put i povratak

(rece u nekom srpskom filmu neki od aktera.)
ili se sirim. osjeca se to. kako u nekom trenutku prelazim granice. neugodan mi je taj osjecaj. bas je.
a onda se suzis. ili se ja suzim. mrva sam tek, crna rupa. koja se zasigurno prenapuhne negdje, 'na drugoj strani'. ili kad se dovoljno zgusti, onda se prosiri opet .
umiriti to neumjereno pulsiranje, sve bih dao. daj mi svoje zlatne okove, nametni, 
a kad se osjecam tvoj, tad, kao moja si mjera.

 
al' ni to bas ne do kraja.
htjedoh rec, mislim, lijepo je to tako, dok te ponesto ne motivira dovoljno.  zapravo je to moguce mozda za vlastito zanemarivanje uvijek okriviti nedovoljnost motiva? mozda. tocnije, moguce je to povezat s onom ezoterijskom, zapravo je pitanje koliko ti odredjena zelja/cilj moze dati volje da ga ostvarujes, to je sva njegova velicina nakraju. ?
olakost, moj grijeh, moj preveliki grijeh. i toliko dugo dok mi je jasno da zbog neostvarenja neceg zalim, toliko dugo ne mogu reci da motiv nije bio dovoljno jak, vec moram samom sebi priznati da ga nisam bio slijedio s dovoljno zara.
jer je lako pred drugima nac opravdanja za nesto sto nisi napravio, uvijek se misli lako preoblikuju na bilo koji zamislivi nacin kako bi si objasnili stogod bi htjeli vjerovat. to znamo. nakraju sve ostaje pitanje samo jako dvojbene ravnoteze izmedju ulaganja i zadovoljstva, cime naizgled ciljevi ostaju uvijek ugrozeni tezinom dosezanja, sto se moze nazvati i: lakocom nedostatka motivacije.
raduju me stoga oni koji me tjeraju puno dalje nego sto i sam mislim da mogu. raduju me, silno mi znace, prije svega jer su rijetki.
 

 
danas mi se to tako prvi put razjasnilo, recimo bracni zavjet, to nije ono sto obecajes nekome, niti sluzi, (ma, hm, valjda zapravo i sluzi, jer tek kad drugi ima povjerenja da i sam imas povjerenja, ... itd.) kako bi koga u sto uvjerio. tako nesto kao zavjet ne smije biti protkano strahom i sumnjom u vlastite mogucnosti da ga se slijedi. zavjet izrecen samo je iskaz onog sto se osjeca, osjeca se da se moze, i ima tome, kome se zavjestas, to za pruziti.
dobar je to osjecaj. ali, onda se covjek i zapita koliko to ima veze sa prevarantskim nacinom nagovaranja da ti tkogod vjeruje? hm, da, katkad ce sumnjati, a opet TI SAM ces i dalje znati. e, to, taj mir, TO je full dobar osjecaj...
pa si pomislim, da, okej, sve je okej, nismo na istom mjestu. i prije sam bio u takvim situacijama. mada mi je, mislim, ovo sasvim prvi put da sam s ove strane. dobar je osjecaj, to neko povjerenje; pa se nekad zapitam jel' ces nekad opet imati osjecaj, povjerovati da i ti meni zelis, i imas sto dati.
e, u tom je cini mi se taj zavjet, kad sam vjerujes da mozes biti nekom sve to. 
 

 
poticuca sloboda, lakost, ali ne olakost.
(da sam barem puz, on ide po ostrici zileta i ne poreze se i ne padne. al' on je tako mek, a mozda je i sluzav kao od strasti?)
 

 
... oprez! svud ocekivanja, svoja i tudja, vrebaju!  
(s razlogom, dobrim razlogom. onaj tigar silno je gladan i koliko ga poznamo, jedva ceka da mu netko stane na rep.)

 
a jes, recimo, kad treba popravljat printer, pa onda se nasmijasmo koleginica i ja, rekosmo: da, da, mushki popravlja stvar, umije i moze, al samo kad ga zena gleda... (to ono, kao ona je sjedila, a ja kao to shvatio kao motiv, za ispast iz tramvaja) .zanimivo.
a citam sad ovaj log ispod pa si mislim: zanimivo je i to kolko je to teret kad te netko vidi najboljim, zagusuje to, da, ufff...
 

 
nu tak, samo da mahnem jos malo. i tak, citamo se. opet malo poslije kad se stisha gungula, i meni ponaosob, i valjda...
(sim-pa tam, prevec dobri - prevec losi,
... ?)
 
