put i povratak

prvo jedan disclaimer, jer ovo je sve pisano prije nesretnog razvoja najnedavnijih zbivanja, te je time bojim se izgubilo na vaznosti ... al opet, kad sam vec srocio.
(Bila je neka istoimena rubrika u nekom tjedniku 'Vikend' kojeg su doma znali kupovati...)
No, uglavnom sad vec davno, dok sam jos znao i imao vise volje i vremena meditirati, gotovo svaka meditacija zapocinjala je spoznajom nuznosti odjeljivanja od sebe tudjih ocekivanja. Tocnije, spoznajom da sam, naposljetku sebi, a ne drugima, odgovoran koliko cu im sebe moci dati i kada i kako. No, to je opcenito.
A bila je i ta jedna posebna situacija u mojoj prosloj vezi. Tada vec dugo nisam meditirao, a pritisak je bio jak. Cesto put onda je tesko naci nacina da se bude svoj, bez da se potrga bliskost. Mislim da je povjerenje kljucna stvar ovdje. Treba imati hrpu povjerenja, u sebe i u drugog, kako bi se zatrazilo svoje pravo, i svoj mir, a pritom ne kompromitiralo taj neki osjecaj bliskosti. Tocnije, kako bi oboje mogli prihvatiti slobodu drugog da pronadje sebe ispod zatrpanosti nasim ocekivanjima, a da se u istom trenutku ne bjezi u strah.
Zapravo, da se ima toliko povjerenja da se moze vjerovati da drugi time radi najbolje sto moze za oboje, ali i za odnos.
To odvajanje od tudjih ocekivanja je nuzno kako bi se ista sebe drugima moglo dati. To je donekle i nalik shvacanju sebe, i svojih vrijednosti, neovisno o tome kako ih drugi ocjenjuju. Ujedno je i nalik prihvacanju svojih slabosti, bez osjecaja krivnje pred drugima. Sebi smo tada odgovorni za to sto jesmo, pomirujemo se sa svojim pogreskama, ne osjecamo se krivi pred drugima i vjerujemo u svoje mogucnosti i odluke da budemo bolji. Tako se bar meni cini.
Nekako me to valjda potaklo da pozelim napisati jednu pricu, no nije mi bas islo lako. Samo kratki detalj i izvadak najvaznijeg trenutka:
 
Lovac na ucjene
...
Vrata su se otvorila, ne bas sa skripom, vise onako, nekim zvukom (kao kad se vrata otvaraju.) Usao je u prostoriju zveckajuci svim tim objesenim pojasevima s revolverima i mecima, a oko njega se kovitlao oblacic prasine sto ga je pratio jos jos s ulice nosen na koznom prsluku i ukotvljen u pohabanim hlacama.
'Dobar dan.' Izustio je desnom rukom dodirnuo rub sesira.
'Dobar dan.' Odvratila je. Ocekivala ga je, vidjela ga je na ulici kroz prozor. I on je vidio da ga je vidjela.
'Znate zasto sam tu?', zapita ju.
'Znam.', rece, 'Htjeli biste da podjem s vama, zar ne?'
'Pa, tako sam nekako mislio...' pomalo zbunjeno ce on...
'Vidite', rece ona, ' ja sad kukicam tu ovu haljinu...' i posegne za stolom na kojem su stajale dvije naramenice spojene pocetkom gornjeg dijela, bila je bijela, nekako cipkasta i laka, 'Uostalom, zar osoba koju trazite nije ono...', i pokaze prstom na sliku na zidu.
'Jest, jest, ali to ste vi?! Niste li ?!', uzviknu on sad opet se nadajuc da su blize nekom dogovoru...
'Gledajte bolje!', strogo ce ona, 'ta gospodicna ima cipkastu bijelu haljinu, nema li?!', upita.
'Ma da, ali to ste vi?!', rece opet zbunjen i vec pomalo uplasen od tog njenog oklijevanja.
'Znate sto', sad vec dizuci glas rece mu, 'nemojte vi meni pricati, vi muski ne vidite ono bitno, ta ne mogu vam dati da idete s necim za sto mislite da je nesto, a zapravo je nesto drugo. Ne, to jednostavno nije u redu, shvatite me napokon, molim!'
'Uh', prozbori on.
'A i vi biste, iskreno govoreci, mogli poraditi malo na sebi. Ta niste bas u nekom izdanju.', rece. 'Dolje imate kadu, zamolite sluzavku da vam ju napuni toplom vodom, okupajte se dobro, a onda, i kad ja zavrsim s haljinom, vidjet cemo na cemu smo.'
Zazvucalo je kao presuda, no s tim nije moglo biti pregovora. Otisao je dolje i vratio se za deset minuta opravsi lice i ruke.
'Vec ste tu?!', zapita ga. 'Ali ja nisam jos ni blizu gotova!', rece cackajuci nespretno iglama, vidjelo se da nije vicna tome.
'Hm', prozbori on sebi u bradu, 'a i kad budete gotovi, zasigurno cete zakljuciti da na slici bitno mrsavije izgledate te cete pozeljeti drzati dijetu kako bi vam vasa haljina savrseno pristajala', istovremeno je znao da vec osjeca onu gorcinu Pirovog argumenta. Znao je, naime, da dok se ona ne osjeti lijepom, niti njemu nece procvasti ruze...
'I sto cemo sad?', zapita ga ona.
'Nista', rece on, 'Ja imam vremena, pricekat cu.', rece i sjede u tvrd i neudoban naslonjac prekoputa prozora.
Dok je spustenog pogleda, naizgled posve predan svijanju papira za cigaretu tako sjedio, mislio je: '...zgodno je to, da, ti sjajni lancici sto joj vise oko vrata, tako nedvosmisleno upucuju misli u taj njen zenski dekolte.'
 

