put i povratak

 
bijes = strah
bijes = nemoc
plach = strah
plach = nemoc
sumnja = nesigurnost
hladnoca = nesigurnost
nesigurnost = strah
strah = nesigurnost
bijes = sumnja
zelja = put
put = povjerenje
zelja = povjerenje
povjerenje = zelja
 

 
mislim zbilja... jel' i vama ide na zivce kad vam krenu pametovati sa svojim pogledima koji vama apsolutno nista ne znace, jer jednostavno gledate drukcije? meni silno, da.
i jos, jako mi je glupo kaj nas tjeraju da 'radimo' kad se ne mozemo koncentrirati na posao ... ja ne mogu. bah. ljut sam. bas jesam.
sto znaci i bespomocan.
:(((
 

e da... mrzim sve te poslove koje radim i koje imam za radit. kao - stari kupio hercik nastambu na zumbergu. i sve5, kucica iz price. a sad joj sutra idemo srusit zadnje zidice. enebili nova bila cakum-pakum divna i za boravak molto ugodnija. bah.
i onda jos rodjendan sim, pa rodjendan tam. bah. i svi nesta 'oce a ja, ma koji kurac ja. ja idem radit predavanja... i bas mrzim sve to. mrzim mrzim mrzim. bash. kad radish, a znash. da stogod radio nece te priblizit bas nimalo nicem za cim ceznesh. bah. aukurac sve.
i sad idem uzivat u tom zivotu kojeg sam si izabrao...
i, aukurac.
 

pokrio sam te tisucama latica lakih poljubaca i pijevom ptica i omotao povijusom brsljana i polegao u barshun mek kao skrivena ti, i pustio te u san da tece, potok, oblak, vrijeme, i tih sam bio nepomican, i sasvim skrit.
kao da sam te ostavio da u miru pocivas, da umres.

