put i povratak

 
hm, covjek uoci da nekom fali jednostavnosti, povjerenja i neke cvrstoce mozda jedino onda kada je sam ima vise...
podjednako, uocim da mi fali neke finoce onda kad se sretnem s nekim tko je ima u suvisku.
heh, nije lako, al nije ni dosadno. osim mozda pomalo... uh uh

dakle, ovako je to.
meni i dalje neke stvari nisu jasne... naime ta potreba za tvojom sutnjom, e to me bas onako boli i rastuzuje. mislim, ako smijem sad ja rec kako to meni izgleda, evo ovak, moj best bet je: sad bi ti da ja iz tih nekih logovlja pokazem kako vjerujem i dalje u nash san, hm? pa da onda i ti mozes vjerovat u isti. pa da si mozemo pricati one snovite i njezne i onak, predrage pricice...
kao prvo, logovi se redovito krivo shvacaju. ili barem lako cesto bude tako... ono sto mi fali je ono, neka diskusija. jedino onda kad smo pricali, tipkali, whatever, jedino onda, a onda je bilo tako radosno i lako, smo mogli nekakvo povjerenje skupit... bez tako cega, mislim da nikad necu moc ispunit ono sto bi htjeli. jer ne mozemo se vratiti vise i vrijeme nista nece izbrisat. i ostavit stvari novima kao da nist nije bilo. naime...
hm. gle, to sve ide od filinga kak smo taj neki susret i napredak odgodili do tkoznakad. do nikad, kako uvjeravas i precesto :(
e sad, bilo bi zgodno imat osjecaj da ono mozemo nest s tim i napravit, a ne cekat da se nest iz nebesa dodje i desi se i ono opameti nas il' kajvec... tako. e pa kako rekoh, san smo unistili nepovjerenjem. zhelja je i dalje dakle tu. kako bi snovite i bajkovite predjele opet moglo se pohodit treba neko povjerenje u njihovu _mogucnost_ ... mogucnost toga je itekako upitna ako se oslanjamo na vrijeme kao takvo i nadu da ce se stanje na neki neobican nacin vratit na pocetak. u neko vrijeme nevinosti, je li.
kako rekoh, vidim ja da ljudi ovdje nist ne kuze mene, a ni ja njih. logovi su jedan meditativni oblik komunikacije i lako se tumace sasvim naopako. nikad necu moc, pa makar i jasno razabrao i izabrao onaj s nadom, nikad necu moc povjerovat da si pametnija, i da neces opet nacinit nesta zbog cega cemo se oboje razalostit samo na temelju toga.  
e, kako rekoh, ja dakle mogucnost vidim u komunikaciji. i to ono, ne sad napises pa pobjegnes. kako bih ikad mogao vjerovat da imas malo povjerenja u sebe i u mene, ne mozemo se oslanjat na tekstove koji vise tu objeseni... trebaju teci rijeci, ziva rijec je nuzna, obrazlaganje, ples... tako ja to vidim. i to nije ovisno o vremenu ni o trenutku. i znas i sama da cu se uvijek rascvast kad budem prepoznao tvoju rijec, mada i govorila ono sto mi nije drago za cuti. eto, tako ja to vidim....
pa mi nije jasan taj poriv za daljinom i sutnjom. hm hm.
no, jasno da ovo nije bogomdana i jedina moguca nedvojbena i samorazumljiva istina, ovim se nadam da cu bar isprovocirat kakvu vrst tvojeg pogleda na stvari?
(eto, tako nekako sam razmisljao danas kopajuci na vrtu, dok su po meni onak lelujavo padale kao neki topli snijeg latice tresnjinog cvijeta. a mravi se gostili ostatkom mog malinovca...)
 

svaka prilika je prilika za odgovornost
... u danasnjem racunu T-Com veli meni, 38s... heh, pitoreskno. cak malo vise od pol minute... pa prije nastavka s ozbiljnijim temama, evo malo pp (prikladne patetike)
http://www.lyricallegend.co.uk/songs.php?artist=basia&title=half+a+minute ;))))
Ponavljanje, ja na njega malo drugacije gledam. Ponavljanje se ne zaboravlja. Ponavljanje uistinu jest ono sto smo mi, u njemu se je ispravno prepoznati. Zaborav pak proslog je lak, proslost je prosla i ne boli, ono sto je tesko je zaboraviti buducnost.

