balada botswana

da poklonim ti oči i dalje bi gledala svojim srcem

da poklonim ti ruke i dalje bi grlila svojom dušom

da poklonim ti svijet i dalje bi ti osmijeh bio dovoljan

svira neki dobar bend, barem jednom bio, danas ostao taj neki njihov zvuk i neka dobra vibra titra

malo mi je nejasno što ti oblaci rade tu, nikako mi ne trebaju barem ne danas

vani friško pa i više od toga pa neka netko kaže tamo u 6 mjesecu da nije bilo prave zime

rituali s kavom se danas odrađuju s posebnom pažnjom jer eto svi su malo uzbuđeni zbog tih nekih listića na kojima su kao te neke dvije boje

siječanj mjesec za start, ali neka to pričeka još malo jer tobogan još nije otvoren

ona je odlučila u nos staviti naušnicu ili bolje rečeno nanosnicu, jbte mislim si pa kud baš u nos

ručak će danas biti izvrstan jer uvijek je takav nedjeljom, a kolač danas preskačem bezveze, tako iz nekog protesta ili možda više potrebe da potvrdim kako to mogu

moram priznati da nisam to sve baš dobro skužio, ali uostalom nije ni bitno, vjerojatno je nekaj interno pa se valjda netko zamjerio nekom i onda taj neko to tak uobliči da ide samo tog nekog, ali opet da svi vide i tako u krug

nema veze jer danas je dan kada osjećam da mogu reći na glas "i don't give a damn" i provjeriti imam li prezli za pohanje

baš danas je bila ta revizija da vidim kad se podvuče crta i zbroje i oduzmu prihodi i rashodi pa da vidim čija mati crnu vunu prede.

brojim, zbrajam, oduzimam, dodajem, dijelim, množim i ništa mi nije jasno, reko idem još jednom za svaki slučaj pa da se uvjerim gdje griješim.

nakon nekoliko ponavljanja dolazim do zaključka da živim prepaušalno, nabrojim 7 stvari koje plaćam svaki mjesec, a koristim djelomično ili nikako.

vi?

jučer sam bio tamo, prošao uzduž i poprijeko. vrijeme kao da je stalo i baš neki čudan osjećaj kroz misli prođe, neka stara vremena, neke izblijedjele slike, neke poznate ulice i zgrade iste.

dašak prošlosti u sadašnjosti moga grada koji je valjda zbog te nabrijane brze hrane i stereoida koje stavljaju u nj postao pravi nabrijani mamlaz, a ne onaj fakin kakvog ga pamtim od nekad.

baš pravi vremeplov je to voltino i s osmijehom na licu doći ću opet na kavu u šansu :-)

kažu upornost je napravila više štete ljudima nego da su popili tri oceana alkohola.

teško je biti ravnodušan prema bezobrazluku i budalaštini, ali eto snalazimo se nekako iako je stvarno zamarajuće gledati kako budalaština ponekad ispada kao pune kutije iz otvorena vagona u pokretu.

revolucija? totalno precijenjeno i nepotrebno.

znanje? totalno nepotrebno i precijenjeno.

budalaština? totalno moderno i podcijenjeno.

stalo ti je? totalna budalaština.

baš je zamarajuće vidjeti sve to nekako isprepleteno, baš bude smiješno kad skužiš da sve štima baš takvo kakvo je kad pogledaš malo bolje s odmakom, ma samo da nisi unutra nego tamo negdje sa strane pa da u miru možeš razabrati totalno bedasto od priglupog i da sve ima smisao samo do one mjere do koje si dozvoliš, ali opet ta neka predvidiva nepredvidivost koja kao da trza onu zadnju žicu na gitari čekajući da ju malo našpanamo pa da sve skupa promijeni zvuk.

isti stari tekst, ni mi novi nismo, da bar znamo da će jednom biti nešto što premotavanjem unazad ima drugi zvuk koji se tamo na vrhu planine čuje drugačije i ima neki smisao pa da ovo što danas živimo dođe do nekog tko se negdje dobarno smije i veseli ovim kružnim utrkama u kojima taman dolaskom na cilj otkrivamo da kreće novi pucanj u zrak i start se ponavlja kao da nikada niti nismo trčali neki šprint, a neki maraton.