    Spavala je napol pokrivena tako milo, bozanski njezno, zali boze ju dotaci, a opet, nekako nisam bio miran sasvim. Nakon sto sam se prekoturao van iz kreveta preko njene ritice kojoj umanjenica vise ide od milja negoli je zbilja, a ona se pritom samo oglasila nekim uzdahom negodovanja, opet sam sigurno stajao na svojim nogama. Slijedio sam njihovu namjeru koja me odvela u susjednu prostoriju, pa sve do kuhinje. Gricnuo malo sira i kruha, popiio jednu ljutu, pa zaboga ipak me grlo neshto streca, treba se lijecit, preventivno, i zapalio cigaretu gledajuci kroz prozor kako dobuje kisha u ritmu tam-tama.
    No, da, i sta da ti velim, istina je, ne znam, mozda su macke krive sto su vani urlale, njihaji drva, ili nesto trece, al eto, jednostavno mi se prohtjelo. I to ti je. Pa sam otisao do nje, bila je u nesto drukcijem polozaju, a rame me je onako bas vabilo, desno. I onda sam se spustio usnama do tog ramena, pa malo odmaknuo kosu, pa da bih dosao do vrata, ... i sve tako se nadajuc da ce se probudit' i , ma znas onako, osjetit i prihvatit', jel' ...?! Ali nista. Ni mrdac. Ma reko ja sebi: 'kvragu i sve Stef, al' ovo ti je, da prostish, k'o da lesinu ides ljubit, nije neki gust.' Pa sam sjeo na pod uz krevet, naslonjen ledjima na njena pa si mislio kako sad. Jer, opet, nemosh ju samo tako probudit' pa rec': gle meni se hoce... Ha, ha, pa mosh mislit' reakcije. Vec vidim onaj njen krivnja-pogled u stilu: pa sta ti mislish, pa kako se usudjujesh, mislish samo na sebe, etc, etc... Nda, reko ja sebi, bolje u zahod, pa bacit' drkicu, pa ce bit' mir, a ujutro, eh da, ujutro...
    I tako ja se igram u zahodu, i naravno, u krajnje neprikladnom trenutku eto ti nje i jasno te sta to radis i kakav je to nacin, no uglavnom, klasicna situacija. Pravi bed dosao je poslije kad je zakljucila da ona meni vise ne moze vjerovati, i kako ju ja to volim ako se samozadovoljavam u zahodu, itakodaljeitakodalje. I pazi, sve to je islo dotle da je krenula pakirat stvari u kofere i svashta. Ajme meni, sta ta zna napravit show! Srecom pa susjedi nisu reagirali... Uglavnom, ha priznajem, prepala me sa svim tim, i ja onda, ma daj darling, pa tako si lijepo spavala kakti andjelcic, steta te bilo budit, a sta ti mislish da vise volim cure iz novina nego tvoje drago tjelashce, pa ovo, pa ono, uglavnom pomalo se smirila i dobio sam vremena bar do jutra...
    Imao sam plan za taj dan. Isplanirao sam sve pazljivo, kako cu se iskupiti, ali nekako me stvari nisu htjele: najprije je sef na poslu izmislio sastanak zbog kojeg nisam stigao na plac, a vec sam joj bio najavio kako cu prirediti posebnu veceru i kako cemo imati vremena samo za nas dvoje. Nda, to sam si ja tako bio zamisljao. Medjutim kad sam stigao kuci, imao sam tek koji sat do njenog dolaska. I nisam bas imao puno stvari kod kuce za birati, bez krumpira, od povrca samo glavica kupusa i grincajg, luk i rotkve... Najbolji izbor mi se ucinio grah i salata od kupusa, taman za dvoje, nazalost tijesta nije bas bilo, sasvim malo tarane, ali OK, zacinit cu ga nakraju s malo vrhnje i pokoje jos uskrshnje jaje... Hm, da, nevolje su me i dalje pratile: porezao sam prst guleci onu krisku celera koju vam stave u puslek grincajga, a grah su vec posjetili nasi leteci sustanari... Uh, uh, jos samo malo je trebalo pa da pocnem ocajavati. Mirno sam i mogao, kako se pokazalo: naravno da je vec u trecoj zlici morala uociti malo ukruceno crvasto bijelo tjelashce larvae moljca. Jasno da je u sljedecem trenu moj trud, krv, znoj i suze odlozen u zahod uz posve ocekivano hladnu primjedbu da ako sam ju vec htio odvuci u krevet, sam se barem mogao i malo vise potruditi... Ha, sad, sta sam mogao, slozio sam se s njom dok se oblacila odlazeci u pizzeriju preko puta, istinu govoreci, u neku ruku je imala i pravo...
    Bilo je isto tako za ocekivati da je sutradan i kojih dana poslije tako slavodobitno izlazila iz kupaonice samo zaogrnuta rucnikom... Ma da, stari moj, tko ih ne zna... Sad sam ja trebao nesto pokusavat samo zato da mi kaze: aha, vidish, samo na to mislish, ti jedan uskorazumski mushki umu sto ti sva mudrost sjedi u udu, a i odande je se kushash rijesiti cim prije... Ma da, ne hvala, lakse je sutit.
'Ma Stef, tak' ti je to s njima, kao uvijek nesta hoce, a kaj god im dash, nikad ni dobro... Nego, 'ocemo jos jednu rundu? Ova je na tebe...'
'A 'ocemo, 'ocemo', promrmljao sam u sebi, 'iako mi se cini da to nece ama bash nista promijeniti.'
***
    Sjedila je na krevetu i turpijala nokte. Bila je taman dovoljno bijesna na sebe sto se dovela u takav odnos i takvu situaciju u kojoj se morala ljutiti na svijet, na njega, da si je bas sad mogla dozvoliti biti sto god je zeljela. Mislila je o novoj frizuri, izisla s prijateljima navecer, cak je pozeljela promijeniti i posao. Ipak, cak i ona misao o putovanju koja joj je kao i obicno zaiskrila snove o nepoznatom u ocima, cak je i ta misao o napokon opet otvorenosti novom, nepoznatom, o neukalupljenosti u prozvakana zbivanja bila jos obojana tom nekom dokazujucom ljutnjom na njega. Mogla je u tome iscitati svoju zelju da ga potcini sebi, kroz njegovu zelju za njom. Znala je sto zeli, zapravo. Htjela je da ju uhvati, sasvim njezno, a sasvim odlucno, da joj ne da prostora za bijeg, za disati... A ne da se priblizava tako dosadno bojazljivo, sto bi ju uvijek samo provociralo da ga provocira. Cime nakraju ni jedno od njih nije zaista bilo sretno, morala je to priznati. Isto kao sto je u tom trenutku morala priznati da je htjela bas imati za sebe to njegovo odlucno mushko tijelo. Ali na svoj nacin.
Tkogod sklon sali mozda bi tu dodao: 'Her way, or no way.'
***
Go son, go down to the water And see the women weeping there Then go up into the mountains The men, they are weeping too Father, why are all the women weeping? They are weeping for their men Then why are all the men there weeping? They are weeping back at them This is a weeping song A song in which to weep While all the men and women sleep This is a weeping song But I won't be weeping long Father, why are all the children weeping? They are merely crying son O, are they merely crying, father? Yes, true weeping is yet to come...
***
    Sjedio je na poklopljenoj zahodskoj dasci kad je uletila, bez kucanja. Poremetila mu koncentraciju i unatoc svoj paznji usmjerenoj na ucvrscivanje analnih sfinktera, u toj vjezbi kontroliranja ejakulacije, jedan je mlazic siknuo prema vratima... Izmaknula se lijevom stranom unatrag brzinom munje i zmijskom gipkoscu. Gledao ju je prilicno blentavo. Bio je to onaj trenutak kad se, kao i obicno takvih trenutaka, krojila buducnost. Oziljnost ili lakoca? Podigao je obrve djetinje i razvukao usne u neki 'sorry but jebiga, omaklo mi se' - smijesak. Nasmijala mu se, onako pomalo samodopadno, prisla mu, pogladila ga rukom po glavi, opkoracila i meskoljeci se nasla najbolji polozaj sjedajuci mu u krilo.
Eh, nerijetkom bi se citaocu sad ucinilo da je moglo i svrsit gore, zar ne? 
 

 



Gomilanje zelje
kroz dah trajanja
kamencic u cipeli
pokrece korak
 
Proljetna zelja
tijelo u travi
vjencic cvijeca na glavi
i nista vise
 
Jos jedna proljetna zelja
njena bijela put
na suncu izlozena:
svijet u rukama.
 
Nedovoljna zelja
veliki pokret
odgodjen za poslije:
zivot u planu.
 