 

 
moze li praznina biti ispunjenje?
lazem si, ili se tjesim?
ispunjenje u ceznji moguce je samo toliko dok postoji nada. dotle je ovo sada sve sto mi treba, iako bolno nedovoljno, i bolno malo.
biti nedovoljan nekom kome bi se objesio za vrat, teska je pouka.
pomirivanje ne ispunjava. ponavljam, pomirivanje ne ispunjava. i ponavljam, ...ponavljam...
.
.
.
i tako, mozda si katkad trebam pomislit o tome kako mozda zbilja hoces nesto posve nalik onom sto i ja zelim, cak i vise nego sto ja to znam. imam sad neku ideju o tom. samo mi treba malo vremena, zaboravio sam imati snove. da, uglavnom gledam jako ukratko, zaboravio sam imati snove. idem sad vidit jel ima stogod...
a za to mi treba bar
day off.
 

(Volis li da boli? Najezila se kad ju je to pitao, dijelom i zato jer nije zaboravila da ga je to jos jucer pitala i sama. Papir svasta podnese, motiv je kljucan, citajte naslov.)
Naposljetku kad se nadju sami, ocekivat ce ju susret s njegovim podzemljem. Znala je to, jer joj je o tome pricao, pokusavajuci ju pripremiti, dati joj do znanja da ta igra sa strastima nece moci proci bezbolno. Kao uostalom i ona njega, jednako tako. Odgadjali bi to dugo, ali nekako su si jednako dugo birali mjesta na tijelu jedno drugom tako pozeljna za ubosti svoje otrovne zalce, da im je bilo tesko sad samo tako reci ne, iako bi to znacilo otkriti svoje krhko pulsirajuce meso, nebranjeno ispod oklopa.
Kakogod, uzeo ju je za ruku njezno, ali odlucno poveo kroz stara vrata u kameno podzidje starog grada, jednako kao sto je ona njega potpeticom rivnula u gola ledja negdje oko lopatice, da se onako svezanih ruku i nogu, s povezom preko ociju, potepne preko stuba u jedinom zadnjem pokusaju da se doceka pasti na rame umjesto licem u zemlju. Najprije ce joj ponuditi pice, ako to ona pozeli, da bi joj bilo lakse podnijeti te kusnje koje su ih cekale, a onda ce ju ostaviti onako obnazenu i vezanu u metalnom kavezu nadohvat najrazlicitijim slucajnim prolaznicima i prolaznicama, koji ce ju moci dodirivati no ne i obljubiti. Pri tome ona niposto ne smije imati zatvorene oci, buduci da od sviju njih mora sama odabrati one koji ce kasnije odluciti o njenoj daljnjoj sudbini... I ona ce njega ostaviti vezanog u kavezu, dok ce se njegova draga morati pred njegovim ocima podati trojici muskaraca koji ce s njom moci uciniti sto im je volja, a ona ce biti poslusna. On ce upriliciti veceru s onima koje je ona izabrala, cuti sto bi htjeli da ona cini i odabrati one, i sve one zadatke i njihove zelje koji mu se budu cinili zanimljivim, a koje ce ona morati ispuniti kako bi stekla njegovu naklonost. Ona ce pak njemu ponovno vezati oci i pustiti ga da pred plemenom okupljenim u sirokom krugu oko vatre plese s plemenskim zenama, vrti se onako naokolo uzdignutog kurca (etovamga ;P) dok ga one izazivaju i nadrazuju. On ce ju potom smjestiti u izoliranu utvrdu na otoku u kojoj borave same zene. Dolazit ce onamo samo onda kad mu dvorske dame, ujedno  i one koje ju drze na oku, dojave da je pozeljela zavuci ruke ispod haljine, tek onda kad je znao da ju je zelja ucinila bespomocnom pred njom samom, pred njenim ponosom. Ona ce mu u jednom trenutku skinuti povez s ociju i on ce moci vidjeti kako ga iz sjene uz rub kruga promatra njegova draga, golog, usred kruga pohotnih zena obasjanog plamenom. Onda ce ih pustiti da rade sto hoce, no niti jedno od njih nece znati sto da cini, pa ce ih vezati okrenute ledjima jedno za drugo i ostaviti tako da razgovaraju. Ili sute.
