put i povratak

 
a katkad rijeci pri tom samo odmazu.
 

 
(kad li cu ponovno pomisliti da mogu i smijem i imam pravo na biti sretan?)
i mali paradoks ovisnicke ljubavi:
nisam sebi dobar jer nisam tebi dobar. tebi pak nisam dobar jer ne mogu voljeti sebe. ako me ti ne volis.
------
nesto bi se prepalo, nesto bi pobjeglo. a opet, odnos kao da je zivot sam, uvijek se moze odustati. sve dotle traje.
 
::::
(http://www.pbase.com/image/33678460
http://www.pbase.com/gina_dl/image/32108384)
/naslov
 

 
u zadnje vrijeme dodjem ovdje i zapitam se kako cu sad opet imati priliku vidjeti za sto sam sad opet kriv, pa pozelim reci ta to nije u redu, nemojte tako ljudi, ta gledajte kud to vodi, i svejedno jos pozelim reci, ne morate tako, nije to nacin, ako vas zanima, pitajte i reci cu vam, postat cu C/P pisama njoj, ili ako zelite iskreno evo vam velim da ne mislim da cu takvih izleta vise dozivjeti, i da vam kazem da zelim tako prestati misliti, a to je jedino moguce ako povjerujem u nesto drugo, no to ne mogu prije nego tek tijekom, a zar uostalom nije istina da su najvece radosti one bas one za koje dok ih prozivljavas ne pomislis, ta gle, ja nisam vjerovao da je to moguce?!!
uglavnom, pomislim, ta ako svi ti ljudi me krive valjda to ima nekog smisla, no pitam se zaboravljaju li pri tome, ili ja zaboravljam da je sva ta krivnja, ili smo svi toga svjesni, dakle da je sva ta krivnja moguca samo zato jer oni koji nam tu krivnju predaju nesto nam uistinu znace, samo zato si mozemo naslagivati taj teret. no to nije nesto sto sam htio reci, kako me samo misli znaju zavarati, htjedoh reci nesto drugo:
Pa si mislim: ta svi ti koji ti tu daju tu krivnju, koji tu gledaju, nisu valjda svi u krivu i onda se osjecam kao kreten jer mi nije jasna ta krivnja moja i otkud mi ona... a oni to ne govore, kao da uzivaju u sutnji, kazu kriv si, i uzivaju, ili uzivamo u osjecaju moci koji takav osjecaj pruza, nitko da objasni.
I onda sam isto kriv jer ne prepoznajem svoju krivnju, isto. No, onda nesto jos prepoznajem, naposljetku nesto korisno u svemu tome....
kad mi krivnju namecu, ne mogu se samo tako osjetiti krivim, osjetim tada samo pobunu i bunt protiv onih koji me kritiziraju, mozda ju zato ne osjecam tada, jer mora da postoji kad ju tako vide? sigurno je utemeljena i postojeca?
Dvojba je sad jasna: kako nekom izreci da radi krivo, a da pri tome ne izazoves bunt. a da ga se pritom ipak potakne na preispitivanje?
i tako, eto to sam valda htio reci...
 

nekog tko misli drukcije o stvarima koje su vama vazne?
koliko vam je vazno da drugi vide stvari bas onako kako vi gledate?
ako su vam stavovi razliciti, izbjegnete li svaku diskusiju o tome i time povecate udaljenost od sugovornika?
mozete li bez emocionalnog uplitanja razgovarati o svojim stavovima, mozda shvacajuci da vasi stavovi niste vi sami?
 

 
NOTHING WILL BE ATTEMPTED IF ALL POSSIBLE OBJECTIONS MUST FIRST BE OVERCOME.
-- THE GOLDEN PRINCIPLE,
PAUL DICKSON'S "THE OFFICIAL RULES"
;))))

