svemirska ljuljačka

Link

osjećam to sve jače
nakuplja se već danima u meni
revolt bijes gnjev
no ne čekam ja skrštenih ruku
da me sve to prođe ne ne
i ne mislim da je moj gnjev problematičan
samo ga još nisi osjetio na svojoj koži
i slažem se da postoje zdraviji načini
za kanaliranje revolta bijesa gnjeva
trudim se bejbi baš jako
zajedno s tobom
da sve to preraste u pravu agresiju
kako bih ti takva agresivna
sasvim smireno i nasmiješeno
čak meditativno
rukom nogom koljenom laktom
izbila taj prijetvorni osmijeh s lica
a i pokoji zub i komad kože i pramen kose
uhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh
pa hajde bejbi
obaspi me još kojom ljigavom laži
obmanom i tim svojim smiješkom
kako bih se mogla i ja smiriti
i vedro krenuti dalje.

Link
Link

predeš i tkaš te umilne riječi
a onda ih meni daruješ
mazno i slatko
izvijaju one svoj mekani hrbat
mame da ih pogledam, pomilujem, razbarušim
slijedim njihovu gipku slast i toplinu
a možda bi me i uspio nagovoriti
kažem možda
da ih pažljivo preuzmem i ponesem sobom
u neke tajnovite predjele
kojima još samovito gazim

no kako to obično u ovoj igri biva
zaklela se zemlja raju
da se sve tajne prije ili kasnije saznaju
i kako to već nekima ovdje rekoh
kraljev namjesniče
i ti emocijom manipuliraš, sebi je prilagođavaš,
ne konstruiraš ti neku novu ljepotu
ili novu stvarnost
pa ne, nije to nužno loše
i to je kvaliteta, vještina
i dosta je tu uloženih slova
no mene to ama baš nikako
nije bilo vrijedno

ona:
prošlo je i više od godine dana
mog iskričarskog naukovanja
kadli sa mnom opet poželio
riječima vješt poput dickensa
gospodin jedan komunicirati malo
to što me se otprije sjetio nije
i ne čini neki problem pravi
fore su mu moje neke dobre
i super baš sada izgledam
pa koga briga za ostale stvari

on:
moćna žena ti se činiš
i sama to jako dobro znaš
pa šta se još duriš
umjesto da mi oprost daš
imaš li hrabrosti postati realna
odazvat se na večeru ovih dana
ne plašiš se valjda drhtaja i topline
kad skinem i demontiram
sve te tvoje oklope silne
ukrast ću te, nježnu, toplu, divlju
ponekad nesigurnu i plahu,
čarobnu baš takvu ženu pravu
pa što ako si mi prije išla na živce
i nisi uopće bila tip moj
prestani komplicirati
i šalji odmah svoj broj

ona:
ma sva sam ja topla i divlja i
nježna i plaha, takva žena prava
al ne vidim da će drhtaji ovdje
uzeti nekog maha
i neće razliku neku činiti
ni moj telefonski broj
jer uopće nisam tip tvoj
ma koliko ti meni tepao slatko
ne bi tu ništa poteklo glatko

on:
čudna si ti sorta, znaš.
zanimljiva si, zaintrigiraš,
pa se infiltriraš
ljudi oko tebe i oni koji ti žele priči
moraju kao po jajima gaziti
kao mali se ptići oko tebe maziti
dok ti navlačiš još jedan oklop u nizu
južina je, ali ni slutio nisam
da neću uspjeti ti ni prići blizu
pa ću umjesto slatkoga dara
pokloniti najzad iskrene riječi
nestat će odmah moga žara
gubitak je ovo vremena. čisti

ona:
kad ispliva na površinu
već naslućena
a muška priroda prava
štit je to jači
od ikakvog dara.

so&sh

uhhhh..sanjam ja nekidan babu vangu…i ona će ti u snu meni:

ma slušaj ćerce. nemoš ti sam tako do mene. s neba pa u rebra. nisam ja tu da rješavam tvoj džumbus. nego, vako ćemo. ti radi to što ti radiš, da misliš da valja, kako već to radiš. a kasti ćet se samo, kad ja to trebam pogledat, nako kako ja gledam. jer i ti trebaš do tada progledat.

dalo mi misliti. šta ja to radim kako valja. pa da sve što radim baš valja, valjda ne bi ni trebala do nje. na njezino gledanje. ali hajde, idem složit tu neku svoju novu radnju, da je nadžak baba svojim okom prožme i prožeže, da joj pogled gladan i težak ništa ne omete. pa da džumbusa nestane. tako ja mozgam i mozgam pa domozgam. odem i kupim novi jastuk i novu jastučnicu samo za taj novi jastuk, koja je čekala tamo samo na me i moju rabotu, naravno. i sva je ukrašena zlatovezom sazviježđa na tamno crnoplavoj, debeloj pamučnoj tkanini.

a eto, sada svake noći položim lice na neki novi dio jastuka, i mantram, nekad glasno, nekad sanjivo, nekad mazno, nekad nestrpljivo, hajde, zvijezde, sestrice moje hladne i daleke, šapnite, zazovite, prikažite... gdje to divani i gdje derneči taj moj nađilo u prostranstvima univerzuma, gdje luta jadan, zabludio, sam, a potpuno nesvjestan da bi i on htio do mene, a još ne može. još.
hajde nađilo, potrudi se i ti malo. dok još tebe čekam.