 
Zelim te.
Razmisljajuc tako vidim ta prsa sto disu (dizu) uzdignute grudi, vocne sokove iz odgrizenih plodova pomijesane s mirisom tijela, kapljicu znoja ispod pazuha, nemir sto otkucava, i ono nehoticno grcenje. I zelim te.
Najezenost dlacica na kozi izlozenoj strujanju zraka, ispupceni brezuljci koje ublazava dodir s tudjim toplim tijelom. Vidis? Gledas? Volim kad gledas.
A vidim i drugo. Vidim kako se dugo nismo vidjeli, sretnemo li se, jesmo li uopce vise i poznanici? Kako s jedva poznatim nekim odmah podijeliti te snove prepricane tu? I vidim potrebu za to uciniti brzo, a istovremeno, to je nemoguce: kontrolirati tu nakupljenu zelju, koja je pak sasvim udaljena od stvarne tebe i stvarnog mene. Nerazmjer tih sve-ili-nista, koji uzrokuje padanje u htijernju da bude sve, i sudarima s tezinom premoscivanja do nas, koji se, ipak, u stvarnom tako nesigurno i ustraseno druzimo. (Povjerenje dobiveno tvojom tisinom i tvojim presucivanjem je isto nesto dobro. :-)
Meni je, dakako, obicno svejedno. I vidim mozda i tu neku neugodu, problem je sebi valjda priznati te zelje u stvarnosti, ne (samo) drugom. Tocnije, problem je vidjeti te zelje stvarne, kad je drugi nista nego prica, i neko sjecanje. Ne, ja zapravo nemam taj problem. Imam osjecaj, ako postoje snovi utemeljeni na zeljama, uvjeren sam da bi se te zelje lako probudile i u stvarnom.
Mozda bi susret bilo ispravno gledati kao susret dvoje, koji su sanjali drugog, pri cemu drugi ima prilican uvid u taj san? Toliko sto se tice zelja.
Druga je stvar pak ono sto smo naucili o nasem ponasanju, i karakterima. To je pak posve stvarno i sasvim prenosivo u zivot: ti ces uvijek imati skrivena znacenja u svojim rijecima, postupcima, neka ocekivanja kako bi se trebalo reagirati. Ja cu ih obicno shvacati odvec izravno i banalno se prilagoditi cesto bas onom sto ti nije cilj. Dobro, mozda se iz toga jednom naucim prestati prilagodjavati tim tvojim zeljama koje nisu ono sto ja u njima cujem i naucim izreci sto zelim, unatoc onome sto ti izrices. (Kao svoju zelju, ili ocekivanje od mene.) Mozda, dakako.
Nakraju, ono sto toliko godi je bas ta neka bliskost nastala unatoc nerazumijevanju (nasih, sasvim razlicitih) nacina na koji ju se onaj drugi trudi ostvariti.
 

evo samo jedan relativno suvisli dio C/P iz obavijesti Prijatelja i Zivotinja:
'Stoga će Prijatelji ľivotinja 8. i 11. lipnja, s početkom u 12 sati, u Varąavskoj ulici ispred kina Europa organizirati radionice, nagradne igre i crtanja za djecu na temu morskih sisavaca i njihove zaątite. Također će biti postavljeni i informativni panoi za građane te će se dijeliti prigodni edukativni materijali.'

 
nadam se da me i onda ovako dobro poznas kraj sebe. kao sto jesam s tobom.
 

