Sound of Silence

 

Greben uz more.
Oštri se misao.
Promatram odraz u potopljenom ogledalu.
Sviđa mi se.
Zaronit ću. 
Možda ga tražiš.
 

 
Hodam trgom sa poderanim džepom. Iz njega mrvice u slapu. Kapaju. Golubovi zamnom trčkaraju. Kljucaju po kamenu. Džep mi najednom težak. Ti u njemu. Zamijenio ga za gnijezdo. Neka. Samo se na tren pomakni da te posjednem na svilen rubac. Eto. A sada se udobno smjesti. Bit ću tvoj tramvaj...
 

 

Portret ugljenom. 
Nespretan osjećaj.
Nadrealna nosnica
pojačava smiraj.
Plemićka sjena
i pučka bora.
Svojeglavi pramen.
i pokorni izdisaj.
Zasjenjeni obraz.
Suhi mraz.
Riječ u zraku
opisuje sjaj.
Pozadina na policama.
Pogled pod kapcima.
Možda podsjetnik na nagovještaj.
 
 
 
 
 
( ...pa dobro jesi li ti normalna pisati pjesme u ovo doba? ! Odi spavat...!!!)
J
 
 

 
Zbilo se to onoga ljeta kada je sreća padala s neba. Nosim slamnati šešir. U ruci. Velik je i sve se događa vrlo jednostavno. Koračam upijajući okolinu. Ispred mene tunel misli. U njemu mnogo raznovrsnih izloga ispunjenih lijepo upakiranim poklonima. Raznobojne mašne i šareni papir. Spiralno kretanje prema gore. Izlozi bivaju sve veći i sve prazniji. Zastajem ispred posljednjeg izloga. Prostran, sa jednom malom kockicom omotanom u obični bijeli papir. Kupujem. Sviđa mi se njezina jednostavnost. Nazirem svjetlost ispred sebe. Čini se kao da ću na tren oslijepiti. Ali ne. Nipošto. Vani je livada nastanjena jaglacima. Eterična. Bez namještaja. U njoj samo stari, neugledan panj na kojem je nespretno urezana riječ "prijestolje". Gledam oko sebe. Svaki jaglac ima svoga leptira. Sjednem na panj. Odmorit ću malo. Nije važno ako je neudobno. Zrak nosi pogled u beskraj. Preko milion jaglaca i viđenih poklona. Pažljivo skidam bijeli papir sa kockice. Drvena kutijica se otkriva mojim očima. Promatram njezinu izradu. Osjećam da je nekada nekome mnogo značila. Odlučim je otvoriti. U njoj su papir i olovka. I ništa više. Odmotavam pažljivo složeni žućkasti papir kao da sam upravo na pragu da pročitam neku stoljećima čuvanu tajnu. Širom otvaram oči. Papir je prazan. Uzimam olovku i uočavam na njoj neprimjetno urezanu riječ. "Sreća". Osjećam strahopoštovanje prema tom, već pomalo zaboravljenom predmetu. Nježno poliježem papir na koljena. Počinjem pisati držeći sreću u ruci. Bit će to divna navika.
 

 
Divno, pomislio sam. Dahčući sam se ulovio za sjemenku maslačka pri uzlijetanju, tu iza kuće. Pa naravno da sam dovoljno lagan za to. Bio sam poput djeteta koje u čudu promatra karneval s druge strane prozora. Mali, no velik u svom umijeću čuđenja. Naslonjen na staklo raširenih ruku sa prstićima na kojima je ostao sloj rastopljene čololade koja je prije par trenutaka bila centar njegove sreće. Da, pravio sam remek djelo. Apstraktna čokoladna umjetnost. Bio sam karneval u malom. Bio sam šareni klaun. Na lijevom sam obrazu imao nacrtanu suzu. Sa očima, ušima, osmijehom i zelenom čupavom kosom. I nisam oprao staklo. Pa nek se ljuti ko hoće. Dok god budu postojali maslačci ja ću letjeti i biti pohlepni čokoladni umjetnik. I neću se nikada prestati čuditi. Pa makar mi i zbog toga oduzeli čokoladu...
 
