True story

Spremao se ići van. Pogledao kroz prozor, kiša nije prestajala padati cijeli dan. Spremio se polako, obukao šuškavac, uzeo vrećicu sa svijećama i kišobran koji mu očito neće biti previše od koristi vani. Uzeo je cvjetni aranžman u drugu ruku, provjerio još jednom da li je dobro zamotan u ukrasni papir, zaključao vrata stana i umjesto lifta krenuo polako stepenicama prema dolje. Uputio se na obližnje groblje.
Kiša se malo smirila i pomisli da to treba iskoristiti. Krenuo je polako, noge su ga boljele sve više, osjećao je svaki korak, uzbrdo, noseći aranžman u jednoj ruci a kišobran u drugoj. Kiša je padala sve jače i jače i papir kojim je zamotao aranžman, potpuno se razmočio, raspao i nehotice otkrio tamnocrvene i svjetložute ruže ukrašene tamnim zelenilom. Kada je stigao blizu groblja, kod tipa što prodaje voće uz Konzum, kiša je počela pljuštati. Prolom oblaka. Bio je potpuno mokar. Uskoro se izgubio u masi ljudi koji se kreću prema groblju. ZET-ovi autobusi, nervozni prodavači cvijeća, brojni automobili, lokve i rijeke blatnjave vode bili su mu pratioci.
Uskoro je stigao do ulaza na groblje, jedno od najvećih u Zagrebu. Širio se miris pečenih kestena. Koračao je polako, znao je točno kamo ide… nekih dvjestotinjak metara od ulaza, pa iza mrtvačnice i odmah desno, pored velikog bijelog dječjeg spomenika, pa odmah tri reda dalje. Položio je cvijeće na grob njene majke. Nikada tu ženu nije upoznao. Zapalio je dvije manje bijele svijeće te uklonio one potpuno nagorjele. Već je bio dobrano mokar. Kiša nije prestajala padati, nebo se namrštilo. Stajao je mirno, u tišini, vrijeme se zaustavilo, sekunde traju kao sati.
Ništa nije rekao, samo je jednu suzu ispustio. Pomolio se i otišao. Nije se okretao. Ona nikada neće saznati zašto je to učinio, okrenula mu je leđa. Položio je cvijeće na grob njene majke. Nikada neće razumijeti što to tjera usamljenog čovjeka da hoda vani u prolomu oblaka. Otišao je, slomljena srca ali čiste duše i on sada mora ići dalje. Bio je to oproštaj. Njezin je bio bez riječi, bez ikakvog postupka, bez objašnjenja… bez ljudskosti. Možda će ona jednog dana opet doći ovdje pod nekim drugim nickom i glumatati....

