True story

«…Dolazi mali polarni medvjedić do svoje majke i kaže: -Mama, mama, a jesi li ti čistokrvna polarna medvjedica? -Jesam, jesam milo moje. -Mama, a je li tata čistokrvni polarni medvjed? -Je sinko i tata je isto. -A mama, a jesu li tvoji mama i tata čistokrvni polarni medvjedi? -Ma jesu dijete moje malo slatko. -A tatini mama i tata, jesu li i oni čistokrvni polarni medvjedi? -Jesu, i oni su čistokrvni polarni medvjedi. A zašto te to zanima milo moje? -Pa mama, zima mi je za popizdit.»

Kažu da su vremena takva da se samo žurno može prigrabiti željeni probitak. Da spori ne stižu na cilj. A ako i stižu, stižu tek kada to više nema nikakva znače­nja. Kada ih, možda, ondje više nitko i ne čeka. Jer svi odlaze za pobjednicima. Točnije: za onima koje se obi­čava nazivati pobjednicima. Svojatajući njihove po­bjede, bez obzira na to koliko one bile stvarne ili pri­vidne, umišljene, mnogi traže izbavljenje iz svojih ži­votnih poraza. Sporije istodobno izbjegavaju, jer ih oni, i samim svojim postojanjem, samo podsjećaju na njihove slabosti. Na njihove poraze.
Strpljivost se više ne smatra vrlinom. Prije nesposobnošću. Nedostatkom. Strpljivost se, po prevlada­vajućem shvaćanju, smatra nedoraslošću za suvreme­ne uvjete života. Jednostavno, nezrelošću.
U rastrčanosti i površnosti mnogi zagube svoj ži­vot. Ne dospiju misliti na njega. Kamoli ispuniti ga.
Ali bez strpljivosti nema čovjeka. Nema života. Ne­ma odnosa koji vrijede. Bez strpljivosti srce ne dozri­jeva. Jer strpljivost je potrebna u svemu. Baš u sve­mu. U svakom naporu i nastojanju. U odmoru i do­kolici. U životu s drugima - i kada je blagoslov i kada je opterećenje. Potrebna je i u sreći i u tuzi.
Sa srećom koju naglo ugrabi, čovjek obično ne zna što bi. Jer i sreći je potrebno vrijeme da uhvati korijen. Da se razraste. Da učini život sadržajnijim. Srod­no tome, nije moguće hitro uteći od tuge. Od boli. Dok čovjek u njoj ne dozori, nije mu moguće nadvla­dati je. Po njoj postati jači.
Jer i za suzu, suzu koja izriče dušu, suzu koja se obraća duši, potrebno je vrijeme. Uostalom, bilo bi tužno kad ne bi bilo ničega zbog čega bi vrijedilo pla­kati. Isto tako, bilo bi tužno da čovjek u sebi ne umije naći snage da zaustavi suzu.
I, uopće, da bi čovjek upoznao svijet u kojemu ži­vi, upoznao sebe samoga i one koji su dio njegova sr­ca, potrebna je strpljivost. Strpljiv čovjek će mnogo lakše i mnogo češće otkriti ljepotu i dobrotu u drugi­ma, u svemu što ga okružuje. Ono što je vrijedno, ne­će promaknuti mimo njega kao da ne postoji.
Strpljivost je iskaz životnog povjerenja. Strpljivo­šću čovjek svjedoči daje zadovoljan i zahvalan što mu je darovan život, i to upravo život koji živi. Kroz str­pljivost on izriče spremnost da darovani mu život istin­ski primi i proživi čitavim bićem. Strpljiv će čovjek znati prepoznati obilje i u neznatnome, dok će se užur­banome, nestrpljivome, sve činiti pomalo — ili i od­već - siromašnim. I samo će onaj tko se postojano i zdušno daje, upoznati život. Jer svijet je, moguće, sa­mo odraz čovjekova srca.