On ce jednom doci nenajavljeno na otok, a dvorske dame platit ce cinjenicu da su bile svjedokom te tajne vlastitom glavom, jednoj po jednoj  padat ce, i naposljetku kad dodje do nje, nece joj biti jasno, jer itekako ce jos biti dovoljno svoja da se ne pozeli podati samo strasti radi. Nece ju ovaj puta to  niti zatraziti, uzet ce ju  za ruku sasvim njezno kao na pocetku i reci: 'Idemo, zivot nas ceka!', i pricat ce joj sto ih to ceka... Ona pod maskom doci ce do njih vezanih u jednom trenutku njihove sutnje i presjeci veze, on ce se okrenuti i uvidjeti da je on vezan sam za drveno postolje, nasto ce ona skinuti masku pod kojom ce moci prepoznati svoju dragu, reci ce mu:'Idemo, zivot nas ceka!', i pricat ce mu sto ih to ceka...
***
Kad se vratio kuci ona je za stolom citala novine uz kavu i cigaretu. 'Rucala je, znaci.', pomisli on i, izuvsi cipele, hitne nogom jednu carapu bilo gdje, a drugu prema njoj, srecom pala je na stolac gdje je inace njegovo mjesto. Izvali se na krevet i rece: 'Donesi!' Ona jedva se pridigavsi sa stolice i naizgled ne skidajuc pogleda s onog sto je citala uhvati carapu i baci je na pod pored. 'Uh', pomisli on, digne se i odsece polako do nje, odgrne joj kosu s jednog uha, a onda ju za tu kosu cvrsto uhvati i podigne joj glavu, nagne se i sapne: 'Gle, kaj ti moram crtat', mislio sam bas bi me bilo uzbudilo da si tu carapu donijela u zubima k meni.' Ona podhvati njegovu nadlakticu i, kako je nedavno promijenila muzicki instrument zabije nokte u nju tiho i odmjereno: 'In your dreams, ...'mili'!' Tad si je on pomislio, a sto je shvatio tek nesto kasnije, kako se zapravo nekako cudno, ali ipak vole.
***
More je bilo nesto gdje bi ljudi trebali uzivati. Tako su si i oni mislili, i s tom mislju otputili su se i ovaj put. Napokon ondje, pomisli, nakon cijelog dana puta, ciscenja sobe, napokon taj divni mir. Osjecao se kao da ju je prenio preko praga, polozio tu na krevet, gledao ju je njemu uvijek tako lijepu, njegovu, i mislio si kako bi to bilo steta dirati. Poljubili su se, a onda je i on legao pored nje. Znali su, strah od navike, njegovu neproracunatu mushkost koja se tako lako zasitila svega, razmisljao je o tome podmetnuvsi ruke pod glavu, slusajuci cvrcke i sum valova, i o tome kako ga je ona zapravo uvijek znala ostaviti gladnim. Smjeskao se razmisljajuci i tako polako utonuo u san. Tijekom noci, ili ujutro shvatit ce kako ce joj to trebati objasnjavati. I da to ne znaci da mu ne znaci...