Putniče, što svaki dan podižeš oči i usmjeravaš ko­rake prema vječnosti, vjerujem da znaš da trebaš na pravi način rasporediti vrijeme. Pravi putnik zna gdje i kada, kako i koliko odmarati. Isto tako, nije mu nepoznato kako, kada i čime krenuti dalje. Baš zato, jer si na putu prema vječnosti, bitno je da znaš raspore­diti snage i vrijeme. Ako misliš da si u svakom trenutku možeš priuštiti vremena za dokolicu, dogodit će ti se da nećeš uvijek uspjeti pronaći vremena za vječnost. A ako ne budeš naučio odvajati vremena za vječnost, kako misliš vječnošću ispuniti svoje vrijeme?
Da ne zaboraviš ili da ne zaspeš, dano ti je jedno djelotvorno sredstvo. Tvoje srce je budilica koja zvoni na uzbunu kada se uljuljaš u ljepotu prolaznog krajolika, kada oboriš pogled prema zemlji zaboravljajući na vječnost. Ova budilica ne pokazuje vrijeme, već njezine kazaljke podešene da pokazuju vječnost. One su trajno uprte put vječnosti i preklopljene s trenutkom njezine punine. Ne pokušavaj ih razdijeliti između neba i zemlje, između vremenitoga i vječnoga, jer, osim što ćeš pokrenuti njezin alarm, riskiraš upropastiti cijeli mehanizam.
Ova budilica je nepogrešivo točna. Navijena je po regulatoru vječnosti, te trajno upozorava da ne po­stoji vrijeme za vrijeme i vrijeme za vječnost. Premda su kazaljke ove budilice satkane i od vremenitog i od vječnog, usmjerene su ipak samo prema vječnosti, gdje vrijeme pronalazi razlog svoga postojanja i smisao svoga protjecanja. Ne vrte su u krugu ispraznosti i vre­menitog ponavljanja, već te dovode u središte i puninu tvoga postojanja - u vječnost.
Srce je budilica koja radi i na principu pješčanoga sata. Njegov pijesak curi nepovratno u jednom smjeru, ali je to ipak poseban pješčanik. On ne priznaje silu zemaljske gravitacije, već snagom nebeske gravitacije teče od zemlje prema nebu. Srce je pješčani sat koji sa­bire zrnca naše vremenitosti ulijevajući ih u vječnost. I kad god naša vremenitost prestaje teći prema vječnosti, kada zemaljska gravitacijska sila počne prevladavati nad nebeskom, aktivira se fotoćelija srca, te se ono budi i reagira kao snažna budilica. Kad god vjetar površno­sti i neozbiljnosti počne rasipati pijesak iz našeg pješča­nika, što se ulijeva u vječnost, ono zvoni na uzbunu i poziva na obraćenje i oprez.
Srce je budilica koja upozorava da se vrijeme već približilo, da je prekratko. Upozorava nas da je među nas došla vječnost i da trebamo drugačije živjeti. Srce je budilica čiji otkucaji otkucavaju ono trajno sada poka­zujući vječnost u vremenu, čiji zvuk se uklapa u suzvu­čje nebeskog reda i harmonije.
A kada dođe vrijeme odmora na putu, prepusti srcu da ti kaže koliko i kako. Ono trajno poziva na nastavak putovanja, pa i onda kada se s tobom odmara, jer će nakon odmora lakše i veselije ići dalje. Srce znade da je odmor potreban samo da bi se nastavilo putovati.
Srce je budilica koja upozorava da je vječnost blizu, na dohvat ruke i da je pospanošću i lijenošću ne smiješ tek tako prokockati. Ono upozorava da ne možeš živjeti razdijeljen između neba i zemlje, i u samom sebi, već da te nebo cijeloga očekuje u svoj zagrljaj.

Studija u kojoj je više od 70 godina sudjelovalo 300 pojedinaca otkriva, nasuprot raširenom vjerovanju, da inteligencija, a ne društveno okruženje utječe na dugovječnost i dobro zdravlje.
Osobe koje su 1932. godine s 11 godina rješavale IQ test postigle su identičan rezultat i u 77. godini života, iz čega je zaključeno, nasuprot raširenom shvaćanju, da inteligencija ostaje stabilna cijeli život.
Istraživači su primijetili i da osobe s višim kvocijentom inteligencije žive duže, što je, pretpostavljaju, posljedica ispravnih odluka vezanih uz njihovo zdravlje koje donose u životu. Lawrence Whalley, profesor mentalnog zdravlja na Sveučilištu Aberdeen, kaže da se ovi rezultati ponešto razlikuju od tvrdnji političara da je puna zaposlenost rješenje svih javnih i osobnih zdravstvenih problema.
"Ovo istraživanje opet nas je vratilo pojedincu", kaže profesor Whalley. Istraživači su testirali 300 umirovljenika iz Aberdeena koji su sudjelovali u prvom škotskom istraživanju mentalnog zdravlja 1932. godine, a koje je uključivalo testove iz aritmetike, logike i verbalnog izražavanja. To istraživanje je provedeno da bi se otkrilo je li dječja inteligencija oslabljena zbog gubitka muškaraca u Prvom svjetskom ratu.
Profesor Whalley kaže: "Činjenica da je njihova inteligencija ostala konstantna je zadivljujuća. Inteligencija je vrlo stabilna kategorija. Naša studija ukazuje na činjenicu da ljudi koji su bili pametna djeca donose bolje odluke kao odrasle osobe, bez obzira na njihovo porijeklo i socijalne prilike."
"Ljudi često gledaju na zdravstvene razlike u smislu socijalnih razlika, ali ne samo po današnjem shvaćanju, u Aberdeenu 1930-ih svi su bili manje-više isti", kaže Whalley. Whalley i profesor Ian Deary, s Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Edinburghu, proširuju svoje istraživanje i na druge dijelove Škotske, pogotovo tamo gdje su postojali slabi medicinski dosjei.
Njihova studija, nažalost, dokazuje i ono što se već pretpostavljalo: ljudi niže inteligencije imaju veće šanse u poznijim godinama oboljeti od senilne demencije.

