balada botswana

nasukani na obali stvarnosti uz nekoliko koprcanja ulazimo u subotu. koliko duboko mozemo uci ovisi o dubini.

radio drma po svom i tako već nekoliko dana baš kao i ljudi u prolazu. nitko me ne sluša, ja govorim i zapovijedam, hodam po zvijezdama u idealima svojih misli.

snaga mi je u crnini s kojom žlicom šećera. svaki dan se pitam i razmišljam. stalno ista pitanja, a odgovori različiti.

moze li eak napokon shvatiti i priznati zeusu gdje je pogrijesio. na radiju ista ona stara garda, neda se jos na godisnji, banda svira i to vec drugi put isto. neka, tako bar znamo da su zivi jer samo zivi mogu pogrijesiti.

nastaviti cemo biti snazni i prepustiti se borbi sa subotom, do neke nove prilike da nas pobijedi, ali danas nece jer rekli smo stej strong ruljo jos nas ne mogu ukrotiti.

pis sisters i braders.


Link

trenutak inspiracije za napisati dobar tekst pjesme tako lako biva unisten odabirom loseg izvodjaca i to za cijelu vjecnost.

stavljam na ledja svoj padobran jer danas letim s vama, a pitanje je kada cu pozeljeti iskociti pa da se bar docekam na noge.

razmisljam i razmisljam, kavu drugu mazim preko salice, a slag me ceka u trgovini koja je miljama daleko, morske ravnice tu i tamo presjecene kojim klasom valova, sunce obavija svojim rukama dok negdje plovis mojim mislima.

kakva sirovina nedaleko od mene, psuje u ovakvo lijepo jutro, bas se pitam hoce li si ga uspjeti unistiti i kako ce mu izgledati dan.

prstimo od energije, negdje daleko u nekoj superceliji i cekamo trenutak da izletimo kao gromovi, mozda nas niti to nece umiriti.

kriv neka bude on, songvrajter kad je bez srama, koji tako lijepo plete po zicama dana.

ugodan dan svim curama na blagajni.

Link

rano jutro gimnastika
dorucak za snagu

red telefonskih poziva
iste stare stvari

pogled prema dva besposlicara
radio na valovima optimizma

rucak lagani s ribicom
maraton na tipkovnici

prelet od pedesetak stranica
casa vina za dusu

mlada vecer gimnastika
setnja vecernja i zalazak

kako li je zbog njega lijepo biti ovdje
kako li je zbog njega ponekad tesko podnijeti sebe

imenom nas stiti, podsjeca na leptira

odasilje nam glasnike
sto tijelu prenose poruke

zbog ovoga leptira u zimi moze biti proljece

Link

Link

misao je vjerojatno najbrzi, najpovoljniji, najdostupniji i rekao bi ponekad inritus irritus dogadjaj koji nam je dan kao poklon kako bi sami sebe vodili na put po ovoj savrseno nesavrsenoj sceni koju nazivamo zivot.

neki ce reci sagrijesili smo 'mislju, rjecju, djelom i propustom' i dok sam dugo vremena jos od najranijih dana sam sebe, naravno uz pomoc drugih, uvjerio da je ta recenica jos samo jedna od fraza koja se cesto ponavljaju i ispreplicu u crkvenim obredima nekako u zadnje vrijeme sve vise vidim smisao u poveznici grijeha i misli.

jesmo li programirani. naravno da ce sada neki reci 'ti jesi, bezlicni programu' jer eto vjerojatno uvjereni u svoju mogucnost procjene i donosenja odluka bas nad tim svojim vlastitim mislima vode se onom 'ja sam sama ili sam sebi cilj i svrha mi je ispunjena'.

vratimo se na poveznicu misli i grijeha jednostavnim pitanjem da li je misliti grijeh. ovim pitanjem mogli bi srusiti i najvise utvrde ovoga svijeta. mozda se zato i tako skromno ulazi u polemike s onima koji to cesto ponavljaju drugima jer je eto netko jednom davno tamo negdje zapisao, necu reci isprogramirao.

