put i povratak

 
Shyness is nice, and/Shyness can stop you/From doing all the things in life/That you’d like to/Shyness is nice, and/Shyness can stop you/From doing all the things in life/That you’d like to/So, if there’s something you’d like to try/If there’s something you’d like to try/Ask me - I won’t say no - how could I ? Coyness is nice, and/Coyness can stop you/From doing all the things in/Life that you want to/So, if there’s something you’d like to try/If there’s something you’d like to try/Ask me - I won’t say no - how could I ? Spending warm summer days indoors/Writing frightening verse/To a buck-toothed girl in luxembourg/Ask me, ask me, ask me/Ask me, ask me, ask me/Because if it’s not love/Then it’s the bomb, the bomb, the bomb, the bomb, the bomb, the bomb, the bomb/That will bring us together/Nature is a language - can’t you read ? Nature is a language - can anybody read ? So ... ask me, ask me, ask me/Ask me, ask me, ask me/Because if it’s not love/Then it’s the bomb, the bomb, the bomb, the bomb, the bomb, the bomb, the bomb/That will bring us together/If it’s not love/Then it’s the bomb/Then it’s the bomb/That will bring us together/So ... ask me, ask me, ask me/Ask me, ask me, ask me
(Smiths, jakako.)
a nekako mi sjeda bash u stimung, premda slusam The brown bunny soundtrack, john frusciante - forever away... uhmmm nene, ne zelim paralele i meridijane povezane s tim, nene nemojte ni pomislit ;)))

ostadoh sam sa slovenskim pijacima i organizatorima. falish. vrti mi se u nogama? koristish li fen za sushenje? ja ne, a svejedno nam ga daju na uporabu u apartmanoyima.... i tako to... falish.

mhm.

s kongresa ... heh isprezentirao sam se pa sam sad miran. idem se kupat pune trbgushine, da iskoristim to kaj skupo placam veceru od bijednih dnevnica...

pusavam z termih Zrece podno otopljene Rogle :*

danas sam, naime, uplasen. izmedju ostalog zbog skorog izlaganja sebe. tocnije, nema me do daljnjeg. idem se bavit znanstvenim skupljanjem na nekom skupu do nedjelje. eto tako. a vi kako vec tko, al budite si dragi i dobri... a kad sam uplasen, bolje da sutim.
btw a zakaj su napali samponicu...? prevec je tak lijepo eroticna pa su zene ljubomorne? dame, pa i vi morate priznat da zbilja zna napisat onak putenu pricu...:)
(btw2, biti svoj znaci moci si priznati da nekoga trebas. biti svoj znaci moci povjerovati u to sto zelis bez straha i prisile. biti svoj zapravo znaci izgubiti sebe.)
 

    Proljece je bez pitanja otopilo sve bijele ljude po livadama bijeli i plavi safran, grubo i odjednom, potoci su razdvajali ledenjake. Hodali smo kroz Maksimirske sumarke, i jos korak dalje, mastovitost, a sve bez opijenosti. I ta nasa prisnost uz presucivanje istine, imperativ slobode uz otvorena vrata strahu. Vratili smo se, pojeli palacinke, pozeljeli si laku noc, a zapravo smo cijelo vrijeme sutjeli.
***
    Slijepi harmonikas uz Beoubourg tiho je klimao kad bi zvecnulo. Sjetio bih se tada kako bi on bio dobar prizor na plocanoj setnjici uz kakvu rijeku. Kad bismo, recimo promatrali dvoje zagrljenih na klupi, s odlozenim biciklima pored, ja ti ne bih znao reci sjecam li se proslosti sa sjetom, ili je to sjeta zbog toga sto je prozivljeno, samim tim i ceznja tisa. Ali nismo tako duboko o tome pricali. Zadovoljili smo se s kratkim 'kak' je ovo romanticno.', sasvim standardnim komentarom. A zapravo je ranjivost plutala neprestano. Bez obzira na izgovore.
***
    Presucenost je odluka. Ona je navika. Navikavamo se da ne radimo, da ne vjerujemo i da se ne nadamo. Uzgajam gubitnicki mentalitet do nekog trenutka. Onda shvatim. Pa promijenim. A sve je uvijek jednostavno, a pravilo mi se cini da je samo jedno: sto god cinio, ispravno je ciniti samo onda ako mogu vjerovati da ce mi ucinjeno donijeti radost, zadovoljstvo. Nema druge. Ciniti sa strahom je kao pokusaj preskakanja potoka dok vizualiziras kako imas zavezane noge. Isto kao sto je to i ne-ciniti sa strahom. Izabire li se mirovati, i to ttreba biti s vjerom, a ne zbog straha. Inace je gubitak sasvim na mjestu.
***
    Djelovanje je stara puknuta skulptura zelje slijepljena dvokomponentnim ljepilom odluke da se vjeruje i mogucnosti da se vjeruje u tu odluku. Ako nesto od tog trojstva manjka, djelo ostaje nedovrseno.
***
    Cini se tako da se svaka borba dobiva ili gubi u glavi: odluciti ciniti samo ono u sto se vjeruje. I vjerovati u to sto odlucujes ciniti. Nema drugog puta. Nema odluke. Zapravo, kao da i nema neke dvojbe?!
[Kada sam, dakle, spreman? Niti prije, niti kasnije, nego bas onda kad sumnju i odgadjanje _prepoznam_ kao svoju slabost koja me ne dovodi do zeljenog. Onda kad, poucen time, _pozelim_ preuzeti rizik da vjerujem.]
 