Lisce je prizemljeno na cesti kao bijeli oblaci preko kojih se gazi kotacima. Je li doslo vrijeme za pozeti nasu sudbinu, ili jos nije, ili smo to vec ucinili, ili mozda cinimo stalno, zanjemo sto sijemo, strah.
Na sahovskoj ploci bude se nove figure, na sasvim neobjasnjivim mjestima postavljaju se u nasem zivotu. Bespolna kraljica i dalje stoji u centru labirinta, ponesto sjetna, jos uvijek dovoljno snena da ne uocava tihi zvuk kojim su se negdje u daljini kockice domina krenule urusavati, zidovi. Bijeg od slobode ugnijezden kao crvotocina u drvetu od kojeg su figure, i ploca isto tako, nacinjene.
Izbor je izbor jednog, iz sveznja stapica. On, taj izbor, stoji sa strane kao stvarnost, kao ono cime smo sve ostale mogucnosti iz sveznja sveli samo na igru, kojom ce nas obavijestiti o znacenju naseg izbora. Prilike se pojavljuju u raznim trenucima, i nikad necemo moci samopouzdano tvrditi, iako cemo se time tjesiti, da su one koje smo mogli ostvariti bas one najbolje, one zapisane za nas. Sudbinu je dobro prepoznavati u proslosti, buducnost treba biti otvorena za igru. Da, razina hrabrosti je tu na mjestu, jer time ostajemo lagodno nezasticeni, cime uistinu pustamo sudbini, stogod ona bila, mogli bismo ju zvati i povijescu, da odigra neki od nama nepoznatih poteza. Da, razina djetinjeg je nuzna kako bi se otvorilo zatvoren svijet, svijet zatvoren u ponavljanje koje smo mi sami.
Ne, prilike uistinu ne dolaze onda kada smo mi spremni za njih. One se pojavljuju uvijek, po nekom svom ritmu. Istina je pak da tek one koje se pojave onda kada smo spremni za prihvatiti ih, tek njih ostvarujemo. Zovemo to sudbinom, no to je bijeg od slobodnog leta, mi imamo svu slobodu sebe pripremiti za prilike. Slobodu i odgovornost. Od nje nema bijega. Misaoni tokovi nisu riznica slucaja, time nismo prepusteni u ruke nepoznatim silama bez mogucnosti za nosenje s njima...

Sjeca me to situacije u kojoj sam jednoj azijatki koja se bojala kajakirati po mozda tristotinjak metara mora izmedju otoka objasnjavao kako ja gledam na strah, onda kad sam jak. Visiti na jedinom osloncu, zardjalom klinu, debelom kao prst s obje ruke  navede da se zapitam. A onda rezoniranje ide do kraja, pa kazem: okej, trebam gledati sto ja biram i sto ja radim. Sudbina ce uciniti ono sto mora. Ako padnem, necu se dobro provesti, no, ono sto jest moj izbor je odgovoriti samom sebi na pitanje: ' Zelim li uopce zivjeti u tom svijetu (kojeg sam uistinu stvorio sam, svojim ponasanjem i svojim mislima) u kojem ja nisam kadar preuzeti taj rizik?!! '
Pomalo radikalno, ali krila ne mozes uvijek isprobati, katkad smo u tragicnoj situaciji kao oni Creski supovi u kojoj polijeces isprobavajuci krila. Pokusaj je samo jedan. Pad zavrsava u moru, a oni ne znaju plivati.
Da, ovo sve mozda zvuci kao poziv na herojski pad, ali potaknut je promisljanjem o zagusenosti strukturama u vlastitoj misli. Ja uistinu ne zelim zivjeti u svijetu kojem znam kraj. Premda se i sam gotovo redovito nadjem ponavljajuci isprobane obrasce takozvane sigurnosti, a zapravo bijega od slobode. Da, ovo mozda zvuci kao poziv na herojski pad, ali uistinu to nije. Ne izazivam sudbinu. To ne. Samo ucim kako ju ne oblikovati kao usku mracnu ulicu, vec kao onu livadu iz Jalte-jalte, pa i onda kada nije rijec o mojoj domovini.
Put? Ja sam uvijek vise volio setati ondje gdje su staze neutabane. Ne izazivam sudbinu, vec upravo suprotno, pustam joj da bude. Samo ju biram. Da, imam puno za raditi. Crvotocina ne prestaje sama, korov uvijek nanovo izrasta, i stalan je obzir nuzan za uocavanje struktura ukopavanja, bijega, kao konji sto su uzaludno upregnuti u krug drobljenja maslina, put im nema dvojbi. Naklonost sigurnosti nije zatvorenost u predvidjenost. Sigurnost je u prepoznavanju i prihvacanju mogucnosti, riziku prihvacanja mogucnosti. Da, imam puno za uciniti za prekidati obrasce ponavljanja slabosti. Biti jak i cvrst se ne pokazuje uvijek kao prednost. Znaci to da mi je puno neugode potrebno kako bih prepoznao da zelim bolje. Drugaciji svijet jest moguc, kako tvrde entuzijasticni mladi i manje mladi iz istoimene nevladine udruge. A njegovo obecanje stoji ograniceno vlastitom ukalupljenoscu u naviknute obrasce straha, koje zovemo sigurnoscu.
Dobro je razluciti gdje su moguce granice predvidjanja, a sto treba sudbini pustiti da odradi. Ako mi ucinimo svoj dio svjesni zasto i svjesni rizika koji preuzimamo, time joj dajemo da nas nauci koliko smo zapravo slobodni. Mi samo moramo napraviti ono sto je u nasoj moci. Prije nego li se zapitam zelim li odustati, moram imati na umu da je odustajanje ne pitanje prilike, vec pitanje vlastite nespremnosti da ju se ostvari. No, nespremnost je zapravo samo cinjenica da se nisam pomirio s istinom da se prilike uistinu ne ponavljaju. Svijet je posve otvoren, ponavljanja i privlacenja koja traju takodjer postoje, no odustajanje je samo i uvijek pomirenje sa zivotom u svijetu (i svijesti) u kojem ja nisam kadar ostvariti taj drugi svijet koji me privlaci svojom neostvarenom ljepotom! Ljepota sna izlika je za strah.
I biram, premda se to tek moze ujezgriti u misli nakon sto se pomak i ucini, biram da ne zelim zivjeti u svijetu u kojem nisam sposoban zivjeti uz preuzimanje rizika ostvarenja snova. Pa dovelo me kamo god. Biram dakle, da ne zelim zivjeti u svijetu u kojem sudbina izgleda kao ogranicenje i strah. Vec stoji kao obecanje leta. Koliko god da ce buduci snovi biti oznaceni iskustvima padova.
Sudbina ima svoj posao, ja imam svoj. Ako ja odradim svoje, ona ce svoje. Ne postoji sudbina koja je neovisna o tome sto radim (Heisenberg, izmjereno nije neovisno o samom ucinku eksperimentiranja.) Sudbinski odredjene prilike one su, dakle, koje se pojave onda kada smo za njih spremni. Ipak, nije moguce, a niti ispravno, negirati kajanje zbog svih onih koje smo zbog vlastite nespremnosti propustili. Tek pripremljenost na zivot sna daje snu da zivi.
I, prije odustajanja od zelje, valja se zapitati: zelim li ja uopce zivjeti u takvom svijetu u kojem ja sam ne mogu preuzeti rizik da tu zelju i ostvarim?! (A zapravo, je li rizik gubitka zivota najteza kazna, ili je jos i teza osudjenost na zivot, uz kajanje zbog pada? Dakle, valja se zapitati, zelim li zivjeti u svijetu u kojem ja ne mogu preuzeti rizik zbog pada?)
Jer, to je nas dio posla. Ostalo je na sudbini da odluci.
Da li je pravi trenutak za nesto? Ako nismo ucinili, nije bio? No, oslanjanje na druge prilike je uvijek zapravo bijeg. To samo znaci da jos uvijek zelim i mogu zivjeti u svijetu u kojem ne mogu preuzeti rizik da neku zelju i ostvarim.