 
...je to kako bliskost u virtuelnom nestaje, kada se vise ne nadas da je moguce (uskoro!;) ostvariti snove koje tu gradis...
to mi je oke. jer inace bi bilo prevec lako. rec - fino, bit cemo si bliski, navirtuelno. ja onda odma nekak splasnem. ne, ne. treba imat neku ideju da to sve nekud vodi. pa makar i ne mogao znati kolko vode mora jos proteci prije nego li mi draga pomisli da se i u stvarnom moze nesto dobro zbiti...
eh.
 

 
tocnije, otpustit to za kaj se drzimo. jelte. kako bi se mogli fatat. ili nest. eda. lako rec, tesko napravit?
hm.hm.
kasnije...

 
znas, ja ti to ovako nekako: uglavnom sto god radio, a posebno onako mirno sam, a nisam sam otako si mi se naselila tu, recimo kad spremam stan ili kad imam vremena pa onak jedem polako, uglavnom slusam muziku i razglabam s tobom. onak udvoje, sam. prevrcem sto ti i kako zelim rec. i tako... dobar je to osjecaj. ispunjavajuci, da.
pa si pomislim, jebiga, mozda nam je fakat predobro ovako... mozda su nam, tocnije, motivi za narusiti ovo sasvim sitni. jer svi smo imali ta sasvim zalosna iskustva sa stvarnim. nije tu samo point ne vjerovanja jedno drugom, vec ne vjerovanja stvarnosti, kao takvoj. pa si onda gustamo ovo, jer ono, kad se opecemo vjerujuci stvarnosti (sebi u stvarnosti, i stvarnom drugom), logicno je da kasnije zaziremo od slicnih iskustava...?
eh, jes. a mozda nekad opet povjerujemo. mozda.
 

 
ipak, obicno za dovesti u pitanje nesto sto ti puno daje, trebas itekako biti uvjeren da to riskirash zbog neceg sto ti znaci jos puno vise, sto ce ti moci dati puno vise.
da, katkad razumijem, a katkad mi nije tako lako.
:-*
 

 
da ne duljim, pica u centru svijeta. i jos ponesto oko nje. kao recimo, templarske staze, paganski ostaci statua? neka rijeka, rjecica tocnije. puno lijepih mjesta. sebicnost kapitalizma (mislim TKO ima pravo naplacivati vodu iz izvora?!!!! hint: un1que, nova voda s Kalnika), neke srne, SOVA ... prvi put sam vidio sovu koja sasvim cool sjedi i ne mrda. mozda je spavala... u svakom slucaju pofotkao sam ju pa mogu kokici poslat istu :)
no al najpotresnije je bilo nac sasvim malog psica na cesti. onak skvrcenog nekako. i izgledao je zapravo relativno ok. izgleda da se popiskio i pobljuvao, i onda dok sam ga hvatao za siju da ga odnesem do dvorista (jer ipak ne mogu tragat za veterinarom u bespucu i transportirat ga bicikom i kaj sve ne) gdje su neki njegovi sudrugovi ga odmah dosli obilazit, vidio sam da ima samo malo podrucje bez dlake pored jednog oka... vjerojatno ga je auto puknuo, al mozda nije ozbiljno jako? nekako se nadam. uh, uh... mozda neki potres mozga ili tako nest? tuzno je bas onako strasno tuzno gledat ga tako nezasticenog na cesti sklupcanog kako ne zna kako i sto...
 
//e, a onda sasvim nevezano: sto mislite o cenzuri i umjetnickoj slobodi? ja mislim zapravo da je to pitanje osjecaja odgovornosti umjetnika, sto ce stvarati i osjecaja odgovornosti koliko ce svojih gadno neopranih misli izliti pred nebranjenu publiku... riskirajuci ih zaraziti. a opet, zar se ne mogu sve stvari shvacati kako tko zeli, pa i najbezazlenije se mogu prepoznati kao nasilne, mozda? pa i najperverznije se mozda mogu shvatiti kao cinizam i groteska koja podriva samu crninu ili cinicnost samu...?
(evo ako kome treba podloga za razgovor o cemu pricam... netko to zove sik, netko smijesnim, a mozda tkogod se i divi takvim stvarima????
http://www.vomitus.com/museum/icons.html
http://stores.ebay.com/THE-VOMITUS-MAXIMUS-MUSEUM
)
 

 
sresti tvoju tisinu.
ili je nije ni bilo?
:)
 

