put i povratak

 
ne trebas mi da budes sretna zbog mene, trebas mi da budes sretna samnom.
 
(al to smo ionako vec znali, mislim.)
 
i tak. i neznam kaj jos rec. aj reci ti nest?
/premda bilo bi zabavnije da nest, napravis...
 

 
pa jel' ja ondak smijem javno izrec da mi je doslo dosadno _samo_ tu, a jel' smijem to rec, i da me noge bolu od plesa po stolu i sveudilj tako, ae?
ha.!
i sta sam sad, nepristojan to rec, nesmijem, nije u redu? ufh. e ah. a kaj je to tak strasno kad to velim, ha? kaj koji q. je to koma? ak se sam ne osjecas kriv, onda te nitko drugi nemre okrivit, ha? a ak se osjecas onda kazes sori, i tak, kajne? uf. uf. bezveze preosjetljivosti. sam treba to shvatit dovoljno lako. a jes. bas tak. ne se dat uzrujavat. think pink i te fore. ha. tko je to kog ucio, jelte? hmmmmm?
elem, kad se covjek pocne skrivat odma ga lako proglase krivim, ha kaj nije tak. a bezveze. aj fajt idemo ca, jedan ono perolake kategorije, leprsavo jedno, ha kaj s tim, na poticajan nacin strah je glupooost.
eh...
a ja frustriran od price pa to ti je.
 
 

 
to me nekak inspirira i pogadja, zapravo bi mogo rec i nesto kao 'tromost i lakoca'.
velis mi cekaj, a tri put mi velis, pa onda cekam :)
al jebiga, nakon treceg put si se vec triput promijenila, pa mi velis, jelsmo sad? a onda, dok mi to jos koji put ponovis, opet bus se triput promijenila, mozda. ;))
nego to je moguce i povezat s onim zeljama: mogu ja povjerovat u zelje, onak, nacelno da je sve to super i sve, al onda ima i onih povezanih sa nekim trenutkom, jelda znas o cem pricam, jelda? :) e, a kako reko, dok si ja skuzim kaj bi ti, i da bi sad mozda mogo i povjerovat u neku tu zelju, usudit se i to, onak da je sad bas to i pravi trenutak i sve, dotle ti vise nisi u to tak ziher, ha?, hehe, a stacemo, bar se mozemo nasmijat, dosad mozda bar to mozemo, ha? :)))))))
aj idem ja u sumu, pa mozda nadjem nesta fino za nahranit se, ak ne krepucnes od gladi dotad, mozda bude stogod i za opce dobro. ufff...
(i jos nest, jes, ta tisina katkad sasvim lako nacini da se ljudi zgube u kuzhenju, poglavito ak su ionak skloni tom. ili to nije tisina vec nesta drugoga? morat cu o tom razmislit, a ti onda ak ti bude do price, pa kad navrnem, znas di me mozes nac, jelte. uh, ili te to ja sad opet gledam kao gotovu? a jebote. okej, idemo ondak dalje istrazivat kak to ucinit bez, oder? pak se pitam, jel' to manjak kontrole ili strah od bahacenja? uh heh, ajd, i to je pocetak, za pocetak smo naucili prepoznavat. hm, nest. ajpanesto. :*)
 
 

 
(znanju fali mashte.) a ako imam oblikovanu sliku svijeta, svijet ostaje zatvoren. koncepti oblikuju sliku svijeta. konceptima se moze mijenjati koncepte. uvijek ostajuci zarobljen. otvorenost Trecem. (ako je Drugi slika svijeta).
moze li se osvijestiti stogod mislima, za odredjena osvjescivanja nuzno je izici iz opne vlastitih misli. sudari Drugog i Treceg ono su sto mijenja koncept. no, moj doprinos je u kreaciji Drugog. koji je onaj Treci za nekog drugog.
u stvaranju svojeg Drugog, volim mashtu, jer ona preskace granice koncepata.
koncepti su partikularni, misli su opravdanja zelja. koncepti su pokusaj prevladavanja straha od neizvjesnosti. koncepti stvaraju izvjesnost.
odustati od koncepata (Zen) ili ih nauciti oblikovati prema ciljevima, je li to moguce?
pronalazenje iskrenosti. ?
 
