balada botswana

daj snage da preletim preko svega jer mi se neda sa zavidnim besposličarima imati posla

Jednom davno živijela je jedna kraljica iza 7 gora/mora/šuma/livada i bla bla bla

Bila je tako slatka, a dosadna da joj čak ni gladni mačak ujutro nije htio doći pred oči

Tako je jednoga jutra shvatila da je sama i da ju jedino njen kaktus tu i tamo posluša kada govori o svim svojim problemima

Ptice su joj već odavno ukinule cvrkut pod prozorom, a trubaduri pobjegli još dok su u potocima plivale ribe

Sve se oko nje svelo na priču o njezinim problemima i samoći koju je mrzila gotovo kao i trnje koje joj se često zabilo u kožu prolazeći svojim trnovitim vrtom

Nikako nije mogla odustati od piljenja iako je već bila umorna od cviljenja i tako je odlučila organizirati bal pod nazivom Cviljenje i Piljenje

Bila je sva sretna da su pripreme išle baš onako kako je zamislila pa je čak i sluge nagradila sa slobodnom nedjeljom ne bi li se svi dobro odmorili i pripremili za njezin najvažniji događaj u čitavom kraljevstvu

... i došao je taj dan Ponedjeljak

Svečana večera će biti poslužena u velikoj kristalnoj dvorani u koju je moglo stati preko tri stotine uzvanika

Kraljica je obula svoje najdraže cipele i odjenula svoju najljepšu haljinu sivo-zlatne boje sa smaragdno zelenim uzorkom

U isčekivanju svojih uzvanika počelo ju je frkati u želucu od uzbuđenja i nekako se zabrinula da će joj ponestati inspiracije za cviljenje u ključnom trenutku ili što ako netko od uzvanika bude više i bolje cvilio i pilio od nje same

Dok su kraljičine brige postajale sve veće odjednom se na vratima pojavi druga kraljica iz susjednog kraljevstva, a odmah iza nje i treća pa tako redom sve dok ih se nije skupilo sedam

Noć je tekla divno i sve je vrvjelo od cviljenja i piljenja pa nitko nije stigao previše prigovarati što juha od bundeve nije bila dovoljno slana

Kraljevi su za to vrijeme otišli u lov i zabavljali se do ranoga jutra

Čiča miča gotova je priča

Oni koji malo znaju su sretni

Oni koji puno znaju su pametni

Oni koji niš' ne znaju imaju muda

Oni koji bi nekaj htjeli znati najebu

Biti totalno izvan svega, svih informacija i događanja, sebično živjeti neki svoj mir ili voditi vlastite bitke je valjda postalo luksuz ili totalni reset uma u kojem više nema ni mrvice interesa za mišljenja drugih.

Ne mareći tako za svijet oko sebe Paula se sklonila pod suncobran ovog kišnog dana i odlučila da joj ovaj totalni nered stvarnosti neće narušiti vlastitu idilu jutarnje šetnje u platnenim tenisicama.

Vani je sve zapravom po starom i nema apsolutno ničega novog postoji samo kiša koje jučer nije bilo.

Promjenjivo oblačno uz dašak povjetarca sa sjevera, a moguća su i kraća grmljavinska razdoblja i orkanski udari vjetra, a možda bude i sunčano ...

Kao utrka s preprekama ili se samo čini komplicirano zato što sada te prve korake ne započinju ljubakanjem kao nekada?

Tko previše priča - malo šuti. (Grunf style.)

Te subote ujutro, dok je grad još drijemao, ona se probudila prva.

Sunce je kroz tanke zavjese bacalo meke zrake po njihovom krevetu, osvjetljavajući njezinu kožu dok je navlačila laganu pamučnu spavaćicu.

Osjećala je neobičan nemir, onaj koji dolazi kad tijelo i duša požele nešto više od uobičajenog.

Odlučila je prepustiti se trenutku.

U kuhinji je pripremila kavu, ali umjesto uobičajenog doručka, izvadila je tanjur svježih smokava.

On se probudio na miris kave, protežući se uz tihi uzdah.

Kad ju je ugledao kako stoji kraj prozora, u spavaćici koja je jedva skrivala njezine obline, a sa smokvom u ruci, nešto se u njemu probudilo.

"Jutro," rekao je, glas hrapav i topao, dok su mu oči lutale po njoj.

Prišla mu je, smiješeći se, i pružila mu smokvu. "Probaj," šapnula je, a kad su se njihovi prsti dodirnuli, osjetila je kako se zrak između njih zgusnuo.

Njezin pogled, pun tihe želje, susreo se s njegovim, a on je lagano povukao njezinu ruku prema sebi.

Smokva je zaboravljena pala na stol dok su se njihove usne spojile, polako, kao da istražuju jedno drugo prvi put.

