Vila Sila

Link

Link

Link

Link

Link

Link

Link

Link

...

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=22046&log=565046

Čim se rodiš, odmah se usereš od muke, jer ti glavu ko' od lubenice luđaci pokušavaju izvući kroz rupu veličine marelice. Nije da je moja mama imala premalu Marelicu, nego sam ja odmah bila pametna, i glava mi je bila velika, a Marelica ostala mala kao i mamina. I prije rođenja već sam se nagledala maminih sranja, pošto je maternica kraj žute rupe, a i udala se za kretena. Sjećam se prizora dok sam još u trbuhu bila, kad je ona klečala kraj wc-a i rigala, a on je iskoristio priliku da joj takvoj jadnoj kurac uvali. Užas, hoću van! Seljačine neuke, zar ne znaju da ja sve vidim ? Kada bi kurac imao oči, nikada ne bi jebao trudnicu, al' ne kaže se badava : “Glup ko' kurac“.
Bog je starac koji je umoran od ljudskih sranja, i zapravo ga boli kurac za sve nas, već dugo se s nama poigrava, a meni je očito uvalio te seronje za roditelje. Navodno, On sve to gleda preko TV-a, i samo šalta kanale dalje kad naiđe na sitna zlostavljanja, jer to ga ne zanima, nego traži programe gdje ima više krvi, gluposti i akcije, a to su ratovi, utakmice i prirodne katastrofe. Kada želi da se dobro nasmije gleda sjednice našeg Sabora, jer to mu je jedna od omiljenih humorističkih serija. Kako god, ali meni je eto uvalio još jedan život da se iskupljujem, ni ne znam za što, ali mora da sam nešto gadno zajebala u prošlom. Još uvijek smo mi jako zaostala vrsta. Smiješno je to što mislimo da smo napredni, a ni rađanje nismo već tisućljećima uspjeli tehnički bolje riješiti, ni naći lakši način. Ljudsko rađanje je još uvijek jako nasilan, usran i krvav čin, a k tome još i jako nepravedan. Nitko te ne pita, dal' se želiš rodit, nego ti samo strpaju staru dušu u novo tijelo, i gurnu te u nepoznato.
Baš je ponižavajuće biti dijete, jer moraš trpit razna sranja. Jedno od najvećih poniženja je kad te zamotaju u krpu i prisile da sereš u nju. Samo maloumnima to ne smeta, blažena bedastoća, to im dođe ko blagoslov. Što ćeš, trpiš jedno vrijeme, nespretan si, i bespomoćno se migoljiš ko crv, i kad više ne možeš izdržati, usereš se. Eh, i tek tada slijedi prava tragedija za ego ; stave te na stol, odmotaju usranu pelenu, a mama , tata, deda i baka se skupe i bulje u tebe jadnog i smrdljivog, i vijećaju jel' govno takvo kakvo treba da bude, ili mu nešto nedostaje. Guraju njuške ko' životinje i šnjofaju, i proučavaju sranje, jel' prave boje ili nije, jel' prerijetko ili pregusto.
- Dobro je ! - Rekao je deda. - Za prvi puta, mala se usrala sasvim solidno.
Stavila sam ruke na oči od jada i srama da lakše preživim kretene. „ Divno je biti dijete“, jebote, samo idiot može reći tako nešto. Moja obitelj je bila ko neka Usrana sekta; puno su jeli, još više srali, i puno pričali o tome, a vjerujem da ni druge obitelji nisu bile puno drugačije. Najbitnija stvar u tom malom ljudskom životu prvo postane što si jeo, i dal' si se posro propisno, ili ima u govnu nešto sumnjivo. Uglavnom, u tvoje govno stalno guraju nos svi redom i vijećaju, i kako da nam život bude dobar, kada počne usrano, a usran je i do samog kraja.
Sjećam se kako je reko moj deda dok je u osamdesetoj godini života završio bolestan u krevetu, pa su mu htjeli staviti pelenu: „ Pa kaj sam ja sad na to došel? Valjda se imam pravo barem posrat kak' hoću, ko' čovjek.“ Prvo su mu odrezali nogu, a onda su mu oduzeli dostojanstvo. Meni je bilo neugodno to gledat, pa bi stajala u hodniku, dok su on i baka ratovali zbog pelena i sranja, a kad bi ona teatralno iznosila posrane plahte iz njegove sobe, i psovala mu sve redom, ja bi pobjegla iz kuće van. Strašno je to, a bio joj je dobar dok je cijeli život radio za nju. Sad kad se čovjek par puta usro u gaće, eto, ne vrijedi više ništa, i ako to nije dno života, ne znam što je. Dođem li ja ikada na to, da pod stare dane moram opet srat u pelenu, dat' ću javni poziv za natječaj da ostavljam sve što imam onome tko će imat muda da me nejelegantnije i najbezbolnije ubije. Problem je to što živim u usranoj državi koja više štiti crkvu nego ljudsko dostojanstvo. Svaki čovjek bi trebao imati pravo na dostojanstven život i na dostojanstvenu smrt, onako kako sam smatra da je za njega najbolje, a ne da se u to uvijek crkve i države upliću. Ako ja želim naručiti i platiti vlastito ubojstvo, to se ne tiče ni države, a ni jedne crkve. O svom rođenju nisam mogla odlučivati, ali o svom životu i umiranju hoću. Većina ljudi ni ne shvaća da su prevareni, i da su im uskraćene sve slobode. Finom manipulacijom dana im je iluzija da imaju slobodu odlučivanja o svom životu i tijelu. Istina je drugačija, čak i njihove misli, želje i ponašanje uvijek netko drugi formira. Ispada da ne posjedujemo ni vlastito tijelo, jer kad se rodimo dobijemo broj koji upiše država, a kad umremo tijelo automatski postane vlasništvo države, i onda lešinari dođu i uzmu organe, ni ne trebaju im posebne dozvole, osim ako se netko iz obitelji ne pobuni i suprotstavi. Navodno se od toga možemo zaštiti tako da damo i potpišemo izjavu kod javnog bilježnika da ne dajemo tijelo, ni organe državi ni nikome drugome. Isto tako da ne želimo obdukciju, ni bilo kakvo oskvrnjivanje tijela, čak ni u sumnjivim ili nedefiniranim okolnostima smrti. Uh, naježim se sva kada počnem razmišljati o tim teškim temama, ali moram jer i to spada u neslavne i usrane dijelove ljudskog života.

Srat u pelenu mi je bilo baš sramotno razdoblje života, zato sam puno vježbala kontrolu sranja, i već sa 8 mjeseci sam uspjela, pa su mi kupili tutu da kakam u nju par puta dnevno. Ja bi puzala i odvukla tutu uvijek ispod stola, ili se sakrila negdje u kut, da imam bar neku privatnost, a moja glupa mama bi ju uvijek ponovno stavila nasred prostorije i posjela me na nju da serem pred svima. Dolazila bi familija i susjede na kavu , i gledali kako serem i komentirali. Pljeskali bi nakon svakog mog uspjeha u tutu, i divili se, tako da sam se jako rano navikla srat pred publikom. Ne znam što je to tako magično u tuđem sranju, ali oni svi su se navukli na mene i dolazili gledat svakodnevno kad god je tko uhvatio vremena. Prohodala sam također sa 8 mjeseci i progovorila isto tada, samo da čim prije mogu otići iz te Usrane sekte zvane Obitelj, i poslat ih sve redom u rodnu Marelicu.