Skrovishte za zelju
dok smo daleko
sacuvaj svoje misli
u mojoj glavi
 

Lebdjeli su iznad rijeke polako zamatajuci se jedan u drugog, prozimajuci se, gubeci se, uporno, oblacci maglice rasplinuti suncem bez daha me ostavljajuci jutrima, lezeceg na sijenu pokraj hrabre zene i majke. Camac je cekao, odlazak svrbio pod prstima, a vrijeme nam je izmicalo iz vidokruga. Naokolo skrivene zaostale mine iz rata cekale su na nas. Drhtali su na vjetru, visoko na granama, sasvim mladi listovi jasena, bukve i hrasta, drzali se jedni kraj drugih, daleko od poziva da se padne na tlo. Jezevi su organizirali potjeru prema obliznjoj jabuci, na kojoj sam jednom ostavio odjecu dok sam se u trenutku samotnog puta odlucio osvjeziti. Vile nisam sreo, kao sto ni vjestica nije izisla iz trosne kuce. Da, pitam se sada zasto se tada nisam zapitao gdje si ti. Da osjetish. To hladno tijelo sto se utisnulo u sebe od bistroce planinskih potoka?
***
Gledao sam rezove pred ocima. Rezove straha. Uporno kapanje gubitaka snage, celicne cijevi koje su mi se zabijale u ramena. Rogoborio sam katkad u sebi. Ali cesce nisam. Ta, bilo je toliko utjehe izvan mene. Njezno njihanje tudje vjere probudjivalo je u meni one suze neizgovorive radosti. Bio sam putar, a staklo me nije ozljedjivalo, krhotine u ocima, nebo, logo Windowsa, otrov svijeta rekao sam sebi: da, i tebe cu probaviti!
***
Katkad bi vilenjaci potrcali k palacinkama sa orasima i secerom, pomijesana pilovina i snijeg. Gljive su zadrhtavale zemlju u svom tihom rastu. Otrov svijeta bi katkad rastao u meni, zvao sam ga ocaj. Naucio se zivjeti pored njega, ne obracajuci paznju. Katkad bi drugi pomislili da sam lak. Katkad bi dragi pomislili da sam slab. Katkad bi me optuzili da sam crn. Katkad da sam crv. Crvotocina trulog svijeta, podzemni radnici preradjivaci cije hodnike vide tek rijetki kad je djelo gotovo, a trulost se kao rana tog svijeta otvori na van u izvaljenom drvetu i gleda, gleda... I svi ju vide, tu trulost. I onda dodjemo opet mi, pa ju pretvorimo u mogucnost rasta, plodni humus. Pa pogledamo, koju godinu unaprijed, u svojim smijesnim nakrivo nataknutim zelenim kapicama, otvorimo ruke i utaknemo iz njih u tu zemlju rascvale grancice gloga, i miris probudi medvjede, divlje macke se rastrce u potjeru, a misevi kolo vode. Sa svih strana ciklus se zadrzi skupa i drzi se, drzi se cvrsto. Katkad.
***
Krenuti naprijed u nezaustavljivoj bujici, jedini je nacin za odigrati spasavanje u lavini je nauciti plivati u njoj, ne cekati da nas nosi. Krenuti naprijed kroz usicu igle, koliko god da si nalikujemo devama i umanjenicama. Razotkrivanje sebe u svojim namjerama, zasto je to gubitak, zasto je slabost? Upoznavanje sa svojom ranjivoscu novo je iskustvo, time bi trebalo i biti nesto sto cemo zvati dobrodoslim? Pjesme o letenju i velik strah od gubitka oslonca, sigurnost? Napustanje sigurnosti. Rezanje kruha i kolaca. Radosni skokovi malih mrava: tata-mrav je zabio gol! Petnaest koraka naprijed kasnije, i svi cemo se smijati. Obecanje i dalje ostaje obecanje. A obecanje koje se ostvari zguzvat cemo i baciti u kosh. Ali ce svijet biti razlicit. I moci cemo dalje. Spiralirati u svijet.
***
Zagrcnuo sam se tiho, da ne remetim polozaj stolnjaka. Jednjaka i dusnika. Usmrknuo malo mirisa svijece i liznuo okus soli na pecenoj paprici. Grlom su strujale strune straha: kako zivjeti odrasli zivot? Nema pravog i krivog nacina. Zivot je ples tebe u tebi i tebe oko tebe. Zivot je ples tebe s tobom. Boga u tebi s bogom oko tebe. Boga s bogom. Kad povuces, ono se spusti, kad zagrizesh, izgorish... ucish. Za zivot nema probe, na tijelu ti ostaju tragovi tebe i to dalje zovesh sobom. Kad-tad, ako si dovoljno hrabar, priznash da ne zelish zivjeti u kutiji bez otisaka, priznash si da nesto zelish. To je vec silno puno.
***
Sjene proslih dana sjedile su mi na glavi dok sam njome mahao lijevo-desno kao da zelim reci: 'Ne.' Kolutovi dima igrali su se lovice po stolu. Izisao bih rado na zrak, pomislio sam. Ova me sva umorna sjecanja tako slabe. A bljedunjava svjetlost kafica izoblicava boju nasih ociju. 'Ides?', pitao sam te. I cekao odgovor, dugo.
 