Kad se probudio, ona je slagala sudje. Sad je trebalo polako, znao je, jer shvacanja, a time i mjesta na kojima se nalaze, razlikovala su im se (zgodno je to, pomisli on, kako postoji inverzni nacin definiranja polozaja: gledistem odredjujes stajaliste, i kad se dvoje nalaze na razlicitim mjestima, ne srecu se lako) Dakle, sad je valjalo pricekati da im se gledista priblize, nametati svoje uvijek bi stvaralo samo vece zabune. 'Dobro jutro', rece i poljubi ju u vrat, ona je nastavila s poslom. 'Okej, polako', pomisli, 'nek' se gnjev utisa.', i ode nacijepati drva. Kad se vratio istresao je drva u kutiju, ona je i dalje brisala i slagala tanjure, ode van i donese nesto sudja koje se susilo pored posuda za pranje, zadovoljan sto se dosjetio dovoljno neprimjetnog nacina da uspostavi neki kontakt s njom. Kad je sudje odlozio u kuhinju opet izidje. Nesto kasnije vrati se i napravi dvije cedevite, rece: 'Aj dodji, idemo malo sjest van, ne mozemo stalno radit...' Sjedili su pred kucom i gustali lijenost udvoje, sto je utisavala grc i nerazumijevanja. Uto, eto, pojavi se susjeda. 'Pa jeste li za sok, keks, ' ovo-ono ... Hm, kvragu. Legli su opet prilicno umorni, od cijelog dana nerazumijevanja i neke neizgovorene otudjenosti. Sklupcala se na svoju stranu kreveta, a kad joj se priblizio kako bi ju poljubio u onaj misic s ledja, iznad kljucne kosti, i potom naprijed, ondje gdje joj pada lancic, samo mu je tiho sapnula da je nekako umorna. Kad se okrenuo na svoju stranu pomislio je jos da bi ju mozda trebalo jos malo nagovarati, ali zaboga, pa rece da je umorna, ne mozes onda rec': 'A ne, nisi!' ??? I tako je zaspao.
Kad se ujutro probudio, vani je padala kisa, a ona je jos spavala. Privio se nekako uz nju i zagrlio ju. I zaspao tako. Sljedeci put kad je otvorio oci, nije je bilo. Uskoro je cuo kako sljapkavo skida kabanicu vrativsi se sa zahoda. Ustao je, poljubili su se u prolazu i otisao paliti vatru u kuhinji, jutarnji obred koji je bas tako volio. Kad se nakon desetak minuta vratio u sobu, kisa je i dalje pljustala, a ona je citala neku zensku reviju izvaljena potrbuske. Sagnuo se i poljubio jedan list (noge) sto ga je tako izazvao izvirujuci ispod spavacice. Zapita: 'Kofi or tea?' Ona mu se okrene i sutke ga preko ramena promotri koji trenutak. Dovoljan da on pozeli spuznuti tiho kraj nje zanemarujuci u tom trenutku sjecanje na onu vatru koja ce u kuhinji dogorjeti, kisa je, cini se, ovajput bila odnijela, donijela pobjedu. Voljeli su tu kisu cijeli dan.
***
'Gospodine, gospodine...', osjetio je neciju ruku na ramenu, 'gospodine, ovo je zadnja stanica.' Trgnuo se iz sna i u tren mu je sve bilo jasno: zaspao je u autobusu, jos nisu nikud posli, tek ju treba sresti, a propustio je svoju stanicu uljuljkan u taj cudni san... Kvragu i kvragu! Sto sad?! 'Autobus za natrag polazi za koju minutu, pozurite li se, stici cete na njega.', rece zgodjusna kondukterka citajuci mu misli. 'Da', pomisli, 'no, hoce li ona biti ondje?' I tako je potraga zapocela.
Dosavsi napokon na dogovoreno mjesto, nje nije bilo, docekao ga je ondje Upitnik koji je ispunjen valjalo poslati na odredjenu adresu, te ce ovisno o rezultatima cuti daljnje upute. Popunjavao je on te tekstove i slao i dobivao nove vec neko vrijeme, i sve je bilo divno i krasno dok se ne bi prepao ishoda svega toga, ili pozelio nesto, recimo sada.
Udahnuo je duboko, progutao suze i bijes, napisao nesto poput ovog, cisto da istjera strasti iz glave i zmirnuo u ekran, namignuvsi joj: 'Ok, ajmo onda pricat dalje, kad i ako bush imala volje...'
 