Moji roditelji su uvijek imali neku svoju posebnu usranu romantiku. Često bi se ganjali goli oko kuhinjskog stola. Mama je tatu stalno hvatala za kurac, a on bježao, ili bi on nju ganjao sa svojim gaćama punih usranih maslačaka, i kad bi je dohvatio, stavio joj na glavu, i to im je bilo za predigru, a nakon toga bi se jebali ko životinje. Tata je prdio ko konj, a mama stenjala. Bili suglasni, sve sam čula, i stalno sam se bojala da će je ubiti ili kurcem ili prcem. Za mene je to bila trauma, i tada sam pojam sexa doživljavala kao neku vrstu teškog nasilja, i nikad nisam znala dal' im trebam pozvat policiju, ili hitnu pomoć. Ljudi su mutava stvorenja, misle da kad su djeca mala da ništa ne vide, ne znaju i ne shvaćaju. Jao budaletine, pazite što radite pred djecom. Za mene je najstrašnije bilo to što sam u glavi bila velika i zrela, a u tijelu dijete, zato sam se jako trudila da čim prije narastem.

Imala sam 5 godina kada sam išla sa djecom iz vrtića na more u dječje odmaralište, na deset dana. To mi je bilo jedno od najgorih iskustava ikada. Odmah prvi dan su nas tete odvele na plažu po najgorem suncu, pa je sedmero nas dobilo jaku sunčanicu, zbog čega su nas svih deset dana vozili u kolima hitne pomoći u ambulantu na injekcije. Ma usrali smo se svaki dan od straha i tolikog pikanja.
Bila sam jadna, sve me peklo, svrbjelo, boljelo, niti spavati, niti živjeti.To je bio horor, a ne odmor. U tako jadnom stanju su me onda još i tjerali da sudjelujem u debilnim vrtićkim aktivnostima, onakvima za prosječne; utrkivanje u skakanju u vreći, u nošenju jajeta u žlici, u jedenju pudinga sa povezom na očima, i još kojekakva maloumna sranja. Tjerati bolesno dijete u čijoj glavi je svemir na takve primitivne radnje, jednom riječju ja zovem sadizam, i to im nikad neću zaboraviti.
U tom dječjem odmaralištu bilo je više od tristo djece. Bio je to pravi dječji logor. Najveća drama u danu odvijala se u osam sati, odmah nakon večere. Svi smo se morali svući do gola, i onda izaći u dugi hodnik ko' vlak, i u koloni čekati na tuširanje u kupaonici gdje su nas tete brzinski tuširale dvoje po dvoje. Jedino ja se nisam htjela skinuti i stajati gola u hodniku sat vremena, nepotrebno dugo da drugi bulje u mene. Sakrila sam se u sobu, mislila neće ni primijetiti, ma vraga; jedna teta me izvukla za uši na hodnik, i grubo skinula. Užas, svi su gledali. Ego mi se usijao ko' vulkan. Moje tijelo bilo je normalno, ali je bilo malo, a u njem stara ponosna duša. Nisam se osjećala ni lijepa, ni ružna. Jednostavno nisam nikad voljela da zure u mene, a sada zurilo njih tristo. Umirala sam i bjesnila od poniženja i srama. Još mi se k tome i prisralo. Ma daj, sad mi samo još i to treba da se userem pred svima. Stiskala sam guzu dok sam stajala u koloni Srama, i čelična volja mi je trebala da uvjerim svoja crijeva da nije vrijeme za prezentaciju. Nikako mi nije bilo jasno kako baš nitko od te silne djece u dobi od 4 do 7 godina, u toj ponižavajućoj, goloj situaciji tuširanja nije imao osjećaj srama. Tek kasnije sam shvatila da je osjećaj srama očito stvar inteligencije. Maloumne uvijek boli guzica za sve, podložni su i nad njima je lako držati kontrolu. Čekala sam da budem zadnja, i htjela se istuširat sama, no ni to mi nisu dopustile. Tete su me zgrabile, i dok me je jedna držala za podignute ruke, druga mi je sa spužvicom grubo ribala kožu ko' da platani skida koru, i voda je bila prevruća.
- Boli ! -Vikala sam. - Boli ! - No, one su namjerno bile još grublje. Onu što me je držala ugrizla sam za nadlakticu do krvi, pa me pustila, a drugoj sam gurnula prste u oči, i pobjegla niz hodnik. Sakrila sam se u prazan restoran pod stol. Nije bilo nikog. Sve je bilo u mraku. Postalo je hladno. S jednog stola sam diskretno povukla stolnjak i zaogrnula se. Neko vrijeme sam osluškivala. Tražili su me. Nečije ogromne, smrdljive cipele su stale pred mene, a onda me netko zgrabio za noge, izvukao ispod stola, i naglo podigao do ogromne ćelave glave iz koje se širio nesnosni smrad rakije i trule jetre. Bio je to konobar. - Aaaaaa… tu se skrivaš. Voliš biti zločesta, jel' da? - Posjeo me na stol, povukao sa mene stolnjak kojim sam se omotala. - Tako si slatka i mesnata, a zločesta… - Šapu mi je stavio na prsa.
- Šššššš…budi mirna…šššššš…ako budeš dobra, reći ću tetama da te ne smiju kazniti. No, i hoćeš li biti dobra? Pokazat ću ti najljepšu igračku kakvu nisi nikad vidjela. - Šutjela sam i vrludala pogledom, tražila opciju za bijeg. Počeo je otkopčavati hlače, i onda je iz njegovih gaća iskočio kiseli smrad urina i palica svinuta u obliku Polumjeseca, a naborana i smeđa poput kornjačinog vrata. Nešto tako ružno nikad prije nisam vidjela. - Primi ga. - Stavio je moje ruke na naboranoga, i svoje šape na moje ručice, i povlačio gore dolje, od čega je kornjačin vrat sve više rastao. - Ajde, sad ga miluj sama, tako…dobra… - Zatvorio je oči…, u idućem trenutku doživio je Pomračinu Mjeseca. Zabila sam mu vilicu u jaja. Pobjegla sam. Predala sam se tetama sama. Zaključila sam da je to pametnija opcija. Od dva zla, izabrala sam manje. Zaključale su me u sobu. - Neposlušna si i divlja. Od svog tog cirkusa i stresa nisam stigla ni da se userem. Svjetla su se ugasila, i morala sam spavat. - Joj, kaka mi se, što ću sad, ne mogu ni zaspat tako.- Ležala sam u krevetu na kat ko' u zatvoru. Sišla sam niz ljestve, i stisnutom guzom došla do vrata i počela lupati : “Moram na WC…moram na WC…
- Tišina! Spavaj! - Čulo se s druge strane. - Ali moram… - Dosta, spavaj! - Ali stvarno moram… - Kuje kamene duše nisam uspjela smekšati. Jedno vrijeme sam plakala , a onda se vratila u krevet. Mučila sam se dugo, a onda pred jutro zaspala i sanjala kako sjedim na velikom pufastom oblaku i kakam…aaaaaa…koje olakšanje, napokon.
Probudila sam se zadnja. Većina djece je već bila obučena, i na hodniku spremna da siđu na doručak. Sišla sam sa kreveta, a za mnom su se dokotrljale kuglice i pale na pod. - O bože, usrala sam se u snu. Što ću sad? - Kuglice sam brzo zamotala u maramicu. Glavna briga mi je bila kuda sad to baciti, a da nitko ne primijeti, sve je vrvjelo od djece. Kuje proklete, one su krive što mi se to desilo. Čekala sam da svi odu iz hodnika, pa sam se ušuljala u prostoriju za tete, i kuglice istresla u mlinac za kavu, i pomiješala među zrna kave, koju su tete svaki dan mljele i kuhale. - Tako, drage moje, vi ste sranjem počastile mene, a ja sad sranjem častim vas.