(s ljubavlju, al bojim se i bar necijim nepovjerenjem)
Kretanje prema jugoistoku te je veceri bilo praceno plavoruzicastim odsjajem u staklu neke zgrade, sve sazdane od stakla. Sto cu li te, Hocu li te?!, zapitao je jedan. Kako kome, odvrati drugi.
Sjedili su u naslonjacu dugo i pili iz boca pomocu dugackih slamki. Zapodjenuli bi svadju, ali im se ne bi dalo. Sjedili su na balkonu, vjetric je lagano pirkao lica i listove. Kornjaca u akvariju napravila je tri (tri, broj tri je znakovit, imajte na umu) lijena koraka i skliznula u vodu. Namreskale su se obrve, a oci zatreperile. Pitala je, A kako to?, i puhnula suze u maramicu kroz nos. Potom se pomalo blizilo vrijeme za predstavu i publika je ogranicavala umjetnicku slobodu, Kasnije,
Predstava je zapocela tocno u trenutku razgrtanja svega, publika ju nije razumjela, otisao je na zahod i ondje neocekivano sreo svoju trinaestu prijateljicu kojoj je jednom poklonio prsten. Ovaj put dogovorili su se za monitor. Sati su odmicali, miris cvijeca zvao je na blud, a grad je u to doba prilicno pust. U cijelom su se vidokrugu polako gasila svjetla, a krijesnice su odlazile spavati umorne od svog sjaja. Trebao je prijateljicu, nocas. Ona je trebala muzha. I druge su trebale muzeve. Zagasite oci, svijetle kao more zapravo, otresala je pepeo nekud, noge visoko uzdignute na zidic balkona dok joj je vjetar dirao dlacice (jer nije nosila gacice). Razmisljala je rijeci. Nije znala razmisljati bez rijeci. I to je to. Ni on to ne bi mogao, tvrdila je. Tko je on? Zapitao ju je. On? Ma nista. Rece i zarumeni veche, uzavrelom krvlju. Netko bi mogao postati ljubomoran, pomisli on u cudu i skrene pogled na ostatke predstave. Onih trinaestoro se drzalo za glavu razalosceni nerazumijevanjem i radilo krugove, diglo se s pozornice kao da ce u nebooo. Ondje, u nebu su cvali kukurijeci jos uvijek i tkogod bi pomislio da ondje proljece kasni. Zitelji neba pak, najvjerojatnije bi ustvrdili suprotno: da ono dolje rani, i kako je sve, bas sve relativno. Ostaci rijeci ostali su isprani kad je povukao vodu, ostaci su ostali i dalje, bas odvratno. I zacrtao je neki put tada rekavsi: Idemo. A u cudu ga pogledase odozdol, jer je on njih gledao s visoka, i kako je sve relativno, a sto kad se oboje gledate s visoka, pitali su se. Pljunuo je u dlanove i dao se na posao. Slozio je do veceri sedamnaest dijelova razlicitih strojeva, no nije ih mogao sklopiti u jedan. Bila je to ta situacija, da. Ali, tko je on tu da trazi vise, tako li je samo sitan, vrijeme je stalo, a on je brojao otkucaje.
Nije bio poznat kraj. To su im odmah rekli, pa ipak im nisu vjerovali. Zlatorozi sa zracnim metkom blizu srca grebli su kamen roznatim rogovima. Tragovi su se znali javljati svakih pregrst godina, sve dok nije bilo kasno. Onda su rekle: kasno je. I otisle kuci. Drugi su bili oprezniji, miris neobicnih biljaka u botanickom vrtu podsjecao je na opasnost i samo oni koji su ignorirali intuiciju zadrzali bi se ondje dulje. Zaigrano je vrtio kaziprstom oko malog prsta, a onda ju je ugrizao za nos. Plakali su dugo, i u tome su si nekako bili bliski. Prerano zakljucivsi kako se ne poznaju, nisu si vise imali sto reci. Zelio je znati, ali nije imao kad. Neke stvari ne mozes