balada botswana

prosle godine u isto ovo vrijeme slikovito smo opisali situacije koje smo zeljeli izbjeci proslo ljeto i to nakon sto smo se na 3 rate dobro posvadjali zbog tvoje familije i moje duge jezicine i zaista mi se vise neda tako docekati godisnji odmor. znas kakva sam i da ne trpim sranja tvoje stare koja stalno neki qrac pametuje kako bi sto trebalo s deckima i kako bi bilo bolje za njih ovo ili ono. zasto joj ne kazes sto mislis nego meni poslije jambras da pretjeruje i ovo i ono. daj joj vise reci i po kojoj to logici moramo svake godine biti s njima u nasem apartmanu na Pagu kojega otplacujemo jos samo 4 godine zahvaljujuci jer su moji prodali onu zemlju u Kasini. najradije bi im dala lovu i poslala ih u Tursku na ljetovanje, ionak ti je stara stalno govorila da su njoj bas super te turske sapunice i sva ta orijent sranja o kojima nema pojma, a pravi se pamtena ko' da je sa Sulejmanom Velicanstvenim skupa ovce cuvala. jbte vise. stari ti je isto bas, isti si on, samo sutite i ne kazete toj zeni niti jednu jedinu recenicu, ne kuzim te. daj reci nesto. ...joooj pa znas kakva je ona, sto se uopce toliko obazires na nju, budem joj ja sve objasnio, sad je imala ovu operaciju kuka i malo je napeta.
...dobro, kaj ti stvarno brijes da sam ja toliko glupa. pa nema ta zena 117 kukova koliko je vec napeta pa svako ljeto nam razjebe svojim dosjetkama i idejama, savjetima i pameti. ne mogu je vise slusati, cak joj je i mali Borna zadnji puta rekao daj baka suti kad mu je sto puta spomenula kako bi bilo bolje da digne fcking sic na biciklu jer ce si poderati koljeno kad skrece. isssss. ti si tamo samo blejao ko' tele pa kaj joj ti nisi rekao stara daj ostavi malca na miru nek si izdere prokleto koljeno pa ce nekog jarca nauciti. ma znas kaj, ne znam da li me vise zivcira ona ili ti skup s tvojim starim kaj non-stop sutite ko' zaliveni u broncu pa vec bi i ban jelacic s trga progovorio. ok, rekla sam si Ivana suti vec 100 puta, ali ne, vise necu sutjeti sad cu joj tako odbrusiti za sve ovo do sada jer me jebeno nervira. zvoni telefon daj se javi. ...halo
...bok, da, tu smo doma smo, Ivanu trebas?... Ivanaaaaa treba te mama. ...bok duso, kako si? cuj gledala sam prognozu, a i vidim s balkona da ide crni oblak gore iz smjera Gajnica pa daj si skini te plahte sa strika, kaj si nisi to stavila u susilicu, moras takve stvari pratiti. ...dobro baka budem, evo budem rekla Goranu da pokupi, fala Vam...

zelimo li shvatiti kako funkcionira najslozeniji mehanizam trebali bi prije svega dovesti vlastiti mozak u plicak misli, sto je nekada nemoguce za osobe koje imaju zarazu misli o tome kako najbolje shvacaju sve sto se oko njih i s njima dogadja. sudeci po broju neshvacenih poteza uciteljice zivota glad je sigurno izgubila tron kao vazan cimbenik odgoja. mozes li se natjerati biti gladna kraj toliko izvora namirnica koje bi kao trebale u modernom svijetu biti svakome svakodnevno na raspolaganju. e, tim pitanjem zapocinje ova kratka prica. bas neki dan sretoh tebe, ikonu savrsenstva, kako skupljas izmet nakon nuzde svoje kujice. gledam te, saginjes se kao da je na tlu dobitni loto listic, ali to je pretpostavljam bio meki drek tvoje najbolje cetveronozne prijateljice. sve ti je izgleda dobro u zivotu i tvom psu, ne napredujes staroscu ili su ruke kozmeticarke uspjele zaustaviti vrijeme. ja jos uvijek onaj stari, u dronjcima starim 15 godina skupljam boce u nadi za bolje sutra. zar zaista mislis da te nisam vrijedan zbog preplacene kreme i pamuka. hoces li se udati za mene ponovno ili ces zivot potratiti ko' kuja, ali bez nade da ti netko pod stare dane ocisti izmet iz pelene. falis mi budalo.

tko kaze da nam pogledi nece iz korica izvuci maceve strasti. bojim se, ne sebe, ne tebe, vec drugih jer ako vide sto mozemo imati htjeti ce nam to oteti i unistiti. tajne ne znamo cuvati, obecali smo jednom, ali od tada nikada nismo uspjeli. bojis li se i ti. vjerujem, drzimo se za ruke jer zajedno cemo pobjediti.

