nestalu, ili otetu ili sto vec, vec prije kojih sest godina, sada bi trebala imati sedamnaest. Okolnosti nestanka cu pokusati opisati malo poslije, a i sama istraga koja je pokrenuta bila je puna cudnih situacija i obrata: spominjala se mogucnost upletenosti mafije, trgovine djecom, a moj prethodnik koji je nakon tri godine predanog rada izgleda naposljetku nasao neki cvrst trag izgorio je u svom automobilu, zajedno s USB stickom sa svim prijepisima i logovima chat-poruka koje su trebale biti pomoc u istrazi. Na serverima providera isto tako nista nije bilo nadjeno. Ceprkajuci dalje po tome, saznao sam da je doticni istrazitelj bio zivotno osiguran na visoku svotu. Pa mozda ta njegova smrt i nije imala veze s recenom otmicom (?). No, pazite sad ovo. Ja sam se naime, dijelom i zbog sjetnog sjecanja na nju nedostiznu pomalo bavio i pracenjem te svoje davne prijateljice. U tom pracenju zanimalo me, prije svega, ima li kakvog ljubavnika, sto li... A i trudio sam se sretati ju vise nego li je to bilo nuzno za rjesenje slucaja. Uglavnom, covjek koga sam slikao da se ljubi, popravljajuci kravatu izlazi iz njene kuce i u slicnim vrlo indikativnim situacijama, ispalo je da je upravo brat zene istrazitelja koji je radio na slucaju...
    Jasno da to moze biti slucajno. Ali je slucajnost takve vrste silno slabo vjerojatna. E sad, sumnjivost cijelog dogadjaja dodatno je narasla kad sam poceo proucavati na koji je nacin djevojcica nestala. Dobro, istina, postojale su neke njene slike, ali je na njima uvijek bila sama. Moja prijateljica je bila samohrana majka bez roditelja, a u trenutku otmice zivjele su u jednom malom mjestu na otoku. Kazu da je djevojcica oteta, klasicno, s plaze, motornim camcem. U skoli pak u koju je bila isla, nije bilo moguce nista saznati jer su svi dokumenti zagubljeni kad je skola zatvorena zbog manjka djece na otoku. Jedini dokument potvrdjujuci postojanje tog djeteta bila je domovnica, no i ona je bila izdana preko kopije rodnog lista iz Malezije, original kojeg je nestao u onom razornom tsunamiju prije sedam godina.
    Da sam znao kamo ce me sve to odvesti, i da sam sumnjao kojim spoznajama ce me to istrazivanje 'obogatiti', vjerojatno bih nakon one prve kave s tom prijateljicom dao sve od sebe da nam ona bude i zadnja. No sad je vec bilo kasno. Ono sto mi je nekako bilo sumnjivo u cijeloj prici su bili ti chat-logovi. Mislim, je li covjek ubijen zbog novca, pa oni tu ne igraju nikakvu ulogu? Ili novac ne igra, bar ne onaj od osiguranja, za kojeg sam vjerovao da je dio svakako dosao u ruke ljubavnika te moje poznanice? Kratkom provjerom ustanovio sam da niti istraziteljeva zena, ni njen brat nisu od onih koji su zainteresirani za te mrezne tehnologije. Za razliku od toga, moja prijateljica bila je spisateljica, prava moderna intelektualka s ponesto radikalnim stavovima, kao stvorena za uporabu takvih nacina komunikacije. Samo, s kime je to mogla komunicirati, a da bude vazno za slucaj? Mozda s nekim otmicarem? Ili sa tom svojom djevojcicom samom?
    Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Forenzicari su na onom izgorenom automobilu bivseg istrazitelja bili pronasli mnostvo vrijednih dokaza, svojedobno su na asfaltu parkinga pronadjeni i dijelovi tkanine za koje se pretpostavilo da su ostali kad je atentator postavljao napravu pod automobil. Materijal bombe mogao se kupiti samo na vrlo posebnim mjestima. Iz svega toga moglo se uci u trag pocinitelju. Koji je uz ponesto 'nagovaranja' i u zamijenu za mogucnost izbora hrane u zatvoru, odmah odao moju prijateljicu kao onu koja je dala nalog za egzekuciju.
    Nas susret ostao mi je u sjecanju kao jedno zagusljivo tesko iskustvo. Kao, recimo, dok stojish na proljetnoj livadi, uzivas u suncu, a onda najednom prodje avion za zaprasivanje. Da, vidio sam stosta, ali ovo me uspjelo uzdrmati. Kako su nam snovi utemeljeni krhko, na polovicnim slikama. Zanimljivo. O tome sam razmisljao vise nego o onome sto mi je tijekom istrage pricala, dok je objasnjavala kako nije imala izbora, jer je on imao pohranjene te njene prijepise koji su otkrivali njenu mracnu proslost, a samo se htjela uciniti cistom. I zato je dala ubiti covjeka? Samo je htjela sakriti svoju vezu s tim svojim velikim Masterom, gospodarom kojem je ispunjavala sve zelje u nekom od onih odvratnih S/M 24/7 dominirajuce-potcinjenih virtuelno stvarnih odnosa. Da, nije bas nesto s cime bi se hvalila onom svom novom ljubavniku... Eh, ali ipak?!