pitati, rekla je sa smijeskom stavljajuci cvijece u vazu. Otvorila je prozor kako bi promatrala susjedovu pljuvacku dok mijenja oblik za vrijeme pada. Kad je zakljucila da to vise ne zeli gledati, zaborava vise nije bilo. A opet, pred njom je sjala buducnost, govorio joj je ucjenjivacki. Bas glupo, rekla je i otisla. Ha, valjda tako, rekao je i zapalio zavjese te odrezao ocne kapke kako vise nikad ne bi zatvorio oci pred cinjenicama. U zelucu je bubnjalo, a crnci su porinuli camac niz rijeku. U tim je trenucima igrao ulogu vesla: mogao je sluziti za transport, ali nije bio siguran hoce li ga ostaviti u camcu nakon uporabe. Onda je odahnuo. Ali to je bilo tek onda, kasnije. Prije tog je samo uzdisao. Jedva da je disao. I ta nevolja s mackom, razmisljao je dok je gledao kako dise i dise li uopce vise. Pitao se osjeca li vise mrznju, nemoc, bijes ili ocaj, naklonost. Naklonio se. I on se naklonio. Obojica su se naklonili, zeleci njenu naklonost, kako samo naivno. Svijet sazdan od neistina suzio se oko te njihove kuce u kojoj su se odvijale drame. U svakoj kuci se odvijaju drame, cuo je sebe u ulozi oca, koji to govori sinu. Cudan feeling, bas ono, cudan. Zalelujao je vjetrom kao susece rublje na betonskom krovu nebodera. Bilo je ondje i odbacenih prezervativa, no on jos nije znao sto taj tabu znaci. Povrsnost gledanja je kompenzacija za opterecenje, stajalo je napisano uz onaj gumb za zaustavljanje lifta. Hladni dani nosili su cudne oznake. Tvrdili su mu da su to znakovi na glagoljici, ali su lagali.
Kako biste postupili kad biste se samo zapitali?, pitali su ju na intervjuu za posao. Pogledala ih je iskosa i iskoracila iz reda. Tako, sad ste slobodni, rekose, a ona nije tocno znala sto bi ucinila s tom slobodom. Pa ju je uzela zdravo za gotovo. Brza voznja kroz podvoznjake nije ju stajala zivota, no jest kazne za prebrzu voznju. Zajednickim odlukama, pozeljeli su se ovo ljeto odmoriti jedno od drugog. I sve bi bilo u redu da to nisu zamislili uciniti tako da ga provedu skupa. Premjestanje jezinaca po morskom dnu bila je najuzbudljivija scena koju su vidjeli. Ali mir je bio tu, mogao se osjetiti, kao i bodlje. Izlezavanje na kamenu trazi vjestinu, a katkad ostavi i tragove. Bol kao jedina konstanta koja se moze zataskati samo vecom boli. Zagrcnuo se pijuci mlijeko iz frizidera. Pobljuvala se po krevetu, opet. Jos veca bol je dolazila kao uvijek u ovo doba. Ocekivao ju je ovaj put, opet. C'mon, boli me, ako zelis, boli me kurac. Rekao je jednom tako, ali je lagao. Briga te je za one koji ti daju sigurnost. Prepao se svojih misli i otisao u pekaru, otisao se osamiti, ali je svejedno, svejedno je, od sebe ne mozes pobjeci, ostali su tu. Dim se jedva lelujao u strahu od podneva docekanog nepomicno u nemogucoj poziciji. Gledali su taj dim i pitali se na koju stranu vjetar puse, hoce li vatru donijeti do nase kuce, pitali su se u strahu. Onda se on prikljucio vatrogascima da pomogne koliko moze. Ona je ostala djeci pricati price. Tjelesne aktivnosti su bas dobre zakljucio je gazeci po kamenjaru kao toliko puta prije noge su se izvrtale, a siblje ostavljalo tragove po listovima. No, njena je zadaca bila bitno zahtjevnija: kako prenijeti mir, ako ga nemas, pitao se on umjesto