Ipak, prosvjetljenje dolazi u trenutku kad shvatimo da je takav zivot uistinu zapravo jos veci rizik, rizik od gubitka smisla, utapanje u moru apsurda ponavljanja straha. Zivot bez rizika je rizican vise od onog u kojem smo voljni preuzimati rizik.
Kruzna definicija. Sudbina i povijest jedno te isto su. Zmija koja sama sebe guta od repa.
 

o njima sam jucer htio pisati. ali nisam. mozda i bolje. da ni necu.
jucer sam gledao jedan lijep film. podsjetio me na nesto sto sam htio pisati. ali necu. mozda i bolje. ili jedino tako?
...
(http://www.filmski-programi.hr/program_detalj.php?id=942)
 
ipak,
obzirom na granicu covjekove slobode i slijedjenje nekog samo njemu danog puta, moja stara dvojba, 'koliko je vjetar jak, a koliko su jedra slaba?', ono sto tako ispunjava u svemu ovome, je to istrazivanje, no odabrala si jedan nacin, a ja drugi, stoga i jest istrazivanje granica. ili je pitanje zapravo nesto drugo, impozantno i dovoljno veliko, ili bismo zamijenili uloge ionako? premda je umorno, cekati nase slucajnosti na koje cemo se oslanjati, a ujedno s druge strane zeljeti biti Ikari, i Luciferi, u svesrdnom angazmanu da se izazove sudbinu. opet, ako se ne izazove, kako ce se znati, bi li uistinu nebo pozeljelo pasti, kad bismo se voljeli?
 

cuje se samo njihanje i kronometri. tamna smedja svjetlost, stari namjestaj.
iskrenost sa sobom i drugima je dobra. u toj iskrenosti je priznanje da ne vidimo sudbinu. u toj iskrenosti, kao i kad se zapitamo kad ce, i na koju stranu kuglica pasti, valja uzeti sve sto nas motivira zajedno. ne priklonit se pojedinoj strani. to je moj put, nacin i izbor. zelja vuce na jednu stranu, ali uzburkava nemir. zivot kao tiha rijeka vodi na drugu. kuglica je na stolu i kotrlja se cas na jednu, cas na drugu stranu. kuglica kao da je na stolu neke barke. a ravnoteza je upravo to, i tako ju ja vidim. ne mogu negirati zelju, ne mogu negirati strah. valja ih dovuci skupa da zive u tom mom zivotu, nekako. ono sto nisam isprobao zelim probati. probao sam mir, probao sam i pustio da me zagushi. nemir ionako nikad sam po sebi nije trajan, kao ni mir. trazim obecanje trajne zelje. osjecaj da moram raditi kako bih odrzao njeznu ravnotezu. ispunjenje trajnosti gledam kao ucjenu propadanjem. pomalo radikalno, no jedino tako mi se cini moguce. jer, moram uzeti u obzir sve sto zelim i sto osjecam. i uciniti ono sto zelim, i ponasati se kako se osjecam. ako osjecam strah, osjecati strah. sto me nece, bar mene, opravdati da ne ucinim ono sto bih zelio. zivot je uistinu igra. mir dobivam kao spoznaju da sam spreman riskirati. a povjerenje u intuiciju, zar nekad promashi? ne znam. ili je ona zapravo nasa priroda koju trebamo ostvariti, a sve ostalo je skretanje s puta? ali, onda je to isto tako i ova zelja koju imam? no, radish kako mozes. i ja isto.
pokusavam uskladiti strepnju i zelju. nazivajuci strepnju poticajem za trud i ulaganje ... mogucnoscu one potrebne ranjivosti kojom bi odrzavali cjelinu. shvacajuci sumnju kao dijalekticku antitezu onog trajnog odnosa kojeg bih zelio. kao onu koja bi omogucila da isti uopce moze trajati.
mozda sam ostao sam u tome. a mozda sam i bio.?
 

mislim, mogu ja sad tu pametovat i dalje. i mislit o tome kaj si mislite o tome kaj ja mislim. (btw, mislim, kao da je _to_ bitno?!)
a dosadno je  :((
a mozda bum malo poslje.
hm.
 

