Sound of Silence

 
Hvatajući miris toplog kruha što je dolazio iz neodređenoga pravca, prisjetio sam se jednih ruku što su uvijek tako spretno stvarale mi isto toliko mirisnu dobrodošlicu. Ulicom je hodala nedjeljna tišina i radi nje sam miris osjećao živim, kao kada je prošla pored mene namirisana dodirom sapuna kojim je netom prije oprala ruke. Volio sam taj miris, miris mog drugog djetinjstva, njezinu umrljanu pregaču i lakat virtuozno ukrašen brašnom. Njezin osmijeh što se omatao oko sviju, profinjen i lagan poput kineske svile i živahne pokrete istinske primabalerine čiji je ples mogao svakoga raznježiti. Posjedovala je beskraj u rukama, a svijet, svijet bi se dolazio stišavati u njezinom uhu. Volio sam još puno drugih stvari kod moje vile. No o njima ću tiho, najtiše, uhvatim li je opet u mirisu kruha...
 

 
Bilo je ugodno hvatati zemlju, crvenu zemlju natopljenu vodom kojom je zalila samozatajnog kaktusa. Štoviše, toliko ugodno da je poželjela biti noj. Da vidi što je dolje. Uvijek je bila istraživač čudnih stvari. Možda bi čak  pronašla kakvu mrkvu, koja je također bila noj, za grickanje tijekom brojanja ovaca. Cvijet na kaktusu dignuo se na prste...

 
Svaki dan bio je danas, prokrijumičaren u odori nekih prošlih mirisa i zvukova, čija je bujnost njihala njenu maštu što je uvijek sigurno hodala po akrobatskom užetu. Držala je praznu čašu pod nosom, zamišljajući sve ovozemaljske napitke koji bi u tom trenutku mogli utažiti njezinu zamišljenu žeđ. Voljela je razmišljati o pomanjkanju kada je imala. Osjećati nevidljivo i pokloniti mu osjećaje pretvarajući ga u gozbu za sva osjetila. I za samoga sebe. Stvarati nešto iz ničega. Iz zrakom prelomljenih čestica sagraditi malo remek djelo. Pa neka je i jedina koja ga je svjesna. Ostale će uvijek rado uputiti na koordinate...
 

 
U njen vidokrug se ušuljahu pogledi, od rascvalog horizonta lepršajući u smjeru njenih zimzelenih očiju. Na obali vlastite mikroklime, trgovala je, zamjenjujući stijene spužvama. Bit će to luka u kojoj će pogledi uklizavati smireno, kao vjetar kroz uvojke, kao ruka koja seže za dragim obrazom, kao korak pred san...u zagrljaj bez trajanja...
 

 
Trajalo je to u vrijeme dok su sazviježđa bila poredana u krug oko kažiprsta. Bila je ushićena pojavom tropskih vjetrova i njhovim preciznim milovanjima bez okusa i mirisa, no okusom i mirisom kojeg je hvatala samo njezina istančana frekvencija. U radionici briga radilo se tempom godišnjeg odmora. Imala je viziju ljiljana u cvatu pod slapom svjetlucavih, rosnih trenutaka, isprepletenih nadrealističnim potezom nekog slikara u sjeni Breze. Svijet je nastajao rezbarenjem riječi u jednostavne, malovelike trenutke. Tišina je pisala pjesmu sama sebi guščjim perom nošenim propuhom kojega su stvarali šaptački vjetrovi oko kažiprsta. Što još reći o danima plesa...bili su zaista tvrdoglavo melodiozni...
 
(sada sigurno pokušavate pronaći poveznicu između naslova i teksta...ovaj, možda i postoji...)  ;)
 
 

 
Mijenjala je baterije, riječima nekim, snažnim poput zagrljaja, da ostanu u letu. Iznad zaspalih vulkana i ispijenih potoka. Nudila im zmajeve, ispisane velikim slovima, avione od papira i brodove građene zanimljivostima iz dnevnih novina. Ispuhala je u nebo sve maslačke s obližnje livade i oslobodila ptice iz zoološkog vrta. I gle! Pelikani su prvi započeli! Ispisali su pjesmu o njoj, krilima, uzevši mrvice iz svih stvari iz kojih je nastala. U čudu, tada, nebom je proletjela, mašući trepavicama...