misaonost je samo dio covjeka. ona opisuje i preskakuje stvarnost. kada mislimo, zivimo u vremenu. kada shutimo, (u mislima) zivimo bezvremeno.? (stoga je sve iluzija, nije iluzija jer time odredjujemo stvarnost, iluzijom, tocnije, mislima)
 
misli se vole rekreirati. no, ja sam od njih veci, mogu im reci - stanite.
to zovem slobodom. jer, misli imaju svoj tijek, iz kojeg odredjuju nas. ja nisam (samo) moje misli. za zaustaviti ih, pokusajte ne misliti pojmove, rijeci.
eto tako.
----------------------
 
a zasto mi sve ovo nije dovoljno?
jer ne osjecam onu radost koju moze pruziti mashta. mir, mislim uistinu nije isto sto i radost. puknuce u ostvarivanju tog mira, ono je sto tjera nekamo naprijed. tocnije, mir je mjesto u kojem si pomiren sa svojim trajnim nemirom. ali ni taj mir ne daje razvoj.
neizvjesnost.
jobov nauk. ili mozda, ono sto mi je najbolja mantra: nista nije moje.
tome sluzi vjera. (jer svejedno je kako definirali postignuce, kao nesto za sto smo sami odgovorni, ili je svemir odgovoran, podjednako ce se nesto zbiti ili nece. cinili mi to sa svijescu da tako zelimo, odnosno da nesto nece ici jer mi to ne zelimo, ili zbog toga jer su se tako slozile zvijezde, svejedno je, postignuce ostaje nakraju jednako. osvjescivanje motiva omogucava prije svega jedan nacin obrazlozenja zbivanja, cini mi se, a ne omogucava i njihovo usmjeravanje, te je u svjetlu postignuca, ionako svejedno. nije svejedno za pojednica, jer je drugacije patiti zasto nesto jest ili nije ostvarivo, stavljajuci odgovornost izvan ili u sebe. ako je u nama, mozda mozemo otkloniti? promijeniti? mozda zaista i mozemo?)
----------------
 
znanju fali mashte. postignuca ciljeva odraslost su i daju zdrav osjecaj samopouzdanja. no, sama po sebi ne motiviraju. mene, ne dovoljno.
znanju fali mashte. izmashtani svijet koji nije odredjen konceptom. no ni mashta nije sve sto manjka.
 
misao nekako kao da sterilizira ono tjelesno u meni. ono sto cezne, ono sto zeli, trazi, pati, i ... smije se.
je li zivot prozivjeti u miru vece iskustvo zivota od onog prozivljenog zivota sa svim tim iskustvima strahova i ceznji?
dolazimo do pitanja smisla, kao treba li uciniti svijet boljim, hocemo li ovako ili onako uciniti svijet boljim?
to su i opet koncepti. pitanje smisla.
nemanje odgovora. vrtnja u krug.
misli.
jedino mjerilo je nakraju osobno zadovoljstvo, bilokojim mjerilima ga tko mjerio.
svaka analiza zavrsava u tisini. na kraju.
i spoznajom nepotrebnosti iste, ali promjenom u svijesti mozda, cime ni ona nije bila besmislena vec potrebna. za promjenu u svijesti. i zadovoljstvo.?
--------------------
 
iskreno, vece bi mi osobno zadovoljstvo pruzila jedna dobro napisana prica, ili pjesma, moram priznati.
 
.-.
(cini mi se, racionalizacija i misao je sada nacin prevladavanja tisine i nedostatka strasti ocekivanja.)
i tako se igra nastavi. :)
 

 
bas, jako oprezno...
 

 
a sve povezano s cinjenicom da zivimo u neizvjesnom svijetu.
i sve je to ista dvojba: kako znati posljedice nasih cina. truditi se mozemo i ovako i onako. konacni ucinak koji neko djelo ima je onaj koji je mjerilo i sudac ispravnosti toga sto smo radili. osjecamo li se zadovoljni, radili (ili mislili) smo dobro. osjecamo li da nam nesto nedostaje (everything's ok in the end, if it's not ok then it's not the end), radili (ili mislili) smo krivo.
nakraju, onaj nacin kojim biramo sto cemo raditi, i na sto se oslanjati pri odlukama, onaj je u koji mozemo imati povjerenja.
opet, cini mi se, lakse mozemo imati povjerenja u ono sto nas je u vise navrata znalo ispravno voditi. cesce dovelo do zeljenih rezultata. cime smo mogli izbjeci kajanje.
dakle, to je nesto kao proces ucenja, postavis pretpostavku: slijedit cu to-i-to i onda vidis kud te kad dovelo. ako je dobro, lakse ces se odluciti slijediti. ako je lose, teze ces. mislim da nije ili bar ne mora biti univerzalno rjesivo. svakom isto.
ali isto tako, nije niti univerzalno u svim situacijama. jednostavno zivot nije jednostavan da se uvijek moze reci: spontanost je losa, ili naivnost vodi u kajanje, kao sto nije uvijek istina da je ozbiljnost ona koja dovodi do ispunjenja. ili da spontanost uvijek vodi do ispunjenja, isto tako.
nije univerzalno. jedino mjerilo ispravnosti pojedine odluke za svakog ponaosob je, nakraju, njegovo osobno ispunjenje i zadovoljstvo. kakvi god da su mu pri tom ciljevi, veliki ili mali, osobni ili univarzalni.
iskreno se uvijek zapitati trebam: jesam li zadovoljan, jesam li mogao drugo, bi li bilo drukcije, bolje?
u odnosima sam ja jednostavan, naivan. samo isto tako prepoznajem te u tome sad, ocekujem, osjecas, i tvoju jednostavnost. i kajem se cesto zbog toga. priznajem. znaci nesto je tu krivo. previse prosirim svoja gledista. ali me time ne mozes uvjeriti da je _moja_ naivnost kriva. nije, to osjecam po tome kako se osjecam (ucinak) kad te naivno volim. kriva je pretpostavka (unutarnja, skrivena, ali ju osjecas itekako, a onda i ja) da svi tako.
eto tako ja to vidim, sad...
 