(O nauci i umjetnosti u nasem vremenu)
    Novo pokoljenje srknulo je zivot iz zatrovanog vrca. Gorki okus natapa njihove pjesme, price i drame. Nase se doba nasukalo u sumraku sviju vidika, razderanih jedara u urliku pakla. Vidjeli smo gorde zastave u blatu, nitkove i ludjake na politickom zenitu, izmrcvarenu istinu pred sudom. Navijek je tako bilo; historija nas ne uci mudrosti. No ovaj svijet, koji s jezom zovemo nash, a ne znamo vise kome pripada, dise otrovni zrak, ukrucen u svojim suprotnostima, pred uzasnom vizijom konacnog smaka. Vise od hulja i fanatika na polju slave stravi nas golemi bescutni stroj, koji  ustrajno guta sve ljudsko. Covjek na Broadwayu jednako je tako bespomocan kao i u sjeni pagoda. Da prezivi, preobrazava se u kotacice, sarafe, svrdla u toj dinamici, kojoj su smjerovi izgubljeni negdje u davnini; ali da to sigurno vodi u katastrofu nitko vise ne porice.
Taj apokalipticki panoptikum moze biti promatran kroz kavanski dim, s kreveta ljubavnice, ispod rascvjetane tresnje. S tom kobnom sjenom hoda usamljenik i dalje, u lovu za uzicima zaborava. Sto god dotakao, okus smrti je na njegovim ustima - to je saznanje uzaludnosti, apsurd modernog vremena.
Camus je u svom Sizifu izgubio puno shvacanje suvremenog gradjanina. Njegova tragika nije u tome da mu se kamen otkotrlja, nakon sto ga je odgurao do vrha. On je paraliziran u pocetku saznanjem svoje nemoci u uzasnoj tudjini. Svijet mu se izmakao iz ruku a da ga uopce nije pomaknuo, dok pakleni stroj pod njegovim samostanom odbrojava svoje vrijeme. Camusov nam Sizif otkriva cudnu srecu: da guramo kamen, zaboravivsi sto nas na vrhu ceka. No, i ta varava naslada nam nije priustena.
Jesmo li vrc apsurda nagnuli do kraja? Preostala je sumorna pustos, s koje se dize svjezi lahor. U agoniji jednog vremena bude se slutnje o drugim svjetovima. Smrtno bolesni, pocinjemo iznova da zudimo za zdravljem. Gdje su novi sokovi, skriveni pupovi koji ce donijeti blazena proljeca?
Ne trazimo odmah suvise! U slomu zeljeznih traverza bio bi Sizifov posao dizati skele jedne druge palace. Bogovi su mrtvi, a s njima i cudesna prorostva. U njihovu sutonu nije nam ostalo nista drugo do ovaj ugrozeni zivot. No to nije samo kup zivaca koji drsce; to su ljepote i spoznaje koje s nama zive i umiru. Nema nista sto bi nasu smrt nadzivjelo. Nema ideje radi koje bi se vrijedilo zatrti. No svakako nema ni zivota bez ideja. Naturalizam je izrastao na zooloskom vrtu u pomrcini Zapada. Ako se i literarna dzungla prosirila preko metropolskih bulevara, nije nas mogla uvjeriti da bi bezazlena zvijer bila kriva ljudskom mahnitanju. Doduse, macka se poigra s misem prije nego ga proguta, ali tko se tu od ljudi danas jos igra?
Zivot i samo zivot! To ne znaci silazak u zivotinjski krug. U nasoj sadasnjici njedra su beskrajnih mogucnosti. Treba da ih jednu po jednu opipamo, izvucemo i projiciramo kao signale buducnosti. Zbilja se rasklapa u sijaset fantasticnih drama, svaka za sebe jedan mikrokozmos, koji trne osnatren do kraja. Nakon sto su nas bogovi napustili, ne mozemo svetinje isturiti protiv jurisa besmisli. Lukavstina je tu na mjestu. Strelicama apsurda treba oduzeti cilj. Ne penjemo se na praznu propovjedaonicu, nego se vracamo djecjoj igri, kad smo najsretnije zivjeli; vracamo se sa znanjem koje povratak pretvara u progres.
Dugo je ljudska misao robovala fatumu da je hod svijeta zapisan u zvijezdama. Historija se kotrljala po zeljeznim tracnicama, koje je apstraktni um nastojao sagledati. Zakoni prirode i drustva izbacili su savrsenog automata koji je umio potezati poluge napretka. A onda su se u toj slici pojavile pukotine. Udubivsi se do krajnjih cestica materije, istrazivac je zapao u neotklonivu neodredjenost. Eliminacija subjekta pokazala se neprovedivom ondje gdje se to najmanje ocekivalo. Ispod newtonovski determinirane stvarnosti izronila je cudnovata dijalektika eksperimentatora i prirode, zavijena u apstraktno matematicko ruho. Svijet bez covjekova ucesca pao je na kosmicke asimptote, a buducnost biva usadjena u ljudski cin.
To novo saznanje slobode nije steceno u egzistencijalistickom nistavilu, nego u svijetu vrlo slozenih struktura. Iz nize forme ne izlazi determinirano visa. Sve sto je novo po sebi je novo - iako uvjetovano i suodredjeno starim. Struktura novoga "djeluje" pri stvaranju kao i bivsha podloga. Zakon uzroka i posljedice presao je u stvaralacku evoluciju. Mjesto prorostva podvig!
Beskraj mogucnosti usidreno je u nasoj sadasnjici. Jednom linijom mora ladja otploviti. Sto se ostvaruje, ukida drugo moguce. Zbilja je noz. Sve posjeceno skuplja se u sferi zelja i snova. To je riznica umjetnickog djela. Oplemenjena igra vraca nam u fantasticnim kreacijama sto gubimo u stvarnosti. Umjetnost beskrajno upotpunjuje zivot. No to nisu samo njegovi suplementi nego bljeskovi naprijed. Svaka drama je jedan eksperiment mogucega, do krajnjeg raspona; pa ako se i tragicno slama, jaca u nama moralni apel, angaziranost za buducnost.
[...] 
Ivan Supek, isjecak iz djela "Nauka i mir, predavanja odrzana u Jugoslavenskoj akademiji"
 