Gleda šef policijske uprave zagrebačke kroz prozor. Ispred zgrade stoje dva njegova policajca s policijskim vučjakom. Diže mu jedan rep i gleda, diže drugi i gleda, opet diže prvi, pa drugi ... Zbunjeno se gledaju i sliježu ramenima.Šef poludi, sjuri se pred zgradu i vikne na njih: - Pa dobro, vas dvojica, što radite s tim jadnim psom?- Pa, ne znamo šefe, kažu oni, sad su prošli neki mladić i djevojka i kaže ona njemu - "Gle krasnog vučjaka s dva šupka!".

Pokloni mi dan – jednostavan
Bez velikih, dubokoumnih riječi
I suvišne gestikulacije
Pokloni mi - jedan sasvim običan dan
Proveden s tobom, nasmijan
Bez obzira na vrijeme
I držeći me za ruku
Kroz njega me provedi - lakim koracima
pod svodovima tek ozelenjela drveća
Pokloni mi dan - za sjećanje
 Upiši se u knjigu mojega života
Pokloni mi jedan svoj dan - još ovog proljeća!
 

Hajde da čujem gdje ćete ili biste htjeli dočekati Novu godinu, 3-5 dnevni turistički aranžman u Hrvatskoj i okolnim zemljama... (Slovenija, Austrija, Italija, Češka, Mađarska...)
Dobrodošli su svi komentari i iskustva, ako ste negdje ranije bili... što vam se svidjelo, što nije itd...
Napoemna:  Komentare koji nisu u skladu sa temom bloga, naravno brišem jer je to stvar opće pristojnosti.

Neki trenuci, posve obični, izdvoje se na neki ne­shvatljivi način iz slijeda isto takvih trenutaka i obasja­ju čitav čovjekov život. Ili ga osvijetle na neki osobit na­čin. Osvijetle svega ili tek pojedine njegove isječke. Ta­ko upaljeno svjetlo zauvijek tiho svijetli u čovjekovoj duši ili uz nju. Postane njezin dio. I čovjek svoj život, sve što mu se zbiva, počinje gledati drukčije. Važnosti i nevažnosti, raznovrsna značenja, premještaju se bez ot­pora. Katkada kao blagoslov, katkada kao rana. Goto­vo uvijek kao molitva, svjesna ili nesvjesna.
Jedna meni draga osoba češće se, i na glas, spomi­nje jednog događaja iz svoga djetinjstva, premda su otada protekle godine i godine. Pred njezinim je oči­ma, i pred očima onih koji je slušaju dušom, jedno obično jutro kada ju je njezina majka, odlazeći od ku­će, pozdravila kao i uvijek. Ona je, pak, još snena, tro­mim glasom samo promrmljala pozdrav, a da pritom nije otvorila oči.
Majka joj se više nikada nije vratila. Umjesto nje pohodila ju je vijest o njezinoj smrti. Vijest suha, tvr­da. Vijest koja snažno određuje život.
Godine protječu, sjećanja se uvijek iznova vraća­ju. I ono jutro, onaj pozdrav... »Da sam barem otvori­la oči, vidjela je još jednom. Sačuvala taj pogled...« -govori mi.
Otvoriti oči! Ima li išta jednostavnije, za život išta potrebnije od toga? Očni su kapci nerijetko otežali i dogodi se da bude teško otvoriti oči, podignuti po­gled. Katkada to biva bez osobita razloga, bez osobite namjere, posve bezazleno, pa ipak nanese bolnu ranu svemu biću. Ranu na neki blaženi način istodobno bol­nu i ljekovitu.
Vjerujući da se tako štite od života, da tako štite svoj život, mnogi, pak, neumorno skreću pogled, uvi­jek gledaju u stranu ili zatvaraju oči. Izmiču se životu, zatvaraju pred njim.
A čovjek samo otvorenih očiju može biti dio svije­ta. Samo otvorenih očiju može osjetiti i prepoznati i sebe i druge. No, čovjeku otvorenih očiju, otvorenih očiju duše, i kada sklopi očne kapke, svijet ostaje pri­sutan u središtu njegova bića. On se ne dijeli od nje­ga. Jer čovjek, dakako, ne gleda samo očima. Čita­vom je njegovu biću darovan vid, vid kojim je moguće grliti svijet. Pa i sve ono u njemu što nije moguće do­taknuti.

