put i povratak

e sad mi ovdje upada u oci onaj nonsens: dok smo jos tu, zakljucismo da sad vise nist nema smisla radit, te razmisljamo o problemu odlaska.. vjerojatno i tek na dolasku bi isto tako to mogli razmisljat. hm, hm.
nego tako smo se opet eto smjestili pred male ekrane te da istipkamo pricu. pa i ovaj zivot tih prica je nesto, tjesimo se mi tako. i bojimo koraknut dalje. hm, pa da, sve je to valjda neka strahovlada.
no vrtim film cudnovato i prilicno nepovezano, otkako sam u pet do dvanajs' (i figurativno i ne) odlucio unatoc onoj briji krivnje i cinjenici da time odricem mogucnost da se nesto hm, predivno zbije bas u tom trenu dok me nema, poci na taj izlet... a nije da prije nisam probao, kao sto to obicno radim, jutrima, redovito. mislim, da bar glumim da pricamo, a tko zna, ono mozda sam malko stvarniji tako mislim si ja.
i o tome kako sam bio sretan u misljenju kako je romanticno zvat odnekud iz nepoznatih smjerova, i kako ce to biti na blef jer necu znat reakcije na knjigu koju sam joj poslao, i kako mozda uzmognem bar rec da hej ne trci tako brzo nego nek mi da minutu za cut me, eh.
i neke maglice nad livadom u sumrak, prehladna mreznica u kojoj se jedini kupam, prevozenje bicikala camcem u kojem se smoce jedine noge, cudni odnosi medju mladjim narastajima koji tek otkrivaju znacenje spolnosti, prase usitnjeno na raznjice, umor, eh, umor je poceo odmah tog dana bio guranje na japetic, prelijepi spust, uzasna vrucina, krasic, ozalj, srne nepomicne kao da cekaju odstrel, nesto dalje prema rijeci. sumrak, sasvim idilican, rosne paucine ujutro, najljepse su zore u prirodi, to je neopisivo nesto... ljudi ih cesto propuste jer vatra zaigra, pjesma krene a bogme ostane se katkad i do jutra. ja ne ovajput, na kvrgavoj podlozi, jutarnje kupanje je pak posve nesto drugo, i oaze mira oko kupe, sladoled koji inace rijetko jedem. ali da, drhtaj dok se naziva. prvo tuzno, poslije malo vedrije. kad sam prihvatio. da je to valjda tako. i tako ce jos biti. hm. pa onda da bar ucinim dragim, ako vec drago i osjecam. i lastavice kojima su srusili gnijezda valjda jer im seru ispred ducana, prekrasan djetlic kojeg se moze proucavati izbliza zahvaljujuci cinjenici da ga je opizdio auto. pa je mrtav. i onaj prestrasni grc povratka u zagreb kad odlucujem da je valjda ipak malo preentuzijasticno ic na jarun radit krugove, ipak se provezlo kojih 80tak vec a nije da nije vruce a i otusiralo bi se, i tako. da grc povratka u zagreb, kao grc suocenja s ... nicim. kao da ispucas metak i onda ga moras lovit natrag da se ne izgubi jer nece u nista udariti, a jedini je enivej. cudan filing. kao dva neka svijeta, idealisticni odmak u kojem sam sasvim nevino i nadajuce reagirao sasvim samozadovoljno sto mogu dati dragost. i onaj drugi, kad vise nema nista za dati, onaj kad sam tu opet i sve je natrag na starom i popodne je, a suocenje s neplodnoscu jutarnjih leprsaja je sasvim nedvojbeno i onda sto drugo do li tipkati i tipkati, ipak mozda ne sasvim depresivno. ali isto tako znam da je zavaravanje koliko ne depresivno. sasvim znam. kako cu se sutra osjecat. ili dan poslije. vikend poslije. i tako. hm, no da, kako rekoh, zanimljiv filing o tome pisati sada. kao da je za pomak potrebno imati neznam dva dana... za sto? za to da mozemo misliti kako imamo dva dana. tjesiti se nadom da ce se u to vrijeme nesto zbiti. i dobiti mir u slobodi odgadjanja? mhm, da. a i jos se nesto pitam, jesu li sve te zore u prirodi, sve maglice nad udolinama, svi oni pahuljasti oblaci i svi hladovi drva dok pici sunce, jesu li svi oni zaista, kao i najezena kupanja, toliko lijepi samo dok se o njima pise? mislim nije da ja dvojim o tome. ne, nije da dvojim. samo se bojim, da mozda netko drugi moze tako sto posumnjati...?
 