 
to je ovdje ocito apstraktni pojam.
proslu subotu bili smo na nekom izletu. i prolazili pored nekog osamljenog kamena koji se, kako to u narodu biva, zove krvavi kamen. tako se zove, najvjerojatnija ce prica, zbog toga sto su se ljudi tamo mlatili oko granice. (sto je meni zapravo besmisleno, jer je kamen bas ok granica, al kajjaznam negdje na granici su se ocito mlatili zbog granica.)
to, i jos ponesto navelo me da razmislim o pitanju podjele teritorija i nastanku svadja. uvijek sam, katkad valjda i neopravdano lako pronalazio te analogije, pa rekoh, mozda se svaki sukob medju ljudima moze smatrati kao povredjivanje necijih teritorija, granica, ili kako vec. ali, sto je teritorij, u slucaju kada ne dijelite nista osim rijeci. pa cak i kada naizgled nema nekih (opipljivih) interesa ukljucenih u sukob, sukob je moguc. zasto?
interesi ipak postoje, pa cak se i ponos moze smatrati interesom. no ponos je samo specificni primjer neceg o cemu cu nesto reci, pitanja sigurnosti.
dakle, meni se cini nekako da je onaj teritorij u kojem se ljudi osjete ugrozeno katkad pitanje nekih uvjerenja, na kojima temeljimo zivot. u redu, sad tu ide jasno i veca tezina koju dajemo skladu stavova s ljudima koji nam vise znace (u prijevodu, onih od kojih ocekujemo vise). dakle, pitanje stavova je ovdje kljuc. i to ne nuzno u smislu ratova mema (ako sam dobro skuzio onu knjigu o sebicnim genima koju iz lijenosti nisam procitao ali mislim da sam nekako iz pricanja mozda pohvatao bit?), vec je to teritorij koji svatko od nas zeli krvlju i rjecju braniti: nase stavove...
zasto? pa zato jer su stavovi nesto na cemu temeljimo zivot. i nesto kako si objasnjavamo postupke i odluke koje donosimo ili smo objasnili neke koje smo donosili. time, svaki napad na teritorij nasih uvjerenja je napad na nas zivot, time i nas same. interesantno je pri tome primijetiti da mozda postoji bar jedan nacin za izlazak iz tog problema: jer stavovi su utemeljeni na osobnim iskustvima, i nisu jednako primjenjivi niti ih je moguce jednoznacno preslikati s jednih na druge, cisto stoga jer smo razlicito dozivljavali zivot.
Znaci li to da je diskusija nemoguca? zaista ne, ali svatko bi trebao imati na umu ovu cinjenicu o kojoj pricam. eh, da, i onaj na govornici isto.
zasto se zapravo stoga shvaca tudje razlicite stavove, kao narusavanje naseg teritorija? hm, kao da je ovdje primjenjiva ona tvrdnja otprije: knowing makes a barrier for learning. mozda smo odvec kruti u ucenju za znanje, zeljni znati a nespremni prihvacati...?
no, lakoca u tom slucaju nikako nije evolucijski nacin. ali cini se da se u drustvu itekako nesto mijenja u tom smislu. bar u nekim onim hm, alternativnopolitickim strujanjima.
znanje vise nije vrijednost koja se toliko cijeni koliko sama mogucnost spoznajnog procesa. (u novim nastavnim programima sve se vise razvija ne toliko ucenje koliko heuristika.) napad na nas apstraktni teritorij (nase stavove) nije otkidanje dijela korpusa i tijela koje nas hrani. zapravo bi ga valjalo gledati kao mogucnost za prosirivanje tog teritorija.
 

vele danas moji racunarski programi:
THE DEATH-KNELL OF THE ATOM
SO THE ATOMS IN TURN, WE NOW CLEARLY DISCERN,FLY TO BITS WITH THE UTMOST FACILITY;THEY WEND ON THEIR WAY, AND, IN SPLITTING, DISPLAY AN ABSOLUTE LACK OF STABILITY.
SIR WM. RAMSAY, 1905
kao i
K N O W I N G IS A BARRIER WHICH PREVENTS LEARNING
-- TEACHING OF THE BENE GESSERIT
te naposljetku malo vjere u sujevjerju:
As a boy, the renowned Spanish matador Manolete was a sissy. He rarely played outdoors, preferring to be near his mother as he read books and painted pictures. Psychologist James Hillman explains this by suggesting that the youthful Manolete had already sensed his destiny, intuiting that one day he would be alone in the ring facing down angry half-ton bulls. His childhood behavior was a way of marshalling his strength and shielding him from the enormity of the challenges he would seek out one day. Think about how this theme might apply to your own life, Libra. Is it possible that what you have considered one of your weaknesses has actually been preparing you to express tremendous strength?
:)))))
 

 
koliko su oni zapravo samo maska za nemogucnost sasvim malih i naizgled obicnih ostvarenja?
/zurim, porazmislite.

 
radost i tuga. sasvim skupa.
(zar ne mislis da boli, kad mi pred svima kazes kako me ne poznajes?)
al bolje tako, bolje. i u mrvicama te jedem.

