Sound of Silence

 
Zinuo sam licem začuđenog djeteta. Zrak je bio rijedak. Mirisan. S okusom nekih davno izgorjelih svijeća. Trudio sam se da budem lakši od njega. Želio uhvatiti njegovu putanju. Pokušavao u dimu isklesati lice. I dok sam se pitao gdje je, postao sam svjestan toga da je za večeras dovoljno da samo napravim propuh. I odem sanjati disanje u bestežinskom stanju. Kad bolje razmislim, tamo i žabe lete...
 

 
Izgubila je rukavice. Znala je da će koža ubrzo ogrubjeti, ali nije za to marila iako je slutila gdje bi ih mogla potražiti. Vrećica puna namirnica oslikavala je dlan. Krenula je kući sporednim ulicama. Činilo se kraće. Okolinom je dominirala puževa kućica i starija žena pored trulog prozora. Osjećala je pogled izgubljenog djeteta dok je izlazala iz njezinog vidokruga. Vlaga je močila obraze poput svježe iscjeđenih gaziranih suza. No za vlagu nije bilo vremena. Crveno. Čekala je pored lijepe žene u bijelim rukavicama. Nije ih mogla ne primijetiti. A i pruga je bila na istom mjestu gdje i jučer. Smiješno. Izlog joj se približavao dok je prelazila cestu. Gotovo da bi i bila uhvatila izraz lica da nije vrećicu morala prebaciti u drugu ruku. U daljini se još mogla čuti ljudska predstava. I kuća je bila na istom mjestu. Žarulja ispred je pregorjela. Opet rulet sa snopom ključeva. Isprevrtala ih je rukama. Mjesečina je namjerno osvjetljavala ljuskasto crvenilo. Tko joj je kriv za studeni. Tko joj je kriv.
 

 
Sagradio je harem. Na gotovo čitavom četvornom centimetru. Ključ je objesio o treću trepavicu slijeva, na lijevom oku. Prolazio je zjenicama uljeza kao da su bile od papira. Bio je tih i smion. Bezkrupulozni sunčani šetač po oblacima. Bio je to Sultan Od Vjetra. Imao je devet pomno čuvanih štićenica. Tretirao ih je poput planeta. Dodirivao ih pažljivo kao da je svaka antikni primjerak pergamena iz desetog stoljeća. U rajskome vrtu, pored fontane sa tri tek rođena amora koja su učila gađanje. Znale su se ponekad žaliti na žuljeve dobivene bježanjem od nevješto ispaljenih strelica. Ponekad bi potrčale skroz do jedina dva zelena prozora i sjetno provirivale. No neki bi ih sebični mir uvijek vukao natrag prema fontani. Tamo su bez obzira na te tri kovrčave prijetnje uvijek imale najbistriji pogled na carstvo. Njegovo carstvo. Na gotovo čitavom četvornom centimetru.
 

 
Neizvjesnost. I to je bila mogućnost. Posljedica pada jedne zvijezde. Smatrala ju je svojom saveznicom. Danas. Stizale su je odasvud slike praskozorja. Stajala je divna pred sudom slijepih. Bilo je samo potrebno otvoriti njedra. Možda sutra. Danas su stavili naočale.

 
Bile su to dobre ruke. Ruke koje su sezale za licima, a samo ovlaš prolazile kosom. Linije koje su sezale za križanjima, a protezale se nepreglednim cestama. Nokti za samoobranu i za maženje. Radi nekog poretka u zvijezdama. Koža. Meka. U mraku bi se izgubljenima činila poput luke. Bez vode. Bez ježeva. Teksture koja je podsjećala na maslačak. Nestalne. Neprimjetno se dajući slučajnim pijavicama. Na hladnoći bi težile za pričama o rukovanjima u knjigama. A često bi i posezale za nečijim šalicama. Najčešće bi ukrštene gledale  u nadlaktice.  Bile su sklone same sebi. Ponekad bi se pružale preko balkona hvatajući kišu. Sa željom za lijevanjem kapljica na mlin. Sa željom za dovođenjem pijavica na kotač. Sa željom za premošćivanjem one male, neprimjetne udubine između kraja dlana i zapešća...
 

 
Zauzeo je uobičajen stav. Mislima naslonjen na onu boricu koja bi postojala samo u rijetkim trenucima otkrivenja. Ponekad bi i susreo sebe. Ponekad je znao uhvatiti skrivenu nanosekundu u čistim staklima jurećih automobila dok bi tromo pokušavao preći cestu na mjestima gdje nema zebre. No bora nije bilo. A starenja je bilo i previše. Osjetio bi i najmanju promjenu u teksturi portreta. Više nije bio za pokazivanje. Odlučio je promijeniti kontekst. Objedovati na nekom platnu mrtve prirode uz dvije jabuke i vrč vina...i ništa više. Možda samo poluotvorena vrata u pozadini...i sjena koja možda nalikuje na kakvu utvaru pored prozora...
 