(sjeca me to naslova albuma residentsa, 'the king and eye ' ;)
pitam se jednostavno neke stvari, kako to obicno vec i biva... pa rekoh, jesmo li blizi onima s kojima dijelimo misli, snove pa mozda cak i ceznju, ili s onima s kojima provodimo suncano ovo vrijeme?!
i, nije li vrijeme kad tvrdimo da 'nismo spremni' za neku vezu zapravo izgovor. za nesto drugo. cini mi se da meni katkad jest. sva sreca, pa vrijeme ostavlja otiske... kako cu znati da sam slozio? nikako. uopce to nije vazno. znati mislim. to je svejedno. problem je sto si ljudi zamisljaju 'kako nesto treba izgledati' umjesto da se prepusti. a opet nije se lako prepustiti, ako imas nesto sto je jasan cilj... da, opustenost u tome je kljuc, a ne mashtanje... spontanost, a ne promisljanje. pustiti, ne bojat se sto ce biti. zbog cega dozivamo da tako i bude. pustiti da tece, kao glazba. njezno.
:)
 

sto dajem drugima, ako nemam nista? nista ne mogu dati, osim tog da te trebam. ali to je tako grcevito. previse. i nista ne mozemo dati, podijeliti s drugima, ako smo sami uplaseni i trazimo oslonce. sad bih rekao da mi je zao sto smo se opet sreli tako. i sto je vrijeme za nabaviti svoj mir, svoje samopouzdanje. meni bar, rekao bih. cini mi se inace, kao da ti nudim kosaru praznu, a govorim ti kako je puna, prepuna najprekrasnijeg voca i kao da uzmi, ponudi se.... ili kao da sam lopov, koji ti hoce prodati sat sto ne radi, ali tako da to ne primijetish duze vrijeme. necu. nisam pljackas. ostanemo li blizu, ponudit cu te zrelim vocem, kad ga uzgojim. samopouzdanje i mir koje mogu naci u svom suocavanju sa zivotom, daje mi da ti mogu dati. povjerenje. nepovjerenje u druge je posljedica nemira sa sobom. grc straha.
ali, nije lako imat taj mir u samoci, biti pomiren sa tom situacijom sada, ako sve misli i odluke o buducnosti ovise o toj zelji, potrebi da ugodim buducnost kako bismo mogli zivjeti skupa. je li ti ovo poznato? zato trcim. kako bih mogao poceti stvarati planove o buducnosti. zato sam ovisan, i zato nemiran. planovi ovise o imperativu, koji nije ni posao ni puno toga drugog nije. ali jest jednostavno, 'biti skupa'.
i gdje me to dovodi? topao dan, otapanje neprijateljstva, radost sto si tu, iako nisi ovdje, nemir u sada, i potreba za mirom, ... i, u svemu tome, sad ipak neko malo povjerenje, valjda? :)
 