svaki dan mislimo, dobili smo to na dar rekao bi uz cijeli paket ostale opreme pocevsi s osjetom njuha, sluha, vida, okusa i dodira. naravno da postoje jos neki osjeti koji sada nama u ovom trenutku nisu pretjerano vazni.

prvo krenimo ispocetka, smrt, pitanje je da li u toj fazi mislimo. ovo je vrlo 'tesko' pitanje prvenstveno zbog toga sto ce vecina ovdje prisutnih, a i ja donedavno reci 'o cemu pricamo' pocetak pa smrt. teska pitanja inace su sva ona pitanja na koja vec imamo spreman odgovor. pitam se namjerno od faze smrti jer mislim da sama misao s obzirom na svoju relativno povoljnu cijenu za nas zive ne predstavlja neku vrijednost pa pretpostavljam da pocetna faza zasluzuje biti u onoj tocki za koju nismo sigurni da misao postoji ili ne.

ako recimo misao s obzirom na svoju rasirenost i sposobnost prilagodjavanja te rekao bi otpornost na razlicite utjecaje vanjskoga moze biti prisutna u svakome od nas onda tako i vjerujem da bi bila dovoljno snazna zapoceti sa naplatom svoje vrijednosti u trenutku covjekove smrti.

ali...kao i kod svega u tom trenutku bi se trebali zapitati hoce li misao zivjeti i nakon nasega prestanka puta pa ako je tako zapravo ce ovo sve sada imati neprocijenjivu vrijednost sadrzanu u misli koja ce nastaviti putovanje nekim novim univerzumom.

dok je to mozda tako ili nije ostaje nam samo da mislimo.

svim rano raniocima sretan put gdje god da danas putovali tijelom ili mislju.

i dok se svaki dan svoga sazrijevanja trudimo biti ono sto mislimo da jesmo, divno je za vidjeti u kakve kreacije se pretvaramo.

ako uspijemo zamisliti da je takav napor biti spakiran u shopping vrecicu.

prislino razmisljamo o tome sto nam odgovara.

Ju te san se zajubija
Druge ne bi poželija
Cesarica da bi bila

Link

Išla žena v melin, nesla vreče,
Dojde mlinar pak ju, dzodi požegeče.

Naj me, dragi mlinar, žegetati,
Kaj mi nebu fertof ves meljnati.

Link

sjaj usana
bljestavilo dana

tvoja kratka haljina
linije tijela

sudar mislima
mi smo stranci

imas njega
zudimo zajedno

Šej, haj, to leto, da nam rožice cveto.
Videl sem te v goricaj, v goricaj, poznal sem te po cicaj.
Šej, haj, to leto, da nam rožice cveto.
Videl sem te v koruzi, v koruzi, poznal sem te po guzi.

Link

mozda vam je i ponekad palo na pamet kako bi to moglo izgledati na vlastitu sprovodu, ali vjerujem bas kao ni meni to kako bi izgledala rastava od vlastita razuma nije sigurno nikada. nitko o tome ne razmislja jer je ono u nama nase i nicije tudje da bi tome sudili ili ga prosudjivali.

jednom davno jos za studentskih dana bio sam primoren trcati s posla na predavanja i mislio sam si o boze zar je moguce da se samo ja moram ovako muciti dok sam po tramvajima i autobusima zavrsavao zadnja strikanja po knjigama kao da mi nije bilo dovoljno neprospavanih noci uz salicu kave i kras napolitanke kojima mogu zahvaliti trenutke osmijeha dok sam u knjigu gledao kao u kakav lijes u koji bi trebalo leci.