 
kroz pokret
su jos samo udasi vremena
curkali,
smjeskali se
kao ja tebi onda bijasmo mladi
 
kako to mislis, zapitam te
zgodno je to osjetiti se odgovoran
smijesis se,
ondje, sigurno. Ako ne, nemoj
oklijevati (ta znamo se, zar ne?)
 
Vrijeme ima cudne oci,
gleda drukcije od mene,
i nekako kao da mu malo vuku na van.
Pa mislim:
 
Ostavljam ti ove poruke
da se hranim nadom,
a bludec uvijek
kad te ne stvorim srcem.
 

 
bozesacuvaj.
 

 
kad bi mi sad bilo point pricat...
(radilo se nest pa me nebilo. a sta bih inace radio, idem plakat i plakat. nemrem bit svoj ako hocu ti bit lijep. eto, ak nist drugo to si naucila o meni. ta zelja da ti bum divan i prikladan ucini me nesvojim. da, zvuci poznato?)

 
zene vole samosvjesne muskarce, zar ne. da, da. eto tako je to, onda ih to privlaci.
a ima i dodatak: jel' to onda znaci da ce otic od tebe kad prestanes bit samosvjestan? mislim da bih u tome mogao pronaci itekoliko istine i svoje odgovornosti u bivsim neuspjesima. treba odrzavat svoje ja dovoljno u vezi nekako, cini mi se, inace te nitko nemre nakraju podnosit. imaju pravo koji vele: u vezi imas dodatni izgovor za sve sto si inace zapravo sam slab. hmmm ovo mi sad izgleda plodno.
 
 

 
Bilo je to tako da kad su ahilu skinuli gola do pete, a on je kao naizgled tako mislio o svojoj neranjivosti i dalje, hrabreci ih, evo gle gadjajte me, a mozda i nije, mozda je imao i suicidalne tendencije, ali onda nije bio hrabar taj mali vrag, stajao sam tako sasvim slabasan kao, mislec, pa da, istina je, najveci mi je problem i nerado to cinim i nisam nikad rado, borit se za svoje pravo nije mi bilo milo, radije bih se skrio gdjegod u skute i sutio ili sam isto tako pa onda si mislio kako to ne valja, taj zivot nepravedan i to sve...
ma jesam katkad i ja isto nacinio stogod sto mi se cinilo jako da mi je vazno, al odgadjao bih to uvijek dugo i do tko zna kad, kad bi me bas jako pritisli i ne bi bilo izlaza, ajde onda kad bih bas bio morao, al da mi je bilo milo i nije, i nece mi bit. da, boriti se za svoje pravo podrazumijeva razumijevanje sebe i drugog kao razlicitih, kao da nemate iste ciljeve?!!! zaboga kakav li je to svijet?!!!
pa da skratimo ove traktate, premda ce kako ne dvojim o istima jos se protezati rijeci, nek kazem samo ovako jos, istina, moj svijet nije svijet od bitki i odvojenosti, moj svijet su i drugi ljudi u njem, i sve ih uvijek jednako nekako zelim pogostiti sobom, sto nikako nije lako, poglavito jer tada, kako se cini tesko je katkad ikoga i pogostiti, uopce, zar ne? biti svoj tezak je nauk a za neke je to onaj koji bash trebaju se poduciti isto. no da, tako to bje. ali da moram objasnjavat rekao bih, nekako se uvijek zacudim kako taj sanjani svijet ne radi uvijek, ali je sanjan bas fino, onako bez potrebe za bitkom i odvojenoscu, davanjem bezbriznim, slobodom svom, i razumijevanjem jer sve se moze razumjet ako su ljudi nakloni jedni drugima, ako se ne odvajaju, kako ja to mislim, ali sudari me katkad cesto taj svijet pa se onda cudim i kazem, da, trebas biti vise svoj, al opet, nije to svijet kojem zapravo zelim doprinositi. moj je sasvim lak i bezbrizan. eto tako je to.
i tako sam dakle ja stajao, aha sad ste me povezali, petama gol, nekompetentan koliko je to bilo moguce, velike rijeci slabost misica u sudarima s drugim, no slabost nije samo slabost, moja je slabost cvrsta, cvrsto vjeruje u neko njezno i dobro u drugom, tome je tesko pobjeci, makar je lako iskoristavati...
stajao je tako razodjenut dakle, do pete, i pokazivao svima svoje male darove. i tako je to bilo. negdje ispod lijeve bradavice malo osuncano, ili katkad crno, tetovirano srce.
 
