Sound of Silence

 
Četvrti je dan otkad sam odustala od suhog cvijeća. Neka me vibracija probudila u tri ujutro šaputajući iznad lijeve ušne rese bajku kojoj sam već znala kraj. Namirisala je sobu mislima o ljiljanima. Ostavila sam uho u začuđenoj pozi i nestrpljivo iščekivala da me nakon posljednjeg šapata prekrije blaga misao o tišini okruženoj svjetlosnom posteljicom. Usnula sam lebdeći iznad susjedovih maslina i vrbe koja je vježbala istezanje mišića. Što li je to ispod moje cipele?  Čini mi se da sam ugazila poveću lokvu svježine...

 
 
Je li oblačno vrijeme stvoreno samo radi toga da bi se naučila uzdići iznad oblaka? Već se počela navikavati na krila. Osjećala je ono ugodno oslobođenje koje osjeća čovjek nakon trčanja po putu na čijem ga cilju čeka čaša vode i predivan zalazak. Jednom kada težnja postane navika letenje je prirodno poput ljubavi...
 

 

 
Razmišljao sam o obilju vode na ovome svijetu, dok je izvor pred mojim očima rađao istu djecu u prelijepoj rađaonici podno stabla pod kojim sam se prvi puta poljubio. Divio sam se nevinosti i snazi rođenih diplomiranih lutalica. Dom u svakom metru. Majka za milijarde. Spustio sam se bliže da uberem bijeli cvijet pored kamena. Ugledao odraz nekoga u laganom toku. Čini mi se kao da se sav pretvaram u misao. Poslat ću je nizvodno umotanu u laticu... 

 

 


Igrali smo biljar
 Očima   Očima
 
Ubacila sam
zelenu kuglu




 u desni kut tvoga oka.
 
Idemo se kasnije kuglat planetama?
 
 
 
 
We are - happinness
Resistance is futile
 
 

 

Konac resi rubove obale.
Lije na svršetku dana.
 
Zamišljam naranču na nebu.
Magla u cipeli.
 
Pijem korake.
Gleda me lokva.
 
Uzimam šest vlasi.
Sviram sebe.
 
Plimu sam gledala jednom...
Školjke su biserima igrale vaterpolo...
 
 

 
Jutros su krivine po mom kvartu bile nalik mislećim dinama. Trebalo je putovati prateći poteze povjetarca. Meandrirala sam lahko među šumom ljudi sakrivenih u pokretnim kutijicama išaranim dahom. Nisam  se smela u okršajima sa njihovim zatočenim pogledima. Bila sam previše skoncentrirana na prepuštanje. Imala sam jednom kutijice od plastelina. Napravila sam od njih emmentaller. Baš je zgodno pravit prozore. Rekla sam i drugima neka si naprave sir. No mislim da su se izgubili u supermarketu...
 

 
Vjetar je okretao svoj smjer. Osjećala je to u predjelu između očiju. Mirisalo je na nagovještaj tratinčica. Gotovo da je mogla opipati poteze mekog zraka u prolazu kroz buduće sunčeve pramenove. Uvojci su se dodirivali kotrljajući se vratom. Prirodne kretnje nošene zvukom poput tanke granice između piskutavog izdaha što se stvarao skakutanjem po fasadama i udaha lanene teksture što nastaje gledanjem mogućnosti i slikanjem vlastitih putokaza. Ispred je samo neugažena sadašnjost. Vrijedi pitati vjetar gdje je najmekša trava. U toplom se naručju tratinčice najradije rađaju...
 

 
Kucnuo je kažiprstom o rub naočala. Da bude siguran postoji li kakva granica njegovom unutarnjem svijetu. Da vidi je li taj privatni uokvireni svemir zaista beskrajan. I bio je beskrajan. Njegova su prostranstva sezala onkraj unutrašnjosti svih ogledala. Onkraj dubina svake tišine. Njegova su prostranstva bila dirljiva priča o rađanju zvijezda. Najljepša romansa o stapanju galaksija i bajka ovjenčana Saturnovim prstenom. Njegova su prostranstva bila poklon svima koji su bili spremni pogledati što se krije u zemlji onkraj iskre koju su ugledali u svome odrazu. Njegova su prostranstva bila bunar iz kojeg se opijala vječnost...
 