na televiziji iste stare gluposti i ti neki ljudi koji kao da bi trebali biti izuzetno važni, ali tek zbog činjenice da imamo struje, antenu pa i zdrave oči da vidimo kakve cirkusarije su stavili na pladanj, ma bolje da nemamo televizore jer na njima su stavili sve ono što su htjeli za sebe i da postanu važni jako, kažu vladari medija štogod da bili oni.

kako im samo nije dosadno degustirati tolike granice svojih sumanutih potreba da se osjećaju moćnima kada to više barem fizički nisu.

neka im bude sve to što imaju i žele i još barem 1000 puta toliko pa i više ako će to na kraju ipak utažiti djelić žeđi za dokazivanjem vlastita "ja", iako čisto sumnjam da razumiju zadaću za koju tvrde da je imaju.

čovjekova neutažena želja za biti nešto što nije možda nas sve skupa tjera da plešemo ovaj glupi ples u kojem jedva pratimo ritam ne zbog lošeg sluha već izmjenjiva ritma koji nema nikakve veze s onim što nosimo u sebi.

nekako još od studentskih dana mislim da nije bio normalan, ali nekako smo ga svi prihvatili baš takvim kakav je - izvan okvira rekli bi.

uvijek je nešto smišljao kako bi zaokupirao što veći broj ljudi i sve bi bilo dobro da je to smišljeno nekad sproveo u djelo, ali je najčešće on prvi odustao pa često taman kad bi pronašao nekolicinu onih koji bi čak i otišli na neki od tih nekih izleta koje je često isplanirao do najsitnijeg detalja.

sjećam se jednom kada je uspio preko studenske udruge dogovoriti okupljanje svih studenata koji su glazbeno nadareni da organiziraju koncert za prikupljanje donacija za poboljšanje kvalitete studentskog života pa je čak izradio plakat za taj događaj što je za njegove pojmove sudjelovanja zapravo bio i vrhunac, a onda na kraju poslao totalne anonimuse da s tim plakatom pohode tvrtke u gradu za prikup sponzorstva da se uopće koncert održi.

najveći problem u tome je bio što je on to tako isprezentirao drugima oko sebe koji su vjerovali samo dok je on bio prisutan jer je ulijevao sigurnost i stav kao da zna što želi napraviti i kako bi to trebalo izgledati, ali za završni potez je izgubio volju pa je sve nekako propalo pa smo svi na kraju završili u otv domu na fešti koja uopće nije bila loša, ali on se nije pojavio samo nitko sa sigurnošću ne može reći da li zbog srama ili zbog jednostavne njegove nezainteresiranosti.

mi smo svi samo znali da će se u ponedjeljak pojaviti na prrdavanju i ponašati kao da ništa nije bilo što je zapravo i točno jer stvarno ništa nije bilo, ali on je i dalje uporno pokušavao držati sve u nekoj neizvjenosti do iduće ideje koja je samo trebala postati dobra priča što je njemu bilo dovoljno.

nisam dugo ništa čula o njemu, ali evo neki dan mi je kolega s posla rekao da ga je sreo i da radi na jednoj televiziji kao kamerman i da puno putuje i da ima puno izvrsnih ideja o nekom privatnom biznisu kojeg planira već dulje vrijeme pokrenuti, faks nažalost nikada nije završio, oženio se nije iako je bio u nekoj duljoj vezi, puno putuje i nema vremena za sve što mu je u planu barem prema njegovim riječima živi skromno i zadovoljno.

hodajući po pastelnim obrisima grada koji kao da još uvijek ponosito jaše bijelog konja i daje na znanje svojima da je još tu i da je i ovu bitku dobio.

tražeći nešto u izlozima, nešto je kao važno, ali ne znam što i samo gledam nadajući se da ću bar vidjeti ono što će me podsjetiti na to što treba pronaći.

siluete kao da plešu valcere i sve nekud žure, ali bez riječi jer riječi više nisu važne, samo slike kojih uvijek nedostaje.

kao da znam da tamo negdje postoji nešto više od ovoga, nešto što nekad je bilo i vrijedilo svima, ali opet tako lako me zavara ovaj sivi ton koji kao da je otopio sve boje života na ulicama bez neparnih brojeva.

ti kao i ja znaš duboko u sebi da nešto nedostaje, ali čekati ćemo zauvijek uporni da se sjetimo kako je izgledalo platno kada nam je ponestalo boja.

mjesec će kao i svaku večer biti tamo negdje gore baš gdje je i prije bio kao da nam želi reći da su boje u nama, nikakve tmine ih sakriti ne mogu kada nam on daje svu svjetlost u kojoj su svi naši kistovi za obojiti noć onako da bi svi dani dali sve da je još jednom vide pa makar izdaleka kao nekada.