e prvo onaj malokonjev log je bas za zamislit se, i jos jedan o tom kako je netko picka jer je nekog, necija ocekivanja iznevjerio.
pa si onda mislim, vish, zanimljivo, zbilja, jedino mozes dati nesto kad si svoj. ono, kad se osjecas dobro kakav jesi. a opet, ne mozes nekom nest dat ako ne trebas, ako za to ne osjecas poriv, je li. e sad, tu je ta tanka crta i valjda kratki trenutak u kojem si izgubio ocekivanje i preuzeo odgovornost (pomirio se sa svijetom oko sebe). i ako u tom kratkom trenutku se ne pogodite, onda obicno ljudi odu u drugu krajnost, i ono oslanjanje na sebe postane samodovoljnost, i vise drugom nemas poriv za dati jer revolucionarno ne zelis da te netko ogranicava, u tom trenu kad si naizgled veci od ovisnosti o mogucnosti da drugom das... tu je neka trajnost vazna, kao i dosljednost. tesko je to katkad, kad recimo (zene) ocekuju da ih ono skuzish i da im budes odan, a njima da ostane sloboda, pa ce vidjeti... mislim tesko je jer mi je zao i jer mi je stalo, a opet, redovito se pokazuje da, ostavim li slobodu izbora, u nekom trenutku prestajem ocekivati da se stogod desi tada (more, susret, nazivanja, itd.) i pocnem raditi kako mislim da najbolje mogu u situaciji u kojoj se ocito nista nece promijeniti inace... kako god cudno izgledalo, upravo ta moja odluka o 'biti svoj' na neki nacin okine mogucnost da imam sto za dati... pa to i ucinim, no odluka o 'biti svoj' obicno ukljucuje i neko ponasanje bez pretpostavki o tome sto ce biti, i ostavlja samo nadu da ce se ipak nesto zbiti... nekad. cesto je takvo ponasanje u kojem se oslanjamo na sebe okarakterizirano kao lose, tocnije neobzirno.
ima tu i dublji problem, nesto poput: moramo biti svoji, kako bi imali sto za dati. a opet i neciji, inace nemamo kome za dati. uh... idem misliti o tome.
glede ostalog, WR napisala jednu divnu recenicu koja jest zaista neki temelj ljubavi prema Covjeku. Voljeti covjeka unatoc njemu. i sad, premda je doslo iz prakticnog razmatranja o tome kako zapravo ne smijes voliti covjekove mane, jer ih je i on svjestan, vec voljeti ga ljepseg nego sto jest, potpomazuci njegov razvoj tako, u toj izjavi vidim i mogucnost sklada ljudske (izmedju muskarca i zene, ili kako vec tko) i bozanske ljubavi: jer, nije li ideja Krscanstva neka takva ljubav da se koga voli, unatoc njemu. premda znacenje varira ovisno o kontekstu u kojem se cita, ista izjava cini mi se da je savrsen izraz za voljenje(nekoga).
eh, jucer uz vatru se izmedju ostalog pjevalo i
 
Koliko puta si ljubila stranca,
i bila kao ptica kraj covjeka,
koji ne leti do tvojih visina
i ne zna tajnu skrivenu u tebi.
 
Ti si u tijelu punom zelja
sa usnama zeljnim iznenadjenja,
al' nikog nema tko je to
i ova zemlja se ne zove dom. 
 
U tvome oku je dragi kamen
ili to suzu cuvas za mene,
a ja sam samo snovidjenje
koje ti kaze - raduj se.
 
Ne znam kad,i ne znam gdje
ici cemo istom stranom ulice,
vjeruj mi duso srest cemo se
u svijetu tajni mi nismo sami. 
 
(Film, Mi nismo sami) 
...
a meni to nekako bje tuzno. 
 

 
nemres nasilu nist postic sto vrijedi. tocnije, nasilje je ok samo prema sebi. iskljucivo tamo. to je neki moj pogled na stvari, i nemrem protiv njega. s drugima pak, mogu funkcionirati samo preko poticanja. that said, rekao sam dovoljno. i sve si bitno mogla vec procitati tu, mogu ti samo to uzivo ponoviti. znam da te ima i znam da osjecamo. oslanjanje na slike tudjih misli nije mi kljucan problem. mozemo li si priznati otvoreno tu neku sumnju (ne znas kako te vidim, ne znam kako te vidim). izgleda mi, bilo bi to poput priznavanja stvarnosti sna :))
jer ljudi trebaju osjecat volju i entuzijazam za ono sto zele... a point je da to zelis, a ne da te prisilim. mozda sama, ali ne ja. eto tako.
mozda se sretnemo. nekad... a onda dobijes mali prst za svoj. i sve ostalo.
:)
 

 
e da i koja je to prava mjera oslanjanja na pretpostavke, a koliko neceg treba rjesavat... objasnjavat i dokazivat? to zapravo necu znati toliko dugo dok jednom ne odluci ne nestati, iz razgovora. hm, da, velim si, pokusaj, pa pokusaj opet ... ;)
 

pitam se samo je li slucajno ili namjerno?
eh da... svejedno, cekam da se odljutis. btw, uh, a ti zbilja znas izreagirat svoj bijes u auto/destrukciji opako.

