put i povratak

...vaznost zajednice, i drustva u oblikovanju pojedinca. cudan osjecaj za jednog svojeglavog tipa poput mene.
 

 
(zgodno je uciti uceci druge.) e, tako sam ja danas bio zadovoljan sa svojim izlaganjem. a zadnje folije radio sam ono tipa dvadesetak minuta prije predavanja, u trenucima izmedju sjedenja na logu, i tipkanja kojeg drugog, da i ne spominjem misaone procese koji su bili cas tu, cas tamo... i ispalo je bas dobro. i kako ja to vidim, ispalo je dobro jer je neko kao vrijeme kad sam bio dovoljno samopouzdan i osjecao sam se da se ne trebam ne-znam-kako ludjacki spremit' kako bih bio siguran da ce bit okej, nekako sam imao neku dozu ravnodusnosti, kao kad osjecas da ces se snaci... to je dobar osjecaj, i mislim da ima veze s bas time sto sam rekao, imas neko samopouzdanje i time izgubish onaj grc straha od toga kako ce ispasti. to ljudi i osjete i ispadne okej, nakraju, jer im zaista pokusas prenijeti ono sto si mislio, a ne brines se time hoces li se svega sjetiti i tako dalje i tako dalje...
no, da. a sve nekako dolazi povezano s nacinom da se nekako suocis sa svojim strahovima i pocnes ih gledati kao da ces se nakraju moci nositi s posljedicama onog sto napravis, a ne da ces biti zarobljen u nekoj tjeskobi i nesigurnosti krivnje. da, tim neprihvacanjem pada, (ili bar uvijek novim uzdizanjem) davala mi je neki sasvim cudan, beskrajno drag oslonac. i isto toliko puno snage za trajanje.
 
no, a jos sam nesto htio reci... e, a jel' se vama ne cini da je krajnje bezobrazno od ovih foto-digitalnih proizvodjaca da ne daju da se fotke skidaju na USB-ove?! mislim, to je cisti mopol? mislim cemu glupe memorijske kartice ako USB-ovi imaju hrpu MB/GB?! ma... djubrad, kaj da velim!
 

Zna biti trajna. Lazan je mir suncanog jutra, i lazna lakoca kojom te pustam da slobodno biras. Gledam se sjajno okupiranog, i jos jednom smijesno samouvjerenog u zelji da te pokorim svojoj zelji koju zelim vidjeti u tebi, kao tvoju. Vidim, barem trostrukog neprijatelja kojeg smo vec upoznali: u sebi tu nasilnu zelju, ne da te imam, vec da padnes na koljena pred stvarnoscu vremena u kojem ostajemo odvojeni, ta kao da si ti to birala, u tebi taj oprez da te uistinu ne zelim bez zadrske, da te zelim samo da pogledas i padnes u ruke lazne 'pravde', i naposljetku, u oboje nas gledam, taj nepremostivi skok od zelja do stvarnosti, opet povezan sa sumnjom da je ona(j) drugi/a kadar shvatiti ove svoje zelje kao nesto stvarno, u svom stvarnom svijetu kojeg zivi. A osjecam ih stvarne.
Gledam lazni mir pustanja tebe, premda nista protiv njega ne cinim osim sto katkad mogu pisati. Riskirati jos jednom skok u srce straha, tvoju zastitu jos jednom pokusati raniti? Ili barem uciniti to govoreci ti, da kako ova zelja ne daje mogucnost kalkulacija i poklonit cu ti sve svoje grceve dok cu se sjecati i zeljeti osjecati pucketavu krhkost tvojih grudi kao cesto pod ugrizom svjezih jagoda.
Mijenjam svoj put i stojim ondje gdje trebam bas sada biti, otvoren za pad, dok uzlijecem bez straha, sasvim i bez zadrske oslobodjen brige o proslom, razmisljanja o buducem, radosno utopljen u zelji sada... Da je tvoja kosa blizu, naucila bi me da budem spontan u toj svojoj zelji, da te sasvim sam ucinim svojom. Ali, ti ne stojis bespomocno, dobro to vec znam. No, moje strelice vise ne gadjaju u srce, gadjaju u tijelo, ovaj put pokusavam raniti tvoje noge kojima bjezis, raniti tvoja krila kojima ces se opet uspeti nedostizno mastovito, ne zelim ti prostrijeliti srce, sve i kad bih mogao, zelio bih te uhvatiti ranjenu, a zivu, bespomocno predanu, kako sam i ja tu...
(San koji nije dosanjan; poziv, bezuvjetni pristanak bez potrebe za rijecima, s mnogo dodira, za kojima cutim potrebu. Izgleda nevjerojatno, no nemam nesto sto bih radije radio. Do li, pozelio ti reci, ne oslanjaj se na moje rijeci, i ne govori mi nepotrebno, jer govorimo, a ne razumijemo se, osloni se poput mene u svakom pomaku na svoju zhelju. Ja, evo, upravo cu.)
 