vodeci cijeli niz rasprava sa svojim studentima o prolaznosti zivota znala sam da je samo vrijeme moj vjerni suputnik i dok sam, ni sama sada ne znam zasto, pokusavala druge uvjeriti u ono sto ni ja danas ne vjerujem, ti isti mladi ljudi su preokrenuli misljenje. neki dan hodajuci trgovackim centrom srela sam njega, Liam Nordfeldt, naocit plavooki mladic ostrih linija lica i snaznih ramena. nikada se nije pretjerano isticao u debatama, bio je odmjeren, znao je slusati, a rijetkim komentarima mogao je srusiti i stari tjikko. naravno tada on u ulozi ovce, a ja pastirice koja je imala zastitnicki instinkt i jednostavno sam poziv nametnuo mi je duznost pustiti te mlade glave u ralje svijeta. naravno da me odmah prepoznao, godine mi nisu oskvrnule izgled, mozda koja bora vise, ali ostala sam jos uvijek vitka i pogled mi je jos uvijek zracio onom istom zaigranoscu kao nekad. on vise nije bio mladic, pretvorio se u muskarca, prsa i ruke su poprimile oblik stjenovitih svedskih obala. pozdrav Liame, rekla sam mu dozom autoriteta koji bi se od mene i ocekivao, on me ugledao i s pozdravom dosao mozda ipak preblizu, rukovanje je proslo i poljupcima u obraz iako to i nije bila praksa, a pogotovo ne iz vremena predavanja. uredu pomislila sam, odrastao je muskarac i ja sam zrela zena pa zasto ne dovraga, ipak je bio prisutan osjecaj nelagode zbog sumnje da ce nas netko poznat vidjeti. godilo mi je, necu lagati, raspricali smo se o svemu, o tome kako je nastavio suradjivati s istom onom americkom kompanijom za koju sam mu pisala preporuku u vrijeme studiranja. pogled mu je i dalje bio pun znatizelje, naocitost i dalje prstala iz njega, a te ruke i prsa su ipak svojom transformacijom puno toga promijenile, na tren slusajuci ga pitala sam se da li je to vise zaista on, isti Liam od nekada ili neka nova persona koja jednostavno privlaci moj interes, koncentracija mi je ostala u posljednjoj trgovini u kojoj sam bila prije susreta. razgovor smo zavrsili u sluzbenijem tonu, ali ovaj put ponovnim rukovanjem i nesto blizim tjelesnim kontaktom za vrijeme poljubaca u obraz. smijem li razmisljati, djelovati ili ostati pastirica. ne znam, ali znam da nista od navedenog nije zabranjeno.

tamo negdje sredinom 90-tih, taman kako su one nesretne ratne scene zavrsile, dosao je osjecaj da ce svijet vratiti neki stari kucni red na oglasnu plocu i da ce covjek u Hrvatskoj uspjeti, objesen na tankoj niti razuma, posloziti razbacane stvari u vlastitim mislima, javila si se ti. telefonski poziv uz najavu dolaska na dulje. znala si da cu te cekati, ali ne i da nije bio najsretniji trenutak za mene, pogotovo ne za onakvog posaranog svim nedacama koje sam prosao. inzistirala si da te docekam i da se druzimo, naravno da mi je to bio prioritet, ne mogu te pustiti samu da lutas jer znao sam da si kao srna plaha i puna znatizelje jer tamo gdje zivis nema takvih zivotopisnih slika niti tih posebnih ljudi ciji pogledi cak i kroz nedace traze osmijeh i pokazuju vlastitu dusu punu optimizma. ljudi su to bili i jos uvijek su neki, a mnogi su nestali iako ipak jos uvijek hodaju ulicama. ne znam gdje smo ti i ja danas.

i dok me umivas svojim pogledima pravim se vaznim bas onako kako to i pijetlovi cine uspravnom krijestom i prsima naprijed. znak da mi to jos nije dosadilo je onaj moj nespretni smjesak ispod brkova. sve zvijezde nocas vratiti ce dug mojoj spoznaji o tvom znacaju.

trcati, a ne stati i stajati bez zelje za trkom nije moguce otvorenih ociju, um je oduvijek dojenjce duse, a sklad osjecaja majka svemira, samo vaga ostaje ista sve ostalo prolazi u promjenama. samoca i uspjeh su princeze kukavice, a glad i ceznja sestre iskustva.

dok god pece u prsima tvoj odlazak znati cu da zivim, kada to prestane sresti cu te tamo negdje gdje smo nekad snivali, graditi vise necemo morati jer smo sve vec izgradili. samo da budem pored tebe onako kao nekad i da mi tvoji dodiri opet vrate mir umu. znaj da nikad nisi prestao biti, a postojanje je prestalo odavno i kada se budemo vracali u nazad po istoj ovoj liniji univerzuma znati cu da opet cemo sresti onaj nas prvi zalazak sunca.

