put i povratak

 
aMOZDAjeSUVISANtajSTRAH,
(mozdaSLUCAJNO)pogledaoSAMuNEBOveceras:
MJESECjeCUDNOlezao,
dovoljnoDAseNAJEZIM.
 

 
...e onda, i tek onda, kad umre nada, ili barem vjera u njegovo ostvarenje...
(a to sto vicem, to se ja uglavnom bojim. pa i tog da ces mi nestat iz mene. tako to treba citat. znam kako je s maltretiranjem i kajem se, o kako se samo kajem, sto takve tudje vapaje koje sam zvao maltretiranjem, ovisnoscu ili kako vec, nekad prije nisam shvacao ozbiljno. to sto veli TJ, to je paradigma bahatosti, 6-ta crta, 56. znam kako to boli. mislish, nije ti vazno, a boli i boli. dvostruko, jer znas i ne mozes promijeniti da si sam tome kriv. ne, ovo nije vise nagovaranje, opisujem situacije kojih se sjecam. opisujem, jer poznam i drugu stranu... a poznam i ovu tvoju sad. i ponasao sam se i ponasam se isto. i ne znam bih li se znao ponasati drugacije. jednostavno ima taj neki prkos, za slobodom za ne uciniti kad te traze. znam. a znam i kako to boli. sve. hm, da, ipak kao da mi je sad malo lakse biti njezan, mozda jer sam prepoznao rijec, misao barem. ali kako rekoh, kraj igre je obuzdati sebe, ne drugog. obuzdati taj poriv za dokazati drugom, nauci se to, mozda. biti u svojoj ulozi, a da se ne osjecas ukalupljeno, vec po izboru? mozda, i ja jednom naucim. kako volis slatko.)
 

 
cini mi se da je oslanjanje na zajednicu jedna stvar koja skida dio odgovornosti s nas samih. istovremeno, moguce se osjetiti zasticen u zajednici uz dojam kako ondje ljudi dijelom brinu i o nasoj dobrobiti. ? Isto tako, katkad se pitam do koje se razine moze unaprijed znati i procijeniti kako bi nesto moglo izgledati, u uvjetima koji su simulacija nekih odnosa. ?
evo sve neki upitnici. eh.?
:-*
 

 
ma, proci ce sve ovo, i kako god bilo nakraju, znam ipak da cemo opet moci pricati, i uzivat cu, kao sto sam uzivao u tome uvijek...
 

 


...
"moj bijes
kao ni tvoja


udaljena
tisina
tu nece pomoci"...
 
podsjecam se,
turobnost nije


slucaj
ona je
spoznaja straha


od
tvojeg straha:
 
od
 
 

(e to mi je sad bas doslo nekako.)

 



O umiranju (Nada.)
 
Osluskujem
tihe otkucaje srca:
Vrijeme za caj.
 
 
danas sam nekak osjetljiv... onako, da nemam volje se branit. ni tuc. ni nista... sutra cu mozda biti drugaciji.
 

...da samo nastavim ono sto sam negdje malo ispod zapoceo (hm, danas se igram malo sam sa sobom, al bozemoj, nije lose, dobro je, jelte, ono, kao, vele da kad sebe mijenjas, je jedini nacin da mijenjas svijet?)
lakoca je kreativna, ona iz teskih stvari pronalazi nacin za vjerovati, nadati se... lakoca daje novu vrijednost stvarima
olakost je inertna, ona je zla kao prezir, njoj je lakse reci da joj nesto nije vazno... olakost oduzima svaku vrijednost stvarima
lakoca gleda kako stvoriti lako, olakost ne gleda nego uzima stvari kao bezvrijedne
uh, ali, kad se vidi stvari, to jos ne znaci da ih se popravilo (57-18)
 

