put i povratak

Ooooooh - stop (pixies, where is my mind.)
to sa spontanoscu dalje nesta brijem pa si mislim, ma istina, ja sam fakat uvijek bio prvi mislit kako se treba ne brinuti kako ce bit, kaj bu bu (ah nisam li pravi hrvat) ono u smislu - kako ce nam bit ce nam bit, kaj sad imamo o tome razglabat unaprijed?. i tako to. nego sam uglavnom samo mislio o tome kako se sad osjecam. ali kako rekoh, implicitno je bio negdje ocito ukljucen taj zahtjev, to ocekivanje kako ce to bit nesto hm, eh, da trajajuce...
e onda tu ide jos prica s iskustvima: jer covjek onda skuzi da je takav i da ga takve stvari 'pucaju' dovoljno jako i da nema smisla (uocite, razum!, ili niti volje) ulaziti u nesto sto ce vas samo razalostiti recimo kratkotrajnoscu. ... pa zato moze se ponekad rec da nema smisla, jel'. ?
e sad, ono sto druge ocito mogu, a ja ne, je to nesto sto ce reci, vidjeti _kako nam jest_ u odnosu. jer ako nam nije dobro (btw, moze li se prije nego sto si u vodi znati jel' znas plivat?), onda nema smisla ni da traje? ili? e sad, da, to zapravo ne znam. i tu ulazi isto razum u igru. jer ako je odnos utemeljen na slicnim nekim pogledima i ocekivanjima manje ce nas pojedine emocije vezane uz to sto ocekujemo i koliko dobivamo i bismo li mogli bolje s nekim drugim, kao i ona pitanja o trajanju ili prekidu muciti. cini mi se cesto da su upravo _pitanja_ tocnije upravo ta dvojba oko toga da li ili ne nesto nastaviti ili prekinuti, ono sto nas u vezama razaloscuje. jer onda uvijek dodje ta igra, 'prekini ti', ili 'meni je manje stalo'. no da, ovo su moji specificni pogledi, jer, ocito ima veza u kojima se izgubila neka lakoca i sve pa onda valjda je lakse prekinuti? ili cak bi bilo i nuzno...
e to je ono sto je moj neki point. do koje mjere ces reci: lakse je, pa samim tim i ne valja se laksem prepustat. ili pak: dosta je gnjavaze, to treba biti lakse? mislim sad ovako gledajuc, da je sve to onda povezano uz previse ocekivanja od odnosa, zapravo. i to ovako onda ima smisla. odnos sam nije sve. eh da. to bi trebao biti sastavni DIO zivota, a ne sve. e, i kad ga se na taj nacin olaksa, onda i stresovi u njemu manje 'pucaju' i samim time imamo manje potrebe za analizirat (xexe;;) a ako manje analiziramo, manje zamjerki nalazimo, manje kritiziramo, pa nam je i lakse sve u svemu? :)
/i jos nakraju situacija s iskricom: ljudi se upoznaju na jednoj razini - misli, ali manje nekih svakodnevnih navika, prakse, i kojeceg drugog. problem je preslikati jedan sklad u drugi, pogotovo kad se u jednom ode jako daleko. neka razina zdravog razuma je vazna da se vidi da je tako, a onda je stosta moguce, mislim si ja. to je valjda ta neka spontanost, (a i neki razum?)
 

pa se pitam, koliko to s kim jeste ili bar ste bivali u zivotu, ima veze sa
a) spontanoscu, situacijom u kojoj ste upoznali i sreli osobu, osjecajem tjelesne privlacnosti
b) time koliko ga/ju poznajete, i koliko ste slicnih stavova, pa vam je ugodno razmjenjivati ih, ili
c) nekom svjesnom odlukom o zajednickim, hm, planovima...
meni je naime vazno ono prvo dvoje. a ovo zadnje je meni dosad se uglavnom podrazumijevalo, tocnije, obicno bih volio imati taj tip osjecaja u kojem druga i ja smo si nekako dobri i zaljubljeni i sve, a pri tome sam dakako uvijek pred drugima skrivao to koliko zapravo trajno nesto zelim... onak' krenes pa mislis - vidjet cemo. a nakraju uvijek ispadnes onaj koji bi ne prestajao. koliko god na pocetku tvrdio da si tu samo toliko koliko 'nam pashe'...
e i jos nesto mi je sad palo na pamet: na iskri lako covjek bude drugo nego sto jest bash u stvarnome, onda tiu dodjes, malo se jadas, pa malo pjevash, pa tako, a u zivotu, eh, ima i drugih stvari sto jesi... osim toga, kad sam stizao tu nisam se nist brinuo, ono tipa, kao neka jadikovalacka terapija i to... mada, jucer je pervan nesto pricao na TVu, ajme kako je dobro mi sjelo bas tih 10s koje sam cuo u prolazu (i tko veli da nema slucaja!), veli kako je danas fora se razlikovati. ali samo zato da se bude primijecen, ne zbog postignuca nekog. i tako rece, ako hodas sa sjekirom u ledjima, onda ce te isto primijetiti, ali za nauciti klavir treba truda... no da, dakle, pitanje je sto te (me) ispunjava. biti primijecen, vise nego nesto postici.? i zapravo je onda dobro kad se u nekom trenutku onda to uveseljavanje drugih (po kojem dobivam osjecaj vrijednosti), iscrpi i valja se odrec kojeceg kako bi mogao opet. e da, to su cesto neki moji kruzi. i zapravo samo ispada razlika u tome koliko mozes jednoj osobi veselja pruzat, a koliko raznima, i koliko te koja od tih situacija ispunjava, pa u njoj onda mozes pronaci neko trajno zadovoljstvo. i ispunjenje tih nekih planova svojih.
 

