put i povratak

Ooooooh - stop (pixies, where is my mind.)
to sa spontanoscu dalje nesta brijem pa si mislim, ma istina, ja sam fakat uvijek bio prvi mislit kako se treba ne brinuti kako ce bit, kaj bu bu (ah nisam li pravi hrvat) ono u smislu - kako ce nam bit ce nam bit, kaj sad imamo o tome razglabat unaprijed?. i tako to. nego sam uglavnom samo mislio o tome kako se sad osjecam. ali kako rekoh, implicitno je bio negdje ocito ukljucen taj zahtjev, to ocekivanje kako ce to bit nesto hm, eh, da trajajuce...
e onda tu ide jos prica s iskustvima: jer covjek onda skuzi da je takav i da ga takve stvari 'pucaju' dovoljno jako i da nema smisla (uocite, razum!, ili niti volje) ulaziti u nesto sto ce vas samo razalostiti recimo kratkotrajnoscu. ... pa zato moze se ponekad rec da nema smisla, jel'. ?
e sad, ono sto druge ocito mogu, a ja ne, je to nesto sto ce reci, vidjeti _kako nam jest_ u odnosu. jer ako nam nije dobro (btw, moze li se prije nego sto si u vodi znati jel' znas plivat?), onda nema smisla ni da traje? ili? e sad, da, to zapravo ne znam. i tu ulazi isto razum u igru. jer ako je odnos utemeljen na slicnim nekim pogledima i ocekivanjima manje ce nas pojedine emocije vezane uz to sto ocekujemo i koliko dobivamo i bismo li mogli bolje s nekim drugim, kao i ona pitanja o trajanju ili prekidu muciti. cini mi se cesto da su upravo _pitanja_ tocnije upravo ta dvojba oko toga da li ili ne nesto nastaviti ili prekinuti, ono sto nas u vezama razaloscuje. jer onda uvijek dodje ta igra, 'prekini ti', ili 'meni je manje stalo'. no da, ovo su moji specificni pogledi, jer, ocito ima veza u kojima se izgubila neka lakoca i sve pa onda valjda je lakse prekinuti? ili cak bi bilo i nuzno...
e to je ono sto je moj neki point. do koje mjere ces reci: lakse je, pa samim tim i ne valja se laksem prepustat. ili pak: dosta je gnjavaze, to treba biti lakse? mislim sad ovako gledajuc, da je sve to onda povezano uz previse ocekivanja od odnosa, zapravo. i to ovako onda ima smisla. odnos sam nije sve. eh da. to bi trebao biti sastavni DIO zivota, a ne sve. e, i kad ga se na taj nacin olaksa, onda i stresovi u njemu manje 'pucaju' i samim time imamo manje potrebe za analizirat (xexe;;) a ako manje analiziramo, manje zamjerki nalazimo, manje kritiziramo, pa nam je i lakse sve u svemu? :)
/i jos nakraju situacija s iskricom: ljudi se upoznaju na jednoj razini - misli, ali manje nekih svakodnevnih navika, prakse, i kojeceg drugog. problem je preslikati jedan sklad u drugi, pogotovo kad se u jednom ode jako daleko. neka razina zdravog razuma je vazna da se vidi da je tako, a onda je stosta moguce, mislim si ja. to je valjda ta neka spontanost, (a i neki razum?)
 

ehhh, ja uvijek pokusavam sve unaprijed isplanirati, obicno u strahu da ce sve ispasti najmracnije sto moze, ali ne ide to tako... znam, daje osjecaj nesigurnosti kad ne znas unaprijed sto i kako... a onda vidim ljude koji se bez ikakvih pitanje prepuste i zive bez opterecenja i bude mi zao sto se toliko zamaram i mucim... na kraju ionako sve dodje spontano, ovisno o trenutku, mjestu, emocijama, mjesecevom sjaju ili bljestavilu sunca... sve izmice kontroli, ponekad zavolim koga ne smijem voljeti, ali planiranjem to ne uspjevam uskladiti... drzi se! ;*

patiš ti, jako ;)

a valjda nemres protiv sebe :)