    Grimizni kralj zamahnuo je plastem i usao kroz pokrajnja vrta u ne preveliku odaju. Slugani, pazevi, dame i uzvanici redom su ustali, naklonili se. Kuhar je donosio pladnjeve na poziv kraljevih izaslanika, a tuga se slijevala sa zidova nezadrzivo crvenih ociju zmajevi su sa stropa kapali kao da nemaju niti one zametke krila. Bio je to zgodan tren za prisjetiti se tih dana kad su se ondje zrtvovali volovi za vjencanih svecanosti, i kako je i ne tako davno da to ne bi bilo zabiljezeno u spisima, ondje i sam sadasnji kralj bio krsten od tog svecenika sto je bio u prolazu proslog ljeta, a pricaju da su ga, u nekoj od prekomorskih misija pozderali kanibali.
    Sada je to sve bila davna proslost, zabiljezena u sjenovitim mislima staraca, koje su nekoc zvali mudracima, ali to je bilo prije nego li su isti dobili Parkinsonovu bolest, koju zapravo i nisu jos dobili buduci da joj to ime jos nije bilo nadjenuto.
***
    Streloviti prodori crvenog bljesnuli su joj kroz oci, jos dok nije ni znala da je to znak budjenja. Trube ionako vise nista nisu oglasavale, iz dve razloga: prvi je taj sto je vec bilo odmaklo podne, toplo, ljetno, a drugi jos zapravo i vazniji, taj sto su te trube, stare, drevne, bile sad vec pomalo plod maste i sna o nekom bivsem vremenu casnih ratnika i zmajeva iz cijih bi pandzi princeza, kakvom se mnoga djevojcica u nekom kutku dushe voli poistovijetiti, bila spasavana. Lijeno se protegnula i opipala svoj nabubreni trbuh, napol sa smijeskom, a napol onako, nevjericom u stilu, je li to bash bilo nesto za sto je spremna, mada sad ionako vise nije bilo natrag...
    Ustala je i pogledala se u zrcalo, nacinila je nekoliko plesnih pokreta koji su zavrsili namjernim cinicnim kreveljenjem, zajebantski navlazila prst i zalijepila obrve u idealni oblik, nacerila se i otisla dalje. Vani je drndala kosilica. Kroz prozor bilo bi moguce promatrati susjeda kako sisa travu u svom vrtu. 'Boze, mirnog li zivota.', primijetila je sebi u bradu spustajuci se stubama, sanjareci o salici tople bijele kave i samodopadno primjecujuci kako je velika vjerojatnost da ce joj se i taj san ostvariti... Da je i toga dana, kao i cesto puta prije izasla u setnju oko deset prije podne, mogla je sresti tog simpaticnog susjeda, ratnog invalida bez obje noge kako u svojim sportskim kolicima odlazi na svoju uobicajenu pariju kosarke u obliznju dvoranu. Da, taj zivot u drustvu blagostanja razvijenih zemalja zaista je znao goditi...
***
    Bilo je to prije nekih sedam godina, tako nesto, kad su se zadnji puta sreli. Zacrtao je stapom krug na pijesku i taj stap ubo u centar. Cekao je valove da ostave svoj trag, tragovi prolaznosti ocrtavali su se na nebu u obliku ruznih ispusnih plinova aviona, i uvijek bi se u takvom trenutku sjetio one neke reklame koja je na neki nacin opisivala to kako je i on katkad pogledavao avione, sjecajuci se nekoliko njih, i jednje nje, ili dvije, osim ako se u medjuvremenu nije skupila jos koja, i zamisljao ju u nekom avionu nalik tom, negdje na ovom vec tako prenatrpanom planetu. Ubrao je cetiri, pet listova metvice za caj, okrenuo se natrag, ponovno prema moru i zmirkajuci pozdravio Susak, izustio jedan 'Hah.' uz izdah, i polako krenuo skakutati po grotama uz obalu, na povratku kuci.
***
    Razaznavali smo stare slike katkad. Ne, nismo imali nasih slika. Osim katkad. Tiho. Kad bi mogli cuti nesto. I onda bi se slika rascvala, kao kad celuloid izgori od prejake zarulje, dok je to jos bilo tako. Te neke rascvatene slike podsjecale bi nas da smo jos zivi. U tom zasicenom zivotu naviknutom na odustajanje, na pomirivanje, jedino je jos bol ostala kao znak zivota, iako se i ta bol s vremenom utisala, a suze su bile rijetki gosti, puno cesce bismo bili nezadovoljni, bijesni na okolinu, i one koje bi po navici zvali dragima. U takvom svijetu i takvom zivotu, suze su bile sjajni znaci da jos nesto od zivota zelimo...
***
    Ma, ne. Mislim, ja ne znam ostaviti ovakav kraj. Prici. Evo, samo to sam htio na kraju napomenuti...
 

 
Ma, ima ta jedna djevojcica u mom zivotu,
koju sam sreo nedavno, il' davno vec
s kojom prozivljavam i dane i snove,
dijelim s njom cudnom uglavnom pisanu rijec
i strpljivo uvijek gradim susrete nove.
 