 
Bih skrio svoje prazne dzepove,
u tvoje oci, pa
ih nosi.
(da bar one
ne ostanu prazne,
kao sto ih



ne
vidim)
ali,
(uvijek taj ali)
ipak cu zaostati,



prije,
i
zanjihati se



kronometarski trajno 
u ritmu borova
i plime.
 

 
Gledam je kako sjedi na nekoj stolici, sasvim nekako prazne sobe, ali prilicno svijetle, kao dok je stan jos bio prazan i sasvim nepoznat. Kao neki sasvim drugi stan, sasvim miran. Sasvim miran uglavnom jer je ona tu i ja stojim i gledam ju sasvim svoju, kako sjedi na toj samoj stolici i tako nezainteresirano gleda u neko nedjeljno poslijepodne kad je uzurbanost vikenda prosla, a novi tjedan kao da ne podsjeca na stres. Mozda je neka kasna jesen. Ili kasno ljeto, mozda. Cini se da su oblaci navuceni preko sunca, ali ono vec pomalo na zalasku ipak ih jos blago osvjetljava, tamnosmedje i ljubicasto, kroz njih. Kljucna rijec je potpuno odsustvo zvuka. Zato mislim da je vikend, jer se onda auti slabo cuju. A i ljeto, jer je Zagreb tada pust. A mozda je i neko udaljeno mjesto. Ipak, kuca se doima starom.
Sjedi sasvim mirno u svojoj bijeloj kosulji, koznoj kosulji u kojoj su joj ruke zamotane oko struka i vezane na ledjima. Iz nekog razloga pozelim prekinuti tu tisinu u kojoj me ne vidi, nego samo gleda u dovratak prozora. U neki prazni kut parketa. Nije mi jasno, kako mi se to zbiva, kao da odjednom bivam grub, ljuto ju hvatam za kosu i okrecem joj glavu prema gore, tako da gleda u moje lice, nadvijen stojim nad njom, htjeduc joj nesto reci, da kao je dosta, da nek se trgne, da ovo i da ono.
A ona...
Smijesi mi se? Ajme, smijesi mi se?! Tako nadvijen nad njom, svojim usnama sasvim blizu njenim, koje se osmjehuju... i ne mogu vise izdrzati, i znam, da sam budan ne bih to bio ucinio, ipak, u tom sam trenutku previse blizu, lice licem, unatoc nasilju koje osjecam kao grijeh, unatoc perverznosti situacije, ona mi se smijesi i ja ne mogu odoljeti toj zelji da ju poljubim bas u tom trenutku...
 
(hm, hm, mashta je isto samo instrument koji moze biti uporabljen kako za dobro, tako i za lose... a sad, bilo bi dobro da imam muda pa da si na javi priznam to kaj bi onak podsvjesno i skrovito htio, al ne, ne nikako, to mi se mora kroz san razjasnjavat... eh, malenkosti moje, daleko je sunce... da lako je iz ovog iscitat sasvim prizemne mushke fantazije. mozda onakve kakve si ne bih pozelio svjesno priznati?)
 

 
Otusirao bih se. Nocni peraci bili su milosrdni, a ja dovoljno vjest izbjeci njihove cijevi da padnem.
Izlazim iz kluba. Bicikl je mokar, bit ce da je kisilo opet u medjuvremenu, no sad je sve u redu. Zadnji razgovor vodio sam s prijateljem kojeg je prije tri tjedna ostavila s drugim ona s kojom je bio trinaest godina. Hm, zbunjuje me to, uvijek sam mislio da postoji neki tren nakon kojeg se vise ne razilazite... Nakraju uglavnom, stvaramo kruzok. Zakljucak biva, da ne mozes biti s nekim tako dugo a da ne stvarate djecu, ili bar brak. Uvodim ga u tajne samotnistva, ipak imam koju godinu iskustva vise... Druga mladost u izlascima. Ocajnistvo, mozda. Treci poznanik koji je nakon kojih sedam godina prekinuo s nekom za koju sam mislio da nece nikad prekinuti izgleda da je poentirao ovaj put: 'uhvatiti' koju u razgovor 1-on-1 obicno je siguran dobitak, vele da je skroman, no usput je i gitarist u bendu koji je nocas svirao, znaci da mu je to bio dodatni plus, kao sansa... drzimo fige.
Koji sat prije, barokni koncert u MUO. Barokna violina i isto toliko mala zenica ju svira. I oslikani cembalo. I mladi profesor-muz.
Volio bih ju vidjeti kako svira. Zamisljam ju vidjeti kako svira. I kako bih bio ponosan kako ona, moja, svira.
No,
 

 
ma, pa kaj to nije jasno i jednostavno. jesno da je sve za ku*ac kad nemres nest napravit enebili si ucinijo zivot kakvim ti se cini da bi mogo lijepo izgledat... nda.
aha, a kaj onda tu ja jos radim i hocu? hm, pa valjda mi i u tom nepostojanju ista daje prekosilno puno ...necega, sto mi bas treba.
(a opet, nije mi zao da nisam zadovoljan, jer da jesam onda ne bi mislio da ima nest bolje sto nam moze bit. )
 