Sklad se mozda sasvim isprepleo sa svih strana i uz sve rubove, grobovi uz cvatove, toplina otapanja, macke lude od ceznje, love cats. Nakratko sam opet bio sjedio u miru sam. Susret je odgodjen ali spoznaja da je sadasnji put podjednako dobar kao i onaj poslije susreta donijela je neku ugodu kojom sam ju podupirao. Mislio sam o naporu, ali nisam dvojio zaista. Kamo smo isli bilo je dovoljno veliko, i pokazivalo se svakim padom koliko je radosti u rastu, usprkos naporu. I mislio sam o tome kako ce me nauciti da ju volim i kad joj ne mogu ponuditi sve sto imam. I naucit cu ju da me voli i kad joj ne dajem sve sto zeli. Ostajem misteriozno zahvalan toj nekoj ceznji, privlacnosti koja tjera na sasvim razumu nerazumljiva i neopravdana ulaganja. Volio sam tu snagu mastanja, i volio sam svim srcem tu ceznju koja nece znati stati dok ne budemo sasvim jedno, sasvim cijelo. Zrcalo i komplement. I volio sam ju sa svim nasim nesavrsenostima, kao slucajnu dusu, nepomicnu privlacnost u ciju orbitu sam ruseci uhvacen. U sjajnom trenutku ponistenja onog sto zovem 'sobom'. I volio sam ju zbog te privlacnosti koju nisam mogao objasniti (uvijek sam volio stvari koje nisu bile objasnjive, uvijek sam vise vjerovao osjecaju da me vodi, nego misaonim konceptima. oni su mi uvijek vise sluzili da poduprem ono sto osjecam) I volio sam ju zbog njene beskrajne gladi i moje isto takve zelje i potrebe da joj sve to dam sto zeli, i volio sam ju jer smo oboje bili uskraceni u tim zeljama, ucili kako se to zaista voli. Bio sam miran i siguran, znajuci sto joj mogu pruziti, sve sto sam joj davao neprestano. Strpljenje. Trebala je znati do sada da mi i ona daje, ne tim neostvarenim obecanjima, niti kajanjem, vec tom upornoscu kojom se drzala pred svojim preispitivanjima, hrabro, uporno, silno uporno. To mi je dala, i time mi je dala sve. To je bilo nase mjesto gdje je neprestano raslo nase povjerenje usprkos padovima. Zapravo smo ucili i kako se to biva voljen. Ucili kako se razvija povjerenje. I nije bilo kraja. Stvar se protezala oduvijek do zauvijek. U kojem obliku, nismo znali jasno. Ali je ceznja bila jasna. Time i put. Pa nije bilo straha da ce se uistinu u nekom trenutku moci ostati i osjetiti opasni mir ispunjenja kraja. Evo, ovako ispraznjen od sve te price, mir je nekako ishlapio, i falilo mi je njeno prisustvo, bash uz mene, tu.

Sinkronizacija se savrseno nastavila. Nakon sto su mi Govorece Glave rekle poentu, zapravo je trebalo biti lako, ponio sam zrno mudrosti odozdol. No svejedno, tek mi je kod prvog izvora sinulo rjesenje. A put je tu i tamo bio prekriven snijegom, moralo se napustiti brze i lakse nacine, aka bicikl i naporno gurati, pjeske. A logicno, bar sto se planine tice, pred vrhom je najvise snijega. To guranje i nosenje teze je nego li se covjek nada, a put je duzi nego li ocekujemo. Ipak, ako se odlucilo doci gore, okret i povratak nije rjesenje. I onda ustrajavash, namocis i noge. Katkad protrci srna da ti da neku utjehu srece. Nakraju, pred samim vrhom je opet cesta, no kocnice su blokirane snijegom. Prehladno je i nece se cekanjem otopiti, jedino ako sjednem i krenem se otope. I stvar profunkcionira za popeti se, i za kasnije uzitak spustanja... (Htio bih te vidjeti bez kocnica :)
Uglavnom, nakon vrha treba biti pazljiv, premda me povuce uzitak postignutog i spustanje, ipak treba biti razuman, da se ziv spustim, kako bih to podijelio s tobom.
(Ako zelite iscitavati paralele, citajte ovaj tekstic nakon ovog raspricavanja dolje... ima analogija beskrajno :)))
-----------------------------------------------------------------------------
Rjesenje:
Sto si mogla iscitati: (iako je prica uistinu bila o bolesti, vjerujmo sinkronizaciji) moj strah od gubitka zelje, i njen od toga da prestane biti zeljena.
I to je uistinu borderlinerski problem par excellence. Strah od prelaska na drugu stranu zelje, gubitak iste. I buduci da sam i sam granicar, znam ponesto o tome iz vlastitog promisljanja svojih iskustava i ucenja iz njih.
Dakle, rijec je o tome da to sto ju je moglo prepasti, je upravo razrjesenje granicnog problema: ili si predana, ili hladna, ili dajesh cijelu sebe, ili se posve uskracujesh, ili vjerujesh da je odnos ono sto donosi sve, ili nista. Dakako, odnos mijenja svije(s)t u kojem zivimo. No, mi u njega donosimo svoju nesavrsenost. Da, onda je jasna potreba da se naraste _prije_ ulaska u odnos. No, treba se, nadam se, biti samo na slicnoj razini. Uostalom postade mi jasno zasto sam dva puta iscrtao MENG->LIN. Prva crta MENGa veli da su ogranicenja dobra do nekog stupnja, ali u jednom trenutku takvo ponasanje donosi ponizenje. Najvisa crta veli da je primjena kazni katkad i sama prekrsaj. LIN je pristup i veli posadite zrno sada dok je vrijeme. (Zrno? Promjena? Prekid ogranicenja?) I veli jos da ce sigurno doci do opadanja. Uciniti dok je vrijeme. No? No?
I isto tako, misliti da je predavanje odnosu kraj napora je nesto sto cesto kosta odnos cijele mogucnosti postojanja. Dobro je imati na umu da postojanje odnosa ne daje da se u njemu opustimo. Treba se jednako raditi, vjeruj mi, naucio sam na tezi nacin. Samim time, znas, i ovo je odnos, i ja iz ovog njegovog stupnja ne mogu vise nista nauciti. Ne mogu znati kako cu se nositi s cinjenicom da smo skupa, s tvojim posve prakticnim zeljama, i svojim, i tako dalje i tako dalje... Zapravo i ne ocekujem neke urnebesne promjene u odnosima. Srecom. Znaci da cemo se i dalje traziti. Bila bi to nova razina za ucenje o biti skupa, a ovu smo zaista mislim, prerasli. Ili ne?
Stvarno mislim da to kako te sad zelim i to kako si zeljena je jos uvijek manje od toga sto smo sve prosli skupa za to vrijeme. To mi daje snagu i vjeru puno vise nego sto se bojim ostvarenja / kraja / smrti stare zelje. Treba otvoriti vrata novima, draga.
(Strogo primjenjujuci DBT na border-problem odnosa, rekao bih: ti (teza), ja (antiteza), odnos (sinteza).  tada 'odnos' postaje teza, a 'razlikovanje ti i ja' postaje antiteza. Ucenje sinteze toga je rast odnosa. To uglavnom vec radimo nadugo.)
Trazish moju zaljubljenost kao uvjet da se sretnemo? Pa na ovoj razini vise nismo tamo. Puno smo dublje od toga, rekao bih? Da, priznajem sad. Razumijem sto nam se zbiva nakon odluke - skupa smo. Ti se osjetish nezeljena, a ja te zaista uzmem kao vec postojecu. Odsanjamo susret i odemo iza njega, u to razocaranje gubitka, bez da smo ga i prozivjeli. To je znacenje one najvise crte hex.57, kojom mashtanje unisti mogucnost za djelovanje...
To je dakako takodjer prekrasan primjer granicnih tegoba. Zaljubljenost i snazni grcevi zelje koju zamjenjuje razocaranje nisu ono sto nosi bliskost, razumijevanje, povjerenje ni ljubav u odnosu. Imaju znacenje, ali zaista nisu ono sto moze odrzati odnos. Zbog jasnoce da jednostrano gledam kad sam zaljubljen, kao i zato da bih mogao neki odnos uciniti trajnim i kad zaljubljenost prodje, ja zaljubljenost volim usporiti vidjenjem perspektive prolaznosti iste. Zelja dolazi i odlazi, a odnos ostaje. Cinimo ga mi nesavrseni kakvi jesmo. I to nema veze s time 'kakva bi ti bila meni dovoljna za usreciti me' ... Odnos ne rjesava sve probleme pojedinaca u odnosu, draga. Bez prihvacanja toga ne moras se nadati trajnosti. Ja cu i dalje biti nesretan kad budem si za to nasao razloge, s tobom i bez tebe. Isto tako i ti. To nije razlog da velish da se ne volimo, i da si ne mozemo donijeti radost, davati srecu. Bar ja to tako vidim.
Lijepo je i ugodno izgarati ljubavnicki, no trajnost daje tek spoznaja da se i u odnosu treba svatko i dalje uporno usavrsavati, posve u novim uvjetima. A smijem biti skeptican sa sobom, jer znam sto me ceka. Ne zbog tebe, moje sumnje su samo moje, kao i sto ti imas svoje... Znam da me ceka posao i dalje, ali ne mogu se za to vise pripremati na ovoj razini odnosa...
Ukratko, dobro je imati na umu da susret ne rjesava sve u odnosu, to mu samo omogucuje prelazak na drugu razinu. Gdje bih volio misliti da nam je sad vec mjesto...
Eto, ipak daki imade pravo, pad nije mozda bio za sve uzalud...
pusa :-)
(BTW, Francuska velish? hm, ajde dobro, bas danas citam da imaju prosjecnu zivotnu dob od 80 godina, odmah iza Japanaca. ;) Makar bi meni recimo Finska bila puno zanimljivija... :)
 