Reci ce vam da krhka je to stvar,
taj odnos nas, i da nikad necemo bit'
ljubavni par, i da teba se skrit'
u tisinu daleko, putovat svatko,
udaljenom svojom rijekom, ah, ne ne,
mila, ta ne vidish li, i zar si stogod pila,
da ovaj je odnos ono sto me drzi
i prozima me do centra, sasvim, i do srzhi.
 
Znam, znam kazes mi, to su lazhi dragi,
uputit ces mi onda onaj svoj osmijeh
odsutan, blagi, a ja cu znat jos jednom
zasto ce mi svijet, i da nije grijeh
i pozeljet cu te opet.
 
Ostajem dakle, radosno s tobom, kako je i red,
u prilici ovoj u koju sam dosh'o, odluciv
drzat ruku tvoju i otapat nepoznati led,
uz plamen u srcu, razumu nedokuciv.
 
I ostajem tako, oslonjen na oslonac tvoj krhak, reci ces
i nepostojeci, al samo naizgled je tako, jer drzec te
u ruci ne plase me oluje, nit Turci, ni vuci
sto su na tragu, jer drzec te imam ruku veliku,
cvrstu i blagu.
Drzec te,  sebe drzim.
 
Dokad tako, pitas me cesto, ta nije li jasno,
za povratak natrag, odavno je kasno,
do kraja, dakako, do pakla, il' raja, sto vec je dano
al' jos je rano o tom mislit'. Oslonjen na tebe, sad
idem gradit ormare i police po kuci,
uz osmijeh mila, pozdravljam te, grlim
nek' prate te i danas moji poljupci
k'o kruh topli, i kao juha vruci ...
 
:))
 

stogod cinila, ne kompromitiraj bliskost. pad je opasniji od cekanja. i od susreta, isto :)
ceznja je lijepa. ono sto koci je strah zbog neostvarenja cilja. tocnije, strah od pada zbog neostvarenja cilja. e sad ja na to gledam ovako: katkad je dobro imati srediste, i biti u miru u svom sredistu. to ima i dalje dualitet mogucnosti:
jedna je da covjek ne forsira. ako osjecas otpor ne gurati. strah ovdje nastaje kao posljedica sumnje da ce se otpor ikad smanjiti, tocnije biti moguce ostvariti zeljeno. rjesenje je dakako gledati bez sumnji i straha. bez predvidjanja koja dovode do njih. prepustiti se nekoj toplini koju imamo.
druga mogucnost je gledati korak bez ocekivanja. gledati korak kao korak, uzivati u koraku, kao u mogucnosti za otkrivanje sebe/istine/puta. nema koristi od straha od istine. znam da je rizik zapravo u tome da cesto pad vodi u sumnju. nacin da se izbjegne sumnja je izbjegavanje pada, time i akcije. ali ja sam skupa s tobom tu. korak je moguce gledati kao vrijedan zbog njega samog. a mozda je katkad moguce pogledati ga i kao nesto lijepo, cega se ne treba bojati. bez straha kud ce nas dovesti, znacilo bi kompromitirati ceznju? ne bi. sumnjash. da, jos poneki grceviti neuspjeh produzio bi vrijeme potrebno da se dignemo, ali ceznja ne bi nestala. ja bar osjecam za sebe tako.
stoga. ono sto treba njegovati je vlastito (time i tudje jer je to nakraju isto) povjerenje. sto god birash, sto god mozesh, uz tebe sam. prevelik trud nije potreban, upravo suprotno, cini mi se da se potrebno opustiti. grc je strah. i imas pravo, od grca se katkad moguce osloboditi jedino ne pokusajem micanja. kako da prodje strah? blago. ne odmah velik skok. ozbiljno velim. sretni me gdje smo stvarni ostali. i ne trazi previse objasnjenja, jer su ona ionako lazi. presuti. znamo sto jest. idemo se srest, najprije polako, rijecju. bez grca, bez straha. iz daljine da se polako priviknemo na bljestavilo povezano sa snom kojeg vidimo u drugom. opustimo se. budi mi prijatelj. bit cu ti ljubavnik.
uostalom , to ionako znash, zelim te bash :)
 