    Sve je to bilo prilicno tuzno. No, kad sam ju ispitivao da mi kaze kakve to sve skupa ima veze s tom nestalom djevojcicom, njenim djetetom, nije mi odgovarala nista novo. Ostajala je pri onoj pocetnoj prici. A ja sam tragove bio iscrpao. Ostali su se rasprsili u vremenu, i jedina koja je mogla znati bar dio istine o tome bila je ta moja draga, prijateljica. Ali ja nisam mogao znati da li ona nesto zaista zna...
    Tako da je ta djevojcica, za koju sam sada osjecao neku cudnu odgovornost, ostala nestvarna. Nikad nisam saznao da li je postojala ili je bila samo konstrukt moje poznanice. I, ako je postojala, da li je do sada sluzila kao mlado djecje zensko meso za izivljavanje bogatih zvijeri koje su imale novaca za platiti takve mlade robinje. Ili je mozda sama pobjegla od kuce, i sad plese na nekoj poznatoj svjetskoj pozornici. Draze mi ju je tako zamisljati. Ako je uopce i postojala.'
 
TRENUTAK
    Kroz oblacke dima nazirao se natpis na vratima, kao i onda. Pisalo je crnim Times New Roman slovima na pozlacenoj podlozi 'Hunter', prema onoj pjesmi Bjork, tako su mi rekli. I gledajuci te oblacke sav sam se usukao u svoju malu glavu, sada kao i onda, i nisam vise znao sto gledam, a sto znam. Nisam znao vise sto mi je otac ispricao, a sto jesam... Zbunjivalo me postojanje i nepostojanje te djevojcice iz price toliko da nisam znao jesam li ja tu s tatom, ili sam negdje, sam, ostavljen kao odbaceni iskrin akumulator uz rub autoceste. Mislim da sam zapravo pozelio, a pomalo i poprimao njenu nestvarnost. I mislim da je to bilo kako bih rijesio problem sto mi je mucio oca. I kako bih u toj nestvarnosti bio zajedno s njom.
 

... smo otisli u snovima (dobro mozda samo ja?)... To je trebala biti moja poruka kad sam te zvao da dodjesh. U slomu stvarnosti i snova. Nisi me shvatila, ili ja nisam shvatio tebe. Jer, rijeci su za vjetar, obecanja i snovi i sve je to tako nestvarno kao ovih tisucu lica od kojih se pitam ima li tvojeg medju njima uopce... Zato sam htio nastaviti odakle se znamo. Pa vidjeti kako ce to ici zivim ljudima... to sam ti jednom vec pisao : love me two times. rekoh. nisi me cula. a isto tako nije mi bilo jasno cemu ustrajati u drzanju za dosljednost lazima... ah, previse brinesh.
No, da tako nekako. Nije pitanje tajminga. Pitanje je prave slike u glavi, pravilno poslozene koncepcije stvari. Pa, mozda se jednom i sporazumijemo. ?:)
 

(to je jedan film Mikea Leigha.)
    Jesam li ja fakin sik? Evo bash se gledam. To je ovo kad si zabrijem da sam neki jebeni spasitelj damice u problemima. Je, lijepo, veli ona meni tako i ja vjerujem, da. Ali pokazuje mi sasvim nesto drugo. A ja uporno pa uporno tvrdim: pa da, ja moram biti taj. Ja to od sebe ocekujem. Ali ljudi moji, na temelju cega, otkud mi pravo tvrditi tako. Otkud mi. Ali ne, ja sam najveci, svemocan i mogu stogod hoce od mene. Ali zaboga sto zapravo hoce? Ma to ne znaju, to je point. A ja evo kazem: pa jel' mozda biste ovo, mozda biste ono... Idiot. Idiot. Sta da kazem... I ta prica kako radim ono sta mogujer ne mogu drugacije. Da, ali sto to radim, to je sasvim ocito, ta moja grandiozna bolest. Ovisnistvo o tome da budem na usluzi. Odbacivanje odgovornosti sebi. I normalno je da mi se onda vrati ponizenjem: ponizujuci se svakako se cinim i drugima sasvim nezanimljiv i vrijedan zaljenja. Da, ta vrst usluznosti koju mijesam s ljubavlju, to je valjda onaj razlog zbog kojeg se volim staviti u ovakve neproporcionalne odnose. Mislim, da, sto je tu zapravo neproporcionalno? Pa razina odgovornosti. I razina bijega. Pustiti se biti zarobljenikom njenog bijega. Svakako je razlog za osjetiti se slab. A opet, volim ju. Aha, tu smo dakle: volim li ja nju bas zbog toga sto je slaba ? Jer cime me god ugrozavala, slaba je jer se oslabila tim svojim osjecajem krivnje zbog bijega od sebe. I daljnjim bijegom od tog osjecaja krivnje. ?!