Njegove ruke klizile su njezinim leđima, prateći liniju spavaćice, dok je njezin dah postajao sve topliji uz njegov vrat.

Nije bilo žurbe – svaki dodir bio je poput tihe melodije, duboke i poznate, ali obnovljene u tom jutarnjem svjetlu.

Dok su se zrake jutarnjeg sunca probijale kroz zavjese, oni su ležali isprepleteni, umotani u toplinu plahte i tihog smijeha.

Njezini prsti lagano su prelazili preko njegovih ramena, dok je on, uz osmijeh, šapnuo: "Ako svako jutro bude ovako, večeri će nam biti pune isčekivanja."

Ona se privila uz njega, a njezin pogled obećavao je još trenutaka poput ovog.

"Onda ćemo morati nabrati više smokava," rekla je uz smiješak, dok su se njihove usne ponovno spojile, najavljujući dan pun novih, tihih strasti koje su tek čekale da se rasplamsaju.

Vidjeti i zaželjeti je slično kao pljusnuti prije osude.

Nisam došao tu kritizirati i rado ću prestati s onim što mi godi samo kako bi dokazao da znam i mogu šutjeti pa makar pod cijenu svoga vlastita ja.

Uf, kako samo tako loš karakter može i usudi se nešto reći kad Gospe i Gospari da li oni krivi ili pravi znaju sve bolje i to baš uvijek.

Večer nešto drugačija, više gradska, onako nekako za rulju.

Star pramen samo u čaši, a na glavi aureola.

Život je tren, krhki dah koji se lomi pod teretom vremena.

Surov je – krade snove, reže rane, guta mladost.

No u toj prolaznosti čovjek nalazi hrabrost da voli, da ustane, da živi.

(Autor nepoznat)

Link

Ona se probudila prva, s toplinom sinoćnjih dodira još na koži.

Navukla je lagani ogrtač, dok je kuhala kavu, miris je ispunio stan.

Uz osmijeh, razmišljala kako je jedna noć probudila ono što su mjeseci rutine zakopali.

On se protegnuo na kauču, pogled pun onog starog žara. "Jutro, ljubavi," promrmljao je, a oči su mu klizile po njezinim oblinama. "Ovo moramo ponoviti."

Pružila mu je kavu, sjela mu u krilo, a njezin šapat uz njegovo uho izazvao je trnce: "Samo ako obećaš da ćemo opet zaboraviti na večeru."

Smijeh na licima, ali prije nego što je kava stigla do usana, njegove ruke su završile ispod ogrtača.

Kava je ostala netaknuta, a jutro se pretvorilo u ples dodira i smijeha.

Grad je možda budio svoje ulice, ali njihov stan bio je svijet za sebe, gdje je ljubav, probuđena i zrela, dokazala da može gorjeti jače od bilo kakvog ljeta.

Te večeri, razgovor nije bio potreban.

Njihovi dodiri, isprva nesigurni, brzo su se pretvorili u poznati ples dvoje ljudi koji su se voljeli godinama.

Svijeće su bacale tople sjene po zidovima, a glazba je pratila njihove tihe uzdahe.

Njegove ruke klizile su po njezinoj haljini, otkrivajući kožu koju je obožavao, dok su se njezini prsti gubili u njegovoj kosi.

Bilo je to kao da su se vratili u dane kad su bili mlađi, kad su svaki trenutak zajedno istraživali s radošću.

Kasnije, dok su ležali isprepleteni na kauču, s vinom zaboravljenim na stolu, ona se nasmijala.

"Trebali bismo češće uzimati slobodne večeri," rekla je, a on ju je privukao bliže, ljubeći je u čelo.

"S tobom, svaka večer može biti slobodna," odgovorio je, a u njegovom glasu osjetila je onu staru iskru koja ju je oduvijek osvajala.

Te noći, dok je grad spavao, oni su se podsjetili da ljubav, čak i nakon godina, može biti živa i uzbudljiva, samo ako se usude probuditi je.

Njezina svilena haljina ostala je zgužvana na podu.

Baš tak' nekak' bedasto i kaj sad, ni prvi ni zadnji put.

Jednostavno takvih dana mora biti.

Gledam ih danas i mislim si baš im je lepo, nit' ih ko' kaj pita niti ih ko' stišće, delaju kol'ko im se dela.

Kad mi neko veli da je majstor moj je grijeh kaj nemrem zaboraviti kaj je majstor prije bio, danas je jedino sigurno da su si šegrti uzeli nezaslužene činove.

Trčiš za tim nekim uspjehom, misliš da je novac, uzme ti vrijeme, dio tebe i na kraju te promijeni.