josh jedno u kojem sam jedino zelio s njom slusati jutarnje ptice.
nije mi to povjerovala.
(a jesam li ja njoj povjerovao, kad bi rekla da je ovako za svakoga najbolje? sto znaci najbolje? priznati da me ne moze usreciti? da ja ne mogu nju? ne osjecam se tako. koliko god mi ne vjerovala. snovi su nam drukciji? moj san je biti s njom. nije mi to povjerovala. zelimo li uistinu isto? vjerujem li joj, da zelimo isto? da raste, gradi svoju vjeru, u nas?)
kad se osjetite nepravedno optuzeni, onda nosite svoj krizh. tezina tudje nepravde sjest ce njima na ledja.
meni ostaje jos koji dan nade. u slusanje ptica. uz slusanje njenog daha. ne mogu si pomoci. koliko god ona vidjela kako je sad ispravno nesto drugo, nesto udaljeno.  
no, bi li i Isus uskrsnuo, da ljudi nisu vjerovali?
 
(da, ljubim te, mila.)
 

(mislim koji zajeban zajeban zajeban dan. fuj. prvo ako sam dobro razaznao, moja me najmilija vjetroletka ostavila i opet otisla se radije druzit sa sumnjom... a da to ne bude sve onda nas je shef pozvao na silujuci razgovor a ja bih tresuc se u groznici osjecaja zelje i straha ako nista drugo trkeljao ovdje svoje jade... pih. jer drugdje sugovornice mi se uskracuju. i tako bih sad vikao aukurac sve. i tako. :( )
dakle, tuzno je to kad imas pa nemas necije povjerenje. a onak nakraju sve bude igra tko prije primijeti ili pomisli da drugi se udaljava pa se brzo i sam makne da ne bi ostao naslonjen kad se ovaj drugi/a makne... fuj. together we stand. da da.
e, a onda, ja ne lazem. ono nikad. fakat. i sve sto pricam o komentarima, tako je i bilo. zaista. ali ionako ne moras vjerovat.
maske su druga prica, najopasnije su maske koje si postavljamo pred samima sobom. vjerovat cu stoga da me vidish bolje nego ja sam. i da sam doista nedostojan povjerenja. kako bih te i dalje volio. zelio. trebao.
ipak se zapitam, sto to sumnja moze pruziti, vise nego povjerenje. da, zastita i pitanje straha. istina. meni to nije donijelo srecu nikad. ne mogu ti dati povjerenje koje ti treba. sad idem to dalje mantrat do zauvijek. a mozda i ne. samo malo tugovat. ili se, vjerojatnije, i dalje malo potiho nadat...
 

lijepo smo se sve dogovorili. radosno se drzimo za snovite ruke drugog, i sve je veselo kao ona krava sto se smije i skakuce po mjesecu. cak smo mozda naucili i da je povjerenje taj slatki osjecaj da oboje rade za isti radosni cilj. da, to je otprilike sva snaga i sva pamet koju smo trebali nauciti....
je, sve smo se lijepo dogovorili. sad jos samo da pozivim taj jedan dan. ...
(idem jest cesnjak.)
 