nje. Ona se nije pitala, vec im je citala. Citanje je isto jedna dobra mantra, ako ne razmisljas previse o znacenju, shvatila je to s vremenom. Tajna ispod rijeci s godinama je izgubila draz i nekako joj to bje drago, jer tajna vise nije bila samo ispod rijeci, dosla je i sjela u tijelo, i u dah koji bi dijelili katkad. Ali ne sad. Bilo je goruce pitanje, da se tako pomalo cinicno izrazim, bilo je sad pitanje opstanka njihove obitelji, i nisu sad imali odvec vremena za prisnost, svatko je tebao biti posve posvecen svom poslu. Mislim, samo nagadjam da je tako bilo. Inace, ne pitajte me nista, ionako nista ne razumijem.
U jednom trenutku koji je trajao bez prestanka sve je izgledalo bas opasno, pa je kako bi se osjetio u tijelu ponovno nacinio tri paralelna reza na lijevoj ruci. Beskompromisni sasavac, tepao si je. No, uostalom cemu bijes prema sebi, ili prema kome drugome, pitao se?! Zar to nije ionako blijeda slika stvarnosti, koju moze vidjeti lijepom, da se ne oslanja na planove? Nije vjerovao u planove, nikad. Ka'e, ne vjerujes, zadirkivala bi ga. A on bi joj vjerovao, samo nije znao kako da poveze tu naklonost koju je znao i osjecao da postoji s tim sto se zbivalo sa njima. To nikako nije mogao shvatiti, nikako. Tocnije, da budem iskren s vama, jednom sam ih vidio kako vjesaju ves skupa: Okrenuo se u jednom trenutku prema njoj na peti i zaista ju je to zapitao, nesto kao: ali zbilja, jel' mi ikako mozes rec kako to zamisljas da mozemo biti bliski, ako nismo najprije prijatelji? A prijatelji mozemo biti ako imamo povjerenja jedno u drugo, a to je pak moguce jedino iskrenoscu s drugim, ne cini li ti se? Bez obzira kako je pocelo, zasto sad ovako nastavljati?! Nitko ne zna sto je poslije bilo, ali cuo sam da ljudi govorkaju da je samo sutke izisla iz kuce i sljedeci dan mu poslala svog odvjetnika. Pomirili su se, ali je pitanje i dalje sjedilo u zraku i evo to je sad vec trecu godinu razlog sto spavaju u odvojenim krevetima.
'Die Welt ist fort, ich muss dich tragen.', rijeci koje mi je Paul Celan ostavio u nasljedje. Nestalo je svijeta, nestalo je treceg u kojem bismo se sreli, ostali smo sami, nas dvoje, ja i ti, ja i jezik, kojim te opisujem. Svijet u kojem smo postojali, nije postojao bez tebe. Ostali smo sad samo nas dvoje. Naposljetku sam nasao mirno mjesto, pomislih sjedajuci na klupu. Debeli zidovi. Do njih doveo me Gornji grad, srusene trosne romanticno stare kuce, i neka sjetna sjecanja uz to se zapitavsi: kako bi to izgledalo, sresti opet neku dovoljno njeznu, kojoj ne bih bio odvec grub. Zavrtio sam se nekoliko puta u krug, ljudi u sarenom, sasvim crni i bez maste okupljali su se ondje redovito, plamen mi je krenuo iz pete, iako otvorih usta, opali mi dlacice u nosu. Grede pod nogama, crne drvene grede na podu polako su se urusavale vatrom. Pod nogama ogarci ugljena su se kao bez zvuka otvorili i pustili me dolje, od brzine padanja koju bih osjetio kao vjecnost, plamen je dotaknuo trepavice. Tresnuo sam bradom. U utjesno mracan i ponesto vlazan kameni pod. Pregrizao jezik, i progutao rijeci. Otvorili su mi tada vrata, u vrt bolnice. Kad mi je dosla u posjet bio sam oslobodjen svih nesporazuma. Govorio sam samo: gu, gu, gu. Jezikom ljubavi. :)
 