Plutao sam u nekom bestezinskom prostoru cudnog svemira: bio je neogranicen, a opet kao da je bio oblika diska s cijeg duljeg oboda kao da je odnekud izvana usijavala bijela svjetlost, kao recimo kroz maglu kad u sumi sunce ostavlja svoje zrake. Bila je to vjecno dobra scena za fotografiju.
Neomedjen icime plutao sam u tom njenom beskraju... Onda mi se ucinilo da sam zakacen nekom niti sto je u mene ulazila negdje u predjelu oshita, bas ispod prsne kosti. Sto njeznije moguce vodila me po tom prostoru, pa ipak bih osjetio trzaj. Nije bio neugodan, odnosno bio bi neugodan da sam ga mogao ocekivati; ovako, kad sam ga osjetio vec bi bio gotov i osjetio bih samo sjecanje na njega i plutanje uslijed pomaka. Katkad bih pomislio da je nit zakacena udicom za moje bradavice, takav bi bio osjecaj.
Onda sam osjetio kako mi se lice tare o neku toplu kozu, meku, premda ondje nije bilo nicega. Logicno bi bilo ocekivati da se u tom vakuumu sav napuhnem i nabubrim. Ne znam, sad sam to osjetio jedino u jagodicama prstiju sto su otezale i prijetile otpasti kao kapi kise s nekog lista. U nosnice mi je netko stavio miris anisa i cimeta pomijesan s bijelom kamenom prasinom od cega sam pozelio zasuziti. U ustima se skupljala slina od pokusaja gutanja krvi iz usnica sto su bubrile naosjet, kad bih sad zamahnuo glavom, sigurno bi se htjele zalelujati, kolike su, pomislio sam.
Oci sam oprezno drzao zatvorene, cinilo mi se da, ako bi ih sad otvorio, nasao bih ih prilijepljene na staklu pred njima. Ne znam zasto mi se tako cinilo.
I, nisam vise bio vezan onom niti. Sada sam imao os rotacije probodenu s desna na lijevo kroz moje trbusne misice. Protezala se u beskonacnost, a ja sam rotirao oko nje, kutnom brzinom od 2*PI rad/s, tocnije frekvencijom 1 Hz u nekom cudnom silno ubrzanom neinercijalnom sustavu. Osjetio bih trzaje u misicima, najprije kao titranje s ledjne strane ramena, onda je osjet, mala vojska mrava, otputovao k bedrima. I svaki put kad bih bio u polozaju s glavom prema dolje (reci to u prostoru u kojem smjer ne definira gravitacija, besmisleno je) u podrucju prve cakre, pa sve kroz utrobu proputovala bi jedna zvijezda repatica i ugasila se negdje kod grla.
Pomislio bih katkad kako bi zapravo zelio nesmotreno udahnuti pijesak i otvoriti oci, makar samo na trenutak, progutao bih onda svemir i tek tada, tek tada bih mogao spustiti svoj zedni jezik na ono sto je ostalo od njega, nju.
Ali dobro, vani nema nicega, sigurnije je tu, pomislih i, dalje zatvorenih ociju, poceo sam osjecati najprije rebra koja su odlucila napustiti sigurnost zajednistva s tijelom, krenuti u istrazivanje svemira svako za sebe. Onda su tome nesto nalik ucinile oci, vidio sam ih kako glume tuzne pikule koje nemaju mogucnost vise nikad upasti u ciljne pukotine koje su upravo napustile. 
Bubnjanje u usima vise se nije culo. Bubnjica nije bilo, zakljucio sam. I zakljucao time mozak za razmisljanje jer me sav taj gubitak inventara mogao samo zabrinuti... Ali, pobogu, pa tko je vidio brinuti kad je ljubav zamisljena da se uziva?!! I to je dakle bilo zadnje sto je bilo ovdje svjesno, o cemu mogu pisati, ostalo je sum: Pa, ako je ovo vec zadnja stvar koju cu dozivjeti, I might at least enjoy it ?! :-)
(Htio sam ti zadnji put reci, kad sam pricao kako gledam stvari oko sebe onako kako ih ti vidis, da cu ti uskoro moci opisivati kako je to kad vodim ljubav s tobom. Evo, ovo mi je prvi put.)
 


Onda si me dotakla
noktom
najezenim od glazbe
tri puta
sedam,
a ja sam se razlio
u svim
smjerovima.
 