All the good ones are taken.
If the person isn't taken, there's a reason. (corr. to 1)
The nicer someone is, the farther away (s)he is from you.
Brains x Beauty x Availability = Constant.
The amount of love someone feels for you is inversely proportional to how much you love them.
Money can't buy love, but it sure gets you a great bargaining position.
The best things in the world are free --- and worth every penny of it.
Every kind action has a not-so-kind reaction.
Nice guys (girls) finish last.
If it seems too good to be true, it probably is.
Availability is a function of time. The minute you get interested is the minute they find someone else.
The more beautiful the woman is who loves you, the easier it is to leave her with no hard feelings.
Nothing improves with age.
No matter how many times you've had it, if it's offered take it, because it'll never be quite the same again.
Sex has no calories.
Sex takes up the least amount of time and causes the most amount of trouble.
There is no remedy for sex but more sex.
Sex appeal is 50% what you've got and 50% what people think you've got.
No sex with anyone in the same office.
Sex is like snow; you never know how many inches you are going to get or how long it is going to last.
A man in the house is worth two in the street.
If you get them by the balls, their hearts and minds will follow.
Virginity can be cured.
When a man's wife learns to understand him, she usually stops listening to him.
Never sleep with anyone crazier than yourself.
The qualities that most attract a woman to a man are usually the same ones she can't stand years later.
Sex is dirty only if it's done right.
It is always the wrong time of month.
The best way to hold a man is in your arms.
When the lights are out, all women are beautiful.
Sex is hereditary. If your parents never had it, chances are you won't either.
Sow your wild oats on Saturday night, Then on Sunday pray for crop failure.
The younger the better.
The game of love is never called off on account of darkness.
It was not the apple on the tree but the pair on the ground that caused the trouble in the garden.
Sex discriminates against the shy and the ugly.
Before you find your handsome prince, you've got to kiss a lot of frogs.
There may be some things better than sex, and some things worse than sex. But there is nothing exactly like it.
Love your neighbor, but don't get caught.
Love is a hole in the heart.
If the effort that went in research on the female bosom had gone into our space program,we would now be running hot-dog stands on the moon.
Love is a matter of chemistry, sex is a matter of physics.
Do it only with the best.
Sex is a three-letter word which needs some old-fashioned four-letter words to convey its full meaning.
One good turn gets most of the blankets.
You cannot produce a baby in one month by impregnating nine women.
Love is the triumph of imagination over intelligence.
It is better to have loved and lost than never to have loved at all.
Thou shalt not commit adultery.....unless in the mood.
Never lie down with a woman who's got more troubles than you.
Abstain from wine, women, and song; mostly song.
Never argue with a women when she's tired -- or rested.
A woman never forgets the men she could have had; a man, the women he couldn't.
What matters is not the length of the wand, but the magic in the stick.
It is better to be looked over than overlooked.
Never say no.
A man can be happy with any woman as long as he doesn't love her.
Folks playing leapfrog must complete all jumps.
Beauty is skin deep; ugly goes right to the bone.
Never stand between a fire hydrant and a dog.
A man is only a man, but a good bicycle is a ride.
Love comes in spurts.
The world does not revolve on an axis.
Sex is one of the nine reasons for reincarnation; the other eight are unimportant.
Smile, it makes people wonder what you are thinking.
Don't do it if you can't keep it up.
There is no difference between a wise man and a fool when they fall in love.
Never go to bed mad, stay up and fight.
Love is the delusion that one woman differs from another.
"This won't hurt, I promise."
Nothing improves with age.
An ex-wife/husband will always be "till death do us part". your best is never good enough.David's law:If women would talk less, men would know when to listen.
Old Dutch saying:The perfect marriage is between a deaf husband and a blind wife.
Marsha's law:The difference between men and boys is the price of their toys.There is none so faithful as an old dog or a fat wife.

Negdje u ovim bespućima Interneta pronađoh izvrsnu misao...
Ne volim dušo, kad mi netko poput tebe, izvlači energiju i truje dušu, kad se predstavlja za ono što nije, kad laže i krade mi vrijeme...
bio sam slobodan i doradih ovo neznatno...  

