balada botswana

sit gladnom ne vjeruje, kakav je samo ovo šamar bio glavnom kuharu

rekao bi da je ovime zabijen kamen temeljac u oscilacije međuljudskih odnosa

da li bi se vjerom sitih nahranili svi gladni, nikada nećemo saznati, ali ako i bi moguće je da desert nikada ne bi vidjeli

prođe danas dan skoro baš kao i neki prije pa malo prebirem po današnjim događajima i mislima pletem najljepši vijenac za zahvalu što sam počašćen tako često biti sit, a još mi je draže što se pridržavam savjeta nekog mudrog čovjeka o tome da mi je za život dovoljna svega trećina od ukupno pojedene hrane, a preostale 2/3 neka ostavim za liječnike ako želim biti zdrav bez njihove asistencije

možda ponekad i pretjeram s jelom, ali trudim se to ne činiti često jer možda je bolje pojesti jako malo, ali zdravih namirnica nego veliku količinu onih koje to nisu

tako olako shvaćam glad i nikako da si priznam da je nekima oko nas ona svakodnevnica

"možda" nije vaša odgovornost, ali prije ili kasnije postati će vaš problem i kad bi barem često to imali na umu

rekao bi da bi time problema bilo manje kako pojedincu tako i svima zajedno

da li bi se time obje kockice okrenule na 6-ice, nikada nećemo saznati, ali ako i budu vjerujem da bi već u idućem bacanju dobili dvije 1-ice

danas nekako užurbano kao i svaki tjedan nakon ponedjeljka i malo razmišljam o tome da li je moguće da sam opet počašćen biti sudionik u još jednom novom zimskom razdoblju i tko zna po koji puta neću naložiti peć da me grije, a biti će mi toplo jer imam privilegiju koristiti naprednu tehniku grijanja moderna čovjeka

možda je tako i u finskoj i možda ovo sve što ovdje imamo i nije lošije od onog što mislimo da je tamo bolje

tako olako shvaćam toplinu i nikako da si priznam da ne mogu bez nje

mislim znači postojim i onda je sve krenulo uzbrdo

rekao bi da je time brzina svjetlosti bila uhvaćena i svemir je postao premalen

da li smo time zadali šah onom s druge strane ploče, nikada nećemo saznati, ali ako i jesmo vjerujem da je i taj put obranio kralja

danas sneno s početkom kao i svako jutro otvaram oči i razmišljam o tome jel' moguće da sam opet počašćen biti gost u još jednom novom danu i tko zna već po koji puta sigurno neću biti na visini zadatka iako ni ne znam koji je to zadatak

možda je tako i u raju i možda ovo sve što ovdje je ni nije lošije od onog za što mislimo da bi trebalo biti bolje

tako olako shvaćam postojanje i nikako da si priznam prolaznost

da poklonim ti oči i dalje bi gledala svojim srcem

da poklonim ti ruke i dalje bi grlila svojom dušom

da poklonim ti svijet i dalje bi ti osmijeh bio dovoljan

svira neki dobar bend, barem jednom bio, danas ostao taj neki njihov zvuk i neka dobra vibra titra

malo mi je nejasno što ti oblaci rade tu, nikako mi ne trebaju barem ne danas

vani friško pa i više od toga pa neka netko kaže tamo u 6 mjesecu da nije bilo prave zime

rituali s kavom se danas odrađuju s posebnom pažnjom jer eto svi su malo uzbuđeni zbog tih nekih listića na kojima su kao te neke dvije boje

siječanj mjesec za start, ali neka to pričeka još malo jer tobogan još nije otvoren

ona je odlučila u nos staviti naušnicu ili bolje rečeno nanosnicu, jbte mislim si pa kud baš u nos

ručak će danas biti izvrstan jer uvijek je takav nedjeljom, a kolač danas preskačem bezveze, tako iz nekog protesta ili možda više potrebe da potvrdim kako to mogu

moram priznati da nisam to sve baš dobro skužio, ali uostalom nije ni bitno, vjerojatno je nekaj interno pa se valjda netko zamjerio nekom i onda taj neko to tak uobliči da ide samo tog nekog, ali opet da svi vide i tako u krug

nema veze jer danas je dan kada osjećam da mogu reći na glas "i don't give a damn" i provjeriti imam li prezli za pohanje

baš danas je bila ta revizija da vidim kad se podvuče crta i zbroje i oduzmu prihodi i rashodi pa da vidim čija mati crnu vunu prede.

brojim, zbrajam, oduzimam, dodajem, dijelim, množim i ništa mi nije jasno, reko idem još jednom za svaki slučaj pa da se uvjerim gdje griješim.

nakon nekoliko ponavljanja dolazim do zaključka da živim prepaušalno, nabrojim 7 stvari koje plaćam svaki mjesec, a koristim djelomično ili nikako.