Blizina je najpouzdanija svjetiljka. Podijeli li čo­vjek s nekim blizinu, iskusi li bliskost, užgat će svje­tiljku koja osvjetljuje one koji se u blizini susreću. One koji se, obasjani, otkrivaju i prepoznaju u sve­mu što jesu. Ma koliko drugi zauvijek ostaje tajna, kroz dijeljenje blizine on biva razgovijetan i pri­hvatljiv. Blizina ističe i podupire ljepote duše i osobnosti. Uistinu, jedva što čovjeka u njegovoj nu­trini može nasititi i ohrabriti kao što to može bli­skost.
Razdaljine, naprotiv, dijele ljude. Guše njihove osobnosti. Čine ih neraspoznatljivima. Čovjeka koje­mu se nismo primakli, čiji život nismo nimalo iskusili, čiju dušu nismo dotakli, moguće je previdjeti ili što­šta mu pripisati. Između odijeljenih ljudi postoji ne­što neprozirno, nešto kroz što nije moguće proniknu­ti gotovo ništa od onoga što je ljudski bitno.
Odijeljenost uporno tumači da je svatko osobnost za sebe i da čovjek, da bi uspio, nužno mora očuvati odstojanje od drugih. Blizina bez napora razotkriva da je svatko čovjek za drugoga i da je upravo u tome temeljna životna sreća. Blizina daje iskusiti da izme­đu duša nema međa. I da nije dobro da međa bude i između duša i ruku. Između duša i koračaja.
Blizina postojano svjedoči o blaženoj sjedinjenosti svega što postoji. Svjedoči da je ta blažena sjedinjenost dar Božji i da je samo u Bogu i moguća.
Blizina nam ne osvjetljuje samo drugoga, onoga koga susrećemo. Blizina nam osvjetljuje i nas same. U blizini i mi sami sebi postajemo jasniji. Pomalo ot­krivamo da je i u nama preobilje tajni. Preobilje ple­menitosti i neizrecivosti. Otkrivamo da i u nama, kao i u svakom biću, živi Bog. Bog koji pruža ruke. Otkri­vamo da je život zagrljaj. Zagrljaj koji pruža sigur­nost, premda ne steže nego dodaje prostora i snage čovjekovu dahu.
Svjetiljka jednom doživljene blizine za vazda bdije u čovjeku. I može se oko čovjeka skupiti mnogo tmi­ne, može mnogo prašine prigušiti njezin plamen, ali nju, jednom užganu, više nije moguće utrnuti. Svje­tiljka blizine natapat će sve predjele čovjekova života i skrbiti da čovjek u sebi i u drugima, za svojih dana, i onkraj njih, uvijek nađe svoj dom.