kazem svejedno, negdje cu znati da istresas to svoje veselo, po nekom pada, i bit ce mi drago mislit kako je tako, a ako oni i nece znati, znat cu ja.
jer na tom tvom balonu samo ja se drzim, svojim sam ga dahom napuhao.

zajednica: igra se. ujedno i uci druge kako se ponasa, u smislu da se moze biti u zajednici i s njenom pomoci, i da se moze ne postivati zajednicu, ljude, i time se valjda sam izopciti iz zajednice...
zajednica istovremeno i kontrolira, valjda? mada u nekim slucajevima pitam se koliko je ta kontrola objasnjiva samo igrom. no, opet, mozda se na taj nacin samo daje do znanja da pojedinac treba na neki drustveno prihvatljiv nacin znati prihvatiti pravila zajednice. davno vidjeno pitanje socijalizacije, kao i problem 'osjecaja' za zajednicu...
osim toga, zajednica i potice nas na nasem putu, ali nas i ogranicava u nasim slobodama, treba ju uzeti u obzir ako se oslanjam na njenu podrsku (recimo poruke ili tekstovi podrske i slicno?)
romanticnost/ovisnost: ovako mi se cini, najhladnije sto mogu, reci cu da mi na samom pocetku nije trebalo da me takne, ne bas ona iz te davnine s tolko nerijesenog njeznog. e. a sad, kako vrijeme odmice, covjek se pocne oslanjat na neki pozeljan razvoj u svojoj glavi, i teziti nekom dragom cilju, i kad si izgradi oslonac, ne pozeli i ne moze ga rusiti zbog nekog kratkotrajnog rizika... dakako, izgleda da je stvar takva da to ne vide svi isto... eh.
Aha, jos nesto o tom osloncu: 'nakacivanje' na neku zenu i rjesavanje problema kroz nju nije dakako dobro. ocito zapravo niti moguce, valjda, i znao sam kako necu moci biti s nekim dok si ne rascistim s tim da svoje probleme trebam rjesiti sam, no problem je upravo taj da sam se 'prikacio' prije nego li sam postao samodovoljan... i kako velim, za osobu koja mi je predugo i previse znacila. tim je rizik neke samodostatnosti bivao sve veci, barem kako sam ga ja vidio. upravo zbog straha od gubitka neceg sto je jednom i tako cesto uvijek znacilo zapravo strashno puno.
imate li kakve mudre savjete ili primjedbe glede bilo cega od ovog, bio bih vam zahvalan...
 