vi?

jučer sam bio tamo, prošao uzduž i poprijeko. vrijeme kao da je stalo i baš neki čudan osjećaj kroz misli prođe, neka stara vremena, neke izblijedjele slike, neke poznate ulice i zgrade iste.

dašak prošlosti u sadašnjosti moga grada koji je valjda zbog te nabrijane brze hrane i stereoida koje stavljaju u nj postao pravi nabrijani mamlaz, a ne onaj fakin kakvog ga pamtim od nekad.

baš pravi vremeplov je to voltino i s osmijehom na licu doći ću opet na kavu u šansu :-)

kažu upornost je napravila više štete ljudima nego da su popili tri oceana alkohola.

teško je biti ravnodušan prema bezobrazluku i budalaštini, ali eto snalazimo se nekako iako je stvarno zamarajuće gledati kako budalaština ponekad ispada kao pune kutije iz otvorena vagona u pokretu.

revolucija? totalno precijenjeno i nepotrebno.

znanje? totalno nepotrebno i precijenjeno.

budalaština? totalno moderno i podcijenjeno.

stalo ti je? totalna budalaština.

baš je zamarajuće vidjeti sve to nekako isprepleteno, baš bude smiješno kad skužiš da sve štima baš takvo kakvo je kad pogledaš malo bolje s odmakom, ma samo da nisi unutra nego tamo negdje sa strane pa da u miru možeš razabrati totalno bedasto od priglupog i da sve ima smisao samo do one mjere do koje si dozvoliš, ali opet ta neka predvidiva nepredvidivost koja kao da trza onu zadnju žicu na gitari čekajući da ju malo našpanamo pa da sve skupa promijeni zvuk.

isti stari tekst, ni mi novi nismo, da bar znamo da će jednom biti nešto što premotavanjem unazad ima drugi zvuk koji se tamo na vrhu planine čuje drugačije i ima neki smisao pa da ovo što danas živimo dođe do nekog tko se negdje dobarno smije i veseli ovim kružnim utrkama u kojima taman dolaskom na cilj otkrivamo da kreće novi pucanj u zrak i start se ponavlja kao da nikada niti nismo trčali neki šprint, a neki maraton.

na televiziji iste stare gluposti i ti neki ljudi koji kao da bi trebali biti izuzetno važni, ali tek zbog činjenice da imamo struje, antenu pa i zdrave oči da vidimo kakve cirkusarije su stavili na pladanj, ma bolje da nemamo televizore jer na njima su stavili sve ono što su htjeli za sebe i da postanu važni jako, kažu vladari medija štogod da bili oni.

kako im samo nije dosadno degustirati tolike granice svojih sumanutih potreba da se osjećaju moćnima kada to više barem fizički nisu.

neka im bude sve to što imaju i žele i još barem 1000 puta toliko pa i više ako će to na kraju ipak utažiti djelić žeđi za dokazivanjem vlastita "ja", iako čisto sumnjam da razumiju zadaću za koju tvrde da je imaju.

čovjekova neutažena želja za biti nešto što nije možda nas sve skupa tjera da plešemo ovaj glupi ples u kojem jedva pratimo ritam ne zbog lošeg sluha već izmjenjiva ritma koji nema nikakve veze s onim što nosimo u sebi.

nekako još od studentskih dana mislim da nije bio normalan, ali nekako smo ga svi prihvatili baš takvim kakav je - izvan okvira rekli bi.

uvijek je nešto smišljao kako bi zaokupirao što veći broj ljudi i sve bi bilo dobro da je to smišljeno nekad sproveo u djelo, ali je najčešće on prvi odustao pa često taman kad bi pronašao nekolicinu onih koji bi čak i otišli na neki od tih nekih izleta koje je često isplanirao do najsitnijeg detalja.

sjećam se jednom kada je uspio preko studenske udruge dogovoriti okupljanje svih studenata koji su glazbeno nadareni da organiziraju koncert za prikupljanje donacija za poboljšanje kvalitete studentskog života pa je čak izradio plakat za taj događaj što je za njegove pojmove sudjelovanja zapravo bio i vrhunac, a onda na kraju poslao totalne anonimuse da s tim plakatom pohode tvrtke u gradu za prikup sponzorstva da se uopće koncert održi.

najveći problem u tome je bio što je on to tako isprezentirao drugima oko sebe koji su vjerovali samo dok je on bio prisutan jer je ulijevao sigurnost i stav kao da zna što želi napraviti i kako bi to trebalo izgledati, ali za završni potez je izgubio volju pa je sve nekako propalo pa smo svi na kraju završili u otv domu na fešti koja uopće nije bila loša, ali on se nije pojavio samo nitko sa sigurnošću ne može reći da li zbog srama ili zbog jednostavne njegove nezainteresiranosti.