 
Nagazila je u lokvu i zamutila nebo. Toga je jutra dan svanuo samo do pola i takav ostao čitavo poslijepodne. Misli su nalikovale na poruku u boci. Promatrala je novčić na dnu plićine. Zarđalih i nezanimljivih deset lipa pored malog sivog kamenčića. Upravo ju je takav kamenčić neki dan u cipeli vukao za nos dok je čekala u banci. Nije osjetila dolazak noći. Trgnula se tek kada je nebo u lokvi osvijetlila ulična lampa. Vlaga je narušavala sklad njezinih lijepo izdefiniranih kovrča. Možda bi bilo vrijeme da krene. Možda je predugo zurila u nebo pod nogama.

 
Ispred mene polje. Veliko veliko polje. Trčim poljem velikim ljubičastim kroz lavandu opojnu i hoću te povuć za kosu. Imaš je taman toliko. Trčim trčim, a ti se skrivaš iza vrbe. Pokušavaš se maskirati zelenim granama. Kao da te ne vidim. Kreni dalje. Potraži lipu. Ima jedna pored bijelog puta. Više ti pristaje. Kosu pusti prema zapadu. I čekaj me. Čekaj da naoštrim osmijeh. Da osvježim lice u potoku. Ne pitaj me kada ću doći. Osjetit ćeš me...sigurno ćeš me osjetiti...

 
Upoznavanje drugoga je poput kušanja jabuke...prvo ugledaš boju...je li crvena, topla i slatka ili pak zelena, hladna i kiselkasta...onda od te dvije sorte odabereš onu koja ti više odgovara...pa malo zagrebeš koru da vidiš ima li što ispod površine...ako ima...onda počinješ sa kušanjem...i naposlijetku, ako ti odgovara okus, grickaš je dok ne dođeš do srži...
 

 
Sjedio sam na sagu ispred ulaznih vrata. Sa tri tulipana u ruci. Žutih. Poput moje čežnje. Bili su joj toliko nalik. Krhki i dinamični. Približavala se vjeveričjim hodom. Pokazivala je prstom prema zemlji. Nije voljela visine. Nije željela padati. Obrisi njezinog oblog vjeveričjeg bedra urezivali su se u moje zjenice. Ništa više nisam znao...želio sam samo da me smjesta udahne kroz lijevu nosnicu...
 

 
Nokte je zarila u svilu. Nije znao zašto, ali u tom je trenutku poželio biti plahta...ili barem lak koji se vrlo polako guli sa njenih noktiju...
 

 
Ogoljelo mirovanje na rubu čežnje.
Prohladni val nakostriješenih dlačica po bedru.
Vreli pritisak dlanova pod naponom.
Samo trzaj u koljenima.
Dodir gorućim jagodicama.
Nagovještaj u struku.
Tiranski cjelov u osvajanju.
Poraz u suprotstavljanju.
Žrtva  je rođena.
 
 

 
Noćas sam sanjala kraj svijeta i da sam se smanjila na veličinu graška i ušla u neki mali avion-igračku i počela ga pilotirati i da mi je baš bilo sjuper dok su oko mene svi mahnito ludili i bježali a ja sam bila one hell of a pilot i radila sam akrobacije po nebu i pisala slova i baš me brigalo za kraj svijeta a bila sam jako jako mala i vidjela sam velike rupe oko sebe kako trče a to su zapravo bile divovske nosnice i najednom je počela kiša pa sam morala promjeniti smjer a nije to naravno bila kiša nego divovske suze nekog malovelikog djeteta koje je trčalo za mačkom koja je trčala zamnom i onda je došlo veliko oko i trepnulo mi u prednje staklo i nastao je vjetar i ja sam letila mach 5 ako se tako kaže i hvala bogu da je prestala kiša jer je avion bio od katrona mislim kartona jer bi si bila skroz smočila pidžamu jer nisam imala kišobran.
 

 
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom
mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidao
Izmedu dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali
u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće
šteta, nepovratno šteta.
 
(Arsen Dedić)
 

 

 
Dogodi se tako
da se poneka oštra
i poduzetna zraka svjetla
probije kroz dan
i uspije ga povući za suknju
u trenutku prije 
poletnog marša
preobrazbe u sumrak.