(.upravo sam s bazena., ...a opet neki slowdive.)
 

 
valda je ovo zapravo okej, bar sam ju cuo. idem zapravo sad bit veseo,
ili nest.
(i naucit prezivit sa svim njenim nepovjerenjem. ili nest.)
 

 
za odnos je dobro kad oboje njih imaju puno povjerenja u sebe, i to sto su drugom spremni dati, i biti, a u drugog mozda i ne trebaju pri tom imati bas *previse* povjerenja?
(hm, hm. zanimljivo. bitce je to moj nacin da prevarim onu opasnu pojavu zagusujucih ocekivanja od drugog, ili drugih od mene.)
 

 
one mozda posljedica su sumnje u buducnost, katkad utemeljene na iskustvu proslog.
katkad i nada nosi opasnost od predvidjanja pada.
(pitam se kako popunit vrijeme, mozda da zapocnem pisat roman neki. no, zadovoljava tek napol. gledam zmirkajuci, cvrsta tocka u zivotu, uvjeravas me da vidim privid.)
rekao bih: moguce je dovesti u pitanje sve. osim iskrenosti sa svojim zeljama, ispunjenjem. kad bih mislio o njoj, upozorilo me vise puta da gledam prekratkotrajne ciljeve. a onda sam prestao gledat kratkotrajno. i maknuo granice i ucjene, dao da se zelja prosiri dalje, kako bih nasao ono gdje mi vjera moze lezati. to je iskustvo proslog, koje mene ne rastuzuje nego suprotno, snazhi. vrijeme je potrebno, no ciklusi nisu krugovi, koliko god su izgledali tako. (to je kako ja osjecam). pomireno iskren sa svojim zeljama, ne zelim se bojati njih.
 

tiho, o tiho govori mi ljeto
sum svog srca-skoljke slusam u otkucajima.
prijatelji mi nude razne price, dogadjaje i ostvarenja, a ja se svemu nekako cudim i zmirkam okicama, i nista mi nije jasno, jer
sam nekako sasvim tih i nisam siguran, ta, sto to oni hoce, zapravo, jer
ugodno kao da sam zavaljen u veliki naslonjac, spremam knjige za tisinu, smijesim se i cudim tome, nije mi to bilo tako, kad razumijes da te tudji pogledi nece zaigrat, kad ti kanjoni nece znaciti, nego kad imas samo taj mir kao da se spremas za jesenski ispitni rok, nije ti vazno,
(i osjecat se zaljubljeno) 
predanost, u cudu ju gledam, i ne vjerujem sasvim. mislim bih ja, sladak je taj cudni osjecaj, tjelesno sam ga osjetio danas, predanost povjerenju u to sto jesi, i to kud ides, u taj zivot s nekim, odluka bez daljnjih razglabanja, ne vodis racuna i ne drzis se kalkulacija, lijep osjecaj,
mislim, bih ja vjerovao, da me svako toliko ne posjeti (ne podsjeti) taj strah. koji me pita, jesi li siguran.
iskreno, nisam, ne, trebam jos malo vidjeti. uvjerit se da je zaista tako.
ipak, od prije kojeg dana, znam sto znaci kad mi raste povjerenje, kad slijedim svoje zelje, i makar oprezno povjerujem u njih. i cemu sluzi trajanje. beskompromisno. i to mi sad da neku vjeru.
ipak,