volim to kako mislim o nama, volim to sto si ispunjavamo dane i misli, volim to kako mastamo o svijetu izvan ogledala, da, volim te procitati, volim te osjetiti kako sastavljas svoj karakter u mojoj glavi. i volim se igrati s tobom, kad me vec natjeras. meni inace to lijeno radit.
ali, to je nekako sve sto jesi: ti ne ides u ducan, niti prigovaras za zaboravljenu kupovinu, niti me ispracas od kuce, niti te docekujem na stanici, niti znam tocno gdje je vise onaj madez kojeg se sjecam, a tijelo ti je sjecanje na jedno davno bijelo tijelo... kako te zelim izgraditi, jako. iz praznine voljenja tebe, u to meso se uronit, to bi ja, prikaze i duhovi i dalje mogu plesati po nasim glavama, neka ih je, samo i glas da mi je cut, sjetit ga se, osjetit. kako li izgledas, ti, koje se tako dobro spominjem...
 

...

 
Hodam s tobom tiho, i pratim te u stopu, kao uhoda sam,
mozda me osjecas?
Zapravo, pitam se,
zelim pitati
da li me se sjecas?
Znam, gledam te tamo, sjedis na jednoj prekrizenoj nozi i pijes kavu (a mozda i imas uredsku stolicu). Kakogod, velis mi tako s osmjehom lako: kako ne, zvuk nasih poljubaca odzvanjat ce vjecno, kao pljesak jedne ruke.
Mislis sad da cu se namrstiti, ali necu. (Znam da si to zato rekla.) Nesto drugo cu ti reci, i nesto sto mi zvuci sasvim dugo:
Iskreno, zaista me utjesi i razveseli tvoja iskrenost. I cinjenica da znam kako mogu ocekivati da mi predbacujes da nisam dovoljno zeljan, nasrtljiv, da ti nisam dovoljno predan i da te kontroliram, da sutim? I to kad mi kazes kako si slabog povjerenja, da zelis prestati biti moja, da nek se maknem, i to me tjesi kad mi kazes. Prvo me tjesi jer mi se cini da se uistinu nesto stalo promijeniti, ovim svim trajanjem: prepoznajemo se, i mozda i naucimo reagirati, sto jest uistinu jedini nacin. A drugo me tjesi, jer objasnjava stosta, inace meni sasvim nejasno i nerazumljivo, poput cinjenice da neces pricati samnom ni pod nikovima. Da se skrivas u tudje ruho i sve tako. Da, u redu je tako, pustam ti da ne znas. Kao da i mogu drugo, uostalom? ;)
Mozda, katkad se pitam, zelis li vidjeti mozemo li uistinu jedno bez drugog, pa testiras. Ali ne vodis se srcem, nit strastima, vec imas i planove, i procjene. I to je u redu, cijenim ih. Ali, iskreno govorec, katkad me raduje koliko te to muci. Sukobi jednih i drugih. Kocnice i sumnje, kalkulacije. Ne znam, ali mislim da znas, kao sto i ja znam, da uistinu mozemo biti i bez nas, dovoljno je da imas nekog blizu tko je dovoljno po/zeljan, da nam ispuni bivanje i nestali bismo poput duhova, ili se samo dovoljno pritajili, znas to.... Ali nije vazno, nesto drugo pricam dalje...
Uglavnom, tako ja tu sad ostajem, a ti procjenjuj i ocjenjuj. Dobro mi je tako, jedva stogod da mi katkad usfali. ;) Hocu reci, to je poput trazenja da te stalno poticem. Sto me potice. Podsjeca me to na vodjenje ljubavi, znas. Kad je svrsavanje samo trenutak koji moze i ne mora doci, dobra igra otvorenih zivacanih svrsetaka, eroticno sad to prikazujem. (Do bola;)