 
Vidjela je zrak sastavljen od čestica. Nedvojbeno proizašlih iz razgovora sa svojom perspektivom. Beskrajni akvarij. Hvatala ih je mrežom za leptire. Birala je samo one visoke bistrine. Svaku za košulju koju bi toga jutra vadila iz ormara. Nataknula bi je na ovratnik poput broša. Da prošara bjelinu. Pratile bi njene staze do večernjih sati. Prije probrazbe iz dnevnog u noćni san stavljala ih je puniti na svjetlu mjeseca. Dok ne bi poletjele na leđima kakve noćne ptice. Jutrima se budila pogledom među zrakom. Rukama pecajući sortu koju je namijenila za taj dan. Mislima okružena mirisom prirodne lakoće. I srcem kucajući za svaki budući, sadašnji trenutak. Zrak je uvijek bio darežljiv za one koji vide...
 

 






Vrtismo se na vrtuljku
i zastadosmo
sa dahom u eteru...
 
Raščupane kose i
jurećeg pogleda...
 
Tvoj pogled ušao je
na moje očno parkiralište
i parkirao se
u hladu moje zjenice...
 
Odmarasmo pernatim izdasima
simbiozom prirode i neba...
 
Tvoja ruka
u mojoj kosi
smiruje komete...
 
 
 

 
Šetala je vlastitim nebom. Pod svemirom kojega su pleli nasmijani orlovi. Nježnošću pera krčila put kroz visoke misli. Zora je svitala koncentrirana u kapljici rose na listu mente.  U vrtu posvećenog jutra. Gdje oblaci nesebično poklanjaju dane. Spuštajući ih poput doručka sa crvenom ružom u bijeloj vazi. Na krevet ispleten šećernom bojom nakon noći provedene proučavanjem raširenih zjenica. Zjenica naslikanih perom umočenim u paletu vibracija. Zapjevala je nešto dječje. Neka i to ispletu na nebu kao uzorak...

 
Sama, u polutami vagona. Budila se nejakim pokretima protežući se poput mačke po starim sjedalima. Bio je kraj noći. Još je sebe vidjela u staklu. Raščupanu i pomalo izgubljenih misli. Čuo se razgovor u susjednom kupeu. S druge strane stakla putovao je krajolik. Polja pšenice. Zadnji napori mjeseca da ostane budan. Zamišljala je sebe u pustinji toga polja. U beskrajno staklenom danu. Obasjanu prozirnim suncem i nevidljivim satima. Veliki hrast kao utočište. I kristalni potok... Otvorila je prozor. Osjetila miris svježe ubranog zraka. Rastavljao je njezine slijepljene trepavice. Umivao misli. Škakljao nosnice i gladio kosu. Od nekud je dopirao miris pokošene trave. Naslonila je glavu na staklo. Nitko nezna što je usnula...
 

 
Dugom iznad brda, autocestom snova, vozila se nevezana. Pratila je svježi trag pijeska kojeg je posula oluja u bijegu pred silinom njezine izoštrene ljupkosti. Skupljala ga je vrlo pažljivo. Naći će taj izvor. Plažu s koje je ukradeno vrijeme namijenjeno za izradu pješčanih satova. Vratit će ga kući...iako vremenu nije pridavala veliku važnost. Možda će joj jednom zatrebati. No za sada, jedino što ju je vuklo bio je miris svježine kojeg je osjetila u snovima...miris koji se stvara u doticaju mora i vremena. Zaplivat će samo...s pijeskom u kosi...
 

 

 
Bal pod maskama. Postala je orhideja. Nije važno cvate li samo nakratko. Nije važno je li u tom polju najmanja. Dokle god je dovoljno velika da se umije smijati...

 
Hodala je mostom koji je postojao samo danju. Bio je satkan od bezbroj dragih zraka što imale su izvor u njezinom vlastitom suncu. Noću je plesala. Bosa, mekim stopalima uz bijele puteve, da ne bi naudila krijesnicma. Živahno skakutajući po dnu mora, među živim zvijezdama. Šaputajući, na prstima, nošena vjetrom kroz snove naslikane smaragdnim travnjacima. Sve do jutra. Novoga dana. Do mosta što budit će se osunčan sve do prvoga dana nakon vječnosti...
 
 
Lovers in a small caffe`...