svemirska ljuljačka

Link
by SH

kao da nismo već sve isprali pogledima
kao da najvažnije ne možemo ispričati šutnjom
kao da se nismo već toliko puta pomirili sa svime
kao da ptice pjevaju samo zato da bi sunce ponovo izašlo
kao da život nije lijep

klizi ta naša godina
umotana u jutarnje rituale
iznad dugih pogleda i mirisa kave
zavodim te uvijek iznova
daruj mi izvor
izgori u meni još jednom

poželjet ću se izgubiti u njima

lutamo dugo
tražeći pravi ton u toj slagalici
zašto uvijek osluškujemo pjesme zvijezda
a sanjamo strance u tamnoj noći

bez krvi to nikako nije moglo proći
znadoh to od početka
kako god se te koščice ispreplele po jelenjoj koži
jedan će ostati ležati u lokvi odabira
platnena igračka razderanog trbuha
ovaj euforičan, nasmijan, uzbuđen?
onaj zlurad, uplašen, darovit?
na kraju, pitanje je svih pitanja
kojeg hraniti, a svoju glad utoliti?
a možda sam trebala pratiti let ptica
ugledati onu jednu koja se ne nalazi
ali ne može se otpustiti
prihvatiti dovoljnima sve one druge
a nije to tako
samo malo pomažu, one
u smiraju dana, koliko god krvi nudili
šturi jelovnici ne pogoduju istančanim nepcima
ali je bar dobio pjesmu

In ta polna luna sveti
kot v noči objemov
tvoje tople in nežne dlani
budni dotik na licu
dal si mi vse
in vse si mi vzel s poljubi
skozi naše začetke in konce
izgubili bi se in našli
znova in znova
bila sva eno
bili sva vse
spet sije polna luna
odmevajo daleč
obljube prvih dni
o, ko bi spet vstala
vihar naše strasti
vsaj danes zjutraj
vsaj zdaj
vsaj ko me gledaš
vsaj v tej skodelici čaja
vsaj dokler sije ta mrzla luna

Vesna + SuperHeidi, 15. 03. 2025.

On:
pišeš li i ti stihove razne
ili imaš samo retke prazne
život je čudo
živimo ga ludo
živimo ga brzo
živimo svoj san
jer nikad ne znaš
možda je ovo
taj zadnji dan

Ona:
ah taj život, život
u njega svašta stane
kava osmijeh dodir
zadnji ili novi dan
ah taj život, život
misterija je prepun
zar je život samo san

On:
uopće žalio ne bih
uvijek iznova
pokloniti osmijeh tebi
i pronaći sjenu svoju
u tim jantarnim očima tvojim
dok te gledam
ljubavi tvoje
kao pijesak žedan
uvijek iznova
nadati se poljupcu
vrućem vlažnom dugom
hajde
učini me već jednom
tvojim vjernim slugom

Ona:
ljubavniče sjenoviti
a bi li meni
te slatke stihove slao
kada bi zapravo znao
da poljupci su moji
kao sudbina
kao vatra
kao kiša
kao lava
kao more
što će jednom
utopiti nas oboje.

(SuperHeidi, bmb 28.11.2023.)

da da baš tu jednu jedinu
na kasnom noćnom nebu zastalu
a opet sjajnu i hrabru i ustrajnu
vidiš li, naslutiš?
ostale se odavno negdje zabavljaju
opasno naginju s čašom u ruci
otkrivenih bedara
trepere i kikoću flertuše jedne
ma kako ih samo nije sramota
požudno svjetlucati u tvojim očima

dogodit će se ili ne
nitko ne zna koliko će vremena proći
nitko ne zna hoće li sagorjeti sve
dođi i sjedni pokraj mene
slomi se u komadiće
da nas mogu sastaviti ponovno

tigar i zmaj
tada
plakala sam i plakala u tom kinu
nestao je s obale te slane rijeke
brzo u neprilici u nelagodi
tigar i zmaj
sada
ružičaste naočale
zašto prebireš baš po mom pepelu i ugarcima
sve što tinja lako zaplamsa
heeej maestro, gasiti je zahtjevna zadaća

pipaš li tu toplu kucavicu ponad mojih madeža?
tko si, koja prava imaš?
tako uvjeren da na mom platnu slikaš a ne šaraš kistom
život je zakon univerzuma
vedrina i sjaj u oku ne umiru u tami
nada je susjeda s trećeg kata
a prijateljica laž nikad ne spava

Link
1:24 heidi

Link

Link
Link

"Jer nema se što reći. Jer muzika se ili svira ili sluša. Nema treće, odnosno ima, ali je, rekoh – zalud.
Muzika je vazda nenadana i negdje između. Neuhvatljiva.
...Sve to tek je “ukras oko pi.ke. Do prave pi.ke se na neki drugi način stiže."
Dubravko Ivaniš, 2018.

.

(