Slobodu sranja tako nemamo skoro pa cijeli život. Uvijek nam netko određuje gdje i kad smijemo srat, a kad ne. Nije li to apsurdno? Pa to je jedno od temeljnih ljudskih prava; Pravo na sranje. Čak životinje imaju slobodu sranja, a mi ljudi ne. Ja se zbilja želim posrat na glavnim trgovima svih metropola u znak protesta, i želim pozvat i sve one koji misle kao ja.

Jednoga dana kao studentica došla sam u jednu ljupku tvornicu koja proizvodi zahodske daske na probni rad. Svi su tamo imali žute kute, i crvene i žute trakice oko ruke.
- Čemu služe te trakice? - Pitala sam nekog starijeg lika za strojem kraj sebe.
- Crvenu trebaš stavit kad imaš menstruaciju, a žutu u ostale dane.
- Ti to ozbiljno?
- Da, zato jer od šest ujutro do dva popodne smijemo na WC max dva puta. Sve više od toga je neprihvatljivo. - Odgovorio mi je krajnje ozbiljno.
- A zašto ti onda imaš crvenu trakicu? - Pitala sam jer mi nije bilo jasno.
- Ja imam hemoroide.
- Aha…,tako…, o Bože, kud sam ja to došla.

Na kraju tog radnog dana direktor me preko razglasa pozvao u svoju kancelariju.
- Ha,ha,ha… - Nasmijala se neka debela - Ideš na vruću stolicu.
Ušla sam u ured. Na zidovima su bile obješene sve moguće verzije zahodskih dasaka, a direktor tog Usranog carstva sjedio je u crvenoj kraljevskoj fotelji barem tri broja prevelikoj za njega. Tijelo mu je bilo nerazvijeno, tanko, a glava volovska. Bio je baš prava karikatura.
- Izvolite sjednite. - Direktor je loše odglumio ljubaznost. - Kolegice došlo je do zastoja u proizvodnji, a to je uzrokovalo druge zaostatke, i sukladno tome i posljedice. - Rekao je važno.
- Kakve veze ja imam sa tim? - Raširila sam ruke.
- Indirektno, ali imate.
- Ne razumijem.
- Išli ste na WC pet puta u toku jedne smjene.
- Ma stvarno? Što vi to nama brojite?
- Kamere bilježe broj ulazaka i vrijeme. Dakle, boravak u prostorijama WC-a je dozvoljen samo u slučaju nužde.
- Pa, i bila je u pitanju nužda.
- Možete vi sad meni reći bilo što, ali otkud da ja znam što ste vi uistinu radili tamo pet puta.
- Srala sam! Ako ne vjerujete, mogu vam iza svakog sranja donijeti uzorak, a imam i menstruaciju.
- Kolegice, ne budite drski, pozvat ću zaštitare.
- Nisam ja vama nikakva jebena kolegica, osim toga u ugovoru o radu nema članka koji određuje koliko se puta kod vas smije srat, pa mi po tom pitanju ne možete ništa. Srat ću koliko me volja! – Ustala sam i krenula prema vratima. - Aaa…, i još nešto sam zaboravila. - Okrenula sam se prema njemu, zarila ruku u svoje hlače, izvukla krvavi uložak, i bacila pred Direktora na stol. - Ovo si spremite kao dokaz, debilu sadistički, na krivu ste se namjerili.

