True story

UPOZORENJE: Ova e-mail poruka sadrži informacije koje su povjerljive i mogu biti privilegirane. Ona služi isključivo uporabi namijenjenog primatelja. Ukoliko niste namijenjeni primatelj, molimo Vas da imate na umu da je bilo koji oblik distribucije, kopiranja ili korištenja ove e-mail poruke ili informacija u njoj strogo zabranjen i može biti nezakonit. Ukoliko ste ovu e-mail poruku primili greškom, molimo Vas da je vratite pošiljatelju, izbrišete sa svog računala i uništite sve njene eventualne kopije.
 
 

You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love
For to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
We'll walk in fields of gold
Many years have passed since those summer days
Among the fields of barley
See the children run as the sun goes down
Among the fields of gold
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You can tell the sun in his jealous sky
When we walked in fields of gold....
 

 
Nema dara tako neznatna koji ne bi mogao obogatiti čovjeka u njegovoj biti. Neznatnost u svojoj bezazlenosti i skrovitosti otkriva one nepotkupljive i nerazorive putove u čovjeku u kojima su sačuvani makar i samo tragovi nježnosti i sklada koji se postojano obnavlja, ljepote življenja. I premda rana može preoblikovati čovjekovo biće i u kamen i u kruh, ono nikada ne može postati neosjetno na dar neznatnog. Neznatno se obraća u njegovu izvorištu. Ono se izriče tihim pogledom, dodirom topline, jednostavnom riječi rečenom ili zapisanom na komadu papira, cvijetom, osmijehom vedrine i bezimenom prisutnošću. Ono se izriče jedva primjetno ili posve neprimjetno, ali uvijek ostavlja trag ili sjeme dobrote koje će razvedriti čovjekovo disanje u ovom ili u nekom neslućenom danu. Po neznatnom čovjek ponire u srž drugoga, preobražava je i sam se zatječe preobražen. Neznatno je ponizno ime za zagrljaj svjetlosti u ljudima. Nad neznatnim čovjek ne mora strepiti. Njega mu nitko ne može oduzeti, ali bez njega on bi postao beživotan. Neznatno obogaćuje oslobađajući. Ono dariva novi vid, novi dodir, novi dah. Ono bratimi čovjeka s čovjekom, s ovom zemljom i s ovim nebom. Neznatno je poput ljekovite biljke uz kućni prag. I zato se valja darivati darovima neznatnosti. Zato valja reći kapi da je more, listu da je stablo i bljesku da je svjetiljka, da bi čovjek mogao upoznati svoje ime.
S. Lice 

- Tužna sam
- Zašto? Stvarno nemaš razloga. Mnogo ljudi te obožava.
- Ipak sam tužna prijatelju.
- Što se dogodilo? Pričaj mi... Znaš da te volim...
- Nemoj me voljeti. Nisam ja vrijedna tvoje ljubavi.
- Znam, sve znam, pa opet te volim...
- Nemoj. Molim te. Divno si stvorenje, tako poseban, pažljiv, nježan, čovjek kojeg bi svaka žena poželjelja.
- Znam. Samo ti ne. Ti si drukčija. I zato te volim.
- Nemoj me voljeti.
- Ne mogu drukčije, bez obzira što mi učinila, uvijek ću te voljeti.
- Lud si.
- Znam. Zašto si tužna? Opet si izbjegla odgovor, kao uostalom i uvijek. To je tvoj način. Svakome pomažeš, samoj sebi ne znaš pomoći. Nudim ti bolji život.
- Nudiš mi sebe, svoje vrijeme, svoju ljubav iako znaš da te ne volim. Zašto? Mislim, volim te, kao prijatelja, ali za takav korak je potrebno puno, puno više.
- Ja znam što dobivam. Svjestan sam svega. Poznajem te u dušu.
- Ne razumijem. Zar me poznaješ više od mene same? Ja se ne poznajem. I ne vidim više svrhu svega ovoga. I ako me poznaješ, reci mi zašto se osjećam tako praznom? Zašto sam izgubila vjeru u ljude? Zašto uvijek nadrapam kad ustvari samo želim pomoći? Zašto mi je život dodijelio takav križ? Zašto se danas ne mogu nositi s njim? Zašto imam takvih dana? Zašto sam kukavica? Zašto trpim sve to? Zašto ne živim život bez straha? I kako uopće imaš živaca za me? ...ma nemoj me voljet, opet ću te povrijediti, kao i nebrojeno puta prije...
- Ti znaš odgovore na sva ta pitanja. Ti znaš.
- Ne, neznam. Neznam više ništa ili ne želim znati. Gubim volju.
- Ne, već izbjegavaš suočiti se s problemom.
- Da, jer nemam snage. Nemam. Shvaćaš.  Ne mogu. Neznam kako.
- Znaš. Ti ima toliko snage u sebi. Pokazala si je nebrojeno puta kroz milijun situacija.
- Možda, ali samo kad se trebalo izboriti za druge. Za sebe neznam. Ne usudim se. Bojim se.
- Čega se bojiš?
- Sebe.
- Ne razumijem te sada...
- Ni nikad nećeš. Zato sam i tužna. Nitko ne razumije.

