Sound of Silence

 
Vrat sam ukrasila jantarnim jutrom
da budem lijepa za tebe
cijeli dan
 
A predveče kad stigne
pogledom okrunjuješ mi kosu
nek carujemo...do ponoći...
 
Noću smo samo umjetnici i lopovi...
 
...što jedno drugom oslikavaju sjene
sedefastim sjajem
kojeg ukrali su u nebeskoj draguljarnici...
 

 
Zbilo se jutro, svježe i čeznutljivo. Na paleti dodira izmiješala se simfonija. U bunilu nježnosti naslikalo se more. Zasvirala je simfonija violinskih pogleda. Čuo se zvuk u dubini. Zvuk nekog tajnog poteza... suptilni zvuk šašavog hoda, pod crvenim cilindrom koji je plutao sakriven u sjeni valova...

 
Vidjela sam kariranu zebru.
Vozila se romobilom na pruzi ispred ekspress vlaka.
Imala je velike oči.
Iz njih je isparavala moja skuhana kava.
Namignula mi je kofeinasto.
Postala je prugasta.
Nisam više vidjela kariranu zebru...
 

 
Na brezinom panju
u polju divljih suncokreta
 
nadglašavala sam misli
 
snom
 
želeć` da raspoznam
šum vjetra
 
i da mi u zanosu
lice prekrije pelin
 
sa zrelih tučaka
 
bježeć` neprimjetno
poput daha
 
iz tvojih dlanova...
 

 

Noć u kutiji.
 
Pokretom svile oslobodila je nebo.
Podijelila sunce na milijarde buntovnih kćeri.
 
Preobrazila strah u dodir,
granice u polja tulipana.
 
Komarce u krijesnice,
maštu u ubranu jabuku.
 
Noć je zablistala mirisom kruha.
Progledala uspavanim pogledom šišmiša.
 
Slušala čuđenjem djeteta.
 
 
Imala je okus vanilije...
 
 
A jutro...
 
 
Jutro je svanulo šapatom ljubavnika...
 
 
 

 
...gledam kroz prozor...u voćnjak...malen voćnjak šumskih boja...okićen naušnicama od bresaka...i spokojnim jagodama ispod trešanja što se rumene radi proljetnog udvaranja...i jednom malom, prividno tužnom vrbom usred svega toga raja, što plete platno, zeleno platno, svojim dugim prstima...
...pitam se, nedostaje li što...?
...možda samo zvuk mojih koraka...
 

 

Ružo,
otvori se
prije sna.
Da zaspem,
u cvatu...
Da usnim
ljepotu...
Da probudim se
rosna...
Zauvijek...
 
 

 
Bijah uronila. U dubine zelenoga oka. Ležah bosa na mekoj zemlji. U vinogradu, opijeno promatrajući ponosne, tamne grozdove. Nožnim palcem doticah rt grozda savršeno oblih boba. Ožednih. Ispružih bosu nogu. Pažljivo. Nikad se ne zna. Da se bobe od straha ne ukisele. Pokušah nožnim palcem otkinuti crvenkastu bobu. Uh, tvrdoglava. Boba, naravno. Skočih i kečke se svojeglavo razletiše po ramenima. Izdahnuh nježno zrak iz pluća. Legoh na zemlju pod grozdom snova. Gricnuh ga sa zadovoljstvom, nestrpljivo, žedno, nasmijano...
 

 
Volio je toplu čokoladu. Podsjećala ga je na dane kada svijet još nije bio kontaminiran mislima. Ispijao ju je u iščekivanju putene smeđokose kontaminacije. Trebala je stići svaki čas. Nije mario za posljedice. Jedino čega se bojao bila je oseka u njezinim plavim očima. Na tren je požalio što nikada nije naučio plivati. No ipak, tješila ga je pomisao da bi se mogao nasukati na rubove njezinog osmijeha. Oglasilo se urlik-zvono. Krenuo je prema vratima sa mrljom od čokolade u jamici pored usne. Pomela ju je trepavicama.

 
Probudila se. Sve je bilo jednako. No ipak, tinjala je, negdje u plućima, strast za životom. I činila razliku. Prislonila je lakat na prozor i poslala zrakom, u svijet, malo toga žara. Možda ga netko udahne.