Pobrinula sam se da to izađe u novinama : “Tvornica Ljupka koja je poznata po proizvodnji WC dasaka, svojim radnicima ograničava i broji odlaske na WC-e.“ Zbog tog članka zvali su me iz tvornice i prijetili meni i cijeloj mojoj obitelji, pa sam se obratila Pučkoj pravobraniteljici koja je uložila tužbu zbog kršenja osnovnih ljudskih prava, točnije Prava na sranje. Nakon svega, tvornica mi je morala isplatiti više nego da sam tamo radila 50 godina, hahaha…ipak mi se svo to sranje tamo isplatilo. Odselila sam u inozemstvo, i od te love sedam godina sam lijepo živjela, a onda sam se vratila. U nedostatku mojih prijatelja koji su se rasuli po svijetu, neke večeri lutala sam po netu,i na nekom fetiš sajtu ugledala Direktorovu njušku. - Aaaaaa… tu si ptičice, taman doletio da se zabavim malo.
Predstavila sam se lažno kao mila, fina i podložna ženica, i zavela ga. On me nije prepoznao. Brzo smo dogovorili večeru. Inzistirala sam da unajmi kuću van grada u šumi. Na dogovorenu adresu došla sam nekoliko sati prije da skuham večeru i postavim kamere. Napravila sam pikantni, ljuti gulaš od divljači, baš onakav kakav treba biti za prave muškarce. Cijela kuća je mirisala. Skinula sam sve sa sebe, i ostavila samo pregaču, štikle, i stavila crvenu čipkastu masku na lice. Pokucao je točno u devet, iako je stigao pola sata prije i sjedio u autu, jebeni perfekcionista. Otvorila sam mu vrata. Glavonja je razjapio gubicu i zanijemio od iznenađenja kad me ugledao.
- Izvolite uđite. Raskomotite se. Pomogla sam mu skinuti kaput, i bez pitanja počela otkopčavati gumbe na njegovoj košulji, pa remen na hlačama. Jedva je disao od uzbuđenja.
- Uh, gospodična, brži ste od svih mojih očekivanja. Ostao sam bez teksta.
- Naravno, a što ste mislili?
- Zamislio sam ugodnu večeru, gdje ja imam inicijativu, šarmiram vas, zavedem,imam stvari pod kontrolom,i…
- Pšššššš… - Stavila sam mu prst na usta. - Ovo će biti večera kakvu još nikada niste imali, večera za pamćenje.
- Ako vi tako kažete, prepuštam vam se.
- Izvolite sjednite. - Krenuo je prema stolu, a ja iza njega, i prije nego je sjeo, obgrlila sam ga sleđa oko struka i spustila mu hlače i gaće do poda. Iskočila je prava mrcina od kurca. - Uh…ovo nisam očekivala. Kvragu, nisam računala s tim da ću se ovako napalit na kretena. - Iznenada sam osjetila kako mi se Marelica rascvala, kako otvara laticu po laticu, otvara i zatvara, otvara i zatvara i postaje provalija prazna i duboka. Crna rupa, nezasitna i vrela koja bi usisala use sve što se u blizini nađe i ptice i oblake, komete i planete, a ne samo kite. Toliko je bila gladna da se pretvorila u zvijer koju hitno treba nahranit prije nego zakolje nekoga. Ja sam prestala biti ja, cijela sam postala Marelica. Smračilo mi se pred očima. Nisam ni bila svjesna trenutka kad sam zajahala jednog od najdivnijih kuraca koje sam ikada primila. Tako sam bila puna njega da sam se jedva micala, a svakim pokretom osjećala sam kako me razvaljuje, lomi se u meni stijenje, kotrlja kamenje dok prodire bez milosti sve dublje, sve dok nisam izletjela iz tijela na valu orkanskog orgazma. Lebdila sam iznad svog tijela, a onda se spustila opet use i vidjela da sve curi ispod nas. Upišala sam se od muke i savršenstva. - Uh, oprostite…
- Savršena si. - Izustio je i zgrabio me za bokove i nabijao na se tako grubo da mi se Marelica rascvala još i više, i progutala ga još dublje nego prije da sam mislila da će me ubiti kurcem. Užarila mi se i pocrvenila kao žeravica od trenja. Zapeklo me u trenu kad je svršio u meni, a bol se pretvorila u najslađu nijansu orgazma koju sam ikad osjetila. Ostala sam sjediti na njemu savršeno razvaljena, dok su naše tekućine curile po podu. Mislim da sam bila u šoku par minuta. Ovo je bio nadljudski osjećaj. Nijedna droga ovo ne može. Jedva sam se pribrala. - Moram se pribrat, nisam po ovo ovamo došla. Moja misija je drugačija, ali kad vidim tako dobar kurac rastopim se i potpuno sam bespomoćna.
Maknula sam se sa njega da ne stvori emocije. Stvarnost je da mi se lik gadi. Zavezala sam mu ruke iza leđa . - Aaa što je ovo? Puni ste iznenađenja. Moram li vas se bojati? - Nisam mu ništa odgovorila, samo sam kleknula pred njega i zavezala mu i noge za stolac. Pokušao me poljubiti dok sam bila blizu, zbog čega sam mu zalijepila žestok šamar. Sav se stresao.
- Vrijeme je za večeru. - Rekla sam hladno.
- Ženi i hrani uvijek se treba prepustiti do kraja. - Rekao je hrabro.
Donijela sam na stol tanjur pun gulaša koji se već napola ohladio. Sjela sam na stol ispred glavonje, raširila noge, a onda žlicu gulaša stavila na Marelicu, a njemu zabila njušku u nju. - Jedi ! - Naredila sam. Jeo je i lizao me ko' pseto, pa sam tako i treći put svršila.
- Imate pravo, ovo je najluđa večera ikada. Silovanje za predjelo, mučenje za glavno jelo, a što će biti desert? - Glavonja je bio znatiželjan. Šutjela sam, sjela za stol nasuprot njega i samo ga gledala.
- Hm, šutite… - Postao je sumnjičav. - Trebam li vas se sad bojati? - Šutjela sam i dalje, i samo se lagano nasmiješila. Gledali smo se tako bez riječi nekoliko minuta. Najednom mu je u trbuhu počelo strašno žuboriti.
- Auu…uhvatili me grčevi, aaaaaa…boli, moram na WC-e, molim vas, odvežite me. Mislim da sam se otrovao hranom.
- Niste. - Smiješila sam mu se preko stola.
- Molim vas, pustite me, moram na WC-e.
Popela sam se na sredinu stola, gola. Čučnula sam pred njega, i gledala ga kako se muči i migolji.
- Samo se opustite. Dišite duboko. Prepustite se prirodi.
- Nešto ste stavili u hranu, jel' tako? - Teško je disao. Čelo mu se orosilo. - Odvežite me, ovo više nije zabavno, ni ljudski.
- Zabavno jest, ljudski nije. - Duboko sam udahnula. Opustila se i sa velikim zadovoljstvom sam se posrala na stol. Kad je ugledao moje elegantno složeno zlatnobakreno govno, podivljao je.
- Vi ste totalno ludi, pustite me ! - Vikao je i poskakivao skupa sa stolcem, i pokušavao se odvezati, da bi na kraju izgubio kontrolu i usro se ko majmun, tako da je sve kapljalo sa stolice. Dok je sjedio u vlastitom govnu, napravila sam par dobrih fotografija, od kojih i dan danas živim lagodno.

Njega više nema, odapeo je prosvijetljen prije par godina. Tvornica Ljupka je sada moja. Sve WC-e u njoj luksuzno sam uredila kao oaze, i svi moji ljudi seru koliko god žele. Uostalom, jebeš život, ako se bar posrat ne možeš kad hoćeš, u miru ko Čovjek.

Autor : Vila Sila
9.2. 2024.g. Croatia
Sva autorska prava su pridržana

Ovo je priča o mojoj posljednjoj dadilji, a što se desilo sa one dvije prije nje, neću vam reći jer to sada nije važno. Moje ime je Darko, ako maknete slovo „A“ ostane vam Drko, a na to mi se uglavnom i svodio život. Sada sam bolestan i star toliko da se jedva i sjećam da sam ikada bio mlad. Samo slike iz djetinjstva su mi zorne i svijetle ko kino projektor. Sutra oko podne bit ću mrtav, bila bi prava šteta da i ova priča umre skupa sa mnom.

Imao sam 11. godina kada su roditelji zaposlili Liljanu iz susjedstva da nam bude dadilja, pa je i stanovala kod nas. Liljana je imala 19. godina, i nije mirisala na ljiljane, nego kao vrući čaj od kamilice, takav joj je bio miris tijela. Njene gaćice i žemljica ispod njih imala je miris ribica iz konzerve, a dah joj je bio kao svježe pomuženo mlijeko. Samo navečer kada bi se oprala imala je miris naranča i jabuka, ali do jutra vratili bi se svi njeni prirodni mirisi. Kada bi nam pripremala doručak mirisala je na jaja i palačinke sa marmeladom i na kakao. Stalno sam virio kada se kupala i presvlačila. Moja dadilja nosila je bijele pamučne gaćice, u ono vrijeme sve su žene imale takve, nije ih bilo u drugim bojama. Grudnjak nije nosila nego samo uske bijele potkošulje, koje nisu uspjele ukrotiti bradavice , pa bi joj stršale u svim majicama koje je nosila. Bila je niska, skoro da smo bili iste visine. Imala je velike mekane sise, malo prevelike za njeno tijelo. Uzak struk, i guza joj je isto bila mekana i velika, i fino utegnuta u blijede traperice. Oči ko dva cvijeta sjetno svijetloplave sa puno narančastih točkica cvale su joj iznad punašnih obraza, ispod tužnih obrva, al' to je bila samo zamka, jer su joj se sočne usne stalno smijale i mamile. Onako kako vrbine grane plešu na vjetru, tako je njena duga ,narančasta, kovrčava kosa cijeli dan kaotično plesala oko njenog tijela. Svježe oprana mirisala joj je na prezrele marelice i svaka vlas joj se ljeskala na suncu u svakoj kovrči zasebno. Često sam joj kosu pokušavao sakupiti u rukama i odmicao joj sa lica kada bi upadala u tanjure i u sve što je radila. Smijala se - što opet pokušavaš biti frizer ? - Glumio sam da joj pletem pletenicu samo da je mogu dodirivati po vratu oko kojeg je nosila lančić i mali zlatni križić koji bi joj često upao u dekolte i nestao. O Bože, tu curu i Bog bi pojebo, a što onda ne bi obični smrtnici. I ja sam ju htio pojebat. Maštao sam o tome danonoćno. Moj kikiriki bubrio je i slinio u snu, tako sam ga i otkrio. Budio sam se sa mokrim, ljepljivim gaćama skoro svako jutro.