(napomena:  slova su čokoladna. slobodno se poslužite.)
J
 

 
Čekao je. Čekao je svoj red. Čekao da se provuče kroz otvor najmanje igle. Da se njome poigra. Da s vremena na vrijeme pukne prilikom uranjanja da bi joj otežao posao. Da se pohlepno s uživanjem osmjehne dok ona strpljivo gađa otvor...
Ostavila ga je u iščekivanju. Gledala jedva primjetnim osmjehom. Samo još malo. Neka čeka. Uranjat će ga prividno nespretno. Ostaviti mu sve zasluge. Provlačit će ga ponovno lažnom nevinošću. Odlučno se kretati. No opet će griješiti. Slučajno...
 

 
Zvučalo je poput grebanja. Ušnu sam resu prislonila na parket i čekala daljnje razmotavanje te Ode. Osjećala sam trnce sve do centra za ravnotežu. Pod kutem od četrdesetipet stupnjeva u smjeru sjevernog radijatora, pod stolicom se češala narančasta mačka. Imala je onaj lažno dremljiv pogled nekoga tko upravo traži taktiku da mi se uvali u krevet. Stvorih pogled. Sjela je na moja leđa i pridružila mi se u apsurdu stavljanjem uha na moje desno rame. Grebanje je linearno pojačavalo svoj intenzitet. Projiciralo se u mene. Osjećala sam se poput drvenog violončela probuđenog ugodnim potezom gudala prekrivenog dostojanstvenom zlaćanom prašinom. Svakim je potezom prašina uzlijetala praveći spiralu po zraku. Ples prašine. Poput razgolićene dame  sa svilenim šalom koji se vođen nevidljivim povjetarcem omotava oko njezinog bijelog bedra. Vodilo me u dubinu svakog mogućeg osjeta. Svaki se potez urezivao u mene poput natpisa dvoje zaljubljenih na školskoj klupi. Vrisnula sam visokim staccattom. Mačka je otrčala pod stol. Više nije imala dremljiv pogled.
 

 
Ne bje ga u vremenu tom. Dok ga topli Maja zraci držaše za palčeve. Razgovor sa milinom, tu, s one strane ogledala. Krasan dijalog neki. Bijaše ga odvelo kroz stara vrata preko puta. Do livade neke tamo pod oblakom, gdje na finoj točci kosu dodirivaše plutajaće končane zrake. Bez ikakvog naprezanja. Tišina iza obrva. Oči u tami. Pogled kucaše po čitavom svijetu. Bijaše ispružio ruke. Bez očekivanih, ni malih, ni velikih. Ni dobrih, ni loših. Samo sa smješkom u desnom kutu usana. I nekom ugodnom sjetom. Za sadašnjim trenom.

 
Osjećao sam. Osjećao sam sebe negdje u predjelu donje usne. Uzdizao sam se poput lista na vjetru. Kupao jezikom poput mačke. Bio sam rub provalije zalogajima. Bio sam ribarska mreža. Nova, bez zakrpa. Hvatao sam udahom. Grabio izdahom. Učio biti riječ. I slovo samo. Tako jednostavno. Da se proguram među zube. Neprimjetno. Da izmamim osmijeh slovo po slovo. Budem zrak. I suptilna vibracija koja će se njime otisnuti prostorom...do nekakvog grlenog svjetionika...
 

 
Njegov je cirkus bio posvećen samo nekolicini senzibilnih promatrača. Predstava se odigravala svakodnevno, na livadi pored križanja Avenije Ruba Pameti i Šetališta Introverzije. bb naravno. Kud bi joj se, pobogu i broj dodijelio. Šator je često bio spušten radi vjetra. Da, bila su to zaista burna vremena. Događalo se da bi čak usred predstave znao ostaviti virtuoze na monocikliranju po vunenoj niti bez krova nad glavom. A zna se što se događa kada se nit neočekivano zaljulja. No, na svu sreću, bio je talent za otkrivanje talenata. Svi su monociklisti prošli strogu obuku vozeći se od Avenije Ruba Pameti do Trga Bana Trpimira Slijepog Bez Srca.  Kao što rekoh, kvaliteta im je bila neupitna. Dakle, nit je zapravo bila središnja cirkuska atrakcija. On je sam često  svoju pamet njome vozio. Volio se poigravati promatračima. Jedan bi kraj niti znao vezati na centralnu zgradu živčane uprave, a drugi na rasvjetni stup ispred prozora savjestodavnog direktora. O kakve li predstave! Bio je neviđen. A često i nije bio viđen. Ponekad bi mu žirafe, grickajući aleje stabala, opisivale širu perspektivu. Da, bilo se lako visoko vozikati, ali često bi se nit izgubla u magli. Hvala bogu što postoje žirafe. A majmuni? Hehe...oni su bili priča za sebe. Pametni i bananoproždrljivi. Što su te životinje voljele jesti... Često je radi njih bio na rubu bankrota. No imao je neku neobjašnjivu potrebu za njima. Volio ih je kao svoju djecu. Bili su nemogući, ali ih je svejedno volio. On je zapravo i bio čovjek koji je izmislio majmunsko strpljenje. Bio je zgodan. I ćelav. A što se ćelave duše tiče, riješio je to kod nekog doktora u klinici za transplantaciju. Neznam odakle je točno transplantirao materijal, al sigurno  nije iz hmmmguzice. Možda su tu žirafe imale svoje prste...
 