Ziveci sam covjek se navikne na slobodu da zivi sam. S godinama biva teze mijenjati navike, a napor uskladjivanja zivota udvoje biva znatno veci nego sto to mogu opravdati pozitivne stvari, poput stvarne dubine bliskosti.
Povjerenje u odnosu s nekim trebalo bi biti moguce ako sasvim jasno sami za sebe vidimo sto iz jednog takvog odnosa zelimo.
Ja sam mislio da sam jasno izrekao sto zelim. Nadao sam se da si i ti. No, cinjenica da sam na cekanju, a ti i dalje dvojish znaci da smo se prevarili? I, kako ja da vjerujem u tebe, ako ti sama dvojish? Bah. Glup sam.
No, da, kad tvrdish da nesto zelish, a onda se ne ponasas tako, to stvara sumnju i tvoju u sebe i drugih u tebe. Ali, zapravo ovdje je nesigurnost razumljiva, i moze lako doci od osjecaja da nemamo kontrolu nad stvarima, nad situacijom. A odredjeni osjecaj kontroliranih uvjeta je vazan, i u suprotnom je strah opravdan, ako ti ishod nekog djelovanja ista znaci.
Dobar bi se dio te nesigurnosti i nekontroliranih uvjeta mogao rijesiti kada se ne bi vise morala brinuti sto mislim o tebi... Kako te vidim? No, ovako, kad si vec neidentificirano letece osjetljivo bice koje postoji samo u pricama drugih, jasno da je to prevelik korak... I jasno da ne mozes znati koliko te poznam i na temelju kojih prica.
Ne znam na koji nacin da se pokazes, a da ostanes nepoznata. Ako imas kakvu ideju, lijepo... Jer mislim kako bi pomoglokad bi mogla znati kako te vidim. To bi trebao biti neki blag a nedvojben nacin. Jedini pomak bih ja vidio kroz razgovor. Prvo tu, kako bi mogla ostati zasticena anonimnoscu, a da to i prestanes biti, anonimna. Onda, kad imas osjecaj da te vidim, onda mozes dobiti i mir i povjerenje. Sigurnost u osjecaju da imas uvid u to kakvu te vidim.
No, to bi valjda vec i tebi palo na um, da nemas neke razloge da tako ne cinis?
eh.
 
.... pa sam i napisao, no rekoh, nek' stoji ovako bijelo, kao nevinost, kao tisina, kao da se ne pokazujem, kao da se skrijem. od sebe. svoje zelje. tebe.
 

cinizam preuzima maha.... a rijeci se ispraznjavaju od znacenja...
kako uostalom ikako imat povjerenja u koga?
 

