True story

https://www.iskrica.com/gallery/slike/35313_30.jpg
za one koji ne znaju... AMD FX 55, više od tisuću dolara vrijedan procesor u mojoj ruci...
protekla dva tjedna proveo sam bez odmora, radilo se i danju i noću... ostajte mi dobro, odoh na zasluženi godišnji odmor :))

Koji je najlakši put do druge osobe? Svatko se, vjerujem, ponekad upita: Kako dotaknuti tuđi život? Kojim načinom izreći rečenicu koju će sugovornik doista čuti, kako svoje unutarnje bogatstvo podijeliti s drugom osobom? Kako drugoga potaknuti da bude bolji, izreći i bolnu istinu, a ne povrijediti ga?
Mislim da je u odgoju važnije srce i ljubav, nego mudrost i nauka. Promašaji i neuspjesi se, uglavnom, mjere nedostatkom ljubavi.
Zakon nastupa tek kad prestane ljubav. Tada se moramo dogovoriti i odrediti što su nam dužnosti i mogućnosti, što smijemo, i što moramo.
Vremena mržnje uvijek su istovremeno i vremena ogromne ljubavi. Dobrota je potaknuta i zlom, te u nesretnosti života ljubav pronalazi uvijek nove načine svog opstanka.
Diplome iz ljubavi nema. Ali postoje ljudi koji su je osjetili. Oni su nam potvrda da nam život nije besmislen i da smo na stazi kojom smo prošli ostavili dobar trag.

"Domaći proizvođač računala, tvrtka Končar-INEM, predstavila je novo prijenosno računalo namijenjeno zahtjevnim profesionalcima. Končar Niko je trenutno najsnažnije prijenosno računalo na svijetu i prvo računalo u Končarevoj ponudi s muškim imenom"
Izvor: T-Portal
Držao sam to čudo danas u ruci, tj. na koljenima. Laptop težine šest kila... wtf. kakva je to mašina, tj. desktop replacment sa SATA RAID poljem, Promise kontroler i dva DVD-RW snimača u njemu... ludo.. ali preskupo i preteško.
Ali ipak, više me se dojmio AMD FX 55 u rukama :)) i to komada dva. 2 * 6500 kn vrijednosti... Na kraju dana, sve prošlo u najboljem redu, nema potrganih socketa, spaljenih procesora i ploča...

 
Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?" Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!
Tako je i s mnogim ljudima.
U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih.
Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je.
Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome.
Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje. I cvjetat će uvijek... iznova...

"Materijalne stvari koje se pojavljuju, pojavljuju sve samo stoga što nam je Bog darovao pet osjeta kojima možemo raspoznavati koji tračak nekoliko bilijuna poruka iz divovske simfonije života koji nas okružuje. Nepoznato se, uviđamo, širi daleko od područja poznatog, čak i pošto znanstvenici za stotinu puta povećaju poznato, kao što su to već i učinili u ovom stoljeću…"
John Marks Templeton

Jutros sam se zaprepastio prelistavajući novine… slučaj Maria. B., domara u centru za odgoj mladeži, ponovno nas navodi na to da razmislimo kakvi sve to ljudi žive među nama... Za dotičnog se nikada ne bi reklo da ima pedofilskih sklonosti jer je u svojoj okolini i široj obitelji poznat kao miran obiteljski čovjek. Začuđuje i zataškavanje nadređenih, da dotični ne bi izgubio posao.. jer kako i sam kaže on samo “prehranjuje obitelj”.

Run slowly...

Ljubav pričeka čovjeka pokraj puta.
- Povedi me sa sobom - reče mu.
- Tvoja je odjeća tako pohabana - reče joj čovjek.
- Odjenut ću te u najljepšu odjeću - nastavi ljubav. - Povedi me sa sobom.
- Moj je dom malen - opravda se čovjek. U njemu ne bi bilo mjesta i za tebe.
- Udomit ću te u najljepše prostore - ustraja ljubav. - Povedi me sa sobom.
- Tvoj je govor tako običan - primijeti čovjek.
- Progovorit ćeš najljepšim jezikom svijeta - reče ljubav. - Povedi me sa sobom.
- Po čemu ću znati da je sve ovo što govoriš istina? - upita čovjek.
- Po tome što mi je više stalo do tebe nego do toga što ćeš sa mnom učiniti - reče ljubav.
 