 

(ne za shvatiti odvec ozbiljno, samo izraz tjelesne i druge pomalo neizivljene potrebice, bitce ;)
 
What are you waiting for?
satan flirts
i'm prepared
it's nothing to conquer
the fight is good
your flesh has a limit
of too many years
it's a shock absorber of your stinging tears
the satisfaction
and power
and control
and piss
is ruled by the laws of deception
lost in laws of deception
we shake our heads
as your tables turn
they'll always turn
and you'll never burn
that's the real promise
you'll never burn
you get the lies
we get the fire
you get the lies
we get the fire
 
(Satan is boring, Sonic Youth)
 
(uhh, odahnuo sam: I don't have mail :))))
e i pazi glede horoskopa sto veli (pogodimo kome):
The universe, it seems, has an infuriating habit of wearing cotton wool in its ears. No matter how hard we try to influence the force that controls the cosmos, it rarely seems to pay attention. Every so often, it will grant us a wish for no apparent reason. And then, when we yearn for something with all our heart and soul, it will appear to stand with its back to us and its arms folded, refusing to listen. There is now something you want very, very badly. It IS proving hard to get. But you may yet be heard.
eh covjek se svacemu utjece kad nema izbora :)

 
ne mogu uvjeriti ikoga u nesto sto nemam povjerenja, koliko god mi to mozda donijelo nesto sto bih zelio. knjiga zna. (45-12)
u svakoj odluci koju sam ikad donosio, posebno u odnosima koji su bili uvijek najznacajniji dio, onaj dio zivota koji je najvise znao pogoditi, uvijek sam znao doci do te granice, i te sumnje: sto ce biti, kako ce biti, kuda to vodi.... uvijek je ta granica bila oznacena sumnjom. a ono sto mi je omogucivalo da nesto ostvarujem bila je uvijek mogucnost pogledati zivot 's druge strane' te granice. tocnije, unatoc svojoj sumnji, i svjesno, koraknuti preko. reci si da ne mogu znati sto ce biti, ali da mogu uciniti sve sto mogu kako bih to ostvario. sada, opet.
ne bih zelio da se oslanjas na krhke nade, koje se rastepu cim ih pogledas. budi svjesna sumnje koju imas. i koju ti i ja mogu svojom sumnjom stvoriti. i tek kad vidis sve sto jesi, mozes uistinu nesto s tim uciniti. ne mogu osjetiti mir, ako strepim. mogu samo priznati strah koji imam i s njim nastaviti kako najbolje mogu, onamo kamo zelim doci. ne zelim nuditi sto nemam, ne trazim sto nemas. mogu samo obecati da cu raditi najbolje sto znam. i nekako sam dosad povjerovao da ces i ti dati najbolje od sebe isto tako.
kada pitam ono sto znam, odgovor je poznat. (1-31)
zanemariti ostvarivo, mastajuci o vecem vodi me u kajanje. otvoren za utjecaj zelim utjecati. ipak sam svjestan da ne mogu stvoriti sto ne mogu stvoriti. koliko god bih to htio, susret ne mogu stvoriti sam. premda mi je privlacna zamisao o provodjenju vremena citajuci knjigu u tvom gradu, iscekujuci te. privlacna toliko dugo dok ne razmisljam o onom osjecaju dolaska vremena povratka. bez da smo se vidjeli.
 

Kroz prozor vlaka nizali su se krovovi, drva, zice, ptice, izmjenjivala brda i ravnice dok je sa sve vecom strepnjom iscekivao priblizavanje odredistu. Rekli su mu da su ju culi kako prica o njemu s njeznoscu, kako ga se spominje u snovima o zivotu udvoje, stosta su mu rekli o njoj sto ga je zbunjivalo, jer je ona pak bila posve rezervirana u njihovim osobnim susretima. Cak bi se moglo reci da je bila i pomalo agresivna u toj svojoj odbojnosti prema svakoj njegovoj njeznosti, iz cega je ipak nazirao postojanje emocija, na sto je mogao oslanjati svoju nadu. Ipak, plasila ga je ta situacija i ispunjavala nekim uzbudljivim nemirom u kojem si je zasad jos pustio da uziva. Zamisljao si je kako ce ju gledati i pitao se hoce li mu misao biti dovoljna ili ce prekoraciti taj strah od pada, i osjetiti svojim otvrdnulim jagodicama, pod prstima njeno tako meko lice kakvim ga se sjecao.
Dok je o tome razmisljao vlak se priblizavao stanici, a on je osjetio izmedju kukova onaj drhtaj straha i grcevitog nemira koji nije znao pobjeci drugdje, kao onda, sjetio se, kad mu je ona neka neobicna mracna ljubavnica dok su se onako napuseni slucajno ili namjerno zatekli grleci se polugoli na podu ispred zahoda sasvim neocekivano i bez najave nacinila dubok rez preko prsiju ostrim otkinutim ostatkom plasticne case od pive...
No, pomislio je, kako se ovo drugo zapravo nije nikad ni zbilo, mozda se zapravo niti ovo ne zbiva... 'Mozda zaista nikud ni ne putujem?'
***
Kako god mi mislili o tome, sljedecih je dana provodio vrijeme gledajuci vatromete na nebu, zvijezde padalice kako se uspinju, oblake koje sunce guta kao secernu vatu, skrgut stisnutih zuba postao je melodija, a koraci po cesti tek brzi plesuci bijeg od automobilskih guma. Otvarao je usta da uhvati musice, zatvarao oci da izbjegne ljude, i planirao instalirati djecju sjedalicu na bicikl.
No, ostavimo ga sada ondje u tom njegovom blazenom neznanju o buducnosti, o kojoj istinu govoreci, ne znamo ni mi nista.
Well we know where we’re goin’
But we don’t know where we’ve been
And we know what we’re knowin’
But we can’t say what we’ve seen
And we’re not little children
And we know what we want
And the future is certain
Give us time to work it out
We’re on a road to nowhere
Come on inside
Takin’ that ride to nowhere
We’ll take that ride
I’m feelin’ okay this mornin’
And you know,
We’re on the road to paradise
Here we go, here we go
 
Maybe you wonder where you are
I don’t care
Here is where time is on our side
Take you there...take you there
We’re on a road to nowhere
We’re on a road to nowhere
We’re on a road to nowhere
 
There’s a city in my mind
Come along and take that ride
And it’s all right, baby, it’s all right
And it’s very far away
But it’s growing day by day
And it’s all right, baby, it’s all right
They can tell you what to do
But they’ll make a fool of you
And it’s all right, baby, it’s all right
 
We’re on a road to nowhere
 
(Talking heads, Road to nowhere.)