Uvijek postoji taj rizik u mirovanju. Jer ljubav je nesto sto struji. Da, istina ono se i ucahuri u nama i miruje godinama ;) i tako. Ali, ipak, nije to ista vrst ljubavi, nije ista vrst oslonca. Nesto je to nalik na cinjenicu da ako jednu stvar zapustimo na dugo vrijeme, ona tezi zakrzljati. Ako se ne bavimo aktivno trazenjem i razumijevanjem dragih ljudi, udaljavamo se, mada nekad potiho ili polako.
Stoga, mirovanje nije losa stvar. Ali samo kao period. Mirovanje kao takvo je smrt u zivotu. Svakodnevna meditacija je svakodnevno umiranje. Nije to lose. Ali nije niti cilj. Dobro je sretati se s vlastitom smrcu. Nije dobro pociniti samoubojstvo.
Mirovanje je onaj trenutak kad ne cinimo nista (IChing, KEN, keeping still, hex. 52), jer je ispravno ne ciniti nista. Taj trenutak nije trajan kao ni onaj u kojem smo pozvani nesto uciniti. Lijepo je kad se prepoznaje kad je trenutak za sto. Ako se ne prepozna, na kraju se ipak nauci.
U djelovanju obicno vrijedi da je bolje kajati se zbog neceg sto smo ucinili, nego zbog neceg sto smo propustili uciniti (Butthole Surfers). Svejedno, ima tih trenutaka kad je potrebno ne ciniti nista, mirovati u sredistu sebe, jer su akcije potaknute strahom, nesigurnoscu. Takve akcije samo kompromitiraju uspjeh zeljenog. Takve akcije su kao kad pregledavam casicu s kristalima svaki dan, smetajuci im mirni rast, ili kad precesto zalijevas cvijece, puno ce lakse uvenuti, nekad cak i prije nego od nebrige.
Ipak, opet cu reci, tisina je smrt. A rizik mirovanja je zaborav snova. Stoga se radujem svakom tvom hiru, pa makar bio i iz slabosti, iz kojeg dobijem znak tvog postojanja koji mi daje vjeru i uzitak radoscu ispunjenog dana.
:)
 
(Prava mjera mirovanja je mir koji osjecas da struji. Kad se osjetish nemirno, dobro se izraziti, blago, iskreno. Da, osluskivati sebe je vazno umijece prave mjere mirovanja i djelovanja.)
 

 
1. Srediste
    Srediste imamo svi. To je ono sto zovemo 'mi'. U tom sredistu je mir i sve je u skladu. Prvo srediste izmjestili su kad smo izvuceni iz tople utrobe u svijet samoce. Mozda je to bilo i prvo stvaranje sredista koje pojedinac moze identificirati 'sobom'. A mozda je srediste stvoreno i prije. Mozda je stvoreno tek na kraju svega, mozda zivimo to srediste koje tek dosizemo, govoreci o sinkronizaciji.
    Sjedeci u sredistu, nema potrebe micati se. Srediste je katkad poput camca, zaljulja ga vjetar. Onda ga pokusavamo izbalansirati.
 
2. Teret ocekivanja
    Nasli smo se ovdje: ja sam shvatio potrebu za biti tvoj, ti cini se da si nasla razloge za biti svoja, svatko shvaca bit suprotne strane. Silno mi je to krasno. To razumijevanje, i ta toplina veca od svega. To je bit odnosa, biti tudji, a biti svoj; 'Where do I Start, and Where You Begin ?'
    Odnosno, granicom bliskosti razumjeti bezgranicnost, tako sam otopljen, topao :-)
    Uglavnom, sjedeci u sredistu u magli tisine, nije potrebno micati se toliko dugo dok oko nas ne proleti slatka lovina. Glad se probudi i pozurimo za ciljem, napustimo srediste u lovu. To samo po sebi nije lose toliko dugo dok mozemo svoje srediste nositi sa sobom, ili ga barem drzati na oku. Gubitak sredista posljedica je pokusaja da budemo slika vlastite slike tudjih ocekivanja. Sto cini da vise nismo ono sto jesmo, pa nas ni drugi vise ne mogu prepoznati.
    Kad shvatimo da smo izgubljeni, obnavljanje veze sa sredistem jedini je put.
    Uostalom, zasto se teret ocekivanja zove uopce 'teret'? Zato jer je nase srediste nasa ravnoteza, fino ravnovjesje mira izmedju zelja i ispunjenosti/pomirenosti s mogucnostima. Tudja ocekivanja su teret neispunjenosti, micanje utega vage, premjestanje tezista i neravnoteza. Tudja ocekivanja su onoliko teska koliko im tezine mi pridamo. I nasa vlastita isto tako. Samosvjesnima je lako u zivotu jer znaju tu cinjenicu. Biti svoj, i moci voljeti, to je ona ravnoteza izmedju pomirenosti s nemanjem, koje ne znaci odustajanje od zeljenog. Volim te. I u tvom sredistu, ali i kad si u potrazi za njim.
    Kad krenem rukom za lovinom, sjedeci u sredistu, kad podjem u lov u maglu, volim, ucim.
 