Sve se to skupi obicno zajedno u trenucima dodje iscrpljenost i golemi zahtjevi istovremeno. Klonuo sam sasvim umoran na zemlju. Ona se otvorila i pustila me unutra duz svog rasjeda lelujao sam kao pero do duboko i nisko dolje. Ondje sam se smjestio lezeci, gledao sam ju kako se smijeshi, i kako se ogledava oko sebe, sjajna je trava bila svuda naokolo, sunce peklo, okrenula se i uocila da me nema, kleknula je na travu i milovala cvijece gledajuci u zemlju kao da je znala da ju odande gledam na neki nerazumljiv nacin i sapnula Drijemovcu tiho: 'Reci mu da dodje, jer cu ga inace izgubiti iz sebe.'
Vidio sam i cuo sam ju jasno. Bolest mi je sjedila uz uzglavlje, a imperativi sasvim dnevne prirode stiskali grlo. Htio sam ustati, htio sam reci, ma tu sam, ta znash me?! Umjesto toga odlucio sam, ali nije to bila odluka, izbora i nije bilo, jednostavno polumrtvo ostati lezati tu, do trena kad budem imao snage za nositi nas opet. Negdje na grudima vidio sam tog svog malog bijelo-prozracnog duha sebe koji je kao hologram sjedio ondje prekrizenih ruku i nogu seretski pogledavajuci cas njen nezadovoljan pogled gore, cas mene koji sam onako bez izbora bi oodlucio plakati jer joj ne mogu dati sve sto trazi. Potiho sam znao da me je vec upozorio i da me upozorava opet, na to sto sam donio sa sobom dolje, na to iskustvo da sve to moje pretjerano grcevito 'davanje' uglavnom samo stvara neke nove, njene ili moje, sumnje... Valjda smo oboje trebali nesto iz toga zakljuciti? Mozda to da sam tada bio staka koja bi ju sprjecavala da nadje svoju vjeru, ili ju stvori? Ili ne.
***
Neobicno. Teret stvarnosti, razumijevanje vlastite slabosti omogucilo mi je da se napokon osjetim savrseno punim za voljeti ju, sasvim stvarnu. Nisam se uopce bojao njenih padova ni odlazaka ni sumnji. Jednostavno sam znao da joj mogu dati sebe ovakvog jakog i slabog, velikog i djetinjastog, nesavrsenog u potrazi sa vecim sobom, nedodirljivog i ovisnog. Da, tocno sam znao. Napokon mi se cinilo da sam tako pun te mogucnosti za povjerenje. Mislim da se to moralo osjetiti nekako. Miran u tom povjerenju, znao sam sto cu uciniti i sto zelim. Ostalo je pitanje tudje volje, zelja i spremnosti.
Volio sam sad tu cudesnu sudbinu. Gledao bih je iz svog podzemlja, hoce li se pretvoriti u sitnog pauka kojeg ce i lagani proljetni vjetar ponijeti na njegovoj presijavajucoj paucini u dohvat suncu, samo kako bih ju ponovno trazio. Gledao sam ju gore i nisam mashtao o ljepoti njene puti. Pustao sam te kristale sumnje da cvatu u njenoj glavi, nije bilo izbora. Moje tihe vibracije, posve ograniceni nacini utjecaja nuzno su imale i ogranicen ucinak na poremecaj tih savrseno uredjenih struktura. Rijeci, rijecima sam ju tresao, potajno i uporno. Vikao bih: pogledaj me u oci, okusi me! Uz uvijek uljudni, ne bih sad, hvala.
Onda su mi rijeci istekle. I nisam imao vise sto. Savrseno miran odlucio sam stajati pred jurecim vlakom, nasim nerazumijevanjima, strahovima. Znajuci da mi je vjera dovoljno cvrsta. Ili bih to zvao ljubavlju? Napokon sam joj se znao smijesiti kakva god da bi bila. Vidio sam ju pred sobom stvarnu, napokon. Mogao sam nas vidjeti stvarne. To je otprilike onoliko koliko je svatko od nas trebao uciniti. Nisam se bojao. Pitam ju: mozes li me vidjeti, stvarnog?
Tada je moguce.
(A ako ne mozes, darujem ti vremeplov, pa pozelis li odleti do naseg susreta, prozivi ga, i vidi gdje lezi sumnja.)
***
Tako. Sad sam malo plovio zajednickim morem pjesme i radosti. A sad idem pripremat predavanje. Pa vjezbe. I onda me sutra slabo ima. I osjecam se gripasto.
Eto, tako je to bilo...
 