Neporeciva je istina da će mnogi "prijatelji" pobjeći od tebe onog trenutka kada padneš u glib, ali barem ćeš tada saznati tko su ti uistinu prijatelji. E, sad, ako dođeš do zaključka da ti djevojka/dečko ili bračni partner nije prijatelj... nezgodno... Što se tiče trauma u ljubavi, čini mi se da je problem u možda predugom stanju zaljubljenosti, stanju kada ne vidimo skoro nijednu manu niti potrebu svog partnera, a pred sobom imamo samo svoje "ja", svoje potrebe i niti jednu svoju manu. Dakako da dolazi do bolnih rastanaka koji nas pogađaju više negoli drugu stranu. Naprosto je stvar u tome da takvima treba više vremena da iz stanja zaljubljenosti prijeđu u stanje stvarnog voljenja. Imam isti problem, pa vjerujem da sam svojim razmišljanjem (psihići bi rekli: introspekcijom, premda metoda nije baš najznanstvenija) dotakao barem dio problema, ali ne gubim vjeru. Ako si religiozan, onda ovakova pitanja moraš progutati zajedno sa svojim ponosom i vlastitim osjećajem časti i prvo sebi samome priznati da ti sam u nastavku ove drame zapravo nemaš izbora nego da onaj koji ti daje nova jutra i daje ti također mogućnost da zaspiš i snivaš, usprkos svemu što se zbilo, želi da Ti nastaviš sa svojim nastojanjima, a kako će biti sutra... ne brini previše. Ljudi su ipak samo ogromna hrpa lijevih i desnih polovica školjki. Treba samo naći svoju drugu polovicu (ako imate jaaaaako puno sreće) ili polovicu koja dobro pristaje, i to je to. Put u sreću je otvoren.

Sve sam više zagovornik toga da se osjećaje treba pokazati, ali ne samo one pozitivne osjećaje ljubavi, već i osjećaj ljutnje i tuge. Pokazati ljubav i dati je nekome, nešto je najljepše na svijetu, to te usrećuje, ali treba dati i ljutnju onome kome pripada, ne zadržavati je u sebi jer ona se počinje taložiti na dušu i polako je gušiti iznutra. Kad pokažeš osjećaje, misliš da si onda najranjiviji, da si svima pokazao gdje si najslabiji, ali ne slažem se s time baš u potpunosti. Jer nikad nisam bio jači nego kad sam volio i nikad mirniji nego kad sam rekao ljudima što me smeta, ljuti. Dakle, pokazati osjećaje uvijek, ali biti iskren u tome!

Čini li se to meni samo ili su ljudi ovih dana nepodnošljivi?

Stalno spominjete online kavu...
http://www.cartoline.it/pics/_zoom_flash.htm?immagine=scherzi_150404_01.swf
sada nešto drugačije :)

Sretan sam kad mi život ima smisao. A smisao je različit od čovjeka do čovjeka, pa je tako i sreća različita od čovjeka do čovjeka.
Sreća je stanje duha, koliko si otvoren prema sebi samom i svijetu oko sebe... neki ljudi su vječito nezadovoljni svime i oni teško da ce biti onda i sretni.
Nekome je za sreću dovoljan dodir laganog vjetra na licu i jedna zraka u krošnji....
 

Prema nekoj staroj legendi tj. grčkom mitu, mi smo bili jedinstvena bića, ne sjećam kako su se zvala ta bića, imali smo dvije glave i bili smo kompletni i tako hodali svijetom. Onda je neki bog, ili zbog nečeg drugog, došlo do rascjepa i odvojeni smo na muško i žensko i nakon toga svi ljudi traže drugu polovicu.
Je li to ono što svi zapravo tražimo, da li od tud dolazi onaj osjećaj usamljenosti, tuge, neodređeni osjet nečeg nedostajućeg, da li zbog toga postoji takva komunikacijska glad, jesu li posljedica toga sve naše aktivnosti, pa i ovakve stranice na kraju? Je li to taj vrag koji nas tjera tražiti dalje?
Jeste li možda našli svoju srodnu dušu?, nekoga kog volite, na kog se ne bi mogli ljutiti, derati, zamjerati mu, nekoga tko je vaš otisak u dijelovima koji vam nedostaju, nekoga tko vas nadopunjuje ondje gdje falite, nekoga s kim možete pričati bez riječi, a opet provesti noći u pričanju, nekoga, čiji je samo jedan pogled dovoljan da kišni dan pretvori u svjetlost, od pomisli na njega ili nju osjećate milinu kao vam se širi tijelom..., nekoga čije prisustvo razbija monotoniju svakodnevnice i od života vam čini pjesmu..
Mislite li da tako nešto postoji, jeste li već našli i tražite li uopće, nego mislite da je to samo neostvariva ideja.. Živite li možda tako?, Može li netko nekom biti srodna duša u nekom dijelu života ili je to zauvijek, svi vi koji ste sebe poklonili samo jednom ili jednoj? Je li to stvarno to?
Može li se uopće nečiji razvoj, pod pretpostavkom da se svi još uvijek razvijamo, tako idealno poklopiti s mojim da srodnost duša opstane, da se sve pretpostavke osjećaja srodnosti nadopunjavaju? Što mislite o tome?