Život je sastavljen od mnoštva detalja, od tolikih drugih srca od kojih, umjetniče, pokušavaš složi­ti skladnu cjelinu. Srcem izabireš draga srca, od kojih svako na svoj način ima određenu ulogu u tvome životu. U srcu slažeš živopisan mozaik od svih onih sr­daca što s tobom dijele prostor i vrijeme, te pokušavaju popuniti praznine i šupljine na plohi življenja, koja ti je zadana da je osmisliš i oplemeniš umjetničkim djelom. Životne okolnosti su takve da redovito naguraju u srce mnogo kamenčića, i velikih i malih, vrijednih i ne­vrijednih, dragocjenih i štetnih. Među njima ima i onih koji su se ubacili kao prijatelji i dobrotvori, pomagači i spasitelji, a nisu imali kvalifikaciju za koju se prodaju. U mozaiku življenja ima i onih koji pošto-poto žele zau­zeti središnje mjesto, pa i pod cijenu da izbace ili prekri­ju one kojima je Umjetnikova genijalnost namijenila tu ulogu a ne vide da ni bojom ni oblikom ne odgovaraju poziciji koju žele zauzeti.
Zato ne možeš napamet slagati mozaik života, niti ga oblikovati zatvorenih očiju. Ne gubi glavu i ne zalijeći se, već s odstojanja pogledaj cjelinu i vidjet ćeš kako ćeš mnogima zamijeniti uloge, kao što će biti i onih koji zbog neobrađenosti neće pronaći mjesta u tvome mozaiku.
Život nije matematika, a srca nisu cigle. Nisu sva jednaka ni dimenzijama ni kvalitetom, niti su sva na isti način zaobljena ili zašiljena, da bi odgovarala istom prostoru i uklapala se u isti ambijent. Srca nisu jedno­obrazna industrijska roba, da bi ih mogao uklapati u zdanje života grabeći s reda, uvjeren da su sva jedna­ka.
Život je umjetnost slaganja mozaika srca, u kojem je svaki kamenčić drugačiji. I nijansom boje i veličinom i značenjem. Život je umjetnost koja te uči koji kamenčić odbaciti, a koji uklopiti, i na koje mjesto. Život te uči kako i kada zamijeniti jedan s drugim, umjesto da proi­zvoljno odbacuješ i bez promišljanja nasumce uzimaš s hrpe prvi koji ti dođe pod ruku.
Slažući mozaik svoga života, probudi u sebi umjet­ničku žicu i pronađi za svaki kamenčić mjesto. Ne zna­či da nekoga manje voliš time što je njegova uloga na rubnom dijelu tvoga mozaika, ako on tamo pridonosi skladu cjeline. Svakoga ćeš, s puno osjećaja za lijepo, uklopiti na mjesto koje je Autor zamislio, a ne kako kome padne na pamet. Tek tada će postati bjelodano da je svako srce, na pravi način uklopljeno u mozaik, unikatni kamenčić koji prepoznaje svoje mjesto. Nikoga ne istiskuje niti se dade potisnuti.
Umjetnost je stvoriti mjesta u svome srcu za fino obrađeni kamenčić nečijeg srca, koji tražeći svoje, ne želi zauzeti tuđe mjesto. Umjetnost je znati ne samo da nisu sva srca ista, nego da su sva različita. Svako od njih ima svoje mjesto i svoju ulogu. Premda im je zaje­dnička podloga ljubavi od kojeg su sačinjeni, ipak nisu pravljena po istom kalupu, već su oblikovana poseb­nim darom mnogostrukog nadahnuća Duha, koji daje svakome po njegovoj mjeri, da bi ti s istom takvom lju­bavi svakoga uklopio na mjesto koje mu je Providnost odredila u tvome životu.