Sjedili smo poput smijesnih ljubavnika u polupraznom kinu i prelistavali libretto filma kojeg su nam na ulazu tutnuli u ruke uz kratku informaciju da je rijec o umjetnickom djelu kojeg bez tih naputaka najvjerojatnije ne bismo razumjeli. Pod svjetlom s ekrana kao jedinom rasvjetom pokusavali smo uociti sto ondje pise ne bismo li si rasvijetlili ono sto se za to vrijeme odvijalo na ekranu. Kad smo prepoznali da propustamo film zbog trazenja znacenja, odustali smo tiho si klimnuvsi uz razumijevanje: 'kad vidimo film, pa i ako ga ne budemo razumjeli dok gledamo, na kraju cemo mu iscitati znacenje...'
***
Koji dan prije bila je tek dolazila ta svetkovina kad su si po tko zna koji put obecali da ce se sresti. Pretakao je tekuci dusik i prtljao nesto s UV izvorom dok je razmisljao kako bi to uopce moglo izgledati. Nista mu nije padalo na pamet. Stvar je hlapila naocigled i stalno se trebalo dalje dolijevati, nije bilo vremena ni mogucnosti zastati i pogledati stvari u perspektivi. Suradnici su kasnili, a u trenucima nesmotrene nemirnosti okretao bih telefonske brojeve napamet. Ekoloski katastrofican u nedostatku, a za zdravlje los u nizini, ozon se stvarao, a ispred jedinog prozora odakle je moglo doci malo svjezeg zraka i sunceve svjetlosti sagradili su cijelu novu zgradu. Sasvim bezizlazno. Sasvim.
(Zanimljivo kako tocno stvarnost ocrtava onu prenesenu stvarnost.)
***
U zadnje se vrijeme ustrucavam pisati o njoj, u strahu da joj satom ne zakacim kosu, ili ne ucinim slicnu nesmotrenost koja bi se protumacila kao znak loseg odgoja i poljuljala vrlo osjetljive odnose koji tesko da se mogu zvati ravnoteznim. Ipak cu vam cisto radi cjelovitosti price reci kako je tih dana imala neke planove, ali imala je i nesto neplanirano, tu neplaniranu sumnju i isto tako ta neka ponesto ocajnicka ocekivanja da ce biti nesto drukcije nego inace, a mozda to samo ja tako vidim? Uglavnom nesto nalik imao je i on: kucne obveze i kojekakve druge nacine za zaborav vlastite zelje s kojom nije imao sto uciniti. Da, nije vise vec duze vremena bilo cinjenja s vjerom u postignuce, odgadjanje i uvjeravanje kako ce biti nesto drukcije, ovisnost o suradnji s drugima u kojoj su se samo nizala nerazumijevanja, ovako stisnuti mogli su se samo pozeljeti sklupcati tiho u sebe cudeci se sto se to zbilo, i kako.
Vec su duze vremena sitni utjecaji prevladavali nad gorostasnim stremljenjima, a utjeha je odlucivala redovito izostati. Jedino je preostajalo teziti miru, kad vec nemir nije doveo nikamo. Bijes, ljutnja, izrazi nemoci. Beskorisno i besplodno trosenje vremena sto je poput kamena vuklo na dno. Bez boce i kisika, u mutnoj vodi rijeka od otopljenog snijega. Glupe obveze i glupa moranja, glupi obziri prema krivim stvarima. Bez promjene. Mozda je dio problema bio sto im zaista nije bilo jasno. Sto se zbiva. I zasto.
***
Zaista, bio je apstraktan. I tesko razumljiv. Tocnije, upravo je bio tesko razumljiv zbog same cinjenice da su mu iscitavali neko znacenje. Mozda je zapravo u onom neprocitanom tekstu negdje pisalo kako pokusaj razumijevanja fabule ne nudi i razrjesenje nejasnoca, vec se sve treba prihvacati u spontanoj percepciji i prepustanju uskladjenosti - pustati da nosi, i prihvacati te trenutke gledanja bez tereta iscitavanja. Mozda to, a mozda je pisalo i nesto drugo. Nisu se uglavnom imali na sto oslanjati pri gledanju tog filma, a iskusavali su razlicite nacine. Mozda je to nesto kao raznovrsnost religija: svako vjerovanje je dobro zapravo, samo je sumnja da li je to vjerovanje ono 'pravo' losa?!
Sasvim racionalno bih ju pozelio pitati jednostavno pitanje: zbog cega bi se vise zeljela kajati, zbog preuzimanja ili nepreuzimanja rizika? Ipak, razumijem tu istinu: Ako sumnjash, ne cini. To je istina. A opet, zasto zivot ne shvatiti kao igru? Ili smo za igru odvec stari? Uvijek sam se bojao velikih ciljeva i velikih odluka ako nisam imao tu ideju igre. To je bio moj nacin za vjeru bez grca. Luda. Ili kao homo ludens. Bojish se toga sto smatrash mojom povrsnosti? Ali ona nije takva kako ti vidish povrshnost. No dobro, sad sam vec poceo mijesati pricu, s nekom drugom pricom. STOP.
***
U sljedecem prizoru sjedila je s prijateljima. Razveseljavali su se ludasto, a ona je prevrcuci svojim zajebantskim usnama slusala i dobacivala. Poziv na mobitel nije bio nesto neobicno, bio je neobican broj koji joj je bio nepoznat. Tocnije, znala je sto bi mogla ocekivati, ali nije znala tu osobu. Mislim, mozda ga je i znala, a mozda i nije. To zapravo nije znala. Nije znala tko je taj sto zove. Najbolje bi se to opisalo kao neki bivshi koji je postao bivshi i prije nego li je ista bilo izmedju njih. On kao da to nije razumio, nazivao bi ju dalje i cijela je stvar bila pravo mucenje kao kad su u pricu ukljuceni krivnja i sumnja. Strah umjesto nadanja.
A niti mu je imala sto reci. Mislim, sto bi mu rekla? Cendranje nije bila mogucnost. A bijes nije mogla ni zeljela skrivati. A ni otkrivati. Bolje se ne suociti. Maknuti dovoljno daleko, pustiti da protece kraj nje. Iako joj se negdje duboko cinilo da zna da je sve to samo privremeno rjesenje. Nikako nije znao nestati.
***
Izisao je na suncanu ulicu. Mladi su popunjavali kafice i covjek bi se zacudio kako je to moguce da svi oni nista ne rade, ljencare i uzivaju. Valjda. Nije im posebno zavidio. Mada mu nije moglo promaci kako ima mladih curetaka sasvim privlacnih, a vec je pocelo i to proljetno skidanje... Eh. Nije mu to pomoglo previse. A opet se smijesio. Mislio si je, pa boze moj ako bas zbilja ne moze, tuzno ju je muciti svojim postojanjem. Ma da. Koga zavarava? Veselio se sto dijeli te misli s njom tada. I samo bi joj to pozelio reci. I tijelom. Vratio se kuci i ostao tamo. Nije to bilo dobro mjesto, previse bi ocekivao. Zvuk, zvonjavu.
(Cudno se trgnula na stolcu pored mene kad su prikazali tu scenu njegove tjeskobe, kao da osjeca teret tog ocekivanja i sama i kao da ju gushi, jer jos uvijek nije znala ni osjecala kako to moze uciniti, sa zeljom.)
Jutro je bilo strasnije od veceri, kao i obicno. Trgnuo se kad je cuo zvonjavu uvijek u nadi. Vec preplasenoj, s razlogom. No, sve je bilo nevazno kad joj je cuo glas. Ali, taj tren radosti ostao je samo tren, jer je ubrzo shvatio da ne zna s kim prica. I prelio ga je strah da ne pogrijeshi, da opet ne ode uslijed svojih silovitih osjecaja kojima je kontrolirala jedino tisinom, udaljenoscu.
***
Halo!
Bok.
Hej! Bok :-)
(Tisina. Ne poznaju se. Znaju to.)
Jesi u Zg?
Ma da. Ali ...
(postojala je opasnost da uslijedi neki tekst kojeg bi on pozelio precuti, da moze.)
Hm. Volio bih te vidjeti.
(uz te njegove rijeci film je zavrsio, bez titlova i bez icega, jednostavno su se upalila svjetla i ... gotovo. Nismo znali je li to bio kraj ili sto li. I ako nije, kakav je kraj. A i inace, ionako nije bilo jasno kako je taj filmski odnos mogao zavrsiti...)
***
Usli smo u kino. Bio je vec mrak i kasnili smo. Sad, mogli smo si dovijeka predbacivati tko je za to kriv, sto ne samo da smo propustili reklame i titlove, pa nismo znali tko glumi te glavne i druge uloge, kao ni rezisera, vec nismo nikad vidjeli pocetak tog filma. A ono sto ne znas, o tome uvijek mozes mastati. A nije ni tako rijetko u novijim filmovima da se u prvih nekoliko sekvenci odigra sve ono bitno, na sto se dalje oslanja cijeli film...
Mislim, mogli smo si sad to cijelo vrijeme predbacivati. Ili smo mogli gledati ono sto je tu. Bez tugovanja za propustenim. Mislim, mogli smo...
(Ili smo pak mogli priznati da nikad nismo vidjeli pocetak tog filma?)
 