 

 
Ispisala je pogled, staklenim riječima, pretvarajući se da ga šalje kroz zavjesu, vani, u neko, možda bezvremeno vrijeme. U vrijeme koje prolazi brže, a opet dovoljno polako. Na maleni otok. Proljetnih vrijednosti i jednostavnih pravila. Pazeći da ga ne slome kokosovi orasi. Tamo će se ušuljati u školjku. Jer netko bi je mogao staviti na uho i...pogledati u riječi...
 

 
Poput kakve vile iz starih knjiga konzerviranih prašinom, izgledala je gotovo čarobno, poetski dražesno. Voljela je kročiti kroz večer u omiljenom kaputiću sa izvezenim obrubom. Kroz žito, kroz nepreglednu zemeljsku kosu koja se vinula sve do njezinih ramena. Krijesnice su svjetlile samo u blizini Javora, čija je aura svojom mudrošću hranila sve u okrugu milje. Čovjek je to mogao osjetiti. Miris tišine. Žito je tamo bilo najzlatnozlatnije, a zemlja najplodnoplodnija. Svaka je krijesnica bila zemaljska Sjevernjača. Tiho bi izlazila iz raskoši žita i legla među zvijezde sa licem obučenim u spokoj. Mirna, jer su krijesnice uvijek znale gdje je put, kada ona to ne bi znala...

 
Utopila se u zvuku saksofona, ploveći po nekom utopijskom svijetu, gdje svi pjevaju i sviraju, gdje muškarci nose leptir mašne, a žene haljinice sa naglašenim strukom čiji se volančići lagano šire do koljena. Crno-bijele tip tap cipele na podiju kluba u New Orleansu pospješile su ritam otkucaja njezinog srca. Sjela je damski grleći čašu bijelom rukavicom i kažiprstom podignutim kao da upozorava svijet da je stigao njezin trenutak. Te je večeri obula plesne cipele. Ustala je poput stabljike u rano proljeće, dok joj je haljina lagano zalepršala u doticaju sa užarenim zvukovima njišući bokove u pravcu podija. Bila je to večer u kojoj je žar slobodno plovio zrakom i gotovo je svatko njime bio opijen. Podij u obliku kruške. I troje strastvenih svirača uz pjevačicu u plavoj haljini sa pozamašnim dekolteom na barskoj stolici pored klavira. Zastala je usred kruške pogledom odmjeravajući tip tap cipele. Bile su ulaštene do savršenog sjaja. Pogledala je svoje. Lijepe, bijele, spremne na sve vrste koraka. Večer je bila mlada. A koraci su potaknuli širenje usana u velike osmijehe. Nastao je čudan osjećaj protuteže u predjelu iznad trbuha. Pogledali su se samo, koracima, sa razmakom dovoljnim da im dade slobodu da prate jedno drugo, svojim ritmom...
 

 
Dok su sa druge strane prozora dopirali zvukovi nekih davnih dana, ona je samo sjedila u raskoši kojom je taj trenutak blistao slušajući neke još davnije zvukove božanskih glasića, na gramofonu čiju bi priču jednoga dana bilo također lijepo napisati. Šarenilo vibracija koje je izlazilo iz njegovog pupoljka činilo je popodneva hrskavijim i opipljivijim. Postojao je neki čudan spokoj u svim tim trenucima prijateljevanja sa zrakom. Uvijek bi svijet bio u drugom planu. Na balkonu sa ružičastim geranijima u širokima vazama. I čašom soka od jagode. Uz gledanje u onu malu spilju na drvetu čije su se grane opasno približile susjedovoj terasi, poput stuba, u tko zna kakve svrhe. I sjenica koja se uvijek spuštala na sam rub ograde na svojem zemljištu od centimetar i trideset gledajući je kako se ljulja na stolici za neljuljanje sa lagano nakrivljenom glavom. Bilo je čudno. Možda bolje rečeno, čudnovato. Sjenica je prvi put došla kada je kupila gramofon. Izgleda da su imale iste glazbeni ukus...
 