Stari su te učili da je u bijegu spas. Možda su bili i u pravu, posebno u nekim situacijama, ali ostaje otvoreno pitanje kamo pobjeći i gdje se skloniti. Naročito se pitaš kako i gdje pobjeći kad progoniš sama sebe, ili kad bježiš iz straha od samoga sebe i svojih sla­bosti. Kamo se skriti pred onim što te u stopu prati? Kako pobjeći od vlastite sjene?
Ne možeš pobjeći nikamo, ali možeš se na trenutak povući u svoje srce, zakloniti se u njega kao u pećinu u kojoj pronalaziš sklonište i mir. Srce je sklonište i mjesto osame, istinska pećina, prostor samoće i odijeljenosti od svijeta i od stvari, od svega što te mami i predstavlja opasnost tvojoj cjelovitosti, od svega što ti život vreba i ugrožava. U njemu pronalaziš zaštitu i spas pred na­valama neprijatelja, svih onih što nasrću na te izvana, a napose onih što te ugrožavaju iznutra.
U pećini osame i sabranosti možeš se othrvati na­pastima i strastima koje te pokušavaju učiniti robom i ovisnikom zarobljavajući ti maštu i sposobnost pamće­nja. Na vjetrometini života tvoje je svjetlo krhko da bi se održalo na oluji, a ruke slabe da bi mogle držati oganj s neba i njime osvjetljivati staze svijeta. Osjećaš da se mo­raš osnažiti, da moraš pročistiti sva svoja osjetila, kao i volju, razum i memoriju.
U tišini svojega srca čistiš se od zamamnosti izvanj­skog svijeta što prolazi, i stječeš proročku viziju života. U tebi se pali duhovno svjetlo, u čijem sjaju vidiš da nisi ništa izgubio odričući se blještavila svijeta, jer u odnosu na svjetlo kojim ti Bog obasjava dušu, blještavilo svijeta je totalni mrak. Zato se ti u svojoj pećini ne bojiš mraka, jer je dovoljno i malo svjetlo da sve obasja. U pećini si naučio ne proklinjati tamu, koju si okusio u svome ži­votu, pa i u srcu. Zahvaljujući mraku, naučio si se diviti zraci svjetla, dok živeći na svjetlu nisi mario ni za cijelo sunce. A uz to si naučio da je u mraku potrebno upaliti svjetlo, umjesto proklinjati tamu i prodavati isprazne teorije o svjetlosti.
A kada nastupi vrijeme blagosti, vrijeme kada Duh šapće i progovara u lahoru, izići ćeš iz svoje pećine i udivljen promatrati svjetlo dana, i u njemu, kao u zr­calu, lice Božje. Dok budeš umivao lice u zraci sunca i odmarao oči kontemplacijom neba, tvoja će krhka svje­tiljka, osnažena mirom i samoćom prisutnosti Božje, dobiti snagu za nove izazove.

Kad vam vrisne tvrdi disk u računalu… i gotovo trenutno ostanete bez svih svojih dragih podataka (ponekad i višemjesečnog rada), a naravno ne činite redovno prijeko potreban backup i nemate sigurnosne kopije.. kvar tvrdog diska u tom slučaju vrlo je nezgodna stvar.
Manifestacije kvara obično započinju smrzavanjem računala u radu, pojavom plavih ekrana smrti i čudnih zvukova unutar samog kučišta računala. U tom slučaju, ako možete, isključite stroj, ubacite novi disk u računalo i podignite sustav na njemu. Nevolje se povećavaju, ako koristite diskove u RAID-0 polju, čime havarijom samo jednog diska zbog dijeljenja resursa, ostajete bez svih podataka čak i kada se ostatak nalazi na ispravnom disku. Ukoliko korstite RAID Mirroring opciju (RAID-1 ili još bolje RAID 0+1) ovakvih problema nećete imati ali tada kapacitet diska iskorištavate maksimalno 50 %. Ispravan disk preuzeti će funkciju neispravnog, što u većini slučaja nećete ni osjetiti.
No vratimo se na staru priču.. disk je vrisnuo a vaši podaci su gore… ne očajavajte, postoji šansa da se poslužite malim lukastvom i da bez skupog recovery-ja vratite svoje podatke. Zamrznite svoj disk, da dobro se pročitali... stavite ga u hladnjak u dio za duboko zamrzavanje, nekoliko sati na temperaturu na –18 C.. , umotajte ga prethodno dobro u alu-foliju, nakon nekog vremena izvadite, stavite ga u računalo, uključite i spasite si odmah podatke. Nemate puno vremena, spasite si dragocjene podatke, kopirajte na novi disk ili snimite na CD/DVD, ovaj se postupak, ako upali, neće moći opet izvesti.