... i tako ja opet dodjoh u nemilost. otrovi frcaju, zelja za biti svoja kao da inace to nisi, kao da se moras protiv mene bunit'. eh, eh.
nda... :(
 

 
kao da ovise o mojim raspolozenjima.
?
 

The Neural Basis of Birdsong
Oscine songbirds (e.g., zebra finches, canaries, and white-crowned sparrows) learn their song by imitating those of older members of their own species [1,2]. This is done by modifying vocal output until the auditory feedback it generates matches a memorized model [3]. In some birds vocal learning gives rise to easily discernible song dialects, which then act as local cultural traditions [4]. In most songbirds mastery of a song model takes many weeks. Song learning starts with a stage that has been likened to human infant babbling called “subsong,” during which highly variable, low-amplitude sounds are produced in a non-communicatory context, often while the juvenile seems to doze. The sounds of subsong provide the raw material from which imitations emerge. As these imitations become recognizable, they are referred to as “plastic song.” As the imitations are perfected, song becomes less and less variable. The stable song typical of adults is in place by the time the sexually mature bird is ready to start to defend a territory and woo a mate. Intriguingly, in birds as in human infants, the path of vocal change that culminates with imitation of a model can be very idiosyncratic, as if this were an exercise in problem solving for which there is no single solution [5].
...

 
katkad bih se zacudio kad bih ju slucajem kojim ili kako vec okrznuo nemarno ramenom u uskoj ulicici... tek bih ju shvatio po kolicini ljutine koju bi tada izrazila mom neotesanom ponasanju... i sad, pomislim ja u cudu kako je to zapravo mi drago, kad ju slucajno isprovociram, pa izrece nesto, onako od srca, svoje, odmah je veselo oko mene,
samo za tren doduse, jer onda bih pomislio, pomalo osupnut upoznavanjem onih podrucja nje koje rjedje i manje rado ocito zelim vidjeti: 'Boze moj, kako li je samo uvredljivo to stvorenje. I koliko li je samo otrova u stanju prosuti zbog sasvim bezazlenog komentara....'
Hm.
Hm.
 

 
inace se posve lako sasim na nejasan nacin, izokrenuto shvate recenice, i misli istotako.
 

to se cita?
ah, blajmi ....;_(
 

 
Misli su slatke, o jesu. I zelja tijela lako se chita... uostalom tako je i nastala, ta zelja tijela, smisljeno. No, nekako stoje pred vratima ti izbacivaci, koji su strogi, i cuvaju. A ono sto ce nam dati sigurnost, dat ce nam i ogranicenja. Tako da nije slucajno, iako bi misao da letit moze, i tijelo bi se rado odvojilo od koze, slijepljeno s njenom, a mozda i mojom, ipak stoje tamo, pred vratima... I ne, nisam nikad imao puno razumijevanja za autoritete. No, to sam i osjetio na svojoj, toj, kozi, mislim.
Je, pa bi ja danas opet skakutao po nebeskim oblackima, a mozda se i smocio pod kakvim pljuskom, samo nekako, bez tvog suncobrana i moje ruke, nece to valjati, nikako. I gledam ja tako to hodanje po mekom, iz kojih cemo iscijedit kisu. Hm, hm, no....
Da, imas ti te stroge izbacivace pred vratima. I da nisam osjetio ne bi znao. Pa ce oblaci bit lijepi i mirni, a ja cu ipak pricekati da se ti dogovoris s njima, da me puste, i tek onda cu pozvoniti. Da ne bi bilo da se ljutis opet na njih, a znas da samo rade svoj posao, jel' da? Da, hm, a ono, da mi posaljes poruku na avionu od papira. Mislim, kad im najavis... ?
Vrijeme je hranjenja, i gladi. Postaje smijesno da ti nosim tu kosaricu, iz koje se oboje mozemo nahranit, ali prvi susret kreativnog i onog drugog, onog popustljivog, uvjerava me da ne trcim pored, prvi susret trazi upornost, stvaranje stvarnog, i silazak na zemlju onog sa svoda nasih misli, nije proces kojeg cu uciniti sam. Pomagace sam postavio, prehranu sam osvijestio... a tako smo gladni, ...ajde reci im da me puste?.
 

 
heh...