    Bilo jednom jedno Vrijeme. I ono je bilo cudno, cudilo se samo sebi, no i drugi su mu se cudili. To bi, prema nekim definicijama znacilo da su svi oni bili pjesnici. Bilo je to, dakle, vrijeme pjesnika. Vrijeme je voljelo trajati, kako mu je i u prirodi, no katkad je bilo i promjenjivo to vrijeme, svasta mu se znalo zbivati. Katkad je postilo, katkad bi se obilnije gostilo, katkad umiralo, katkad radjalo, katkad je bilo njezno, a katkad se svadjalo. Vrijeme je tesko nalazilo svoje mjesto u svijetu, mozda i stoga jer je stalno teklo nekamo, prolazilo, bilo je dakle znalo da je samo prolaznik i pjesnik. Katkad bi se promatralo u tom tijeku, a katkad se ne bi prepoznalo u zrcalu. I, kako vec rekosmo, cesto bi se voljelo cuditi sebi, ali nije ono bilo sebicno, teklo je ono kako za sebe, tako i za druge.
    U Vremenu su se zbivale razne stvari, vrijeme je voljelo probavljati ono sto je nagrizalo te bi od pocetnih snova oglodalo meso, a kosti bi ostale kao hrana troglavom Kerberu kao cuvaru ulaska u svijet pocinulih. Leta je tekla obicno samo u jednom smjeru, no ipak, kako rekosmo negdje s pocetka, Orfej je bio pravi pjesnik, i to je bilo vrijeme pjesnika, a sve bi bilo u redu da je, kad bi mu se pruzila jos poneka prilika Orfej znao biti i malo manje pjesnik, pa se ne okrenut onda kad se nije trebao... Eh, da, ali nisam to htio pricati, htio sam nesto drugo reci, ono o tome kako je Vrijeme, premda oiviceno prekrasnim prstenovima ovisnosti, spektakularno u svojoj pojavnosti, ono je ipak samo jedno tijelo, sjajno, ali uvijek prozdrljivo i pomalo perverzno-kanibalisticko. Druga tijela su igrala igru takodjer, odigravala svoje uloge kako su im vec bile dane, i uskracene. Venera je voljela sanjati onako, podatno zenski, a Mars bi stremio, prekoracivao svoj cilj svojom silovitom brzinom i snagom. I svi su oni ostavljali tragove medju ocima sviju tih drugih, koji smo bili mi. Pa smo najprije sanjali probudjeni Danicom, tik prije Sunca, sto je zasjenilo njen snoviti sjaj, onaj koji se druzio s mjesecevim. I okolis, oko nas zabljesnuvsi, spalio nam pogled. U vodi je nestalo otisaka ociju, trepavica i lica. Noci su opet bile mracne i kroz prozracne bi zavjese katkad provirila tek svjetlost kakve repatice, trajna toliko da se niti zelja ne stigne zazeljeti.
    Vrijeme se udobno smjestilo ondje gdje je moralo biti i grizlo svoje zalogaje. U nasim su se dusama talozile kosti, otpaci svih pokusaja, umori stremljenja, umori nadanja, slomljene ruke, odsjecene noge, lesevi bez reda porazbacani, i gledao sam Ljubav u Hamletovskom obliku kako ondje stoji, nad svim tim morima lubanja, nad mrtvima i zgazenima s njenom glavom, s mojom glavom, u ruci, pitajuci se 'Biti il' ne biti?!', vrlo pateticno i pozelio bih vam ovo sarkasticno iznijeti, srecom pa ne mogu jer da bi se razgovaralo, valjalo bi da imam grlo kojeg me vrijeme osakatilo ostavivsi komunikaciju, Herma i Merkura da se putem drugih krilatih bica sporazumijevamo, bile to ptice ili andjeli, sto nakraju cesto i jest isto, recimo ujutro.
***
    Stajase, dakle tako, Vrijeme i promatrase kako se stvari polako rastvaraju vodeci jedinom mogucem kraju, situaciji maksimalnog nereda, onoj ravnoj strahu pred jahacima cetiriju godisnjih doba... Luna je slatka, ali dvolicna, obidje cijeli ciklus prebrzo, ovdje su igrali veci igraci. San je umirao i radjao se, ali cak je i to radjanje samom snu, a kako ne bi i ljudima, postalo umorno. Kao kad znas da ces nocu opet usnuti isti san, onda te ne dodiruje vise kao prije, jer znas da ces se istom kad u njega povjerujesh nanovo probuditi. I tako neprestano. Grcevito zeljeti i ne zeljeti. Bojati se i nadati. I svi ti cavli sto smo si ih posuli jedno drugom pod noge, sav osjecaj straha od budjenja, od nepredvidivih situacija, obrata, Vrijeme se stalno smjeskalo, more se mreskalo, oluje harale dugo, a poslije njih samo su krhotine ladja plutale, Vrijeme kao veliki pobjednik jedva se pomicalo, nadgledalo svoje sareno prstenje i dalje biralo djecu, nasu djecu i svoju koju ce sljedecu prozdrijeti...
    Nismo imali druge, poklonili smo mu se, i dali da samo bira odakle ce nas naceti. Ipak je to bilo malo bezobrazno od nas, gospodine Kronosu, boze, jer kad vam poklonimo sve nase strahove, svu krivnju, sve izgorjele snove i sve propustene nade, bit cete tako siti da cete nam nakraju morati nasu ljubav ostaviti. Jer, ta znate i sami, o mocni gladni Saturnu, ta i vi ste u svom postojanju podlozni toj vjecnoj sili privlacenja. Sto ljubav ju zovem.
Kad zaboravimo na krivnju, kad kajanje sakrijemo u prepustanje sudbini, kad strah izgubimo, jer izgubili smo ionako vec sve, sto nam tada ostaje? Ono, odakle sve to i sve drugo medju nama uvijek i pocinje. Ljubav. Da, Vrijeme jede svoju djecu, no Ljubav nismo stvorili ni mi, ni Vrijeme. Ona nije stvar sto nastaje, pa time ne moze ni nestati. Ljubav nije stvar koja traje u Vremenu, ona je bezvremeni princip po kojem se stvari odvijaju.
Da, imamo svu slobodu iznevjeriti nasu ljubav. No, ona nece nikad iznevjeriti nas.
 