Moji roditelji išli su u kazalište jednom tjedno. Mene nisu vodili sa sobom, rekli su da sam premali za kulturne događaje, na čemu sam im bio jako zahvalan, jer sam se kulturno uzdizao svaki put dok ih nije bilo tu. Oni su gledali predstavu, a ja sam gledao kako si dadilja šiša dlačice na žemljici, u svojoj sobi sjedeći na rubu kreveta raširenih nogu.
- Mali, dolazi ovamo! Što stojiš tu, nije pristojno viriti. - Uhvatila me kako gledam. - Drugi put pokucaj na vrata jel' jasno ? - Kimnuo sam i ušao u sobu. Preko golih nogu prebacila si je deku.
- Pokaži mi što radiš. - Došao sam joj blizu.
- To nije za djecu.
- Nisam klinac više, vidi, imam ih i ja. - Počeo sam spuštat gaće da joj pokažem ponosno onih par dlačica što je tek niklo nedavno.
- Daj da vidim, ha ha ha ha… - Smijala se zločesto i uhvatila me za rub gaćica, i onda naglo pustila da
me guma tako opalila preko pupka da mi je bilo muka. Naljutio sam se. Strgnuo deku s nje.
- Pokaži i ti meni. - Rekao sam ozbiljno.
- Slušaj ti drski klinjo, kažem ti, ne smiješ ti još to gledat.
- Pokaži mi što si radila. - Uzeo sam male škarice koje su joj ispale na pod, kleknuo između njenih nogu. - Mogu i ja to. -Jednom rukom sam joj polako razmaknuo žemljicu i osjetio miris ribica uh…protrnuo sam od uzbuđenja i najradije bi joj se bio cijeli zavukao u konzervu , a drugom sam pažljivo počeo rezat dlačice koje nije uspjela sama. Zgrabila me za ruku. - Pazi što radiš. Porežeš li me, razbit ću te, jel' jasno ? - Iz očiju joj je sijevnula munja. Imao sam tremu. Teško sam disao. - Jasno.
- Hm, ovo si čak napravio jako dobro, al' to će bit naša mala tajna. - Pogledala me skroz ozbiljno ispod obrva.
- Može, ali samo ako ti od sad uvijek mogu raditi to.
- Dobro. Idi sad iz frižidera donesi maslac. Što čekaš ? Požuri.
Donio sam maslac i ništa mi nije bilo jasno. Odmotala je maslac, raširila noge i počela si njime trljat žemlju. - Sad ti. Vidio si kako to radim. Nastavi. To je za sjajnu i meku kožu.
Trljao sam je sporo maslacem. Topio se i u mojoj ruci, i na njenoj vrućoj žemljici. Stisnuo sam malo jače na najizbočenijem dijelu, uzdahnula je. - Dobro, dosta. Vrati sad maslac u kuhinju.
Napokon sam shvatio zašto se moja mama tako često žalila da se maslac prebrzo troši. Nismo ni znali da svako jutro jedemo maslac natopljen dadiljinom žemljom. Da sam tada bio zreli muškarac, rekao bih grubo da nam je svima u kući dan započinjao i završavao sa dadiljinom pičkom.

Jedne noći htio sam se ušuljat u njen krevet, i odglumiti da sam bolestan, no prenarazio sam se vidjevši svog oca kako kleči između njenih nogu, a ona se grči i prigušeno stenje. Od tog prizora grom me u trbuh udario, pa mi se skvrčio, a kikiriki okamenio u trenu. Gledao sam ih kako se jebu sve dok on nije ljepljivi krastavac iscijedio na njen bijeli pupak. Vratio sam se u svoju sobu, a tata u maminu. Bilo mi je zlo, i uzbuđen sam bio sve u jednom. Tada sam prvi put drkao, imao sam 11. godina, uuuuuu…koje otkriće. Divno je imati kikiriki, pardon, kurac. Svakom pravom muškarcu je njegov kurac najbolji kućni ljubimac, a to je najčešće i jedino o čemu su se u stanju brinuti kako treba.
Cijelu tu noć nemirno sam spavao, jer mi je kikiriki stalno bio budan. Jedva sam dočekao da ujutro u sedam moji odu na posao, a ja sam se uvukao dadilji u postelju. Spavala je. Disala je tiho, i dah joj je mirisao na toplo mlijeko. Neprimjetno sam ruku uvukao pod deku, i stavio nježno na vrh njene žemlje, i poče trljati lagano, to sam vidio da tako potajno radi i ona sama. Otvorila je oči. Uplašio sam se, povukao ruku.
- Darči, što radiš ?
- Vidio sam te.
- Što si vidio ?
- Ono što radiš s mojim tatom.
- A što to ?
- Pa ono što radi i s mojom mamom.
- Nisi ti ništa vidio. Ajde, tu lezi i šuti.
- Vidio sam te. Želim raditi ono što si i s mojim tatom, inače ću reći mami.
Dadilja je sjela u krevetu. - Nećeš ništa reći klinjo, jel' to jasno ? Primila me za ruku i stavila ponovno na svoju vruću žemlju. Prsti su mi utonuli u nju. Stisnula mi je čvršće ruku . - Dublje. - Naredila je. Njena žemlja mi je zamalo progutala cijelu ruku. Uzbudila se, i uvukla svoju ruku u moju piđamu, i drkala mi kikiriki sa dva prsta. Dok se do kraja digo bio je nešto veći od njene šake. Smijala se.
- Darči, pa sa tim štapićem mogu počistit samo uši i ništa više. - Osjetio sam sram i bijes, ali uzbuđenje je prevladalo. - Ajde, briši sad u svoj krevet, i budeš li mami pričao gluposti, onda ću ja njima reći što si ti radio sa mnom. Bit ćeš u kazni doživotno. - Potjerala me u moju sobu, i nakon toga sam svršio tako što sam ruku koju sam imao u njoj stavio na usta i nos i duboko udisao riblji miris njene žemlje i drkao…aaaaaa…orgazam…predivno nešto. Moj svijet je dobio nove boje. Vatromet svaki dan zbog dadilje. Ruku nisam prao cijeli dan , samo da je mogu udisati. Živio sam samo za trenutke kad bi ostali u kući sami, pa da zarijem prste u svoju dadilju.