Usnih san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postadoh svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i tri minute.
-  Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? - upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
-  Ovo nije dječje groblje - reče mi. - Ovdje počivaju odrasli ljudi.
-  Pogledaj što piše - upozorih ga na natpise.  On se bolno osmjehnu.
-  Znam - reče. - Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.

Sve mi govori o tebi. Sve što postoji, sve što se zbiva,  iščitavam kao govor tvoje ljubavi.
I kada mi je nerazgovijetan, ne dvojim: govor je to tvoje ljubavi. Znak tvoje prisutnosti. 
Tvoja tiha, postojana podrška mome krhku hodu ovom zemljom. Ovim nebom. U sve je utisnut tvoj trag, jer tvoja ljubav nikoga ne izostavlja. Znam: ne prepoznam li tvoj trag,  ne prepoznam li te u svojim danima, neću prepoznati ni sebe. Nikoga i ništa neću prepoznati. Sve će mi ostati tuđe. I smisao će mi ostati nedohvatan. Govoriš mi svakim daškom vjetra, svakom kapi vode, svakom mrvom zemlje.  
Govoriš mi sućutnošću duša i dodira kojima si blagoslovio moj put, prožeo moje biće. Svaki mi tvoj znak zbori da ne mogu živjeti izdvojen od braće ljudi. Da ga bez njih ne mogu do kraja iščitati.  
I kada bol postane neizdrživa, i kada sreća postane neizdrživa, znam da je imam s kime podijeliti. Znam da je od tebe. Znam da je za tebe. Znam da je s tobom. I kada sve umukne,  kada tišina postane nemušta, nijema, znam: ti govoriš. Ti si ovdje. Na tebe se mogu osloniti. Tvoja prisutnost je pouzdanija od zraka,  od postojanja.  
Svaki tvoj znak doziva moju dušu. Moju dušu zagrljenu tvojom prisutnošću.

Imati dom! Biti negdje svoj i sa svojima! Dom je biće u kojem opeka spremno prianja uz opeku, u kojem je i bol brižna i iscjeljujuća. Dom je biće u kojem disanje podržava disanje, u kojem se glas ne sukobljuje s drugim glasovima kaosa svojim odjecima, nego rađa prisnost. Dom je biće s krovištem od svjetlosti i s korijenjem od dodira.
Tko ima dom, ne treba mu drugih putokaza. Svi putovi poruke su njegova doma i one idu pred njim i krče mu put. I ondje gdje umor ga svlada, kao na neki tajanstveni znak niknut će odmorište koje će mu okrijepiti tijelo i obnoviti duh.
Imati dom! Dom je biće čiji zidovi nisu granice nego krila izlivena od vječnosti. Kao što vjedro bačeno u bunar iznosi bistru vodu punu mira, tako se i čovjek rada iz svojega doma: čovjek koji je odan svojem domu i kojem je dom odan, vjedro je za zvijezde, za sunca, za krijesnice, za svu djecu svjetlosti. Čovjeka koji je sjedinjen sa svojim domom prepoznat ćeš po tome što je zvijezdama usidren u život. I zato neka je mir tvojoj duši jer dom ti je blizak kao disanje.

U ono doba neki iscrpljeni čovjek na prašnome putu zaustavi trojicu jahača i upita ih jesu li oni trojica mudraca što ih je zvijezda dovela do Dječaka o kojemu zbori sav svijet. Pošto mu oni potvrdno odgovoriše, zamoli ih da ga pouče kako da on, slijedeći zvijezdu, dođe do Dječaka. - Od onoga dana - rekoše mu - zaludno je tražiti zvijezdu u mrklinama noći.  Otada je valja tražiti u mrklinama svojega srca. Kada je uočiš, slijedi je neumorno i ne obaziri se na kal, nevremena i bespuća. Hodi postojano zagledan u nju. U svakome koga susretneš nastoji uočiti njegovu zvijezdu. Ne bude li tvojoj duši u drugima uočljivija njihova zvijezda od njihovih mrklina, počet će pred tobom blijedjeti tvoja zvijezda i tvoj će hod postati nesiguran, tvoj život besputan. A ustraješ li u ovome što ti je rečeno, očitovat će ti se da sva bića prebivaju u Dječakovoj zvijezdi. Očima nenaviklim na blizinu to će zanavijek ostati skriveno. A ti, iskusiš li tu istinu, razdaj je svakome, razdaj skrovito, makar je i ne htjeli primiti!