S. Lice

Sve rjeđe pišemo pisma. Pa i kad ih pišemo, sve rjeđe ih pišemo rukom. Umjesto rukom, sve češće ih pišemo na računalu i šaljemo elektronskom poštom. Ili napišemo poruku na mobitelu, odnosno kućnom telefonu, i pošaljemo je jednim pritiskom prsta. Nekoliko trenutaka nakon što smo je napisali, naše je pismo, naša poruka, već kod osobe kojoj smo je namijenili. Ni odgovor nije potrebno dugo čekati. U malo vremena možemo izmijeniti mnogo poruka. Štoviše, istu poruku, bez ikakva dodatna truda, možemo istodobno poslati mnogima.
Ima to i svojih prednosti. Ima i svojih nedostataka. Više nema pažljivog pripremanja i ispisivanja omotnice, odlazaka na poštu. Više nema iščekivanja poštara, nestrpljivog otvaranja pisma. Pismo se više ne ulaže u nešto što nam je često pri ruci. Ne odlaže se u posebne kutije. Ono ostaje pohranjeno u računalu. U mobitelu. Ostaje pohranjeno neko vrijeme. A onda se jednim pritiskom prsta briše.
Danas se nerijetko dogodi da se ljudi poznaju dugo, pa i godinama, a da nisu imali prilike jedno drugome upoznati rukopis. Dogodi se da jedva imaju prilike jedno drugome upoznati i potpis. A i potpisi su sve češće tek nemušta vijugava ili iskrivljena crta.
Ako bolje promislimo, rukopis često ima značenje slike. Čim ugledamo nečiji rukopis, osobito rukopis voljene osobe, pred našim je očima njezin lik. Gotovo osjećamo i njezin dah. Njezin dodir.
U rukopisu se zrcale toliki tragovi. Dok ga promatramo i iščitavamo, mi znamo je li pismo pisano smirenom ili uznemirenom rukom. Je li pisano žustro, tek usput, ili laganim potezima ruke po kojima se u riječi ulilo neizrecivo mnogo duše.
Rukopis voljene osobe toliko nam govori. Ne trebamo pismo čak ni pročitati. Dovoljno nam ga je pogledati. I već znamo što nam piše. Kad bismo nekome trebali obrazložiti što sve iščitavamo iz rukopisa voljene osobe, možda i ne bismo znali reći. Ali zasigurno to itekako dobro, punom dušom, osjećamo.
Čini se da smo s osjetljivošću za pisanje pisama, za rukopise dragih nam osoba, izgubili i osjetljivost za Božji rukopis. Prolazimo svijetom, prolazimo svojim danima, susrećemo se, dišemo, a iz svega toga se ni ne dosjetimo iščitavati Božji rukopis.
A Bog nam piše strpljivo (istina, katkada i uznemireno). Piše nam kroza sav naš život. Pisao nam je odvijeka. Pisao nam je iščekujući naše rođenje. Prva čestitka za naše rođenje njegovom je rukom napisana. On nikada ne oklijeva, nikada ne odgađa pisati nam pismo. Pa ako njegova pisma i ne otvaramo, on nam ne prestaje pisati. Ako i ne razumijemo što nam želi poručiti, on ne odustaje. Piše nam s povjerenjem da ćemo razumjeti. Bude li sreće, da ćemo na vrijeme razumjeti.
Svaka ljepota, svaka dobrota koja nas pohodi, poneko je slovo, poneka riječ njegova pisma nama upućena. Isto je često i s našim patnjama, s našim traženjima, s našim gubicima, iako nam se u njima Božji rukopis nerijetko čini nerazgovjetnim. Pitamo se: je li to uistinu njegov rukopis?
No, onima koji ljube, njegov je rukopis uvijek prepoznatljiv. Prepoznatljiv je po tome što Bog u svaku svoju riječ, u svako slovo, unosi čitavo svoje srce, čitavu svoju dušu.
Božje je pismo prepoznatljivo i po tome što on ne traži uvijek bijeli, lijepi i čisti list papira. On svoje pismo ispisuje po svemu. I po onome od čega mi običavamo okretati glavu (i srce). Jer on zna da je njegov rukopis, da su njegova pisma ljekovita. Ima nas koji smo to iskusili i s pismima koja smo primali od ljudi. Kako onda isto – pa i više – nećemo iskusiti i s njegovim pismima?
Da, Bog i sada piše. Dovoljno je pogledati uokolo sebe. Njegov nas rukopis preplavljuje, baš kao što se vodom pune mora.
S. Lice
 

It is a good viewpoint to see the world as a dream. When you have something like a nightmare, you will wake up and tell yourself that it was only a dream. It is said that the world we live in is not a bit different than this.
From "The Book of the Samurai" by Hagakure

Uzmi osmjeh
i
daruj ga onome tko ga nikad nije imao.
Uzmi zraku sunca
i
učini da odleti onamo gdje vlada noć.
Otkrij izvor
i
okupaj onoga tko živi u blatu.
Uzmi suzu
i
položi je na lice onoga tko nikad nije plakao.
Uzmi hrabrost
i
stavi je u dušu onoga tko se ne smije boriti.
Otkrij život
i
pripovijedaj o njemu onome tko ga ne može shvatiti.
Uzmi nadu
i
živi u njezinu svjetlu.
Uzmi dobrotu
i
daruj je onome tko ne zna darivati.
Otkrij ljubav
i
pokaži je čitavom svijetu.

»Nemaš li prijatelja s kojima možeš podijeliti ili se radovati životnome uspjehu - ne možeš li se osvrnuti prema onima kojima duguješ zahvalnost, ili pogledati prema onima kojima bi trebao pružiti zaštitu, i dalje si jednako dužan čvrsto koračati stazom obveze; jer svoj aktivni trud ne duguješ samo društvu, nego i poniznoj zahvalnosti, Biću koje ti je omogućilo da postaneš njegovim dijelom, s moćima da služiš sebi i drugima.«
Walter Scott

"Oni koji drže da nemaju što dati trebaju imati na umu da uvijek mogu dati sebe i da uvijek mogu pružiti neki oblik služenja, čak i ako je to pokoja riječ koja će nekoga razvedriti..."
Lowell Fillmore

"Ne dobijemo li odgovora na molitve, to nas ne treba obeshrabriti; da se se neke od njih ostvarile, svakako bismo s velikom rezervom gledali na Božje duševno stanje."
J. K. Stuart

"Onaj tko čeka kako bi učinio puno toga dobroga odjednom nikada neće učiniti ništa. Život se sastoji od malih stvari. Rijetko se pruža prilika da odjednom možemo učiniti puno. Istinska veličina sastoji se od veličine u malim stvarima."
Samuel Johnson