Kad ti se čini da su ti u životu sva vrata zatvorena, da nema svijetla na tvojoj stazi, ni izlaza, ni puta, kad ti je dosadila ova skučena trodimenzionalna perspektiva, kad ti je u vlastitoj koži tijesno, pogledaj otajstvo jajeta u kojem raste život. Onom malom piletu što se razvija u njegovoj krhkoj ljušturi nedostaje svega, i svijetla i perspektive i širine, ali strpljivo živi svoj život. Jedino čega se ne odriče je jest nevidljiva klica života, koja se na čudesan način smjestila ispod njegove ljušture, nenametljivo i nenasilno. Ona mu ne dopušta da se uspava i tako prvo počivalište tople ljuske pretvori u posljednje počivalište. Ne zna se točno odakle je došla, kad nigdje nema pukotine na ljušturi kroz koju bi se mogla uvući, ali ona je tu. Nije se pojavila kao provalnik izvana, niti kao nametnik. Ona je tu kao nešto svojstveno njegovoj biti. Ona će voditi njegov rast i njegovo razvijanje, njegov izlazak iz ljušture i ulazak u novi svijet. 
Tvoje je srce kao jaje u kojem tajanstvena ruka Nevidljivoga, u šutnji, pokreće bujanje života, koja se u tebi razvija i raste. U njemu je prisutan kod života što čudesnom snagom pokreće sve tvoje potencijale, dovodi ih do punine i potiče ih da izbijaju na površinu. Ako tu izvornu klicu života čuvaš kao svetinju, ona će naći načina da izađe na površinu i da sebi otvori nova obzorja i da zaživi novim životom. Princip života što te privodi punini postojanja, ne podnosi nasilje. Njega ne možeš aktivirati izvana nikakvom ljudskom silom. Kao i ljuštura jajeta, tako se i ljuštura srca otvara samo iznutra, snagom i voljom novog života, u njemu svojstvenom ritmu. Ono je kao utroba majke što neizrecivom nježnošću prima, prati i predaje život. 
I zato, ti nisi svoj i nisi izvor svoga bitka. On ti je dan i njime si u srcu zadan, te ćeš dobro paziti da ga ne oštetiš i da mu ne uskratiš da se u tebi razvije, da u tebi naraste i iz tebe izađe. Pazit ćeš da ne budeš kukavičje jaje podmetnuto u gnijezdo Božje. S pravom se očekuje da iz tvog srca isklija i izraste dobrota i plemenitost, krepost i svako dobro djelo, da budeš procvali pupoljak na stablu života. Život što u tebi raste i ispunjava te, koji te iz ničega doveo u postojanje, neće dopustiti da budeš uspavan u svojoj ljusci. Ti svoju budnost nećeš dokazivati življenjem s pet osjetila već srcem koje će i dalje, kao klijalište života, biti pokretač tvoga rasta i novog rađanja, sve do osvajanja obzorja vječnog spasenja. 

Lakše mi dođe hrpa problema u RL nego sva moguća sreća u VR.
Nema predaje u stvarnom životu.
Poanta: čuvaj ono što imaš... i bori se srcem sa nepravdom koja te okružuje.