ne voliš me više a ni manje u ovoj godini?
volim te jednako kao prošle godine

kako, jednako?
koliko nam se stanica u tijelu izmijenjalo?
koliko nas je misli napustilo?
koliko smo toga reciklirali tijelom?

volim te slično kao prošle godine
kako, slično?
ništa nikada nije više slično ni kad trepnemo
nikad nećemo znati što se sve i na koji način
u tom djeliću sekunde pomakne i promijeni
kad ne gledamo, ne vidimo, ne slutimo
a ne možemo ne trepnuti

volim te vise nego prošle godine
kako, više?
možda je sve to ipak samo iluzija
a eto
pristojan sam, samo sam ponekad konj

Link

jer
slutiš ti sasvim dobro
da je zavrsilo
iako nije ni zapocelo
jer
nisam ja morska vila
topla koža pulsira
oko mog bila
jer
cjelov spustiti na moj vrat
taj opasan, opojan, sladak
poduhvat doista nije lak
jer
uopće više nije sigurno
može li i arthur
tirkiz razbarušiti
tamjan i med udahnuti
jantarom zvijezde okititi
kozmosa pjesmu osluhnuti


Link

iznad oblaka krik orla
oko oluje
tišina satkana u noćima bez sna

Link

baš sve smo imali potrebno za taj recept
sastojke ugrijane na sobnoj temperaturi
nešto sjaja u očima
dosta smijeha
tračak mirisa
živahnu rijeku riječi
natruhe dodira
čak i ludu balerinu s čizmama
ovremenjeni prostor
bonda, bessona, moneta
potpomognuti selfie u plavom
i rakiju u flaši coke zero
baš sve smo imali potrebno za taj recept
ali ona bitna pitanja
ipak nisu postavljena
jedno uopće nije zanimalo tebe
jedno valjda nije trebalo zanimati mene
i recept za tu carsku tortu
odleprša na vrh one jalove hrpe
eh
ali ženama treba closure
pa evo, prvom potaknula
drugom zatvaram
ovo bijenale

Link

nemoj se nikada naljutiti na sebe
nebo to ne bi htjelo
a ni zemlja to ne bi htjela
zemlja
samo bi htjela upijati tvoj lagan korak
bez teških misli
bez onih teških oblaka
i dugih lanaca obećanja i razočaranja
zemlja
nosila bi te takvu laganu i prozračnu i sretnu
na sagu od lišća
na trpezi od cvijeća
na odru od mahovine
na oltaru od osmijeha
čekaj čekaj čekaj
zemlja
pa čini se
nosila bi te zemlja
rajskim poljanama
a ti bi još tako dugo htjela
ne kročiti tamo
ti bi još tako dugo htjela
griješiti i zalutati
i biti teška i glasna i naporna
i sebi i tome nepoznatom a velikom nekome
tko bi te takvu obgrlio
i pažljivo i uporno čuvao
od svake lakoće
i svih rajskih poljana
i nebu i zemlji usprkos

Link

izdavaču uveo si u priču
balkon, moje noge i roze lisice
a krenuli smo sasvim obično, poslovno
sviđa ti se veliš ovaj koncept
sklon si nekonvencionalnim projektima
meni se sviđa imati te na kratkoj uzici
nekada prije ti
pokušao si biti velik i bahat i zločest
tražio žene izvan kutije
a čučao sam u njima
tražio nepoštene intelektualne sheme
a čudio se pismenim ženama
šoku euforije
možda čitavo vrijeme zapravo čekaš
da te netko kazni, a možda i ne
pretpostavka je majka zajeba
oprez je majka mudrosti
majka je jedna
rakijo majko
moć visprene riječi u kontroliranim uvjetima je velika
a nekada prije ja
nisam bila autorica
a nekada prije ja
lupila bih šakom o stol
mreža nas spaja i razdvaja vortexu na domet
uzica je sve kraća
sve silnice se spajaju u budućnosti
pitanje je samo tko se dovoljno dugo drži za njih

Link
Link

tajna skrivena
žudnjom prikrivena
dodirom otkrivena
ljubav je svilena
nježna i glatka
u punini slatka
tonovi jeseni
boje jantara
suzom meda
usnama zlata

18.09.2023.
tvoj

Link

nekako odmah do hefestovih nogu
u dnu nebeske kovačnice
nalazi se košara naglih odluka
iskovane su olako
poput nekog božanskog otpada
i spuštene lancima snova
u gladne duše
i nije to varaždinsko krvavo nebo
bio sedmi pečat
utisnut i neprepoznat
vezala sam ga sasvim voljno
i ako ćemo iskreno, sasvim lako
za kotače svoga auta
na svom hodu po tom godu
razlilo se onako halapljivo
zagrebačkim jutrima
čekajući hladno
da tirkiz i jantar prevladaju
poznato je naime
koliko je olimp
krvožedan, prijetvoran i pohotan
jedino u ovoj priči nije jasno
jesu li to afrodita ili atena
bile hefestu opet u mislima

veliš sablju nosim oko pasa
mijenjam oblike kao vidra
riječi mi ništa ne vrijede
jer ti ništa one nisu
početak onaj
koji se budi uz miris zemlje
tupi, blagi, iskonski
ljubim svaki tvoj ton
i misli ljubim što ih oči te rađaju
još kada bi preko tih usana prešle
pa da ih čujem
oh, to su samo želje moje puste
sve to sto znam dao bih
za poljubac jedan tvoj
D.