svemirska ljuljačka

na zidu svjetlucava igra sjenki
šire se kao pukotine između nas
dubljene sjećanjima
zaustavljene odlascima
konture želja mreže igara i strasti
jesam li ti ikada trebala dopustiti
da uljezeš u moj san
tišina nema eho

da pogodim što je
a ja griješim voljno
samo da te opet čujem kako se smiješ
a ja činim drsko
samo da te opet čujem kako uživaš
kako zrak i pogled trepere između nas
kako uzdah i trzaj nude spas
kao početak a ne kraj

izmice nevoljko i ova zima
i zemlja ti odgovara na pravi nacin
koljenima potiskujes posljednji humak
sladostrasno mrvis tu rahlu masu
u nosnicama taj miris
oporo i resko, drvenasto i muljasto
kao zena sto izvija ti se pod rukama

nisam prvo umočila prst
provjerila temperaturu
osjetila struju povodnja
procijenila mu snagu
nisam razmislila još ipak malo
prije no sam okrenula leđa
i ostavila sve ono
dosadno sigurno predvidivo
ma samo sam čvrsto ušetala
u to hladno bibavo varljivo blago
i u trenu se sklopilo nada mnom
to zamamno i mutno i opasno
zaboravih sve što volim i mrzim
sve što znam i ne znam
predah se toj rastućoj struji
sasvim lagano, mirna daha
znatiželjno i čeznutljivo
a onda je za sve već
ionako bilo prekasno

ponekad prerano zaspem pa se probudim u nebulozne sate i onda gledam, pišem ili čitam. a ponekad ujutro tog teksta više nema. ignorirala bih to najradije...a onda se sjetim one o šutnji..kladama ..i tako. no ovaj zapis neće biti u tom smjeru.

oni koji me čitaju od početka, a znam da ima takvih jer često i redovito komuniciramo o mojim stihovima, ponajviše daleko od javnosti, jasno je kako ja trebam...tražim ljubav. želim osobu. (ne ženika, zdrni). tražim i želim svu onu interakciju koja može proizaći iz navedenoga, u svoj punini i varijabilnosti. kako negativnoj tako i pozitivnoj. i kvalitetna svađa je isto na cijeni )). i ta potreba rekla bih... u pojedinim stihovima, čak i vrišti )). u drugim pak stihovima progovara realnost pojedinih iskustava u ovoj zemlji čudesa.

moj habitus, stečeno životno iskustvo, privatna, akademska i profesionalna postignuća, kao i porazi, sve one utakmice u nogama, ali i snažna crta optimizma i vedrine, oblikovali su me u jaku osobu. oblikovali su moje principe, vrijednosti i uvjerenja, moje predrasude i stereotipije. ali i svijest o njima kao i volju i sposobnost prema promjenama. borac sam samo takav...iako nisam konfliktna osoba, tu i tamo znam pokazati zube. a neke stvari nikad neću odšutjeti.

moja zadnja učiteljica je iskrica. odgojila me samo tako. očvrsnula i dodatno osnažila kao osobu. a bogme i dodatno učvrstila neke principe i stavove. i donijela nove uvide i spoznaje. nikad ne možemo biti sigurni što se onoj drugoj osobi događa, što ona zapravo misli i osjeća i što je nagoni na određena ponašanja.

dragi eteerniis, to se u velikoj mjeri vidi u tvom slučaju.

pojma nemam što je to od tebe načinilo takvu osobu kakvom se pokazuješ ovdje. koji su motivi za tvoje reakcije. što je u podlozi tvog ponašanja. tko si, što si i što ti misliš da postižeš. jer vizura većine ostalih se ipak razlikuje.
molim, želiš li me razriješiti neznanja i nedoumice? želiš li ti doista saznati tko sam ja?

evo, pozivam te. popijmo kavu. porazgovarajmo. pogledajmo se u oči. zijevajmo. nasmijmo se. posvađajmo se. potucimo se. šta ja znam. ali brate mili prestani me više uzimati u ta tvoja sve prljavija usta.
i da. poziv na kavu je ozbiljan. detalje možemo na pvt. ili ne. razumjet ću, nisu ni svi muškarci hrabri.