    No dobro, znam da to nije iskljucivo tako, jer zbilja volim taj njen djetinji ples i sasavasti entuzijazam kakav imam i sam. I njenu profinjenu dubinu, i ovo i ono. Ma zapravo stosta mi je tamo zgodno. Ali opet. Meni si ja izgledam sik. Kao da ju ja uvjeravam u nesto. A svako uvjeravanje je lazh. Kao da ona ne zna bolje sto hoce, kako i kada?! Zasto si ja tu uzimam neku ulogu odgovornosti? Hm, da, mozda jer mi se cini da se inace nista ne mice? Ili zato jer mi se cini da se to od mene ocekuje? Mhm. Krivo. Ja zapravo nisam zaista odgovoran za njen 'spas od bijega od nje same'. Uostalom mozda to i nije bijeg, mozda je to cinjenica da samo hoce nesta drugo, nego sto zeli vjerovati da hoce...? Mozda ona zna bolje, sto je dobro za nju, i to sto se cini kao bijeg ... He he, da ok, jasno je. Ovdje si zelim opisati stvari da bi mi bilo lakse. Nema lakse, budimo jasni: zadatak mi je pomiriti se s tim da joj ne mogu pomoci, prepustiti joj borbu s njenim dvojbama, ne usmjeravajuci, vjerujuci. Da, distanca. Shvatiti da ne znam sto ce biti s tim nasim snovima. A ono sto slutim, bolje mi je presutiti. Uvijek bih se tako zakopao u tu borbu s 'nepravdama svijeta'. Jer kako ljudi koji se vole mogu ne biti skupa? I u toj borbi, svijet redovito odnosi pobjedu. Ah, manje dramatizirati. Vise vjerovati. Tek onda je moguce pustiti. Tebe da rastesh onako brzo i u onom smjeru u kojem mozesh. I ja isto tako.
    Savjet za oboje, dakle: opustimo se, dovedimo u pitanje, i vjerujmo da ce nas to sve dovesti tamo gdje nam je mjesto, gdjegod to bilo. Ne trebas nista reci, imali smo pola godine sna. I puno godina sjecanja. I pokusavam se smijesiti misleci o tome kako je to zapravo nedodirljivo-lijepo. Kao rana na svemu stoji ta beskrajna gorkost osjecaja da tako nije smjelo biti. Jer je slabo vece od jakog, lose od dobrog, mrak od svjetla. Ha, ja ne mogu tako zivjeti. Pa makar se morao odreci i tebe, ne mogu tako ostaviti. Idi od mene jer si jaka, a ne zato jer mi ne mozesh doci. Ovdje smo ti i ja slucajnosti. Svatko od nas se bori u ideji sna, dobra protiv slabog u sebi. Moje slabo, to sto ti ne znam prepusteno vjerovati, i tvoje slabo, ta dosljednost bijega od sebe. Ti i ja smo sitnice. Borimo se konceptualno.
    Moj oslonac, koji je valjda moja sumnja u tebe, ili u to da ces otici samo te ogranicava da se oslobodish grca ocekivanja i kajanja, zar ne? Evo zmirim. Ne gledam. Idi gdje trebash. Uh, a ja? Ja se isto drzim za tu staku, tebe. Pa reci mi kako da budem tu kad me trebash, a da te inace ne sputavam u rastu? Znam: necu uvijek moci biti tu kad me trebash. Ni ti, zar ne, kad ja trebam tebe. Okej, volim te, i dajem nam slobodu. San je prekrasan. Vrijedi raditi. Ali ne vrijedi ostati zakocen pogledom na san, treba ga drzati u ruci, a u drugu trebas primiti moju, mesnatu i zivu, slabu i propadajucu. Vidjet ces da vrijedi. I odustajanje nije rjesenje.
(A sad idem biti bez tebe. I uciti ti vjerovati. Vjerovati da rastesh veca od bijega. Znash, taj K'an, hex. 29, on govori o tome necemu sto ne zelish vidjeti, necem sto zelish sakriti od sebe. I da, znam da morash bez te prisile da te zahtijevam. Evo ucit cu prestajati. I ustrajati. Tishe. Ti uci dakle o tom K'an, 29,  ja cu o K'un, 2. A oboje bismo se uz to mogli drzati za Heng, 32.)
    Ipak, katkad razgovaraj samnom, jer od svih tih lazi, veca je ona toplina kad ti cujem glas. (ma i pisanu rijec :) I ne boj se. Grlim te.