Mnoge noći sam škiljio kroz vrata i ljubomorno gledao kako je moj otac jebe. Od tog prizora bi se i uzbudio i razljutio, i to mi je bilo taman za predigru. Imao je ogroman kurac, a u nju je cijeli stao. Bojao sam se da ne razdere njenu nježnu žemlju. Na trenutke sam mislio da stenje zato jer je boli, a na trenutke da stenje jer uživa i zapravo obožava njegov veliki kurac. Nadao sam se da će i moj kikiriki narasti toliki. Meni se stalno smijala kako mi je mali. Kada bi otac napokon izašao iz njene žemlje i njene sobe, i legao kraj moje mame, ja bi se uvukao k dadilji dok je još bila topla, gola i zadihana. Onako svježe pojebana bila je posebno privlačna, jer joj je žemlja bila velika, natečena i intenzivno je mirisala. Najprije bi stavio cijeli dlan na nju. Bila je toliko vrela da me peklo, i osjećao sam joj i bilo. Žemljica joj je kucala ko vekerica, kao da ima vlastitio srce. Ja sam to smatrao pravim čudom i osluškivao tako dugo dok se vekerica ne bi umirila i usporila, a onda bi ispod kreveta uzeo hladni maslac netom izvađen iz frižidera i lagano klizio gore dolje po izmučenoj žemljici, tako da joj se cijelo tijelo potresalo. - Aaaaaa…zločesti balavac, tko te ovome naučio? - Počela je uzdisati kada sam joj jezikom počeo kliziti po vekerici na poziciji za 12 sati, a maslacem sam klizio između 12 i 6 . Malo sam se zanio i cijeli komad maslaca nestao je u njoj. - Jao, opet će tvoja mama vikat i gnjavit gdje je maslac. - Ta je vekerica imala samo jednu manu, nije imala vlastite kazaljke pa je gutala tuđe, i ja sam joj htio zabit svoju malu kazaljku, veliku joj je ionako zabio moj otac malo prije. - Daj mi da ti stavim kazaljku malo, samo malo. - Moljakao sam je najumilnije.
- Pa ti ni nemaš više nego malo, ne bi ni primijetila. Briši u svoju sobu. Starci su ti još budni. Idi ! Dođi ujutro. - Uh, otišao sam, nategnuo si kazaljku, i zaspao nemirno. Čim su roditelji otišli na posao, uvukao sam joj se u krevet ponovno.

Moj život postao je najljepša porno bajka koja je trajala mjesecima. Bilo je tu i onih krvavih dana kada je bila razdražljiva i hladna pa me nije puštala u sobu. - Imam menstruaciju, sve me boli. Takneš li me, stradat ćeš, jel to jasno? - No ja sam joj se svejedno prišuljao u kadu kada se kupala kasno navečer pod izlikom da ću joj oprati leđa. To su bili jedni od najposebnijih i najintimnijih trenutaka s njom. Sjeo bih gol u kadu iza nje i mazio je spužvicom i sapunom po leđima i vratu, dopustila je i da joj lagano prelazim i po nabreklim grudima. Za njene sise doslovno bi bio umro, ne bi ni preživio dan da ih barem jednom nisam dodirnuo. Voda u kadi uskoro je postala roza, krvarila je obilno, pa smo oboje gledali kako se komadići njene žemljice raspršuju u vodi i kreću se oko nas ko male meduze koje sam pokušavao uhvatiti rukama. Tada još nikako nisam mogao shvatiti kako to vagina zapravo izgleda iznutra, i što se to u njoj događa, za mene je to bila znanstvena fantastika.
- Zašto tako jako krvariš, je li to normalno? - Brinuo sam se.
- Sve je to normalno.
- Ne znam, ali kada bi muško krvario toliko, umro bi, u to sam siguran.
- Ha ha ha, vjerojatno si u pravu.
- Znam ja zašto ima toliko krvi i zašto ti one meduze izlaze iz žemlje.
- A da? Reci onda kad si već toliko pametan. - Uvijek ju je zabavljalo kada sam glasno razmišljao.
- Jučer ti ga je moj tata zabijao nemilosrdno, a danas ti se raspada. Gledao sam vas.
- Dosta, to se tebe ne tiče.
- Tiče me se, njegov kurac obožavaš a moj kikiriki ismijavaš. Meni ne daš, a njega doslovno gutaš i nikad ti dosta. - Zaljepila mi je šamar.

Drugi dan otišao sam tužan u školu, i vratio se sat vremena ranije u nadi da ću bit sa dadiljom sam, pa da se pomirimo, ali pred kućom bio je neki auto na kojem je pisalo “Elektroinstalacije“. Vrata u dnevnoj sobi su bila odškrinuta.
- Gospođo draga, život je kratak. Ne treba nas savjest peći zbog mrvica sreće koje skupimo usput. Slažete li se sa mnom? - Majstor je prišao mojoj mami već sasvim blizu i uvojak njene duge kose sporo je omatao oko svog kažiprsta kao da je hipnotizira. Gledao ju je u oči, a onda usnama ovlaš dotaknuo njeno uho. Uzdahnula je, no otvorila su se druga vrata na dnevnoj sobi i ušla je dadilja.
- I tako Gospođo, kvar je uklonjen. Budete li imali još kakvih pitanja, ovo je moja vizitka. - Majstor je otišao.
- Nije tako kako izgleda, nisam imala ništa s njim. - Mama se počela opravdavati dadilji. Sjela je na stolac i stavila glavu na stol. - Moj život je očaj. Sram me to reći na glas, ali bez obzira na obitelj i posao, na kraju dana usamljena sam i osjećam se prazno. Njega nikad nema, a kada dođe iscrpljen samo legne i zaspi. Mislim da moj muž ima drugu. Prespokojan je u snu, izgleda zadovoljno. Lili, jesi li možda primijetila da zove neke žene kad mene nema?
- Nisam primijetila ništa takvo, i ja ga rijetko vidim. - Dadilja je stajala mami iza leđa i stavila joj ruke na ramena. - Razumijem ja vas. Dobro znam što to znači biti usamljen među ljudima, i kad vas uzimaju zdravo za gotovo. Svi mi imamo pravo na sreću. Zbog mrvica nas ne treba peći savjest, jel' tako? - Mama je naglo podigla glavu sa stola i zagledala se u nju. - Znači, ipak si sve čula. Užas. Sramota me.
- Nema vas za što biti sram. - Dadilja je počela mami masirati ramena da je opusti, a onda je ruke spustila na njene napete grudi i počela mijesiti.
- Što radiš? - Mama je svoje ruke stavila na njene.
- Samo se opustite, šššššš… - I nastavila je mijesiti, a usne je uskoro stavila na njen vrat i počela je ljubiti.
- Ovo nije u redu, ovo…nije…uh… - No mama je prestala pružati otpor kada je Dadilja zarila zube u njeno rame ko mačke kad se ševe, a ruku ispod suknje i zarila prste u nju. Mama je glasno stenjala, a Dadilja je nije puštala sve dok mama nije srušila čašu sa stola. Staklo se rasprsnulo u jakom orgazmu.
Bio sam u šoku, a kikiriki tvrd. Zatvorio sam se u sobu, svršio, i odmah iza toga povraćao. Osjećao sam se izdano. Jedno je bilo to što ju je ševio moj tata, ali to što je ona sad poševila moju mamu, to mi je bilo previše. Ona je moja dadilja, moja!
Danima nisam htio pričati s nikim, ni doma, ni u školi. Ocjene su me odvele k školskoj psihologinji. Ništa nije mogla iz mene izvući. Nisam ni čuo što mi je govorila, nego sam samo buljio u njen dekolte i maštao o dadilji.