kakve krafne najviše volite?
ja najviše volim s pekmezom...ha dobro, i ove druge mogu probati ako baš moram, žrtvovati se, jel )))
ima li koga da ne voli krafne? i zašto to, pobogu? )))

za mene, najfinije krafne na svijetu rade poljaci! njihove tradicionalne krafne (pączek, pl. pączki) su velike, punog slatkog aromatičnog tijesta, pomalo jajolike, prelivene laganim sirupom od šećera, posute nasjeckanom narančinom ušećerenom koricom i punjene isključivo pekmezom od ruža. ma, prefine prefineeeee ))))

nekoliko godina sam radila vrlo često u varšavi....i uvijek sam gledala da se tamo nađem za tzv. "debeli četvrtak", ili kako to oni kažu, tłusty czwartek. za razliku od našeg pokladnog utorka, na četvrtak prije korizme, u čitavoj se poljskoj (a i u dijelu katoličke njemačke i vojvodine) jedu isključivo krafne čitavog dana...iako ponekad uz krafne peku i jedu i kroštule, "poderane gaće", baš poput naših.

ludo mi je bilo prvi puta vidjeti uvijek užurbane poljake i poljakinje kako hitaju na posao, svi sa najlonskim vrećicama punih krafni koje će pojesti tijekom radnog dana. u velikim trgovačkim lancima, u stotinama malih pekara i štandova, na ulicama, svugdje se najviše prodaju i kupuju krafne s ružinim pekmezom (ali ima i drugih). kao najzanimljivije pamtim (u ogromnoj carrefour trgovini u shoping centru zlata terasa), višemetarske piramide od poslaganih krafni, pokraj kojih su prodavačice stajale na ljestvama i dodavale krafne kupcima, nikad manje od 10tak komada, pa na više )))) i to od jutra do mraka.

veselim se skorašnjem posjetu samoborskoj fašničkoj republici i tamošnjim krafnama....no ne mogu čvrsto obećati da neće pasti i pokoja kremšnita...a što ću, kad sam slaba ))))

kugla je okrugla,
hajmo se naći
kod poznatog ugla
odigrati partiju, dvije,
fakat to dosadno nije,
tko izgubi rundu plaća,
a sve se s osmijehom vraća
kugla je okrugla
iz bilo kojeg ugla
ma kol'ko jal zavist i zloba
bila velika ili mala
vještina to je spretna
i zabava prava

a to što bejbi
k tebi pa skoro
više nitko ne bi
zasluga je samo tvoja
makar ti gnoj i žuč vrije
pljujuć i blateć druge
ni političarima
uzvisit se uspjelo nije
za razliku od
tako željenih komentara
i ostalog blogerskog mara
kopijama i lupetanjima tvojim
nema ni broja ni kraja
jezik ti bez pameti leti
shvati bejbi
kako siješ tako ćeš i žeti

o da. jesam markirala )) kad vam je škola u centru zagreba..a što ćete drugo nego markirati na nivou )))
da, da, dečki su obavezno išli na biljar

ja sam markala na matineje u zagreb i balkan, na čagu u big ben i na cugu u tomato

jeste li, kako ste, gdje ste vi markirali?

Link

Hast du etwas Zeit für mich
Dann singe ich ein Lied für dich
Von neunundneunzig Luftballons
Auf ihrem Weg zum Horizont
Denkst du vielleicht grad an mich
Dann singe ich ein Lied für dich
Von neunundneunzig Luftballons
Und, dass so was von so was kommt
Yeah-yeah
Oh, oh, yeah
Oh, oh, oh, yeah
Oh, oh, yeah...

NENA (1983)

život piše najbolje komentare ))))

Link

Link

osjećam to sve jače
nakuplja se već danima u meni
revolt bijes gnjev
no ne čekam ja skrštenih ruku
da me sve to prođe ne ne
i ne mislim da je moj gnjev problematičan
samo ga još nisi osjetio na svojoj koži
i slažem se da postoje zdraviji načini
za kanaliranje revolta bijesa gnjeva
trudim se bejbi baš jako
zajedno s tobom
da sve to preraste u pravu agresiju
kako bih ti takva agresivna
sasvim smireno i nasmiješeno
čak meditativno
rukom nogom koljenom laktom
izbila taj prijetvorni osmijeh s lica
a i pokoji zub i komad kože i pramen kose
uhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh
pa hajde bejbi
obaspi me još kojom ljigavom laži
obmanom i tim svojim smiješkom
kako bih se mogla i ja smiriti
i vedro krenuti dalje.