 
Skrivala se u krošnjama drveća ne bi li joj pošlo za rukom nesmetano bdjeti nad njime, kojega su nazivali Lahorom, što je svake večeri u isti sat navraćao na klupu pored drevnoga hrasta. Hrast je imao krošnju poput stotinu jarbola što bi vođeni Lahorom nježno zaplovili prema snenim oceanima. Promatrala ga je skrivena iza najstarijeg jarbola, pazeći da joj se disanje savršeno stapa sa potezima vjetra kroz njegovu kosu, ne bi li slučajno svojim umijećem slušanja otkrio njezin kratak, prepoznatljiv dah. Sjedio je na onoj klupi po kojoj su djeca nekada u okvire od srca urezivala svoje simpatije. Bilo je slatko promatrati ga kako čita tu povijesnu riznicu, sa osmijehom toliko originalnim, da ga ni dijete ne bi moglo reproducirati. Svako toliko, ona bi ispuštala pokoji list, u nekom slatkom strahu, a opet radi pomalo jesenjeg ugođaja, kojeg je toliko voljela. Sjedili su, s osloncem u mislima o jednostavnosti toga trenutka. Uz primjesu smješka i prstohvat topline koja je kapala zajedno s lišćem sa hrasta. On bi svakim dodirom zemlje lagano podigao obrvu kao da traži kometu. I našao bi je. Svake večeri, na hrastu. Pazeći da ne oda njezin anđeoski položaj...

 
Večerala je uz blagoslov plamena što je slijetajući sa mjeseca kroz mrak, njezinim pramenovima pridavao mliječnu auru koja je blago potencirala njezinu prirodnu nježnost. Večer je rasla u dvije boje. Jedna je bila boja njezine kože, koja je sjajila poput svjetionika za izgubljene, a druga boja njezinih očiju što se reflektirala po čitavoj površini jezera, pa time i nebo učinila budnim. Te je večeri čitavi univerzum večerao njezinu ljupkost...

 
                         Ljuljajmo se...

 
Govorio je tiho da ne probudi misao koju je spremio na spavanje. Vani je kiša svirala bas po krovovima rijetkih automobila koji su se usudili razbijati spokoj nijeme noći.
Nazivao je sebe čitačem dlanova. Tvrdio je da vidi neke krajeve obilne i krajeve na kraju početaka. Nije ju iznenadio njegov pogled već energija kojom je pridržavao njen dlan...toliko smjelo i profesionalno, a opet s dozom nečega što nije znala definirati. Nije da mu nije vjerovala. Zapravo, u ništa više nije bila sigurna. Znala je samo da su mu ruke ugodne temperature i da je boja njegovoga glasa ispunjavala pukotine kroz koje je inače radi loše izolacije prolazio zrak. Jeka što ju je stvarao taj tenor-čitač zvučala je zaista kao lijepa zamjena za jeku gledanja kroz prozor u kapljice što se utapaju u lokvama na cesti.
Nasmijala se toga dana. Što radi škakljanja dlana, što radi sudara s njegovim osmijehom koji je predstavljao novosintetizirani element u njezinom sterilnom sustavu. Najednom više nisu bile bitne ni paukove mreže iznad uzglavlja.
Svi su se smijali...jednostavno...bez atomskog broja...
 

 
Sjedili smo ispod trešnje na mekoj  zemlji, trudeći se pratiti sjenu koja je sezala sve do bosih stopala, hladeći nam palčeve. Pričao si mi o jezeru na kojem si jučer kamenčićima plašio one neke čudne leteće ribe. Bio si drag. Nekako, poput rijetke vrsta dupina koja čuva mene i moj splav dok pokušavam praviti kolutove u dubokoj vodi. Sjena nas je stisnula jedno do drugoga. Nismo imali kuda pobjeći. Gađala sam te košticama pokušavajući te navesti da se kao naljutiš i počneš me škakljati. Gledali smo se, prepoznavajući jedno u drugome  stotine milja duge zagrljaje stopljene u sjaju pored zjenica. Sjena je nestala... A mi, mi smo se sakrili u miljama...
 

 
Na madracu je ležala glumeći spavanje na pijesku. Iz povećeg herbarija izvadila onaj osmijeh pred kraj, osmijeh kojeg je jednom ubrala pored ceste, na mjestu na kojem su započinjali drvoredi i asfalt. Trava je sezala do listova i šumila šumove koje su stabla prenosila usmenom predajom. Na pijesku je bilo puno mjesta. Skupljao se pod noktima i prekrivao kosu koja se povremeno razlijevala po pjeni na vrhu  slučajnih vala. Čekala je suton bosa. Postoji li na svijetu nešto tako dobro poput stvarnosti koja se u tom trenutku išuljala iz misli i nasmijala čitavim herbarijem, uz rame, na cvjetnom madracu, šaputajući šumove o njenoj kosi...?