Jedva sam nekako bio probavio to što sam vidio dadilju sa svojom majkom. Dadilja me danima pokušavala oraspoložiti u strahu da ne kažem tati. Pekla mi je omiljene palačinke i kolače. Vodila me u kino i na igralište. Crtala i pričala mi priče, i radila i sva ostala sranja za djecu, dok sam ja samo htio njenu žemlju

Teško je veliku tajnu držati u maloj kući, a mi svi smo to pokušavali. Raspored je bio takav da je moj tata našu dadilju jebo svaku noć kasno. Ja sam joj dolazio noću odmah iza njega i maslacem joj mazao nebreklu, izmučenu žemlju, i dolazio bi joj u krevet i svako jutro, a mama bi svako popodne smislila nešto da može s njom ostat malo na samo. Uglavnom, na tavanu su se zadržavale duže, i samo ja sam znao zašto.

Ležali smo jedan dan u kadi ja i moja dadilja, jedan nasuprot drugog. Često sam je tako prao sa brdom sapunice po sisama i cijelom tijelu, no sada me prvi put odgurnula od sebe. Čudno. Nije dala da je diram, pa sam ipak samo stopalo zabio u njenu žemlju, to je jako voljela, i prije bi često svršavala tako, no sad ni to nije htjela.
- Ajde mali, ne zajebavaj me više. To što smo se malo igrali par puta kako se ne smije, to moraš zaboravit, razumiješ? Nađi si neku curicu da je držiš za ruku i ljubiš poslije škole, mene više ne smiješ. Sada imam dečka. - Rekla je to krajnje ozbiljno.
- Dečka? Kakvog dečka? Tko je on? Ne,ne,ne, to ne može bit. Ja sam tvoj dečko. Ti si moja cura!
- Jao Darči, uozbilji se. Ti si klinac koji mora još dugo rasti da bi mogao imati djevojke poput mene.
- Ma ti me sad samo zezaš, lažeš.
- Slušaj me sad dobro klinjo. Ne možemo se više igrat kao do sad, jel' to jasno?
- Nije ništa jasno. Lažeš ! - Bio sam uvjeren da laže.

Nije lagala. Dovela je tog tipa za vikend. Nemam pojma gdje ga upoznala, nije bio iz našeg kraja. Dok ga predstavila meni i mojim roditeljima, mislim da smo se usrali svi pomalo. To je bio orangutan, samo malo manje dlakav, a velik i mišićav, i još k tome profesionalni vojnik. Kada je pitala moje roditelje imaju li što protiv da on dolazi vikende ovdje k njoj, složili su se jednoglasno. Mislim da se ovakvom liku nisu ni usudili zamjerati se.

Kada se naša dadilja počela ševiti s vojničinom, nikom više nije dala da je dira ; ni meni, ni tati, ni mami. Svi smo bili zakinuti i ljubomorni. I svi smo potajno gledali kako je orangutan jebe sa kurcem većim i debljim od tatinog. Huktala je ko lokomotiva dok je bio u njoj. Srce mi se paralo što nisam više smio njenu natečenu i izmučenu žemlju mazat hladnim maslacem kao prije. Taj majmun nije dao ni da se oporavi, već bi ponovno zabio kurčinu u nju, i jebo bi je jadnu tako sve do jutra. Svi smo bili tužni. Mama je pala u tešku depresiju. Tata gotovo da nije ni dolazio kući, cijele dane je radio. A ja, ja sam bio najtužniji, ni drkati od tuge nisam mogao. Mislio sam da ću doslovno umrijeti od žalosti. Čak sam i jesti prestao, pa me mama vodila k doktoru, no naravno nije mu rekla istinu. Jedno je bilo to što moju dadilju ševi moja obitelj, al to da ju ševi neki stranac padobranac to nikako nisam mogao podnijeti. Ona je moja dadilja. Moja, a ne svačija.

Nisam ni prije baš puno jeo, no prije, dadilja je imala poseban ritual hranjenja za mene. One dane kad je za ručak bilo neko odvratno varivo; kiselo zelje sa kobasicama, kelj, repa, brokula ili nešto takvo, jednostavno bi skinula majicu i hranu si žlicom stavljala na grudi. Eh, to je odmah postao najukusniji obrok na svijetu. Sve sam pojeo i polizao, a za nagradu bi kockice čokolade stavila na bradavice da se rastope., i dala mi da poližem, uh…ništa finije na svijetu nije bilo. Zbog tog majmuna , svi moji čarobni trenuci sa mojoj divnom dadiljom nestali su.

Nakon vikenda sa naoružanim orangutanom bila je sva zgužvana, bez energije, izjebana, umorna i svakakva, sve samo nije izgledala sretno. Bio sam još tužniji dok sam je gledao takvu. Nisam htio jesti, reko sam joj da želim sisu. Malo me gledala tupo, a onda je za divno čudo raskopčala piđamu.
O Bože…, sise su joj bile prekrivene ljubičastim modricama, strašno nešto. Stegnulo me u duši i grlu. Došlo mi je da zaplačem. Usne su mi drhtale. Zagrabila je žlicu toplog griza iz tanjura, razmazala si po bradavici, i rekla mi da jedem.
- Ne mogu, što ti je napravio? Ubit ću ga, ubiti ! - Pomiješale mi se suze i bijes. Uzeo sam maslac sa stola. - Daj mi da te namažem da ti ovo prije prođe. Izgleda užasno.
-Smiri se, šššššš… - Privinula me k sebi na gole grudi. - Šššššš…sve će biti dobro, nije to ništa.
Pomislio sam da moja dadilja opet postaje samo moja. Glasni tresak ulaznih vrat, prekinuo je tu idilu. U kuhinju je uletio orangutan, dohvatio me iza za majicu i bacio na pod, a nju tako ošamario da se srušila skupa sa stolcem.
- Kravo perverzna, kako se možeš spustiti tako nisko da pustiš da te klinac dira? Što mi nisi rekla da ti treba još kurca. Otkopčao se, izvadio je kurčinu i zabio ga u nju. Plakala je , otimala se, ali sve badava. Silovao ju je. Nisam joj znao kako pomoći. Srce mi je puklo i razletjelo se ko staklo, rasjeklo mi dušu. Plakao sam i skakao po orangutanu, ali njega ništa nije omelo, nije ju prestajao jebat. Očajan, dohvatio sam na stolu tešku staklenu zdjelu sa kruškama i razbio mu na glavi. Stao je. Sve je utihlo. Ostao je ležati na njoj, i baš tad došli su moji starci. Gurnuli su ga skupa s nje. Orangutan se nije micao. Pod je bio prekriven kruškama, neke su bile krvave.
- Uzmi malog, i idi s njim gore u sobu. Brzo. Idi ! - Naredili su joj. Odvukla me za ruku na kat. Sva se tresla i nije prestajala plakati, a onda su je zvali da siđe u kuhinju. Ja sam morao ostat u svojoj sobi. Ne znam što se dalje događalo. Pogledao sam kroz prozor. Vani se mračilo, ali sam vidio kako njih troje nose orangutana na plahti iza kuće, i dalje nisam vidio. Dadilja se vratila u moju sobu.
Spavala je zagrljena sa mnom sve do jutra. Roditelji su bili doma, nisu ni otišli na posao,a bila je srijeda. Nju su pozvali u kuhinju. Nešto su pričali. Vratila se u sobu. Poljubila me u čelo, sišla opet, i nisam je više vidio. Otišla je zauvijek.