 
'...ispravno je ono gdje smo bili...'
?
ali, ti tamo sigurno nisi bila. a ako cu vjerovati necasnom sudu, i za mene je jako upitno jesam li tamo bio.
(pa onda je sve oke, jer kao mozemo zamisljat da idemo k.)
no, al nije to point, vec to, ta rjecitost mi je nekako naporita postalaaaaaa. ja bi sad onaj zivot di se mogu osjecat, a pritom ne morat mislit, ni smisljat. kme.
(i da, zavidim ljudima koji rade na rudjeru,. tam je tak fino livadica, sunceko, ovo ono. ah. eh.)
 

 
ovako sam se nasao zbunjen i u cudu: jednom mi jedna prijateljica rece kako joj je potrebna odredjena doza ravnodusnosti kako bi nesto uistinu zapocela s nekim. ono, kad ti je netko full onako bas ti znaci nesto bez cega nemres zivjet, onda si tako zakocen i uplasen da ne mozes nesto uistinu pokusati ostvariti. kao da je naizgled zato jer ti je na neki nacin jasno da tog ideala uistinu tamo nece biti i ne mozes ga narusiti stvarnoscu? a onda se i jos nesto zapitam, zapravo vise stvari odjednom: katkad je dakle nuzno imati odredjenu zdravu razinu prepustenosti (nazovimo to ravnodusnoscu, ili mozda vjerom) kako bi mogao pokusati riskirati u stvarnosti nesto sto ti znaci puno. no opet, ako i uzmognes razviti tu neku umjerenost i prepustenost, nije li to onda istovremeno gubitak bas onog ispunjenja kojeg od ljubavi trazimo. kao da razvodnimo ljubav prije nego sto bismo ju i konzumirali, kako bi ju uopce mogli jesti, a onda to sto jedemo vise nije ta paklena i fantasticna i fanaticna strast koja nas tako 'puca' u zaljubljenosti... samim tim kao da smo si potkopali motive takvog pokusaja ostvarivanja. a s druge strane, ako nemamo tu neku dozu ravnodusnosti, tu neku odluku da cemo nesto moci dovesti u pitanje u pokusaju ostvarivanja toga, dakle, ako nemamo tu prepustenost, vjeru, kako vec, tada takodjer nikad necemo moci uistinu nesto i pokusati zbog te zabrane grca i nedostiznosti, nedodirljivosti tog naseg ideala.
no, tako za uvod. o nekim pitanjima. a ono sto me muci je sljedece: kako cu joj pokazati da mi je stalo, i da nisam ravnodusan, ako uopce mogu pozeljeti i uciniti nesto kako bih ideale doveo u pitanje pokusajem ostvarivanja istih...? jer, ako mi je dovoljno stalo, onda bi trebalo biti nedodirljivo sanjano idealno?
i ono drugo, sto mi se cini kao neki mir i rjesenje. sto bih da mogu nuditi, nesto je poput: ono sto je nase, ne moze nestati. moze se udaljiti, ali ce i dalje biti tu. mozemo uciniti stogod zelimo s tim. naposljetku. zasto onda ne uciniti najvise sto mozemo?
 

prvo ja,
Do you ever get the feeling that you can't do right for doing wrong? As hard as you try to please one person, you upset someone else. Or, worse, you offend the very person you most want to assist. You have tricky choices to make now. Whatever you decide, someone somewhere will object to it - for a quite understandable reason. Yet you have not entirely created this situation. It is not entirely up to you to resolve it. Let others play their part in putting things right.
a onda i drugi
Take it easy, wherever possible. Even if you have a packed agenda or a set of urgent tasks to complete, approach your schedule in a relaxed manner. Work on the assumption that everything ought to be easy. If it isn't working out well, that's not a reason to try harder. It is a pointer, from the cosmos. It is a suggestion that there is some more simple, sensible way to proceed. If anything gets complicated or dramatic, leave it alone and seek an alternative solution.
eh, da, da. hah viditcemo.
 

 
tamnoljubicasti prsti. i jezik.
 

 
dva tijela, razapeta jedno iznad drugog, tijela koja se osjecaju, ali se ne prepoznaju, tijela koja se dodiruju, ali njihove misli ne, ocekujuci, cekajuci, kada ces se ti, Obla, i ja, Kvadratican obuhvatiti jedno drugo, tek u beskonacnom broju mojih podjela, savrseno pribliziti i ispuniti ono obecanje, potonuca u Svijet
da, priznajem, nije tako rijetko da te uistinu ne razumijem.
 

 
sad mi se cini nekako ovako, da kraj ljubavi je bas onaj trenutak, kad umjesto da vidim dva zivota koji se zive, tu skupa, vidim svoj zivot. i vidim ljude, kroz to koju ulogu oni imaju u tom mom zivotu. ili koju bi trebali imati...
dva, dva zivota. to je zivot s nekim.