1975. godina mjesto radnje Aleksandrija. glavne uloge svi slucajni prolaznici. sporedne uloge ona i on. iskrcaj u pristanistu bio je sve samo ne predvidljiv i dok je ona zadnjim zrakama sunca dozvoljavala joj obasjaju ramena, veo iz Marakesa je naglo preuzeo ulogu zastitnika bjeline njezine puti, on je odlucio kao i uvijek kad mu se zato pruzi prilika, a bas u krajnje nezgodnom trenutku obaviti je svojim cvrstim rukama oko struka sto je nekako nespretno docekano i u zaru trenutka otreslo suncane naocale s njezine glave dolje u masu slucajnih prolaznika koji su kao vojska neposlusnih iskricavih cvjetova skladno cinili savrsen nered u glavama onih koji u toj slici traze sklad i red. mogao se osjetiti tog suncanog dana miris vjetra sto njezno svaki dan skoro u isto vrijeme proljetnoj Aleksandriji umiva lice. zamor, buka, brzina, vruc dodir s tlom i sve zajedno je nekako dalo naslutiti da on mora popiti jos jednu tabletu za smirenje zbog svoje svakodnevne borbe s nedostatkom kontrole nad svojim umom koji uvijek tako zarko zeli ugoditi njoj. idealan trenutak za pokrenuti spoj mozdanih vijuga u jednosmjernu ulicu ljutnje. rekla mu je samo ove naocale ce danas nedostajati, a ti ces vjerojatno patiti vise nego moje nebeski plave oci. nasmijeseni nosac ih je vec cekao ocekivajuci znak odobrenja da im preuzme putne torbe koje su kao i uvijek bile u njezinu korist, a rastrcana djeca oko njih trazila su ono cemu niti najslobodniji um ne moze odoljeti, nekakav slatkis ili u krajnjem slucaju onaj najsitniji novac da bi se istoga docepali. zar cemo samo stajati ovdje pitao ju je, ona je odgovorila dozvoli mi jos jednom onaj svoj zagrljaj s ledja od malorpije i nemoj nista govoriti, ali necu to sada, napravi to ponovno kada se najmanje budem nadala. kako je on uvijek ostvario sve njezine zelje i bio besramno dosadan u ropstvu svoje zelje da je usreci morao se dobro fokusirati na trenutak njezine nepaznje dok slucajni prolaznici oko njih nenamjerno cine idealan medij za tocku smislenog dodira njezina tijela. zagrljaj sada jer vidio je priliku, na uho joj prosapta ovome se nisi nadala, rekla mu je da suti, ona zmiri i prepusta sve svoje njemu da budu jedno u idealnom neredu okoline. savrseno nesavrsenstvo, slika Aleksandrije nad njima, sami, vrte se svijetovi, a slucajni prolaznici se opet pretvaraju u cvjetove. prekid trenutka morali su zahvaliti nasmijesenom nosacu koji je u rukama drzao njezine naocale. raj joj je bio toliku blizu da je sada suncanim naocalama sakrila pogled zudnje.

hodajuci ulicom uhvatim misao nekog tamo prolaznika iz damaska kojeg jednom davno pitah za smjer neke ulice. sjecam se covjeka kao da je upravo prosao, sjecam ga se dobro bio je armenac bistrih ociju i znatizeljna pogleda, znam da je rekao da je na radu u siriji. znam i da mi je njegovo poznavanje grada bilo tada najvece cudo tehnike koja je bila na raspolaganju. dok mi je prepricavao svoj zivotni pocetak u siriji uz krace pauze za pomoc s navigiranjem po karti na kojoj su bile dvije svjeze fleke kave i onaj pozutjeli otisak pepela cigarete sto sam ga dan ranije obiljezio zahvaljujuci neuspjesnom zongliranju s nekolicinom predmeta istovremeno u rukama. sjetim se na kraju razgovora i savjeta kojega mi je dao za nastavak puta 'ne sudjeluj u stvarima zbog kojih ces se kasnije morati ispricavati'.

dok dusa nosi haljine covjekovih misli zudnja prolazi nezamijeceno u radnoj manduri.

povrsno pregledavajuci poruke na mobitelu slusam kako dvije zenske osobe govore o svojim principima u ljubavi, ali nikako mi nije bilo jasno zasto im se pogledi zaletavaju na slucajnog nezainteresiranog promatraca. gubimo li vjeru u sebe ako promijenimo i publiku.

dok su svi vec pomalo zaboravili da si ga ostavila proslo ljeto jer si kao s frendicama isla na more pa ti se kao nije dalo javljati na svaki njegov poziv. istina mogao je biti vise uporan, to te kod njega najvise zivciralo, danas ponovno zajedno i vidis smisao samo u njegovom odricanju od samoga sebe.

kako li je dobar osjecaj teziti necem i ostvariti to sasvim slucajno. sjecas li se kad su svirali stonsi, a mi imali 1 ulaznicu i dosli na blef pa kad smo pisali iza onog citroena i pronasla si jos 1 ulaznicu. fck to je bio vulkan srece, vristali smo tamo sve do ulaska kad smo brijali da cijeli svijet zna nasu tajnu.

sve nezapisane recenice ne bi stale u vrecu ocekivanja najskromijeg medju nama, a ponekad tako malo ocekujemo od nas samih.