tako vracam se ja jutros jutros gali is svoje privatne i ne tako privatne mocvare, kao neka frendica imala nesto, imam ja i dokaz neki Ch na ruci (kao cetvrtAK), i vucem u vrecici pflantze loze za sadit sutra na vrtu i bas mi je tuzno, zobg svih tih glupih dvojbi i sve mi je bezveze bas jako i tuzno tuzno... i njusim behare (to vam je ono kad procvjetaju vocke, pa pukne proljece pa ste tuzni, kao ja, recimo) i onda mislim kako ce skoro mjesec maj ilivam., po kroacki, cvibanj, i ruze su procvjetale,a ljubav kao bjese ili tocnije i istinitije ne bjese al je u past tense svejednako... tuzno bash za sevdah.
i tako samo to da velim, da netko ne dvoji nedobog, da mi je lako, nedobog. nda.
bla. smrtz. zakuracbash. (al ' dobro, bar imamo sutra slobodan dan, zbogradi papinog nestanka... dok jednom ne smrkne.... shit, sjeca me to wuwang 3ce crte.. mislim, nisu mi jos prorekli, evo ja to ovako iz glave me sjeca...nektijesa sasrecom. pih+pljuc)
 

bas onu koja bi me uvijek znala drzati zaljubljenog ...?

kupio ja bicikl. danas fini, za 300 kunica na jakusevcu. hm, hm. reklibixmo slucajno. jer, ipak je srijeda i ponuda je slabashna. a opet... posljedica je to bila tog da ga nisam kupio u nedjelju kao i tog da sam si to trebao. kao i tog da sam znao kolko para kostaju i kolko hocu dat. i tako jos svastanesto.
odlucnost: mogucnost da se prihvati odgovornost za posljedice svojih odluka. pomaze manjak predrasuda. pomaze i spoznaja da nitko drugi i nista drugo nece napravit nesto umjesto nas. odluka o cekanju ili djelovanju samo je nasa...
drugi primjer, al posve obrnut prethodnom: gledam ja tako tih dvoje sto se gube i traze. pa si mislim, boze moj, tuzno je to doshlo, jer, ocito ne mogu drugo negoli s entuzijazmom i nadom se srest. inace je besmisleno? ali kako ce sad stvorit spontanost nakon takvog tereta ... povijesti? pa reko, da vidim, sto veli, mudrijash, pa vrtim sibice, stapice od stolisnika (Achillea millefolium), i veli on meni hladnokrvno, mrtav-ladan: 63. Pa kud ces jadan, reko s tim 63?! pa ne ide to samo tako... ?! I tako zbunjen i utucen, ali kako sam i ocekivao, ionako ti ne moze rec nista sto vec ne znas, pa onda mislim: pa da, kak sad, nakon sto smo vidjeli koliko i kakvog (ne)povjerenja si mozemo dati, nije bas puno bolje ni bilo za ocekivat... I tako ja idem prckat po stvarima doma i neki ostatak pince u nekoj vrecici s maminim uskrsnim poklonom, djecja knjizica: 'Skrovishte za mishicu', dobro, ok, nego onda i neki ono religiozni listic... pa prelistam cisto da ne metnem u recycle bin za papir odmah, i ocekivane pateticne religiozne tricarije, al onda gledam i slucajno nesto negdje prica o nekoj ono ljubavi, u bogu. Mislim, da se razumijemo, bitce da sam uistinu ocajan, jer bih svakom tko mi trkelja takve stvari inace pljunuo u oko, al fakat, fakat me taklo... pa da. Naime, kad iscrpemo ljudske razloge i motive, oni se iscrpe i ugase. Pa pomislim, jes, tako je to nekako, kad nije ostalo nista da te motivira, a i dalje znas da nisi ispunjen, kao sto izgleda ona depresija orazumljivanja nakon sto svrshish, kad stvarnost zasjeni san, onda je produbljivanje, znanje da je ispunjenje dublje i drugdje, jedino sto daje neki oslonac...

[ Jer, ja ju nisam birao. Privlacnost je uvijek tu, neovisno o stvarnosti i snu... ]
No, ne vjerujem ja samo tako svojim spoznajama.. pa reko da ja to malo profiltriram kroz praznovjerje, pa veli ono meni: 7-19... eh, da, slatki slatki 19... :) 
(btw, Army, i 19, hehe, pa podsjeca me to na onu smijeshnu pjesmu iz davnine, zacetaka rappa, tako nesto doxmo se kao klinci ucili headspinove na kartonima... rece: 'In World War II the average age of the combat soldier was 26... In Vietnam he was 19.' ... )
sta rec dakle o svem tome?, ... o tempora, o mores.
naklonost je, dakle, kameleon. hm, sto me pak sjeca BoyGeorgea, njegovog/njezinog CultureCluba i one, Karma Chameleon ... hmmm, a mozda da stanem sad?...
?