Pa si pomislim kako se cijeli odnos moze smatrati vodjenjem ljubavi i sklon sam blagodariti onim energeticarima koji vele, kao i Einstuerzende Neubauten: Silence is Sexy. Do neke mjere, mislim. Kao da se igras sama sa sobom katkad, izazivamo li to sudbinu, zaborav nece doci dok se kakvo tijelo ne poveze sa mislima i zaljubimo se sasvim jednostavno, mozda, u nekog. A mozda i ne. Inace, ako zanemarimo tu opasnost, prihvacam sjajnu eroticnost nadrazivanja bez obecanja kraja, ostaviti zelje za olaksanjem da se peku, poticajno i zabavno, kao sto znas.
Mislim da se i cijeli odnos, pa mozda i zivot moze smatrati kao jedno takvo vodjenje ljubavi. Poticanje bez kraja, zivot na iglama, ljubavnicki odnos kao da ima svoj kraj u braku, ili radjanju, prividan kraj doduse, jer to samo otvara i mijenja vidike, neuspjeh ljubavnistva samo je neuspjeh prilagodjavanja, ali prije svega vlastitog ne tudjeg. Nesavrseno prilagodjavanje promijenjenim okolnostima. I ovaj strah koji sad osjecamo, ovaj strah od kraja, promjene, taj strah je strah od gubitka poznatog, strah od toga da se necemo dovoljno ugodno postaviti u novim okolnostima. Srecom, rekao bih, mislim da smo dovoljno znatizeljni. Ipak, ne prihvacam svu odgovornost za to hoces li ti ikad pozeljeti tako nesto. Premda mozda i ocekujem da mi ju pozelis s vremena na vrijeme natovariti, ipak, katkad si pomislim, mozda smo se naucili nositi s cinjenicom da mozda ni sami, a mozda ni onaj drugi to nece biti voljni. (Pomislim si da je to zapravo u redu, kako je bilo pocelo, smijes mi vratiti istom mjerom, u ovom virtuelnom vodjenju ljubavi, vise ti to ne uzimam za zlo. Zasad, pomirujem se da mi je zgodno kako se poigravamo s mislima/tijelima koja jedva da i postoje. Da, u redu je tako, pustiti te da odlucis hoces li reci da ti je sad dosta... ;)
Zanimljiva analogija, zar ne. Kako isprati prvotni grijeh. Ili, kako nas jedna sitna uskracenost mozda dovede do neceg puno veceg... Obiljezenost uskracenoscu? Odustajuci od uzimanja drugog, ucinili smo ga svojim, i sebi i njemu? Je li doslo vrijeme za povratak, i promjenu smjera? I razrjesenje sukoba, mozemo li tu napetost sad iskoristiti za sve ono za sto smo tad bili preslabi, i za sve ono o cemu smo jos tada mogli sanjati? Prepusten sam tvojoj odluci i to me uzbudjuje. Nije to dakako, znamo oboje, samo odluka, pitanje je prilicno iracionalno, pitanje je da ni ti sama ne mozes znati kako ces reagirati i kada... Nemoj se ljutiti na sebe. Necu ni ja, prepustenost tome je ono sto me izaziva... 
Cudnost zivota razotkriva se u svakoj misli,  (Al' dobro, da sad ne prejudiciram...)
Neuspjeh odnosa samo je poput iskaza zelje, kao kad mi se digne kad pomislim o nekoj koju bih pozelio poseviti. Odnos je zapravo cini mi se igra poticanja jednako kao i zivot sam. To trebam dobro imati na umu. A ti to tako dobro radis. Svrsavanje i u kontekstu zivota treba biti idealno tempirano. Kako bismo umrli skupa trebamo se dobro utrenirati, bioritmovi savrseno uskladjeno otkucati, ako ne stalno, ono bar taj trenutak.
Ukratko, mislim da te opet volim.
 