mi smo svi samo znali da će se u ponedjeljak pojaviti na prrdavanju i ponašati kao da ništa nije bilo što je zapravo i točno jer stvarno ništa nije bilo, ali on je i dalje uporno pokušavao držati sve u nekoj neizvjenosti do iduće ideje koja je samo trebala postati dobra priča što je njemu bilo dovoljno.

nisam dugo ništa čula o njemu, ali evo neki dan mi je kolega s posla rekao da ga je sreo i da radi na jednoj televiziji kao kamerman i da puno putuje i da ima puno izvrsnih ideja o nekom privatnom biznisu kojeg planira već dulje vrijeme pokrenuti, faks nažalost nikada nije završio, oženio se nije iako je bio u nekoj duljoj vezi, puno putuje i nema vremena za sve što mu je u planu barem prema njegovim riječima živi skromno i zadovoljno.

hodajući po pastelnim obrisima grada koji kao da još uvijek ponosito jaše bijelog konja i daje na znanje svojima da je još tu i da je i ovu bitku dobio.

tražeći nešto u izlozima, nešto je kao važno, ali ne znam što i samo gledam nadajući se da ću bar vidjeti ono što će me podsjetiti na to što treba pronaći.

siluete kao da plešu valcere i sve nekud žure, ali bez riječi jer riječi više nisu važne, samo slike kojih uvijek nedostaje.

kao da znam da tamo negdje postoji nešto više od ovoga, nešto što nekad je bilo i vrijedilo svima, ali opet tako lako me zavara ovaj sivi ton koji kao da je otopio sve boje života na ulicama bez neparnih brojeva.

ti kao i ja znaš duboko u sebi da nešto nedostaje, ali čekati ćemo zauvijek uporni da se sjetimo kako je izgledalo platno kada nam je ponestalo boja.

mjesec će kao i svaku večer biti tamo negdje gore baš gdje je i prije bio kao da nam želi reći da su boje u nama, nikakve tmine ih sakriti ne mogu kada nam on daje svu svjetlost u kojoj su svi naši kistovi za obojiti noć onako da bi svi dani dali sve da je još jednom vide pa makar izdaleka kao nekada.

Književnica, pedagoginja i prva hrvatska alpinistica Dragojla Jarnević rodila se u Karlovcu 4. siječnja 1812. godine. Kao odgojiteljica radila na plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji, a vrativši se u Karlovac osnovala je prvu privatnu djevojačku školu (1840.).

Dragojla Jarnević bila je među začetnicima planinarstva i alpinizma u doba ilirskog preporoda, pa se smatra prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Kao prva žena popela se na Okić, kod Samobora, s južne strmije strane. U to vrijeme bio je to velik poduhvat jer nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama. Staza njezinog uspona danas je označena kao Dragojlina staza.

kako si oprostiti sve najbolje čestitke do sada izrečene s tako malo vjere u njih, sada kada sam spoznao da ravnoteža, i sve male oscilacije oko nje, jedino ima smisla, niti slučajno najbolje ni najgore već zlatna sredina da su duh i tijelo u ravnoteži i to ne samo ove 2025. već da i nakon nje budemo više zadovoljni prije svega sobom, a onda i ostalima oko nas.

vi koji mislite da je ovo samo novogodišnja čestitika - e, pa nije samo to! to je i spoznaja o postojanju spusta nakon uspona koji može donijeti strminu.

nekad jako zamišljen tražim razum u dubini oceana
znam da tamo buka nema svoje prijestolje

možda nikada ni prepoznati neću odgovore
dok mi dušom teku rijeke gorčine

samo moje suze mogu isprati puteve
po kojima nastavljam hod u zagrljaj tišine

kada nastupi to neko razdoblje tuposti i agilnost uma izgubi snagu rekao bi da je najjednostavnije biti komplicirano jer samo tako si mogu objasniti da sam bas uvijek u pravu

mozda niti nije vazno da bas uvijek po svom kroju sivamo odijelo, ali je mozda vazno misliti da nam bas svako koje zamislimo i dobro pristaje

priznajem sada tu pred svima da bas mi je jednostavno biti komplicirano jer tako se ne moram truditi razumijeti nista vise od sebe samoga i neki ce reci ego mu radi i u trecoj smjeni, a ja cu na to onako umisljeno i bahato odmahnuti rukom i praviti se da me bas nista ne dira

laku vam noc koji sada ne spavate i dobro jutro unaprijed onima koji kroje svoja odijela u vlastitim snovima

tek sada će ti sve ono kaj si rekao dobiti novu dimenziju, hvala kaj si me nasmijao nekoliko puta i kaj si ostao onaj pravi do kraja