OK, promjene su dobrodošle ako ide na bolju verziju tebe, ali ne znaš jer kad jednom nastupi brzo izgubiš orijentir jer više ne vidiš staru verziju sebe.

To nešto kao da te uvuče pa naglo promijeni smjer, više ne znaš iz koje ulice si skrenuo na taj autoput gdje sve juri.

Godine idu brzo, ti držiš volan, ali zalud kad ni jedan pomak njime u bilo koju stranu ne zakreče kotače. Kočnice ne postoje i sve se događa ispred tebe, možda nešto i promašiš, ali ionako ne stigneš okrenuti glavu jer ubrzanje je kao da si na nizbrdici. Kad si dijete to te veseli, ali kasnije kao da želiš malo sporije, ali ne može.

Svi oni oko tebe se izmijenjuju, dolaze i prolaze, jure i žure, sve nekako liči na isprepletenu mrežu autoputeva po kojima ko' sumanti u vozilima bez kontrole gledamo naprijed ne vidjevši da nam ptica na grani nešto govori.

Svakako hrabriš se tim svojim materijalnim dostignućima, iako u sebi na trenutke više razmišljaš o zdravlju. Lijepo je biti zdrav, živ i imati mir, ali činjenice nisu promijenjene.

Groziš se toga da tama i samoća mogu biti dio tog nekog puta, veseli te kad se uspiješ uvjeriti da je još uvijek sve pod kontrolom i to tvojom, iako na tren posumnjaš i u to jer sve je nekako više nalik stihiji.

Ti neki periodi kao da te tjeraju u potragu za nečim što nedostaje, ali nema sigurnosti da ćeš pronaći. Ni ne pitaš se više da li je blizu ili daleko jer jednostavno vidiš da moraš ići i nadati se. Da li ima ta neka linija koja označava cilj? Kako znati kad mišljenje često i promijeniš, jednostavno to je prirodno, nekad se grizeš zbog toga, nekad prihvatiš.

Velike krivudave ceste ostavljaš za sobom, tražiš miran i ravan put. Možda tamo gdje voziš nema više ubrzavanja i netko popravi kočnice pa da pritiskom na njih možeš stati i poslušati što ptica na grani ti ima za reći.

Hrvatski jezik postao je službenim jezikom u Dalmatinskom saboru.

Na naslovnici istih par redaka, baš kao i jučer i prekjučer i bla bla bla.

Požari haraju svijetom, a vatrogasci ih moraju gasiti.

Politika se jedno kratko vrijeme nije kurvala, a navodno je opet počela.

V Ameriki ništa novo, sve iste bedastoće.

Na nogometu kod škole opet stara ekipa samo kaj na poluvremenu ne žlepaju vodu ko' prije neg' su im sad dobre i pive.

Burek od sira ili od mesa, isti q... ali je jako važno jer inače ne znamo kako ćemo dalje dok se ta zavrzlama ne riješi.

Alka će se opet održati, ali ovoga puta ne u Sinju.

Hajduk i Dinamo na zasluženi odmor, a mi ostali udri po strategijama za iduću sezonu.

Susjedu muči kičma, a nema ju ko' izmasirati.

Tam negdje v Indiji je krava vmrla na cesti, čekali su mrtvozvornika prek 4 vure.

Kinezi i dalje šišaju miše, ali sad bez straha.

Francuzi u svom dvorištu ne sortiraju otpad, a na sva zvona brbljaju o zelenim energijama dok im nuklearke delaj čist fajn.

V Njemačke isto nekakve parade i pizde da ne velim materine, ne znam kaj se s njima dogodilo jer ništa nam ni ne govoriju.

Slovenci su zglasali da ako im se oće moreju se eutanizirati i za to buju morali extra platiti oni kaj nemaju dopunsko.

Austrijanci ko' Austrijanci, čekaju da snijeg padne.

Mađari su prešli na more pa nemaju vremema jebati oko međe.

Slavonci su v Irskoj.

Dalmatincima je fjaka.

Zagorci se plačeju jer nema dosta sladora.

Istrijani samo šutiju i delaju.

Švedska je u nekakvom balonu, a Šveđanke su i dalje lepe puce.

Na kraju ulice na plotu piše da je, ali vele da ipak nije - neki su išli pogledati.

Velika je gužva na Lučkom, a na plažama nema puno ljudi.

Albanci su se bacili u turizam, navodno je sve jeftino pa čak i za nas Hrvate.

Sindikati i njihovi predstavnici se boriju za prava radnika, ali ne u iduća 4 tjedna jer su na godišnjem.

Sabor ne dela, ali ne zato kaj neće delati nego kaj može ne delati.

Birtija se polako puni, još nosiju kave.

Sve je to tako nekak isti drek, ali je dobro znati da je danas ona nedjelja kakvu još vidjeli nismo.