 
Udubila se u melodiju. Na površini se stvarao pjenušavi val koji se postepeno širio tvoreći vodenu opravu. Odjenula je more te večeri. Umila se violinskim povjetarcem. Ronila je udahujući basove i jedrila crno-bijelim jedrima. Oh, kuda li će je samo odnijeti...nije bilo važno. Bacila je sidro u sredinu mjeseca. Zamutila ga na tren. No smirio se čim je sidro postalo sigurno u dubini pored potonule cipele. Legla je na zamišljenu obalu pored dvorca od pijeska. Osjetila je milovanje pera po pupku. Što li se samo smijala... Pletenica je sezala skroz do zdenca. Njezin je kraj bio vezan malom udicom.  Spustila ju je u tamu. Možda će se njome uspeti neke zaboravljene note...
 

 
Kažu da se zbilo u tren oka. Kažu da je izletjela ravno u središte zbivanja. Djevojka ogrnuta posteljicom. Mislili su da će je svlačenje spasiti. Tako su govorili. Ispuhivali su višak zraka iz njenih nosnica. Tvrdili su da joj ne treba takva količina. Svukli su je do noktiju. Sklopili joj oči i ostavili je sjediti ispred najdivnije slike na svijetu. Harala je grobna tišina.  Kolao je šapat o duhu jednog podsmjeha. Priča se da je gledala. Da je stvarno gledala. Ni danas im nije jasno  jesu li, naime, oni ti kojima su oči bile sklopljene...
 

 
Grickanje olovke ublažavalo je napetost ispod visokog ovratnika. Prisjećao se pritiska. Pritiska njenih ruku na napuštenom horizontu između vrha vratnog masiva i južnog rta kose. To su bili jedini trenuci u kojima je zaista vrijedilo biti pod pritiskom. Nota iz susjedne sobe dotakla je dlačicu na nadlaktici i izazvala lančanu reakciju. Izvadio je olovku iz usta i počeo pisati. Bilo bi lijepo kada bi se svi pritisci dodirom liječili...

 
Uobičavala je držati prst na globusu. Zatvorenih očiju.Voljela je besciljne prstičaste ekspedicije. Free climbing po gradovima na zaustavnoj točci ispod prsta. Iz njenog je svemira takav pogled na zemlju bio dostatan. Gradovi su bili imena vina na vinskim kartama kontinenata. Nije im znala okus. No naučila je prepoznavati bistrinu. I ocat u skupim bocama. Voljela je padobranstvo u široke čaše. Bila je maestral na crvenoj površini opijenosti. Neki su je držači čaša smatrali pijavicom, no samo iz razloga što nikada nisu vidjeli vjetar. Il`zato što im se ruka tresla. Od neprestanog plivanja zaželili bi se kopna, no nisu uviđali da je i njezin čamac bio čvrsto tlo. Bez sidra. No ipak tlo. Bez podataka o vremenskim prognozama.  Bila je val. Toplim maestralom nošena na rubu napuštene obale. Bila je lutanje. Kušanjem nagomilano, u potrazi za nasipom školjaka s crnim biserima. Bila je nemutirajuća dina u pustinji valova. Bila je kapljica crvenog vina na rubu usana. Kapljica koja se voljela igrati ruskog ruleta sama sa sobom i koja se istovremeno nadala da će pravom kušaču pogoditi ždrijelo. Bila je kontradikcija. Bila je putnik u potrazi za pravim putem. I bila je pravi put u potrazi za putnikom.
 

 
Imala je trepavice za sjećanje.
Za češljanje obraza i hlađenje čela.
 Ponekad. 
U stanci za vrijeme dana.
Noću bi se
na nekom unutarnjem meridijanu
pretvarale u rešetke. 
Čuvale odsluženje sna.
Do neke nove stanke za gledanje.