$
Kroz ove noci
vodi me samo jedno:
jedno, u nama.
$
 

ilivam:
'Iskreno, najiskrenije' ,
'Pripremljenost je sve' ,
'Einstuerzende Neubauten Strikes back' ,
'Violently Unhappy, i EndOfTheViolence2-Wannabe' ...
(i jos neke mogucnosti)
 
Kao prvo da razjasnim, pisem jasno zato jer mi je vazno... to kako mislish i kako se osjecas. I to manje zbog tebe, manje zbog neke empatije. Puno vise zato jer je to meni vazno. Tocnije, mozes ispravno u tome procitati zelju za kontrolom. Da, mir mi daje cekati uz ideju da smo bliski puno vise nego da nismo. A uzevsi u obzir moj sadasnji bijes i bas onako tjelesno-jaku potrebu, grch pace, za nekim pomakom, za nekim djelovanjem, krajnje mi je nevjerojatna ideja da cu moci sutiti u tisini... pa onda bolje i ne pokusavati, ako znam da ne mogu, je li...?! Premda bi u sadasnje nasilno jakoj zelji to mozda bilo ispravnije. Jer cini mi se da ne znam bas sada biti blag, a kao izgovor nalazim da me ljutito puca hladni mars iz vodenjaka.
Uglavnom recimo to ovako: bio sam u nedjelju na Jakusevcu. I trazio sam si gradski bicikl. I sestricni. I kad bismo dosli do nekog zanimljivog, premisljali se oko cijene, dosao bi covjek koji bi izvadio novce i kupio ga. I tako dva puta. Tri. Kriva procjena. O cijeni. Tocije, predrasuda. Ali to je bio samo dio, drugo je cinjenica da nisam bio spreman. Primiti. Jednostavno nisam bio odlucio da cu ga uzet, tada.... Mislim znam da cu si kupit gradski bicikl, vjerojatno rado bas takav. I znam da mi treba, i sto mi treba. Ali jednostavno ... nisam. Isto tako i jucer u TurboSportu... ma, imaju neke jaknice na popustu. Pa mi je izgledalo kao bas povoljno, i probao i sve. I mislio mislio duuuugo. I opet nista. Izasao bez ista. ?! Hmmmmm..... I bijes je posljedica zelje, silne zelje za necim, za sto u biti nisam spreman. Sam ja, sa sobom nisam spreman. Ni za tako jednostavne stvari, a gdje ces neke druge... mada je sve to isto. Vjerujmo u skladnost i sinkronizaciju. Jer stvar radi.
Imali su pravo. Dvojba je dakle uslijed nepripremljenosti.
Divna je to bila prica o maloj jogunastoj razmazenoj princezici tako romanticno njeznoj, i o toj vrucoj i hladnoj zeni koja jasno zna sto hoce, a obje koje hoce nesto od mene... da bila je to lijepa prica. Ali uvijek bih ju ostavio da postoji samo kao prica. Nikad joj nisam pustio blizu. No, to ne bih mogao vidjeti toliko dugo dok je ona sumnjala u sebe. Zaista, nikad nisam zbilja poceo vjerovati u taj nas ladanjski zivot, nikad joj nisam zaista dao mogucnost... Uvijek je tu bio taj stari, stari san koji je popunjavao to mjesto mog sna o buducnosti. Taj san koji je bivshi. Onaj s bivshom. Da, nedavno sam u novinama procitao kako je 'sveta stolica upraznjena'. (BTW, zar ne zvuci to glupo do bola?) Da, treba ispraznit stare misli, kako bi nove rasle. Einstuerzende Neubauten. Dati prostora da novo raste. Stare zgrade su neprikladne, rusenje kuce na Zumberku. Pa i to proljece, jer treba dati da pupaju, treba dati da iznikne...
Da, tako nekako... Uglavnom, dobro je biti spreman na ostvarenje zelja. Jer nismo bili spremni. Zelje su bile jako lijepe i sjajne. A opet, vidish li se, vidish li nas kako zivimo to sto smo prepoznali da zelimo? Priznajem. Da, priznajem, cesto nisam vidio. Bilo je trenutaka kad bi mi bilo gotovo posve jasno i zbilja skoro stvarno. A bilo je i tih drugih, u kojima sam se gubio. Pa mi je drago da mi je jasna sutnja. Hm, a mozda mi i nije posve drago, jer znam da znaci ni ti sebe ne vidish kako zivish to sto zelish. Puno je stvari koje ce ostati kao izvori nesigurnosti, cak i onda kad si priznamo da je tren da se i ostvaruje zeljeno... Lako je nabrajati, i vec ih gledam: kako naci zajednicki sklad poslova, mjesta, prioriteta onog u cemu i s cim zelimo zivjeti.... Mojih potreba za naobicnim i tvojih za lijepim. Mojih i tvojih potreba za lutanjima, koje se tako cesto mogu razilaziti. Kako naci sklad svega toga? Strah tu treba ostaviti za poslije. Vidjeti se skupa je ono sto moze rijesiti sve. Zbilja. Vidim li te, sada? Vjerujem da da. Sad te vidim. I vidim kako tom novom snu dajem da izraste. Pustam te, naposljetku, blizu, pustam te da postanesh stvarna. Pripremi se...
Grlim te dok cekamo. (Da, ta sumnja josh grize, hocemo li ikad uistinu biti spremni za ostvariti te nase zelje?!)
A svima drugima saljem osmijeh, velik kao dan.
 

mislim zbilja, grch i nerazumijevanje, opet stvori grch i nerazumijevanje... muchan neki dan u zelucu :(((
bah. nadam se da nije opcenita pojava.