U tebi je žudnja za novim spoznajama, jer su ti re­kli da znanje daje moć, osigurava lagodan život i izvor je bogatstva. Većinu svojih energija trošiš na stjecanje znanja, jer smo dali prednost znanstveno-tehničkim informacijama, umjesto životnoj mudrosti. Obiluješ informacijama, ali si daleko od istine, i što je najgore, zadovoljavajući se pukim utilitarizmom živo­ta, ostaješ bez kriterija prepoznavanja životne istine, a život sveden na izvanjsko funkcioniranje ostaje samo fikcija. Velika obmana je i u tome što ti se servira pravo na vlastitu istinu, i misliš kako je na taj način učinjen veliki društveno-demokratski iskorak, a tebi osiguran ključ razlučivanja istine od laži. Povodiš se za logikom da je bolje biti gospodar male istine, ako se uopće ona može nazvati istinom, nego sluga i suradnik Istine.
I tako iz dana u dan, vrteći se oko sebe samoga, postaješ sve nesigurniji i obezglavljeniji, jer si upao u zamku koju si sam spremao. Upao si u šumu "istina" koje ti se nude, a iz koje ne znaš izići, jer ne nalaziš čvr­stih smjerokaza, budući da se svi smjerokazi privatnih istina vrte kao vjetrokazi na krovovima kuća.
Preostaje ti jedino potražiti neprevarljiv smjerokaz, stati na čvrstu uporišnu točku i pronaći stabilne kriteri­je istine za siguran iskorak. Na raspolaganju ti je sofisti­cirani detektor srca koji reagira i na najmanje podražaje duha, na otkucaje srca i na treptaj oka, te nepogrešivo otkriva istinu i raskrinkava laž. Njemu ne možeš lagati, niti od njega išta skriti, jer ono zaigra od radosti kad mu istina dođe ususret i razveseli ga svojom prisutnošću.
Srce je detektor istine čiji se senzori pale i alarmiraju i na najmanji pokušaj laži i prijevare. Ono je seizmograf koji osjeti svako podrhtavanje tla pod nogama, svaki sklizak teren na koji ga dovodi laž, neistina i poluistina, i koji mu prijeti gubitkom ravnoteže i gubljenjem tla pod nogama.
Detektor srca osjeti da puko mnoštvo podataka, informacija i golih materijalnih činjenica ne sačinjavaju istinu, kao što ni jačina glasa i veća govornička vještina nisu jamstvo sigurnijeg dokaza, niti privlačnija reklama znači bolji proizvod. On ispituje laskava uvjeravanja i isprazna obećanja, upozoravajući te da se ne polako­miš, jer laž nikad ne nastupa sama, nego se miješa s istinom i umotava se u celofan privlačnoga kako bi bila prihvatljivija.
I kao što se ne da prevariti maskiranom laži, srce ne zamotava ni istinu u celofan, što je postao trend otkako se proglasilo da nema one apsolutne. Ono se navikava pogledati je u oči, promatrati njezin sjaj, i kao takvu je ponuditi, u svoj njezinoj ljepoti i jednostavnosti, s puno ljubavi, bez koje ona ne može, da bi njezin zahvat u duši bio ljekovit, pa i onda kad te dovodi do bolnih saznanja. Kao što tvoj detektor neće dopustiti da laž na prijevaru uđe u tvoj život, tako ni istinu nećeš ni pri­mati ni nuditi na mala vrata, jer ona je životni odnos apsolutnog predanja Onomu koji jest.

Uza svu nestalnost vlastitih osjećaja, nesigurnost svojih razloga i klimavost ljudskog postojanja, ipak si pozvan graditi zdanje svoga života na čvrstu temelju. Ne slijedi one koji grade na pijesku po­vršnosti i ovozemaljske pojavnosti, jer život je nestalan, a kiše i bujice što ih donosi prijete gubljenjem tla pod nogama. Za tvoju krhku ljudskost mnogi su tereni skli­ski kao led i brzo se tope pod tvojim nogama, a da o tom i ne misliš. Koliko puta samo osjećaš iscrpljenost i umor od obveza koje ti život i zvanje nameću, kad se u tebi rađa želja za čvrstim uporištem gdje bi se naslonio, odmorio i okrijepio od svakodnevice što te troši i od hoda kroz povijest koji te zamara?
Zato si pozvan kopati duboko, dok ne dođeš do čvrsta tla, do sigurna oslonca, do stijene na kojoj možeš graditi. Tvoje srce, što se pouzdaje u Gospodina, čvrsta je stijena, hrid na kojoj možeš graditi zdanje koje neće biti okamenjeni život, već živi kamen koji odiše izvornošću, čistoćom i čvrstoćom. Kad gradiš, osloni se na srce, ali ne na ono isprazno i okamenjeno, već na srce utemeljeno na srcu Božjemu, pravoj i vječnoj Stijeni, je­dinom sigurnom osloncu, izvoru ljubavi, međusobnog povjerenja i darivanja, koje daje stabilnost svakom srcu.
I kad ti se učini da si sam i napušten, da te nitko ne razumije, da nemaš rame za plakanje i gdje glavu na­sloniti, srce je najčvršći i najsigurniji oslonac tvoje duše i tvoga tijela. Kad na njega nasloniš glavu, spavat ćeš snom pravednika i snivat ćeš vizije Božjih proroka. Ono je hridina čvrsta na kojoj će i sam Gospodin sazidati svoju kuću i tvoja braća svoj grad. Tada će i tvoje srce postati kamen zaglavni, između prošlosti i budućnosti, između horizontale i vertikale, između neba i zemlje, između tijela i duše. A u isto vrijeme ono je međaš između dobra i zla, darovanja sebe i sebičnosti, pravde i nepravde, mira i rata, slobode i ovisnosti. Stijena je to što se svojom čvrstinom i sigurnošću opire bujicama potopnim, a svojom svježinom i izvor vodom štiti te od pustoši življenja koja te mori žeđu.