 
Nikako nije slucaj zasto neuskladjenost. Tocnije, nije uopce neuskladjenost, vec savrsena uskladjenost u onome sto nam je cilj. Ljubav bez ocekivanja? Nisam bas uvjeren da smo tome vicni, prije bih rekao da je ovo odnos utemeljen na strahu. I to vise na strahu od gubitka neceg dragocjenog, nego na zelji za necim velikim i lijepim. Bojim se da ces nestati bez da me pozelis sresti. Ti, hm, ne znam, mozda se bojish da cu nestati kad se sretnemo?
Podrzavati tudji strah kako bi se zadrzalo interes i zataskalo cinjenicu da se drugi drzi za snove o nama koji su ljepsi od nas samih? Strah od gubljenja slike u tudjoj glavi? (Da, uvijek te vidim lijepu, i to onako kako sam uvijek samo ja znao. Pitanje ce ostati visiti i danas, je li ce to uvijek biti, i ako da, hoce li biti jer ce ti ta tvoja slika koju nosim sobom biti draza od riskantnog pothvata, poput zivota?!)
Povjerenje? Nije li to samo drugo ime za kontrolu? No, ne samo drugog vec i sebe, svojih ocekivanja. Nije li vrijeme za znati, i dobiti malo tog mira, povjerenja, u cinjenici da ces me uvijek znati kontrolirati? A opet, povjerenje u nesto poput vremenskih promjena nije bas moguce, svejedno, subota je bila suncana sva, poklon kojem se ne gleda u zube, slucaj nije ono sto treba dati oslonac, no karakteri ljudi, one koje s kisobranom stanu ispod slapa, i kad se treba spasiti iz kisom potopljenog satora, i kad se ne gubi pritom duh, to daje vjeru...
Katkad je dobro uciniti, i unatoc sumnji, jer odluka je ono sto donosi mir i povjerenje, uzdati se ne u slucaj, vec u karakter, svoj i tudji. I onda pustiti da bude ...
Pa pomislim da, iako osjecam prazninu kad u sjeniku dijelimo caj od svjeze ubrane metvice, cemu strah, kad je odluka tu, sve sam ti rekao, i ispio svaku tvoju rijec vise puta, cemu strah ako te ima? (Dobio bih time kao mir.)
A onda, susret je jedino obostrana mogucnost, i ne pozelis li me sresti, nestat cmo i otici ces. I onda dugi ostatak hoda gledam svijet u pratnji svog vjernog pratioca, straha. Pa bih se zapitao, jesmo li stogod bolji, mozemo li stvoriti to nase u neki odnos bez straha? Zelimo li uopce?
Mozda mogu bar prihvatiti da je tako? Evo, prihvacam. I odluku kojom sam te razlio preko neba na horizontu, koju zapravo i nisam birao, i svoj strah, onaj da ces prostrujati pored, a ja cu ostati nepomican; onaj da cemo se mimoici.
(Da, htio bih sad da mi kazes... da budes.)
 

 
ispravnost uskracenosti je jasna vec dugo, ne moze se lagati:
nemresh trazit da ti ljubav ispuni prazninu. ljubav je punina koju mozes davat, onda kad si pun. inace je to uglavnom neka vrst bijega: tocnije, ne moze se traziti utjeha u tome da te netko 'voli' i pri tome to koristiti kao mogucnost da se izbjegava suociti sa stvarima koje tebe samog muche...
Tek kad imas mir, mozes davat mir. Mir dobijesh tako da se suocavas sa stvarima u svom zivotu i da znas da svoje probleme mozes, a bogme i moras rijesavati i sam. Lakse je kad imas osjecaj da je tu jos netko, no krivo je to postavljati kao uvjet, je li? Bitce, tako nekako...
hm, nekako napol?
:)
da, lakse je kad mislis da imas oslonac, ali mozda je uskracenost nuzna kako bi ikad smogao snage i odlucnosti rijesiti probleme (sjecam se, tek kad bih se osjetio dovoljno siguran sam u svojem okruzenju, na faksu, ili skoli, ili kako vec, tek tada sam imao dovoljno mira prepustiti se posve iskreno kakvom ljubavnistvu, da... a inace je valjda nuzno da ti se uskrati oslonac, da vidis da zapravo mozes puno toga i sam, je li? heh. no hauevr, grlim.)
 