3. Zavoljeti trazenje
    Kad smo nasli ljubav, nista drugo nije nuzno. Nema grca ocekivanja, nema grabljenja ni grubosti, nema padova, samo se volimo. Kad nema grca ni ocekivanja susreta, on vise nije ono sto donosi strah, sto mi daje vjeru da je moguc. Vucem svoje srediste za sobom i trcim kroz tu maglu, vodjen necujnim topotom tvojih koraka, ricem kao jelen i ne sumnjam da me cujesh.
    Nema grca, nema krivnje, slobodni smo ne ispuniti tudje zelje, biti bez straha, dok znamo sto dijelimo, vece od ocekivanja, vece od nalazenja. Uvijek i svugdje.
    Kad smo u nasem sredistu ucahurili ljubav, nema straha. Kad smo nase srediste premjestili u ljubav, nema straha.
 
4. Prakticno, uz viceve za kraj
    Vidi, gle, kaj si nismo ono ful kul? Ljudi padaju na ove nase fore ful... Mogli bi se prodavat. Kao onaj hranidbeni ruski zacin, Pasternak i titrava Arijadna, koje majka tako voli, nije li mislish i nasa prepiska vrijedna nekih novaca ? ;))
    Mozda bi se mogli, i ono, prodavat za neki portal ovog tipa, cisto da narod ima vjecni BigBrotherShow o dvoje sto se traze ;-) Mi se ne moramo puno truditi, samo podjednako uporno i (vise ili manje) grcevito traziti da prolijemo na glavu jedno drugom svu dragost koju imamo za nas :-))
 
5. Kako bezbolno pretvoriti san u stvarnost?
    Jednostavno: gle ovak, pada mi na pamet da jedva cekam tvoje hintove o tom gdje si i kaj radish, pa da se kao slucajno sretnemo, he, he :-) Samo, znas, bilo bi to odvec podlozno dvojbi obzirom na tvoju nestvarnost, pa ako mi dozvolish, ja cu bit najavljivach, a ti navrni katkad... ? hm, idem vidjet otvorenja za vikend ;) 
ha!, kaj nismo decaaa...? kuul :-)))
Volim grlim sve u 16.
(btw, jedan decko iz Ri koji je s nama isao na fax bas upisuje dr. i sad bas razglaba s mojim shefom tu...)
 