Link
Link

predeš i tkaš te umilne riječi
a onda ih meni daruješ
mazno i slatko
izvijaju one svoj mekani hrbat
mame da ih pogledam, pomilujem, razbarušim
slijedim njihovu gipku slast i toplinu
a možda bi me i uspio nagovoriti
kažem možda
da ih pažljivo preuzmem i ponesem sobom
u neke tajnovite predjele
kojima još samovito gazim

no kako to obično u ovoj igri biva
zaklela se zemlja raju
da se sve tajne prije ili kasnije saznaju
i kako to već nekima ovdje rekoh
kraljev namjesniče
i ti emocijom manipuliraš, sebi je prilagođavaš,
ne konstruiraš ti neku novu ljepotu
ili novu stvarnost
pa ne, nije to nužno loše
i to je kvaliteta, vještina
i dosta je tu uloženih slova
no mene to ama baš nikako
nije bilo vrijedno

ona:
prošlo je i više od godine dana
mog iskričarskog naukovanja
kadli sa mnom opet poželio
riječima vješt poput dickensa
gospodin jedan komunicirati malo
to što me se otprije sjetio nije
i ne čini neki problem pravi
fore su mu moje neke dobre
i super baš sada izgledam
pa koga briga za ostale stvari

on:
moćna žena ti se činiš
i sama to jako dobro znaš
pa šta se još duriš
umjesto da mi oprost daš
imaš li hrabrosti postati realna
odazvat se na večeru ovih dana
ne plašiš se valjda drhtaja i topline
kad skinem i demontiram
sve te tvoje oklope silne
ukrast ću te, nježnu, toplu, divlju
ponekad nesigurnu i plahu,
čarobnu baš takvu ženu pravu
pa što ako si mi prije išla na živce
i nisi uopće bila tip moj
prestani komplicirati
i šalji odmah svoj broj

ona:
ma sva sam ja topla i divlja i
nježna i plaha, takva žena prava
al ne vidim da će drhtaji ovdje
uzeti nekog maha
i neće razliku neku činiti
ni moj telefonski broj
jer uopće nisam tip tvoj
ma koliko ti meni tepao slatko
ne bi tu ništa poteklo glatko

on:
čudna si ti sorta, znaš.
zanimljiva si, zaintrigiraš,
pa se infiltriraš
ljudi oko tebe i oni koji ti žele priči
moraju kao po jajima gaziti
kao mali se ptići oko tebe maziti
dok ti navlačiš još jedan oklop u nizu
južina je, ali ni slutio nisam
da neću uspjeti ti ni prići blizu
pa ću umjesto slatkoga dara
pokloniti najzad iskrene riječi
nestat će odmah moga žara
gubitak je ovo vremena. čisti

ona:
kad ispliva na površinu
već naslućena
a muška priroda prava
štit je to jači
od ikakvog dara.

so&sh

uhhhh..sanjam ja nekidan babu vangu…i ona će ti u snu meni:

ma slušaj ćerce. nemoš ti sam tako do mene. s neba pa u rebra. nisam ja tu da rješavam tvoj džumbus. nego, vako ćemo. ti radi to što ti radiš, da misliš da valja, kako već to radiš. a kasti ćet se samo, kad ja to trebam pogledat, nako kako ja gledam. jer i ti trebaš do tada progledat.

dalo mi misliti. šta ja to radim kako valja. pa da sve što radim baš valja, valjda ne bi ni trebala do nje. na njezino gledanje. ali hajde, idem složit tu neku svoju novu radnju, da je nadžak baba svojim okom prožme i prožeže, da joj pogled gladan i težak ništa ne omete. pa da džumbusa nestane. tako ja mozgam i mozgam pa domozgam. odem i kupim novi jastuk i novu jastučnicu samo za taj novi jastuk, koja je čekala tamo samo na me i moju rabotu, naravno. i sva je ukrašena zlatovezom sazviježđa na tamno crnoplavoj, debeloj pamučnoj tkanini.

a eto, sada svake noći položim lice na neki novi dio jastuka, i mantram, nekad glasno, nekad sanjivo, nekad mazno, nekad nestrpljivo, hajde, zvijezde, sestrice moje hladne i daleke, šapnite, zazovite, prikažite... gdje to divani i gdje derneči taj moj nađilo u prostranstvima univerzuma, gdje luta jadan, zabludio, sam, a potpuno nesvjestan da bi i on htio do mene, a još ne može. još.
hajde nađilo, potrudi se i ti malo. dok još tebe čekam.