 
danas ce opet neki drugi pricati s njom,
a ja cu jasno gledat film o tome...
(hm bas pocinje, predugo se zadrzah, morat cu ici...)
 
e a prije toga, malo gorkastog stripovlja, da ne bude sve bas tak deprimantno:
http://www.sexylosers.com/006.html
http://www.sexylosers.com/157.html
http://www.sexylosers.com/183.html
;)))
 
lakunoc, i nist, kisa nas ocekuje vec sutra navecer :((
 

 
' ... i sta cemo sad?'
(ah, no dobro svatko valda ima vec nest u planu... )
 

 
Crvene, zelene i plave
rijeci
vire iz tvoje glave
uzdizu me,
slave
na pod me mecu
stvaraju mi kao neku srecu
(a i neku tugu)
crtaju te
meni
jednu, i drugu
(i trecu)
 
Rijeci onda grade
zelje mozda neke
i snove
(pa plove)
tudje i vlastite moje
sarene boje kojima se
razmecu.
Za snazne te rijeci
slove
siroke misli
ostavljaju po strani
i drze u grudima,
i vani.
 
Rijeci kojima se nudi,
u kojima se brani,
rijeci susreta
i rijeci
ostale u zabludi
tihe, i u nadi
Rijeci koje nose
koje sijeku,
i one koje prose,
rijeci u igri,
promasuju mir
redovito rijeci
zavode, traze,
(ozljedjuju Svemir)
misli pokorimo
rijecima
i tako su one izraz
naseg tijela
rijeci nisu onda misli
(ako misli mogu birati oblik slobodno)
 
rijeci su, zapravo,
djela.
 
----------------------------------------
No nije to sasvim moja izmisljotina, zar ne:
(voliš me nježno
znam to si ti
tako mi trebaš
trebaš mi ti
u jednom trenu sve bih htjela
kroz igru riječi
a riječi su djela)
stijene, čovjek od soli
 
Iz nedavnog seminara na IRBu, kaze: kako doznati znacenje necije tvrdnje kojoj istinitost i pravo znacenje ne zna niti onaj koji izgovara. Objektivizirati subjektivno misljenje. Na primjer, pitati ga sto misli o tome sto drugi misle o tome i/li o tom njegovom stavu. Iz ta dva iskaza moguce je procjenjivati drugacije nego iz iskaza samog... No, ovdje mi se cini da to nudi i mogucnost da se i sami kad nesto iskazujemo, zapitamo sto drugi o tome misle i otkrijemo ponesto o skrivenom znacenju onog sto izricemo ? //To je dijelom i princip IChinga, projekcija naseg vidjenja koje ne vidimo, onog sto znamo, i sto nas rukovodi, jer nasa sudbina to su nase odluke koje su nama skrivene, ali ako to projiciram na van, kao da slucaj mi to govori, onda upravo citam ono sto je u meni zapisano, IChing (a valjda i drugi sujevjerni nacini) je zrcalo. Pokazuje nam nash lik koji nam je skriven... ?
 

 
(da te razalostit mogu samo oni koji ti nesto i znace.)
 
 

Stao sam ispred, nemir, tjeskoba, strah. Kao i tako cesto do sada. Bijele umjetne vitice suceve perike njihale bi se na vjetru. Zeleni listici proljeca jos mokri od kise, dobar dan za umiranje. Bili su tu i ljudi, ali ih nisam primjecivao. Kao uostalom niti onog koji je o svemu odlucivao. (Bez sesira, svilena marama, omca, a konj nestrpljiv.)
Pogledao bih u nebo, i promatrajuci oblake zapitao se, kisa ili sunce?