 
Heklala je okom. Kroz dolinu, između dva ponosna brda. Roneći ispod nagih oblaka. Prozirnih i gustih, nebeskih i zemaljskih pjena. Bili su potpuni i neizrecivi. Sivi se dječak usidrio u bijelu luku, a najšlagastiji se smijao iza ugla pored svijetlosive ulične svijetiljke. Najtamniji je držao na oku bjelaste asocijalne bubice da se ne izgube radi kratkovidnosti. Crni je, kaveni oblak, živio sam na vrhu brda. Volio je tamošnje stanovnike. No oni njega nisu voljeli. Stalno je kihao. I bio slijep. Zato nikada nije uspio vidjeti njihove mrzovoljne poglede. Družio se samo sa ludim šlagastim koji je neprestano pričao o svojoj reumi i nezaboravnim danima kada su se stapali sa bijelim haljinicama. Ah, ta vremena...današnje su haljinice postale nekako neprozirnije. Šlagasti bi, za vrijeme sezone, imao dvadesetčetverosatno radno vrijeme. Radio je kao čistač neba. Čistio pahuljice pri porodu kako bi se prekrasne spustile na zemlju. Kako li je samo bio simpatičan. Ali i on je, poput kavastog, bio samac. Postojala je jedino jedna, njemu tužno nedostižna, princeza haljinica, na čiji bi se pogled uvijek počeo puniti vodom. No, na pogled njenoga lika i dalje bi ostao predan pahuljama. Jednoga se dana udala.
(Deset godina kasnije)
Kralj Bijelastog srca I. i Kraljica Haljinica vedra, šeću ponoćnim nebom i ugledaju čistača.
"Draga," - kaže kralj - "zamisli samo kakav bi život danas imala da si se udala za čistača..."
" Hm, da ," - kaže kraljica -  "taj bi čistač danas bio vladar cijelog neba"...
 

 
Skoči lijevo. Skoči desno
nigdje  njenog praga.
 
Bila je na tisuće koraka
daleko od svježeg ugaženog traga.
 
Gledala u izlozima svoje nježno lice
osjećala krik nađene ptice.
 
Uhvatila odsjaj svojeg skrivenog oka
i krenula ulicom, ne više, s boka.
 
Hodala je sama, sa manama ljudi pod šeširom
postala magla, mjesec i rosa, ovjenčani dječjim hirom.
 
I gle! Jednoga je dana skočila preko velike vode
i shvatila da je tuga, zaista, izašla iz mode.
 
 
:)))
 
 
 

 
Poput kapljica crnog vina klizila je kroz noć, kao po finoj kristalnoj čaši. Bila je marljivo brana, berba za znalce sa širokim nosnicama. Mjesec nikada nije odvajao svoju svjetlost s njezine satenske teksture. Sebično ju je točio, uvijek dok su drugi gledali. Kronično se njome opijao. Bila je njegov kruh i zrela jabuka. No jednoga je dana ostao bez nje. Bez nježne pjesme dječje princeze. Bez tihog i značajnog osmijeha koji noći daje čar i plamen. Toga je dana mjesec plakao mrakom. Toga je dana nastala prva pomrčina. Ugledate li ikad pomrčinu mjeseca, sjetite se nježne kristalne zvijezde i zatvorite oči. Upalite svjetlost u sebi. Darujte je osmjehom. Mjesec će to sigurno osjetiti. To ja uvijek činim. Zato pomrčina traje kratko.
 

 
Nije bilo mrlja na koži. Sve je temeljito isprala. Ili su barem cvrčci tako mislili dok su je u ljetnim mjesecima nagovarali da priča zimske priče. A zimske su priče odavno pod vječnim snijegom. Lopatu je okrenula naglavačke. Nema više kopanja. Rodilo se veslo.
 

 
Sada više ne. Ne, nije se trzao. Gegao se parkom listajući rokovnik. Danas. Još malo.  Sjetno je šutao kvadratni kamenčić. Činio je to pažljivo jer tako nije mislio ni na što drugo. Lijevo. Desno. Ponekad bi se kamenčić našao pod nogom slučajnog prolaznika i on bi sa strepnjom molio da ga ovaj ne šutne. Ne, to se nikako nije smjelo dogoditi. Prijekoran pogled i poluotvorena usta. Još samo malo. Pogled se stopio sa putem. Bilo je mnogo raznovrsnih kamenčića koji su mu odvraćali pažnju. Ali ne. Njegov je bio toliko mali i neugledan da je naprosto u tom mnoštvu postao jedinstven. Šut. Pogled na sat. Kucanje srca. Konačno. Pogled na pod. Trava. Beskraj.