:(
a katkad mi se cini i da bi svim zainteresiranima bilo lakse kad bi reakcije na nesto sto se shvati kao nepravda bile malo, samo malo blaze...
heh... nda.
'bok. ljutis se?'
 

 
(hm, hm... a bi li onda sad mozda mogli radit nesto drugo ? :)
 

 
njena prva i moja prva. ljubav. s njenom prvom (ljubavi) plesem kazacok, na 15 godisnjici. (sjecam se da im joj je podario imena, iako se ne sjecam koje je nosila lijeva a koje desna.) sa svojom progovaram koju rijec. dragi su mi svo troje...
jos samo ja da si postanem malo drazi.
danas su me iznervirali, btw. izvukli zivac iz zuba. kratak stres nakon mjesec dana iscekivanja stresa. bilo je lijepo. kratko i sasvim malo bolno. sasvim toliko da se osjetim dobro. muskarci su pickice. rece zena, od njih 10 koji padnu u kolaps za vrijeme toga, 9 ih je muskih. ja nisam, srecom. mislim jesam. musko. mislim. pitam se sto ce biti sutra. vjerojatno se zapravo ne pitam. vjerojatno bih se zelio nadati.
 

sam ti htio rec. al onda i znam da to mozes procitati kao neki teret ocekivanja. sto ne bih htio. samo tako neka tu stoji kao nesto na sto se mozes oslonit, zatreba li ti.
(kako bjese na pocetku, tako i na kraju, jelte.)

sam ti htio rec. al onda i znam da to mozes procitati kao neki teret ocekivanja. sto ne bih htio. samo tako neka tu stoji kao nesto na sto se mozes oslonit, zatreba li ti.
 

 
to je fizicki pojam. ali u slobodnom i ofrljem prijevodu ja bih rekao da se to nesto moze prevest kao prijemcivost za neke misli i osjecaje... je, to vam je kao kad procitate neku dobru knjigu, pa onda ste veseli ili ste tuzni ovisno o tom kako vas knjiga navede... hm, da, to mi je sad palo na pamet, misleci o tome kako ja zapravo ne volim citat tuzne stvari ni slusat tuzne misli, jelda. da. ha, nemam valda bas dobru tu obranu. lako me uvjerit. tocnije, hm, da, ne znam, ne nalazim mudrost u necem zalosnom zapravo. moze li nam zalosno nesto dati, enivej ?
 

 
Zelja za sigurnom pozicijom u odnosu utemeljenom na osjecaju vaznosti, zvuci mi kao zelja za sigurnoscu kroz kontrolu. To nije za shvatiti olako i posve je racionalna. Premda je suprotna od povjerenja u prepustenosti drugom.
S druge pak strane, ponos covjeka cesto dovede u situacije sukoba, kako s drugima, tako i u sebi.
Imas pravo sto se bojis, rijetko sam njezan prema tudjem ponosu i vrlo vjerojatno da cu ti ga ozlijediti, i da bi reagirala obranom, ljutnjom i otrovom...
Isto kao sto mi je jasno da ono sto bi meni bilo zanimljivo tebi bi vjerojatno bilo katkad nelijepo, kao i to sto bi tebi bilo lijepo da bi meni bilo dosadno. No,
ipak, kako znamo svoje granice, ako ih ne istrazimo?
Stoga te molim, psetance moje, prestani lajati.
Grizi.
 
(uhm, danas me opet nema, ne mojim izborom... :/
 

 
khm... ne, ak ne znas, ne lovim te, niti ti postavljam mreze i udice. stavljam se tamo gdje je jedna davna ljubavnica ili robinja, stogod je to tada bilo predvidjela, ili pozeljela, jedna vilenjacica pokusala i dala svasta od sebe da to cuje, a jedan prajvat dik (in the eye... heh, ma to me samo podsjetilo na onu bauhausa, kick in the eye.) opjevao tuzne posljedice spoznaje cinjenice da bog postoji i da ne znamo sto bismo s tim, jer sve je ostalo isto ...
uglavnom, upravo ti dadoh mogucnost da me cujes otvorenog, i vidis moju konstrukciju... pa razmislish zelis li me (upoznati), ili da me virtuozno pustish sastrane.
mogucnost ti je dakle, tu. pa ti kad pozelis imat volje, ili kad ti bude dost, pa ti navrni, pa ces cut... ja cu ti nakon izrecenog bit na raspolozenju, a ti's odlucivat za sebe, hm, he?
dakle, hm, eto... idem smislit sad pricu... iliti, kako ja to zapravo vidim. uhhh koji jebeni TASK!
uhh...
ajdte.
 