 
Desna ruka mu se zeleno objesila umorno zgrcena od zelenog pera kojim je pisao, jos jedino mu sada preostajalo. I ljute ga mrvice keksa sto osjeca na deki prebacenoj u krilu, kad je dosla, rukom na desno rame tik iznad rukohvata njegovih kolica razmaknula kosu i sagnula se da mu sapne.
Takve njeznosti znali su cijeniti svi, premda su znali i koliko su prezaposlene.
***
"Kao da sam zivio vise zivota", pisalo je negdje medju zbrckama na stolu, "i svaki moj zivot bio je vezan za neciji tudji zivot, a nedostatkom tudjih i taj moj bi se gasio. Sjeti se samo", kao da se podsjeca, "svih tih mjesta koja se ne usudjujes vise pogledati jer te svako zapravo samo sjeca one mlade, prve srece, one rijetke, daleke, a jos i vise nedostizne time sto je vec jednom bila, nedostizno lijepi izleti, sjecao se opet, nedostizni prvi poljupci, pa pomisli kako ima poteskoca s umiranjem, cak i ovako napol jos mlad, optimisticno se nasmija u brk kako se ono veli. Ocito je nesto umiralo, a to novo bilo je cudno oblikovano u izmaglici vrucine, lelujavom fatamorganom cvrstih Dorskih stupova Artemidinog hrama, ili tajnom ulazu u sjeni, k Venerinom zrtveniku pored amfiteatra s pogledom na maslinike, na kojeg jos moze odloziti samo ovo napola potroseno tijelo koje sada ima. Na tu svetu ljepotu sutrasnjice tako dragu jedino sto ulaze je ovo vec derutno 'ja'? Zgrozi se neprikladnoscu te cinjenice, kao i znanjem da, ocito, nece biti druge ..."
***
Dodirnula mu je rame, znala je da zna s ljudima, zato je i radila tu, nagnula se i tiho mu rekla da ima posjet, unucice su mu se vec omatale oko deke s mrvicama.
***
Sada, pomisli, bilo je proslo podne. Jos se izlezavao u krevetu, desna ruka se vec umarala od pisanja, a znao je da ce vjerojatno to cijeli dan danas raditi. Sunce je vani, slusao je glazbu i katkad bi se sjetno sjetio izleta na kojem nije. Ipak, buducnost valja zaraditi, sag je prilicno prasnjav, na balkonu rasuta zemlja od jucerasnjeg prekapanja, neoprano sudje u kuhinji, buducnost je dolazila kao ptica kad joj se napravi kucica za hranjenje, valja poci od sebe... Osjeti se tako kao da gleda onaj goruci zbun na vec kojoj gori i pozeli cesce osjecati takav smisao svog trajanja. Sad mu valja naciniti prostora za danas, i za svo to vrijeme iza...
***
Jedna od malenih nudila mu je keks, rece: djede, znam da si ti jako volis ove cokoladne, ali treba i ove bijele pojesti...
"Usudi se.", pomisli za sebe, unatoc mrvicama.
 

 
pa naravno, pravo je voljeti da je drugi onakav bas kakav zeli da jest, nije li tako? to jedino nakraju ima veze s, hm lj-word, zapravo...
i jos se pitam onda jel' su i tebe ucjenjivali. i tak svasta se mogu zapitat. pa neznat nakraju. i nije to vazno, osobno kad ovako pogledam, sjetim se tih prijatelja (s iskre) pa si mislim, nismo bas ulazili u neke spike duboke i nista a opet se moglo komunicirat, je bas se moglo... i nije bas bio neki bed. i tak to je onako, okej. problem je cesto mi se cini, i za mene samog, kad se prevec branimo unaprijed, cini mi se. al opet nemres to zanemarit', kad ljudi smo osjetljivi smo, pa nas lahor vec prevrne u zastitnicku hladnocu... eh .
 
 

a)
bas ugarak te ceznje pokazujem presuncanom danu i po obicaju ne razumijem zasto iskri...
nikako mi nije jasno gdje to odlazi danas, jos manje zasto. maline.
b)
bijeg u posao ipak je jedan od konstruktivnijih bjegova...
 

zanimljivo je to kako se ljudi katkad uhvate gledajuci se slabim i jednostavno ne moze pomoc sto su drugi u necem drugom slabi, jer ako te netko stalno podsjeca na neku tvoju slabost (zapravo samo razlicitost) koju osjecas mozda kao slabost jer je drustvo tako ustrojeno da ovo ili ono zove slabim ili jakim, vrijednim ili nevrijednim, pa se onda pitam i opet sto s tim univerzalnim mjerilima i ima li ih ili je ljubav uistinu prihvacanje ili je ona vise zelja da druge makar i silom tjeras da budu veci i jaci, ili kako... jer silom nije njezno, a ne mozes toliko gledat makijavelisticki bas, a opet ako nemas ideju o necem kud ides, kako ces ikad biti zadovoljan ili se ugodno samo valjuckat u trenucima? zanimljivo. moze se katkad, kad je sve ostalo prepoznato kao prazno, katkad se moze biti jak i odlucan u tome sto te uistinu cini vecim. sto osjecas da te vecim cini. samopouzdanje dobivamo mogucnoscu da ucinimo nesto sto smo odlucili, cini mi se. a opet, ne moze se samo na to oslanjati u zivotu. onda nedostaje radosti. ljepote neke. a nista samo sam mislio da je dobro imat na umu da smo svi slabi iako se nekad neka slabost nekom mozda cini i kao snaga ili nekako drugacije sve skupa...

 
ponekad mi se onako zbije, da ljude skuzim koji su, tek kad nest izvalim pa oni to karakteristicno (ne)skuzhe. jel' ste imali slicnih iskustava. ? malo mi je to zeznuto, jer obicno je onda vec kasno kad recimo nekog neznam uvrijedis ili nesto, necim kaj si provalio, a onda se on(a) uvrijedi, pa ti velis, aha to si TI?= a onda je vec ionako s*ebano kasno da se kajes, tj. nikad kasno za kajanje ...
e to mi se nekad ucinilo, bash.
(a racune cu bitce placat, eh eh bas me zanima kako ce i to izic...)
 

i velim, okej, cemu dvojiti, valjda jednostavno ne mogu. vise. ne mogu o njojzi misliti kao tek na tren. ne mogu.