Književnica, pedagoginja i prva hrvatska alpinistica Dragojla Jarnević rodila se u Karlovcu 4. siječnja 1812. godine. Kao odgojiteljica radila na plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji, a vrativši se u Karlovac osnovala je prvu privatnu djevojačku školu (1840.).

Dragojla Jarnević bila je među začetnicima planinarstva i alpinizma u doba ilirskog preporoda, pa se smatra prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Kao prva žena popela se na Okić, kod Samobora, s južne strmije strane. U to vrijeme bio je to velik poduhvat jer nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama. Staza njezinog uspona danas je označena kao Dragojlina staza.

kako si oprostiti sve najbolje čestitke do sada izrečene s tako malo vjere u njih, sada kada sam spoznao da ravnoteža, i sve male oscilacije oko nje, jedino ima smisla, niti slučajno najbolje ni najgore već zlatna sredina da su duh i tijelo u ravnoteži i to ne samo ove 2025. već da i nakon nje budemo više zadovoljni prije svega sobom, a onda i ostalima oko nas.

vi koji mislite da je ovo samo novogodišnja čestitika - e, pa nije samo to! to je i spoznaja o postojanju spusta nakon uspona koji može donijeti strminu.

nekad jako zamišljen tražim razum u dubini oceana
znam da tamo buka nema svoje prijestolje

možda nikada ni prepoznati neću odgovore
dok mi dušom teku rijeke gorčine

samo moje suze mogu isprati puteve
po kojima nastavljam hod u zagrljaj tišine

kada nastupi to neko razdoblje tuposti i agilnost uma izgubi snagu rekao bi da je najjednostavnije biti komplicirano jer samo tako si mogu objasniti da sam bas uvijek u pravu

mozda niti nije vazno da bas uvijek po svom kroju sivamo odijelo, ali je mozda vazno misliti da nam bas svako koje zamislimo i dobro pristaje

priznajem sada tu pred svima da bas mi je jednostavno biti komplicirano jer tako se ne moram truditi razumijeti nista vise od sebe samoga i neki ce reci ego mu radi i u trecoj smjeni, a ja cu na to onako umisljeno i bahato odmahnuti rukom i praviti se da me bas nista ne dira

laku vam noc koji sada ne spavate i dobro jutro unaprijed onima koji kroje svoja odijela u vlastitim snovima

tek sada će ti sve ono kaj si rekao dobiti novu dimenziju, hvala kaj si me nasmijao nekoliko puta i kaj si ostao onaj pravi do kraja

necu reci da je bas svuda oko nas, ali mogu reci da je ima i da sve poskupljuje, a samo je ona sve jeftinija

za nju i ne treba marketing jer taj proizvod svatko treba, a jos kada je jeftin onda bar znamo da nikome ne bi smio faliti

zelis nauciti kako prodavati maglu, nije neka cijena, ali potraznja je velika

nakićeni perjanicama bezbrižnosti ponekad se zaljubimo u osjećaj vlastitog značaja bez obaziranja na prolaznost u vremenu i kult slabosti kojeg samo uredno štujemo kad čučimo u ponoru životnih okolnosti

ponekad i ja baš kao i neki tamo drugi zaboravim koliki je plašt slabosti kojim često budemo zaogrnuti pa dopustim sebi, a prije svega svojim mislima da prostremo tepihe herojstvima

odlazimo u prošlost u svakom trenutku svoga bivanja pripremajući ode budućnosti za koju mislimo da znamo kako će izgledati

odaberem tu i tamo po koji dobar tekst i mislim da znam u čemu uživam kada čitam, a nikad se i ne zapitam dal' čestim promjenama sam izložen il' to jednostavno sam sebi znam dopustiti tren zaljubljenosti u spoznaju da mi misao stvara krajolik koji je sličan već proživljenom

niti stotine vriskova ne bi dočarali ushićenje oko dokaza unutarnje slobode i možda nikada ljudi poput nas neće napustite puteve bez oznake obavezna smjera kretanja