 
ma kud bi nestao, ih. (nego, ovo podsjeca na bugarski malo, ha, s tim 'da' i 'ne'?) ajd brzo da istipkam dok stignem jer me nema danas bash, premda pitanje je i sto bi to puno mijenjalo, zapravo.
nego, pa kaj nije glupo postalo dokazivat. ono, kaj kome dokazivat? naslanjam se na tebe. i tu sam za tebe. a hocu reci, ne zelim da te boli, a ne zelim ni da boli ni mene. i kao sto znamo neki mir nije rjesenje, jer mir je ionako mozda s nama samo sinonim za osjecaj dovoljne ususkanosti u misli drugog/e... (ako cemo ruznije, mozda  neki osjecaj da imamo stvari pod kontrolom.) je, tad mozemo i znamo i bit bahati, zar ne? no uglavnom....
e ono kaj sam htio rec je da kuzim. al opet, gle znas da te mogu volit bez da te ocekujem. a ne bih htio da moram. nije to neka fora, to je laksi nacin. (btw, nekad mi palo na pamet, grijeh nije ono tesko, grijeh je naprotiv, ono lakse. i za radost treba ulozit napor odmicanja tegobnih misli, kao sto i za srecu treba odluciti ulagati napor)...no, znas mislim da te ne znam zeljeti bez da te ocekujem. i bez da ti se smijem nadati.
i sve me to sjeca onih visestrukih prekasnih dolazaka, kad mene vise nema, i kad me ne mozes naci, ili onda kad vise ne ljetujem sam. kako da te ne ocekujem, a da ti budem na raspolaganju, ha? uostalom, zapita se covjek koliko je to moguce, tako. i opet smo sad na istom pocetku, odakle te kao ne ocekujem, i odakle cu te izgubit kad te pocnem ocekivat.
hajd, imas neku ideju, kako te zeljet bez da te ocekujem, i kako ti se nadati bez da te ocekujem?
hmrmh. uf. aj, napisat cu ti nest suvislo, cim skupim malo mira ...
 

 
znas, vracao sam se s vrta misleci jesam li pretjerao. i ono imao sam filing da jesam. pa sam mislio, gle ak nije nist rekla, super, poslat cu nesto tipa, fala kaj si imala dovoljno mira za sutit, vise od mene. a onda sam si mislio i kaj ak bude ovo kaj sam ocekivao (hehe ipak se neke stvari mogu vec medju nama i ocekivati, upoznajemo se pomalo :)... pa sam si mislio da cu onda rec nesta dvojako: mozda i nije trebalo, al nije ni neka steta. meni nije bed, jer sam naucio prazninu znacenja toga, a ni tebi ne treba bit bed... hehe. ja sam dobio tvoju rijec, slatku formu, cijoj sadrzaj citam neovisno o napisanom, kao: daj me pusti s mirom, jos ;)
e a kuzis, upravo mi je dost bilo te pustat. okej? kuzis? necu vise to trpit :P
hocu rec, gle, pa ono fakat ak se nest ne uzrokuje, nema onda ni posljedica, gotit? pa sam onda valda morao? i fakat ti zelim to rec, a ak ne budem mogo te cut, onda cu ti jebiga istipkat, al to mi je tuzno malo... ono znas, tu pricu o ovome tu, kako ju ja vidim, i kad ju ocistim od pretpostavki, sasvim sterilnu, i kako ju ja interpretiram, e sve ti to ocu rec. i to je ono kak mozemo dosjest do stvarnosti. ili eventualno nekom maskiranom pricom tu... hm hm, ku'ish? drukcije nece ic, mislim. ndah.
ajd, nije lose, tocnije, meni nije, a mislim nije ni tebi sad... jesmo se malo izdivljali, ha :-*
(na vrtu sam u sasvim finom ambijentu u kojem si mi bila ful bliska bacio novcice, pa rece 40-16... hehe nije lose, da.)
btw,
Razmičeš zavjese, gledaš obećani grad
Svjetla se pale, tinja želja u tebi
Još uvijek ti đavoli vire iz rukava
I svaki nokat krije otrov ljubavi
 
Ispituješ zaborav, obaraš alibi
I biraš ulogu kao haljinu za veče
U prolazu me dotakne miris noći i kaže
Probudi se, pokreni se ... probudi se, pokreni se
 
Ti si sav moj bol ...
EKV.
 
(ah, slatka moja bol :_)