da, bas prilazim sa strahom. jer mi bas treba taj neki nepoljuljani oslonac, na koji cu se oslanjati sljedecih tjedana...
(a opet, kako ce biti nepoljuljan, ako ga kao takvog prihvatim vazda neizreceno, kao i cinjenicu mozda da to neces pozeljeti narusiti?)
znas vec kako to ide, tesko je uprijet onu snagu zelje i vjere kad je pred nama pomirenost sa udaljenoscu. nije mi uvijek tako bilo, ali mi sad tako izgleda sasvim jasno: bar jos neko vrijeme?
svidio mi se notwist jucer:
The shore I can see the shore from here I see your town, your house and you The score is I count the letters of your name I count the days 'til you are here again Day 7 And I'm love galore
umjesto razgovora, i
umjesto tisine,
samo te molim
da me se zazelish...
 

... hm, pa i to bolje nego nist ;)))
evo jedna od notwista:
You are Another planet cause you are, You stare And kiss me from above, don't you? Say why You need no reason to deny Say why you kiss me from above In dreams your friends are sleeping In dreams their heads are falling off In dreams they never call you To show you things from their buildings up above
hehm. da, da.
 

 
katkad se zabrinem odgovornoscu; mislim za neku radost i to. jer nekako imam taj filing da fakat kad sam entuzijastican mogu stvoriti i potaknuti stosta da nastane. okej rezultati cesto ovise o drugima, no to je pitanje je li poticanje iskreno ili pak s nekom zadnjom primisli... (u svrhu zavodjenja/ugadjanja ili whatevr)
svejedno, najbolje kaj mogu je cesto bas to. pa mi se katkad cini da je vazno sacuvat onoliko sebe da bi mogao vidjeti radost, i poticati je drugdje.
al opet, isto tako, nije moguce taj entuzijazam odrzavati stalno, nekako s radoscu i vjerom gledati nesto. i kad prestanem moci poticati, obicno me rijetko tko takvog prezivi, osim ja sebe sam... obicno ;) a ja jednostavno moram imat tu mogucnost za bit depresivan, to mi isto nekad bas treba... ma, mislim da je to zapravo onaj trenutak kad (zamisljene) prisile okoline 'da im budes dobar' dolaze do svoje opreke, i onda se povuces tako, pa nadjes di si sta si i kako dalje, radosno opet.
Ali, zapravo sam mislio kako je to pitanje odluke. one odluke o radosti, odnosno mozda se moze reci i ljubavi. jer, moze se odluciti vjerovati u radost, samo za to treba napor i njega ne mogu nikad ulagati prisilno, uvijek ta odluka mora biti stvorena svojom voljom - nitko te ne moze natjerati da gledas zivot (ili neku buducnost, sto li,?) radosno i s vjerom?! tu se drugi i ja mozemo ljutiti, ali ne pomaze puno: ta odluka ce doci ili nece doci, na vrijeme, mozda prekasno, a mozda i nikad. nekako ipak vjerujem da se covjek s vremenom navikne na takvo, recimo, pozitivisticko misljenje i to bez osjecaja prisile. depresija je u tom smislu odvajanje od vlastitih tereta u glavi.
Nedavni me primjer na to razmisljanje nekako potaknuo, saljiv i banalan, ali i u takvim se vide mnogi vazni obrasci ponasanja. Nesto kao: onaj problem rekurzivnog loseg - jedno lose koje smo ucinili ili dozivjeli postaje opravdanje da se i dalje ponasamo lose.
Recimo kako u zelji da budem od pomoci obcinstvu, i u neko nocno doba tragam biciklicem s prikolicicom po bosanskim zaseocima za kasetama pive koje cu onda dovuc na opce veselje pucanstva oko vatrustine, e za tak nest jako hehe altruisticno sam dobio mogucnost da vecinu tog platim sam. hm, pa se osjetim kao da sam kreten, pa nisam zadovoljan sobom... hmda. pa onda poslije sve nesto ide na zivce, pa i cinjenica da mi nismo ponijeli posudice ni zlice, a fina pasta a la Berni je pripremljena, i bas bi da ju mogu probat, i u trenutku ocaja podje se onda u krevet (vrecu sator jakako), kao: 'ma sve dovraga', sve do cudnog trenutka trenutak kasnije kad neki crv kreativnosti domislja plan za napravit posudicu i zlicu od plasticne boce za vodu (od drveta je malko mozda nehigijenski jer prepadose nas pricom o toj epidemiji)... i tako. ostatak noci, a bogme i s/jutra bje sasvim ok veselog druzenja. ehmda. (bez obzira na to sto su me nedokuhani graskovi i gljive iz paste sutradan potaknuli na zicanje papirnatih maramica...).
lose stvara lose, bijeg radja bijeg, a odluka za ulaganjem ponovno neku snagu, vjeru. to je neka bolja alkemija zivota.
I tek nekako sad kao da mi postaje jasno nesto o kajanju otprije: jer, 'best you can do is good enough', rekli bi radiohead (?). i dobro bi rekli. No, otkud mi onda kajanje?! Ako sam radio najbolje sto sam mogao ?! Zato jer sam mozda to tada prekasno odlucio, i bio sposoban odluciti, to odluciti okrenuti se napornoj radosti, umjesto sasvim lakom ocaju, strahu i uvjeravanju. nisam bio dovoljno svoj dovoljno brzo i odlucno? A tek kad odlucim okrenuti se radosti, mogu i druge poticati na to. I tek kad ih poticem na radost, potaknut nekom vjerom koja nije puka zelja za poticanjem, osjecam radost i sam. Zovem to ljubav. il' nest... :)