(i danas me neka galopirajuca migrena udarila. pa si mislim, ako je telepatija prijenos misli na daljinu, a empatija neki su-osjecaj. kako bi se zvao prijenos osjecaja?)

 
unutarnje opiranje podastiranju. biti kul.
ili samo mrtav.?
 
 
i onda nadjes neku poruku njeznosti i onda se raspekmezish i sve bude divno, cak se i ne bojis neko vrijeme, i sve ima smisla.
(ako te procitaju.)
 

pa zalazim ovdje samo rijetko, uljuljkan u finu ugodu mira koji me utishava /sve dok jedan strah ne naraste preko drugog jer: vrijeme je prekrasno, put je slaba, a virtuelni oslonac i odvec jak.

sasvim suncano, ...
i katkad stojim. u pokretu kao da se otkriva samo spoznaja krhkog (samo)pouzdanja.

Ugasila je cik u prepunoj pepljari. Drugom rukom zaustavila je njihanje drvene kolijevke, nagnula se nad nju i njezno pokrila plasticnu bebu unutra vunenim pokrivacem do vrata. Legla na sag pored i skvrcila se u fetusnom polozaju.
Usao je i nasao ju na podu. Poznata scena, znao je vec. Ostavio ju je tako, samo je donio neke deke iz ormara kojima ju je pokrio. Otisao u kuhinju i krenuo prirediti neku veceru, ... prekasno. Cuo je otkljucavanje vrata, pretvarao se da ne zna, sjeckao mrkvu nad loncem kad ga je, u bujici rijeci pogodilo u zatiljak. Zveknuo glavom o dignuti poklopac pecnice, krv curnula s lijeva... "Zdravo, tata", presutio je skrgucuci u sebi.
***
Lezala je na podu u fetusnom polozaju kad se vratio. Zato su mu bili dragi ti trenuci u drustvu, gdje bi zaboravljao. Kako se postaje invalid preko noci, nisu razumjeli kad je pisao. (Smjeskao se u sebi gorkasto, i opet ga nece razumjeti, ,samo htjede reci da je DANAS dan invalida. A jos uvijek ga je pogadjalo kako to tako mlado tijelo mora biti gurnuto u strah tom spoznajom!) Digao ju je i odnio do kreveta. Vjerojatno je popila i neke tablete, pomisli. Uzeo je poplun iz ormara i pokrio ju, a onda se i sam ususkao pored nje, njezno se uhvatio njene kose i tako ostao dugo.
***
Kad se vratio, zatekao ju je pored malog, kako ga je jos uvijek zvao. Kako je bilo, pitala bi ga uvijek odsutno, OK rekao bi redovito znajuci da ju to zadovoljava i otisao u svoju sobu na katu. Upalio glasnu glazbu i prevrtao ocima po posterima razmisljajuci o tome hoce li veceras u drustvu s kojim se dogovorio za izlazak u kino uhvatiti i koji njen njemu upucen pogled...? Stari se vratio, cuo ih je kako pricaju da ce malog ostaviti baki za vikend, i kako zele otici u restoran, jos bolje na kakvu rivijeru... Skvrcio se i ostao prazno gledajuci u ono sasvim zeleno drvo pred prozorom.
***
Njihala je kolijevku polako, price su tekle dugo, dugo ...
Dobro je, pomisli, zaspao je.
 

 
ehda.
istina je hladna. njeznost je meka.
na istinu se lako oslanjat, al sto imas od tog. na njeznost se tesko oslanjat, al svejedno grije.
---
cudan je filing kad srecem ljude okolo koji su o meni nest culi, a koji me znaju. pa onda to kao da stvori neku udaljenost izmedju nas. al ne dugo, jer ubrzo izrekavsi to ili ne, svejedno je, opet budem ja, kakav sam s njima, a ne s javnoscu.
priznati sebi da nesto jest? to je ono kad priznam drugima? samo jako bliskima pricam ono sto mi je na dusi. ili onima koji su potpuni neznanci... pa im je svejedno, prica kao kuriozitet.
 
nekako, blagost je ipak dobra stvar.
 

 
kad je vani lijepo vrijeme pa si mislis kako je tuzno to ne podijelit s drugima, pa onda radije radis bar nesto ako je ono sto bi htio nedostizno... (zashto, to mi dakako nije jasno, al tjeshi me da mislim da nekome jest.)
...