Oprosti mi, molim te,
Što nisam to što želiš.
Ti znaš da volim te
Na neki način svoj.
Oprosti zbog patetike,
To je zbog romantike,
Umjesto cvijeća i svijeća
Uz večeru.
 
Znam da je teško
Trajati sa mnom,
Ima me,
Nema me...
Poželim nekad
Stati na loptu,
Al' bojim se.
 
Ja sam ja,
Ne drži me mjesto,
Mojom dušom pušu vjetrovi.
Ja sam ja,
K'o nemirno more,
Mrzim luke, mrzim obale.
 
Oprosti mi, molim te,
Što nisam to što želiš.
Ti znaš da volim te
Na neki način svoj.
Oprosti ako zvuči
Kao da sam nesretan,
Ti znaš da sam oduvijek bio
Sa riječima nespretan.
 
Dani se slažu
U godine duge,
Zima je
Pred vratima.
Ništa nam dobro
Ne donosi sutra
Osim nadanja.
 
Ja sam ja...

Ja sanjam jedan bijeli Božić
da opet dođe u moj grad 
da su zvijezde gore 
i tiho da se stvore  
svi ljudi koje volim ja...  
Ja sanjam kako snijeg pada 
i odmah tužan postanem 
jer kraj stare škole 
gdje se mladi vole 
nisam tebe pronašao ja...  
Ja sanjam ljeto u zraku 
da opet dođe u moj grad 
da su zvijezde gore  
i blizu da je more tek
tada bit ću sretan ja...  
Da su zvijezde gore  
i blizu da je more tek
tada bit ću sretan ja, sretan ja…

 
 
U sarajevskoj kanalizaciji pojavila se nova vrsta zhaba koje su strucnjaci nazvali ZHABAMA UBADACHAMA. Ova nova vrsta zhaba je dobila svoj naziv po svojoj osnovnoj karakteristici NAGONA UBADANJA U STRANO TIJELO ciju mekocu predhodno ispitaju specijalnim senzorom kojeg ove zhabe imaju na vrhu svoga jezika.
Ovaj fenomen prirode je, kao prvi u svijetu, otkrio jedan Sarajlija citajuci novine na WC-sholji. Nashem novinaru nije mogao dati izjavu, jer je josh uvijek u stanju shoka. Interventna ekipa bolnice KOSHEVO mu je sa uspjehom odstranila ZHABU UBADACHU iz predjela njegovog bolnog analnog otvora.
Kolika se ozbiljnost posvecuje fenomenu ZHABA UBADACHA pokazuje i cinjenica formiranja 5 interventnih ginekoloskih punktova na cjelokupnom gradskom podruchju. Da se hrabre Sarajlije ne osjecaju ugrozenima od strane ZHABA UBADACHA pokazuje i izjava jedne klimakterichne Sarajke koja kazhe da je vec nakon svog prvog iskustva sa njima otjerala svoje machke Sijamke, a nakon treceg je zhrtvovala i svog ostarjelog njemackog ovchara.
Bilo kako bilo mi vam toplo preporucujemo da se pazite prilikom sjedanja na otvore sarajevskih WC-skoljki, a ako osjetite hladan i vlazhan dodir «odozdo» znajte da su veliki izgledi da se tu radi o vrhu jezika ZHABE UBADACHE, te odmah skochite sa otvora WC-shkoljke i vrishteci izjurite iz samoga WC-a. Vash vrisak je signal djelotvornim interventnim ekipama grada Saraj´va...