zivot je u tom trenutku meni bio bas neki generalni ispit, sastavljen od puno sicusnih izazova, rekao bi ne tipicnih za studenta. da, mladost me nekoliko puta tada nakautirala, ali nisam odustajao dok je zivot nemilosrdno odbrojavao ne bi li se pridigao i uzvratio joj udarac, naravno i tada je bilo vazno smijati se bas kao i danas. naravno neki su se kesili od uha do uha radi zadovoljstva, a ja jer sam morao da ne bi ostao totalno u elementu zavrsnog nokauta.

mozda te to cini snaznijim za ono sto te ceka kasnije, govorio sam si u sebi, ali opet uz dozu straha s pitanjem pa zar je moguce da me kasnije ceka jos nesto teze. sto bi moglo biti teze nego zavrsiti recimo na iskrici i pokusati shvacati druge i traziti da budem shvacen ili jednostavno nadati se onoj suhoparnoj recenici biti ce bolje s tapsajem po ramenu.

sve u svemu sve prolazi i nekako dignes pehar, ne znaci da je kraj jer pehara je sve vise, mozda samo pobjeda nova tamo negdje ceka na nas jer znam da jos nije vrijeme za rastanak od razuma iako se uvijek pojavis ti koja ga silno zelis oteti.

Tece voda, tece
kamen se okrece
a mladost se moja
povrnuti nece

Link

ne znam gdje si
jer da znam poslao bi ti pismo
dao bi si truda i uzeo zlatnu tintu

ne znam s kime si
jer da znam pitao bi njega kako si
zelio bi znati makar i od nekog neznanca

ne znam niti kojim putevima koracas
jer da znam isao bi ispred tebe
ocistio bi prolaze da neometano ides naprijed

ne znam sto vise zelis od mene
jer da znam sigurno bi te zaboravio
ni svi napori svijeta te ne bi ucinili sretnom

ljetni zamasnjak sprecava osjecaj svih onih redovnih zivotnih turbulencija i nekako od, rekao bi, utjecaja te visoke temperature i dugo ocekivanog godisnjeg odmora daje vecini pravo za osjecaj slobode, one prave istinske pa makar i na ta 2 do 3 tjedna bez obzira gdje ih proveli. razliciti su apetiti, okolonosti i mogucnosti pa neki to cine u mirnijoj noti kako bi napokon ostvarili susret s istinskim Ja.

dobra knjiga, odlazak na neki koncert, susret u kazalistu, kinu, izlet u prirodu ili posjet jednostavnoj gradskoj manifestaciji vjerojatno daju za volju onima koji na taj nacin potvrdjuju svoj smisao sloboda.

bas tako nekako, rekao bi kao i kod svih ostalih normalnih ljudi, zapocela je ljetna sezona i kod mene. poslovne obaveze su utisane i pogodjena je ljetna frekvencija koja nemilosrdno baca osjecaje i okuse zivota u razne sfere izazova i avantura pa sam i iz tog, nazovimo ga, razloga lako prihvatio tvoj poziv na druzenje iako mi se na prvu cinilo da bi bas tih 8 dana intenzivnijeg zajednickog druzenja i odlaska na more trebali biti kocnica pri donosenju takve odluke. malo zatecen, ali uvijek spreman donijeti odluku pa makar i na vlastitu stetu pristao sam nakon kratkog razmisljanja.

rekao sam si zasto ne pa idemo i to vidjeti jer iskreno od sve siline sadrzaja ljetna strategija nije bila konacno definirana. mozda taj premjestaj iz zone komfora donese ono sto vec dulje nedostaje, dozu sitosti ponekad neshvacenoj gladi za avanturama.

spakirali smo kofere, znam da si ih ti imala 2, a ja jedan i i samo na tren mi je proslo kroz glavu da li da te pitam ide li jos netko s nama. Krk je bila destinacija, a koliko znam tjedan i jedan dan nisu vjecnost pa ako i nesto zaboravimo mozemo tamo pronaci i kupiti. moguce vise zbog svoje muske jednostavnosti i ne navikao na zenske potrebe u ovakvim situacijama. stavili smo to sve nekako u tvoj super kompaktan suzuki jer si ti inzistrala posto je bio novi da idemo s njim. bilo mi je svejedno, malo mi je cak i odgovaralo da netko drugi vozi.