    Neobicno je to. Odrzao sam to nekakvo predavanje. Bio sam zadovoljan sobom, zapravo. Ali, jasno, sve je tek pocelo, vidjet cemo. Ipak, moglo mi je dati odredjenu sigurnost. Auditorij nije bio osobito brojan. Mozda me je to ohrabrilo. Navecer su mi pak ukrali bicikl. Osjecao sam se glup i ljut na sebe. Cudno, ali nekako me to potaklo na prkos, da se ne dam takvim stvarima tako potresti, i da budem odgovorniji s tim sto zelim i sto mogu. Sto me je sve opet na nejasan nacin potaklo da Vam se ponovno obratim, ovdje, iz Vama znanih razloga, a zasto ponovno, ili zasto bas sada, iz razloga koje ne treba opisivati, premda opis dakako slijedi, iako to i nije opis vec prije prica.
    Uglavnom pozelio sam Vas zamoliti da mi ucinite radost i dozvolite mi susret s Vama, pri cemu vrijeme i mjesto prepustam Vasim mogucnostima, volji i slobodnom vremenu, no iznimno bi me radovalo kad bih Vam bio slobodan ponuditi veceru koju sam Vam vec dugo vremena duzan.
Svaki odgovor docekujem s radoscu i razumijevanjem.
Vash ...
***
    Prostorija je bila naizgled ugodna, iako velika. Crvenkasto svjetlo vostanica prevladavalo je na zidovima uresenim zelenkastim drvorezom u svijetlom drvetu. Pod od grubih plocica terakote cinio je prostor toplim, a tamni crtani ukrasi na njemu odavali su paznju i vaznost pridanu njihovoj izradi. Na stropu je bila velika freska s crtezom svevideceg oka. Prozori duz jedne strane dvorane otvarali su se prema nepreglednom vrtu obasjanom mjesecinom, a s drugih dviju strana bila su vrata za poslugu. Usao sam u pratnji kroz vrata nasuprot prozorima.
    Nakon sto su me pratitelji doveli do mog mjesta za stolom, moji domacini, njih dvadesetak, pozdravili su me klimanjem glave. Posto sam sjeo, podigli smo case i nazdravili si. Izgledali su silno prijazno, bili su mi nakloni, nedvojbeno, kako bih inace protumacio taj nepatvoreni smijesak, iza kojeg se ipak nazirala jasna namjera o kojoj taj tren nisam htio spekulirati. Bili su od onih mirnih ljudi koji su izvan svijeta, postojali ovdje samo kako bi nam prenijeli odredjene duboke istine. A, kao da to nije bilo dovoljno, na tim njihovim finim bucmastim nasmijesenim licima s jagodicama kao u finskog djeda mraza imali su pohranjenu jos jednu prednost - bili su dobro upuceni u vecinu mojih privatnih odnosa, a i sam sam im se priznajem, cesto u donekle javnim korespodencijama u lokalnom tisku otvarao i bez suzdrzavanja.
Da, bio je to trenutak kad su mi odlucili podastrijeti svoje spoznaje, i uputiti me u to kako ce moja sudbina izgledati.
***
    Rekli su: 'Zao nam je, ali raduj se, tvoja je priroda ovdje, pred tobom. Uzalud je da ti bude tesko, opusti se i uzivaj.' Rekli su: 'Ne trazi to sto zelish, pronadji sto trazish u sebi i bit ce ti lakse.' Rekli su: 'Da, zivot je kratak, krhkost je konstanta, ne hvataj se za krhkost i budi lak, pjevaj...'
    Kratko sam uzdahnuo i promrmljao nesto da dobijem na vremenu, da razmislim sto da odgovorim... Bilo je jos od trenutka kad su me ti pratitelji pozvali ovamo, uhvativsi me pod ruke na staroj trznici, kazujuci mi tiho njeno ime, nesto neugodno nejasno u cijeloj situaciji, previse interesa, dobrih namjera, previse skrivenih misli, previse proteklog vremena, a premalo iskrenosti.
    I dalje poluotvorenih usta u zelji da krenem nesto reci, docekao sam sljedecu situaciju za koju nisam znao da li je bila pripremljena od strane mojih domacina, ili se zbila slucajno. Odnekud, da li kroz vrata, ili se stvorila ondje, bila je najednom pod pregrsht svilenih velova ta plesacica, da li se Saloma zvala, mislim da jest, ali ne znam zasto to znam, a i da nije, ime bih joj i dalje znao, siguran sam.
    Bila je puna zelje, puna zene u sebi, lice joj se nije moglo nazrijeti pod svilom, nije mi ni trebalo: gledao sam je i znao sam da je to ona. I prije nego li je digla taj tako sjajno izrezbaren nozh prema mom vratu, ponudio sam joj svoju glavu i sam: jer ona, ta to sam uistinu ja, i nemam za koga cuvati taj svoj zivot, ni razum, osim za sebe, odnosno nju.
Znao sam tada svoju pravu prirodu: to sto sam ja, vise nisam ja. Ja sad rastem u ono sto moj san o nama zahtijeva da budem.
***
    Sjetilo me to dviju skulptura, davnih, jedne poput plesacice, poput violoncela, sto je jedino sto sam joj ikad poklonio, i druge nesto nevjestije kako sam sada izgledao, sa svojom glavom, koja je njena, u svom krilu, ona s licem, sto je kao moje, otplesala je u prazninu nocnog vrta, posla prema zvijezdama i planetima sto su se sjajili na crnini, iznad jos tamnijih obrisa cempresa, istrcao sam za njom.
    Vani sam se osjetio puno sigurniji, osvijetljena prostorija i ljudi ostali za stolom, premda su neki od posluge potrcali za mnom van vicuci: 'Gospodine, gospodine!' Sto me je samo uvjerilo u sumnji da oni doticnu plesucu prikazu sto me stajala glave nisu uopce ondje bili primijetili. Sve je bilo ostalo drugdje, iza, hodao sam po zemljanoj stazi, u nekom kutku pogledom okrznuo ljubavni par na klupi, zeleci se ispricati, pozelio otici, ona je ustala, mladic se naklonio i otisao. Gledao sam se oci u oci s njenom slikom, zivom. Da, to je ta glava koju sam obezglavljen drzao u krilu, od cega ruke nisam nikad pozelio oprati. I to je ta slika nje, kroz koju ju vidim svaki put kad se ljubimo... I da, to je taj san kojeg sam odlucio sacuvati, kao svoju zaljubljenost.
I taj prizor nasih golih tijela pod otvorenim nebom, vidim uvijek kada ju gledam.
 

hodao sam danas po ovom snijegu tvojim nogama, tvojim sam ocima gledao drvece, i tvojim sluhom slusao ovu tisinu oko mene...
da, mogu ti pricati kako provodim ovo vrijeme s tobom...
(svo koje bih rasprodao za trajanje susreta)