 

«Nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari!» - stara je mudrost koja u svakom vremenu doživljava svoju neobičnu i originalnu životnu posebnost.
Danas, možda izrazitije nego ikada, jer se nude recepti za užitak bez odgovornosti, riječi bez vrijednosti i imitacije ljubavi bez trajnosti. Brzi ritam življenja potiče na brza i jednostavna rješenja i odnose bez dubine.
A sve što u našem životu vrijedi smo dobili kao besplatan i nezaslužen poklon ili smo do toga došli teškim putem uspinjanja, muke i dugotrajnog odricanja. Poneki u vrletima bespuća traže nove vrhunce, beskrajne poglede i mjesta gdje ljudska noga prije nije stupila.
Dok drugi komotnom stazom žure da im plješću ili zvižde, da ih slave ili razapinju, oni zaljubljeni u svoju ljubav stavljaju na kocku svoj mir, sigurnost pa i sam vlastiti život – te razapeti blistaju kao opomena i poticaj.
Kalvarije se neprekidno podižu i sjena križa blagoslivlja zemlju svakodnevno.

...ljudi koji nam darivaju da budemo dobri. Po njima bivamo svjesniji svojih očiju, svojih riječi, sebe samog. Dani nam više nisu samo protjecanje vremena, već je svaki od njih izuzetna i postojana svjetiljka, prepoznatljiva po svojoj boji i po svojem sjaju. Ti ljudi bude u nama nove i snažnije odgovornosti, po njima nam svaka odgovornost biva razumljivija, jednostavnija i prihvatljivija. Po njima nam biva nužno da budemo odgovorni i da ne pitamo za cijenu te odgovornosti. Ima ljudi čiji pogledi, riječi i tišine obilne povjerenjem imaju čarobnu moć da primajući daju. Uz njih mi se ne primjećujući rađamo, bivamo više svoji i više za druge. Svaki dah i svaki trun naših života dobiva novo neprocjenjivo značenje. Život se kroz nas pretače i svi prostori u nama okupljaju se oko jednog imena blizina. Svako je biće za nas neizmjerna svrha i neizmjerna želja. Jedini nam je način čovječnost, jedini prostor ljubav. Ima ljudi bez kojih ne bismo mogli shvatiti kruh, čuti tišinu i dotaknuti snove. Oni nas upoznaju s vidovitošću naših očiju, sa sigurnošću naših zagrljaja, s povjerenjem našeg srca. Oni nam otkrivaju da mi nismo samo mi, već da smo i oni, i da su i oni mi. Da smo tek svi zajedno odabir životu koji nas je odabrao jedne za druge i za sebe...
S. Lice

il falco va
senza catene
fugge gli sguardi sa che conviene
e indifferente sorvola giŕ
tutte le accuse
boschi e citta
Io che sono falco
falco a meta

Kako sam samo danas pospan... to stvarno nije normalno i ništa mi se neda :((

Sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti
kako se poruše sni
a isto smo sanjali…
Sad te se samo rijetko sjetim
gdje li si zimi, gdje si ljeti
već je hladno ruke mi zgrij
uvijek sve završava bliže bolu
mrvice od ljubavi na tvom stolu
jednom si rekla ti
zbogom oprosti mi
i sve je nestalo ko za čas
jednom si rekla ti…
Ne znam se kajati
jednom davno smo imali nas
sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti
kako se poruše sni
a isto smo sanjali...
 

 Darovah sam sebi danas za rođendan ovo novo koleso :))

Idu Mujo i Haso s posla.
Kaže Mujo - Jedva čekam da dođem doma i da strgnem Fatine gaćice....
Što si tako napaljen? - pita Haso
Ne, stišću me.... - odgovori Mujo

14.08.2004. Someone, somewhere in summertime...