U svijetu bezimenih i među tolikima nepozna­tima, želiš se nečim istaći, želiš dokazati da nisi tek dio krda, dio mase, već da si posebna jedinka. Pokušavaš uzeti neko drugo lice, te ekstrava­gancijom i ekshibicionizmom dokazati da ti nema rav­na. Zamara te biti dio stada, jer ti želiš biti drugačiji od svih ostalih ovaca. Opijaš se "posebnošću" određenih osoba koje se s toliko kreativnosti dokazuju na sceni života. Poput njih pokušavaš dati svoj obol, a ne vidiš da ostaješ samo nečija blijeda kopija, a ni oni nisu ideal životnog ostvarenja. Bijegom u nepoznato i pretapajući se u masu čudaka želiš dokazati posebnost. Najlakše je pobjeći gdje te nitko ne zna, gdje ne zna tvoje obično lice, koje iza sebe krije toliko neobičnosti. Bijegom u anonimnost bježiš od svoje svakodnevice i od svoje neobičnosti u običnome.
Tvoje je srce amfora koja izgleda kao tolike druge amfore, ali ipak ona zna da to nije. Ona je veoma po­sebna amfora, premda se ni po čemu ne razlikuje od drugih. Ona je posebna samo zato što zna da ju je s posebnom pažnjom i jedincatošću oblikovala ruka lon­čara koji je iz mase gline svojom kreativnošću izvukao njezin oblik. Ona osjeća da je bila posebno oblikovana, posebno obrađivana, s puno pažnje i ljubavi, i zato je ona posebna amfora. Ona čak nema potrebu uspore­đivati se s drugim amforama. Njezina jedinstvenost je u posebnom odnosu prema onome tko ju je oblikovao. Svojim moćima, svojim oblikom i drugim sposobnosti­ma možda nije nimalo bolja od drugih, ali svojom živom ljubavlju i svojim odnosom prema svome Tvorcu dokazuje svoju posebnost.
Poštujem tvoju kreativnost, želju da se dokažeš, potrebu da budeš drugi i drugačiji, da tvoj život bude nešto posebno, no tajna posebnosti stavljena je u onaj obični, svakodnevni život. Tvoj život je poseban samo zato što je tvoje srce modelirano dodirom Božje ruke, s posebnom brigom i pažnjom, na poseban način, poseb­nim darom. Zato je srce uvijek drugačije od drugih, premda u isto vrijeme i sliči tolikim drugim srcima, i nije kopija, niti je izrađeno serijski na tvorničkoj traci. Svako je ručni rad i unikatni primjerak Božje dobrote i nadahnuća.
U tvom originalnom odnosu prema tvom autoru leži izvor tvoje kreativnosti, kojom dokazuješ svoju originalnost u svakodnevici i običnim stvarima. Izvoran si po plemenitom sadržaju koji u sebi nosiš, po punini koju mukotrpno, kap po kap, prikupljaš kroz usko grlo na koje se život u tebe ulijeva. A život će te tako i cije­diti, malo po malo, i bez obzira na tvoju zapreminu, bitno je da je velika tvoja spremnost da te ispuni punina nebeske plemenitosti, te da možeš iz sebe neograničeno izlijevati ljekovito ulje i pomast za sve one kojima si po­zvan biti sredstvo obogaćenja i blagoslova.