ili, mozda....?
ocu rec, ovako: kao mi smo si dobri. okej. i kao hocemo isto. hm, e to mi je vec sumljivo. jer ja nikad ne bih birao komunikaciju s plemenom. nekako mi je suprotna prisnosti koju bih htio graditi s njom. e, pa su tu sad kojekakve poteskoce se izrodile, al recimo da bi i dalje htjeli nest nalik. hm. i dalje mi je sumljivo. hm. mislim, ocemo razlicito, to je ocito, ako nismo skup nakraju, zar ne? mislim, ak njoj tak to pashe, a meni ne, onda necemo isto, je li? ufff. al kak je to glupavo i komplicirano. e al je i smijesno...
jer: hocemo da bude jednostavno? hocemo. hocemo da bude spontano? hocemo. what's the problem? majkemi, pojma ne kuzim.
ili mozda ovako nekako: ja bi onak, lijeno kak mi pashe, krenuo, ljubakat, pa ovo pa ono, pomalo... pa se navukao pa simo pa tamo, pa ak smo za nesta, onda bi ishlo... e, a ona ak ne grijeshim bi to nekak drukcije. ona bi da moze bit ziher na pocetku. za kraj i posljedice... ma da, pa treba to razumjet. ipak su tu znacajne odluke. al opet, nemres bas_sve isprobat prije nego li se uvaljash u nesto. i nacini isprobavanja kao i sami motivi za to ujedno su i predikcija buducnosti, cini mi se? ako sumnjash i zelish biti ziher u nesto prije nego se predajesh, mislim da time odmah stvarash pukotinu za pad. ali i ne samo to: pa gdje je tu ideal spontanosti, ako istrazujesh s toliko sumnje teren?
ma da ima i tu spontanosti: jednostavno ne mozes biti sigurna bez nekih stvari koje ce ti dokazat ono kaj ti treba je li? pa da. to je razumljivo... da. nismo isti. ne trazimo isto. tocnije, da, trazimo, ali na razlicitim stranama. tebi treba sigurnost i povjerenje u plan i cilj. meni treba pokret, korak po korak, i povjerenje od sad na dalje... na razlicitim smo stranama vremenskog pravca. zato se i ne mozemo sresti.
i kaj cu sad radit, kad vec oces sebe gradit, trazit i nalazit u udaljenosti i trazenju svog dusevnog mira? pa nist. nisam sretan s tim.
mislim, bar mogu i smijem to priznat, je li?! bah.
mislim, fakin shit, kak je to glupavo meni. al okej, bar mi je malo jasnije. trazimo razlicito. ne znam ti dat povjerenje u cilj, i ne znam ti pravo odgovorit na sve tvoje dosjetke, testove i pitanja, divna sfingo strganog zuba,
svejednako, ljubim te u joko. :)