    Prve visnje na vrtu cijelom prekrivenom kao vukovima gladnim zijevajucim lupinama, cak i prve dvije sumske jagode koje i opet ne dijeli s njom. I razmislja o tom kako bi joj vjerojatno bilo neugodno biti negdje na plazi s njim ovako redneck-ovski pocrnjelim, a sto je on tako navikao biti. Slatko mirisu cvatovi bazge od cega bi rado da joj moze ponuditi palacinke. No, nisu niti znali da je i opet, kao i onda, sasvim neprimjetno ova bliskost potiho dozorila, i dozivala njihovo novo udaljavanje, jos jednom. Ovaj put nisu trebali niti pogled, niti dodir, samo misao. Stajala je pred njim gola i slaba, uplasena svojom otvorenoscu, njezno se pokusavala sakriti, kako bi im pruzila jos malo nade, ali ne, znala je, osjecala je, vec ju je gledao onim djetinje-nevinim, bozanski-nezainteresiranim pogledom u kojem nije mogla iscitati sigurnost u koju bi se sklonila, nikakvu zastitu tamo vise nije nalazila. I on je to znao. A kada su se sljedeci put sreli, za vise mjeseci, ili godina, zadrhtali bi svatko od njih, kad su culi vijesti o onom drugom, nista se nije promijenilo, znali su oboje, uvijek.
    Gledajuci tako ljiljane, sto podsjecaju na Svetog Antu, a sto opet podsjeca na lipanj, isto kao i zuta perunika, vrhovnog boga Peruna, ili Ilije, koja ce ocvasti prije nego sto ce ju ona vidjeti, sve to opet podsjeca na Ivanjske krijesove, koje isto kao ni one o Jurjevu, nece paliti zajedno...
    Gledajuci tako unazad, pomislio je kako je mozda trebao biti manje bijesan na njenu potrebu za skrivenim, finim nerazjasnjenim njeznostima u koje se tako voljela skrivati, koje je vidio kao kontrolu, umjesto da je imao razumijevanja za potrebu, za biti zeljen. Ona? Ona se mozda mogla manje bojati njegove nezainteresiranosti, koju je vidjela kao gubitak njegovog interesa... fini balans. Balans odgovornosti u kojem ce ona dati do znanja da zeli biti zeljena, ali ne i posjedovana. Tu finocu koju je on mogao razumjeti, ali tesko je znao igrati igre.
    Umjesto toga, savjetovao bih im, da sam bolje poznavao to dvoje izmisljenih karaktera, da umjesto da se boje i mijenjaju drugog, umjesto da ratuju, da u tim slabostima drugog, pronadju nacin za snagu. Pustiti drugom da bude kakav jest, ako ga se vec i ne razumije, a pogotovo ako ga se razumije. Prihvatiti potrebe drugog, i vjerovati si, premda ne kontrolirajuce. Jer ona nije mogla ne biti otvorena dovoljno, a ipak ga imati, kao sto ni on nije mogao vidjeti ju golu dovoljno kako bi ju osjetio svojom i utopio se u gubitku interesa. Previse je napetosti bilo za susret uvijek. Ipak, imajuci na umu, sto drugi jest, i gradeci neko trajanje, mozda su mogli nauciti oboje da to sto ih plasi, ta sloboda koju moraju pokloniti drugom, na koju nisu navikli, da je ona i kljuc i rjesenje, koje im otvara neka nova vrata, ususret. 
Njegova potreba za ne biti vezan, i ta njoj opasna promjena u nezainteresiranost koju je htjela nekako zataskati, zeljela se uvjeriti da je nece biti, i njena potreba za biti zeljena, i taj hiroviti preosjetljivi trenutak u kojem ce nestati zakljucujuci kako nije dovoljno zeljena, kojeg je on ocekivao, pa time i dobivao. To je bila ta kontrola, ukalupljivanje drugog u svoj strah od njega, i nje. Koju je ovdje trebalo moci prekoraciti. Jedino povjerenjem, i oslanjanjem na svoju zelju, i ljepotu drugog.
    Sunce je bas zalazilo za planinu preko puta kad je zavrsavao sa zalijevanjem paprika, graska i paradajza. Pomislio je tada, osvrcuci se na sve ovo, da su mozda to i radili, to nesto njegovali, i stvarali? Mozda su se ucili voljeti razlicite, povjerenjem prekoracivati granice svog straha, od nepoznatog i tako drugacijeg Drugog.
 


(Tako su)
Opet:
njene su ruke nacinile jezerce
(svjeze)
njegovom licu tog vruceg popodneva,
ali
(bez dvojbe)
tijelo je i dalje gorjelo.