put je bio zanimljiv, kao neki skladan bracni par, razgovor za vrijeme puta bi se mogao podijeliti u tri cjeline, prva nazovimo je opcenita s temama o poslu, aktualnostima, redovnim rekao bi stvarima koje ni nemaju pretjerani znacaj da bi se nesto posebno naglasilo vec vise da zadovoljimo formu.

druga cjelina bi se mogla zvati pitanja&odgovori, e tu se vec moglo razabrati puno toga i naglasiti znacaj mozda jos nekom drugom prilikom da ne odemo bas predaleko s detaljima, za ovaj dio vrijedilo je pravilo manje je vise i znati odrediti mjeru kako ne bi zakomplicirali u samom startu. ti, a i ja smo uvijek bili odmjereni u takvim situacijama, mozda cak i vise samozatajni sto je nekima moglo smetati, ali rekao bi vise smo pazili sto dajemo na pladnju i treba li istinski oko svega voditi monologe zbog svih mogucih detalja.

mislim da smo zbog toga cesto bili izvrstan odabir drustva za one koji bi puno pricali o sebi i svojim problemima, a nije ih imao tko saslusati.

trecu cjelinu bi nazvao sutnja, nije bas bila zlato, vise rekao bi odrednica zajednickog ljetovanja.

prva stanica bio je naravno tvoj najdrazi marche, kava tamo je moram priznati bila izvrsna, zapalila si svoje chesterfield vitamine za pluca i prepustila se ugodjaju atmosfere s benzinske, na kojoj se osjeca onaj zanos u iscekivanju kamencica, pijeska i kamenih stijena pod bosim nogama. svi kao da su suteci pjevali iste stihove ljetnog ludila i kao da od najmladjih do najstarijih nije bilo razlike u tom upijanju svih tih ljetnih slika bez obzira na guzvu, koja je ponekad pokusala rusiti idilu, a pogotovo kad se moralo cekati u redovima od kave pa do wc-a. polako smo krenuli dalje, i put je sada bio nekako laksi, kao da smo tek sada usli u prave ljetne scene i polako zaboravljemo sve sto nas veze uz polaziste.

glazbu u autu si pojacala za dva, pitala si me sto cemo danas kad stignemo kupiti za pice da imamo za navecer u apartmanu. izbor je pao na crno vino, s cim si se odmah slozila, a dogovor je bio ako ne nadjemo neko dobro domace da cemo ionako prije odlaska na veceru otici u nabavku. vec tada u voznji smo u vise navrata dolazili u fizicki kontakt, sto namjerno kada sam ti dodavao kopcu za kosu iz pretinca pod mojim nogama, sto slucajno kada si uzimala cips iz vrecice koju sam drzao u krilu.

nekako taj put bez obzira na kolicinu prometa je skladno prolazio, ali naravno iako kratak morali smo obaviti jos jedno stajanje i to vec na Lepenici da se ti malo istegnes, a i ja da preuzmem kormilo, malo si se pozalila na ledja i kako nisi navikla na tako duge ture, a ja sam to vise pripisao tvom mini vozilu koje je bilo vise za do ducana i po gradu nego za odlazak na more. na tvoje pitanje za masazu, samo sam rekao da nisam strucnjak, ali mogu probati. uz tvoj predivan osmijeh to si shvatila kao salu, ali bila je to samo gola istina.

pri odlasku do vozila iznenadilo me ono tvoje hvatanje za moju ruku i dolazak tako do auta kao da si svima htjela pokazati da smo zajedno dosli pa zajedno i odlazimo. nakon toga nastavak puta je zapoceo s cjelinom broj tri.

ljetna noć
lipanj pakira stvari

ti i ja u isčekivanju
novi gost dolazi

čaroliju jutrom gasi istok
trenutak neka traje vječno

tijela pripijena caruju
melodija ljubavi