Moji su se uskoro rastali, a brigu o meni je preuzela tatina sestra, pa sam morao i odseliti k njoj 700 kilometara daleko. Teta je bila stara cura, hladna i stroga, ni drkati kod nje nisam mogao u miru. Stalno je nadzirala sve što sam radio. Mislim da sam godinama bio u depri, no ona je tvrdila da sam samo jako razmažen i ništa drugo. Pola dana je čitala ljubavne romane i listala Playboy, a pola dana je molila i kajala se za grijehe ko neka perverzna časna sestra. Samozadovoljavala se tajno u kupaoni, a nakon toga bi si žabu polijevala sa svetom vodom, i prekrižila bi je tri put. Imala je bolesnu ideju da me pošalje u sjemenište, jer bilo bi jako lijepo da u obitelji imamo i jednog svećenika, ne samo trgovce, pravnike i prevarante. Govorila mi je da sam savršen za to jer ionako nikad nisam imao ni jednu curu. Perverznjača stara, što ona zna. Imao sam curu najbolju na svijetu, moju dadilju, pa su mi je oduzeli. Nikada to nisam prežalio, niti im oprostio, a niti to što su me ostavili kod stare vještice djevice.

Nekoliko dana nakon što sam napunio 18. rođendan, spakirao sam kofer. Teta je bila presretna što idem u sjemenište, pa mi je dala dosta love da imam sa sobom. Izljubio sam je, zahvalio za sve, a onda otišao u svijet. Naravno, u sjemenište nisam išao. Prevario sam je. Samo jednom, posudio sam svećenićku halju, uslikao se i poslao joj. Proći će godine prije nego shvati. Skitao sam se , radio sve i svašta, bilo mi je dobro. Nijedna žena nije me privlačila, jer nijedna nije mirisala, ni bila lijepa, brižna i okrutna ko moja dadilja. Rađe smo ja i moj kikiriki živjeli i šetali sami.

Imao sam 25 godina kada sam osjetio neutaživu želju da vidim kuću u kojoj sam proveo djetinjstvo.
Kuća je godinama stajala prazna. Moj tata je nestao čim je mene kod tete ostavio, i otišao u neku predaleku zemlju gdje je radio i propio se. Ispočetka me zvao samo par put za rođendan i jednom za Božić. Ne znam ništa o njemu. Ne znam ni da li je živ. Mama je nakon rastave ostala još par godina u kući sama, čak je bila neko vrijeme i na psihijatriji, ali onda je i ona odselila nekud. Jako mi je nedostajala. Posjetila me samo jednom kod tetke, rekla mi je da me voli, da vidi da sam dobro i otišla. Vraga sam bio dobro, umirao sam svaki dan od tuge. Kad god tete nije bilo u stanu, iskoristio sam priliku da zovem mamu. Telefon je zvonio beskonačno, ali ona se nikad nije javila. Godinama mi je teta tajila da moja mama zapravo živi u susjednom gradu, samo 50 kilometara dalje od nas, nego sam to slučajno čuo od tetine susjede. Našao sam neku staru Božićnu čestitku koju mi je mama poslala davno, ali mi ju teta nikad nije pokazala, i tu je bila mamina adresa. Otišao sam tamo. Sjeo na klupu pred njenu zgradu, čekao dugo i pripremao svoje srce za susret s njom. Mama se pojavila pred zgradom. Gazio sam po oblacima kada sam koračao prema njoj. Lebdio sam od sreće. Poletio sam da je zagrlim, ali došla je neka žena narančaste kose, zagrlila moju mamu, poljubila u usta i skupa s njom ušla u zgradu. Prestao sam disati od šoka, a onda sam propao kroz oblake i tresnuo na dno. - Ovo se ne događa. Ovo nije stvarno…

Ni mamu, ni tatu nisam više nikad ni zvao, ni tražio, niti su oni mene. Nastavio sam lutati svijetom, a onda me opet opsjela želja da se vratim kući. Bio sam u ranim tridesetim, i već sam se pomalo umorio. Lavina emocija zatrpala me i zamalo ugušila kada sam ušao u našu kuću. Sve je bilo na svom mjestu, samo prekriveno prašinom i paučinom. Čak je i mirisalo sve isto ko da smo još do jučer svi bili tu. Popeo sam se po starom drvenom škripavom stepeništu u dadiljinu sobu. Legao sam na njen krevet sa mirisom kamilice, zagnjurio glavu u jastuk. Mirisao je još na njen dah kao svježe pomuženo mlijeko. Rasplakao sam se ko dijete. Zaspao sam i utonuo u nešto nalik na najljepši san i noćnu moru sve u jednom. Probudio sam se u zoru. Glad me odvela u pekarnicu iza ugla, onu istu u koju me nekad svaki dan vodila moja dadilja, i kamo bi me mama često poslala samog da kupim krafne sa čokoladom, pa da može malo s dadiljom ostat nasamo. Ušao sam u pekarnicu prvi. Bilo je točno pet sati. Žena koja je tamo radila bila je u skladištu među policama i slagala topli kruh u duge redove. Vidio sam samo dugu narančastu pletenicu ispod bijele kapice. Kada se okrenula, protrnuo sam i zanijemio.
- Dobro jutro. Izvolite. - Oko vrata je nosila mali zlatni križić.
- Liljana…
- Da, ja sam, izvolite.
- Zar me ne prepoznaješ ?- Tek tada se zagledala u mene, narančaste točkice u plavim očima su joj eksplodirale, i napravila je korak iza. - Zašto si se vratio? Mislila sam da ti je dobro tamo. - Glas joj je drhtao.
- Liljana, duguješ mi. Oženit ću te.
- Darči, ti si poludio. Čula sam da si postao svećenik.
- Ozbiljan sam.
- Ali, ja imam sina.
- Nema veze, priznat ću ga za svoga.

Predivan dan je bio, i ja presretan kada sam oženio svoju Dadilju, i kada je napokon postala samo moja. Posvojio sam njenog sina koji mi je nekako i bio baš jako sličan. Postao sam sumnjičav, počeo je ispitivat o malom, sve dok nije priznala da mu je moj otac tata. Jao, mali mi je polubrat. Uh, što sad? Ništa. Nismo mu to nikad rekli, jer bi nas zamrzio. Mali je odrastao. Otišao je u svijet. Uspješan je, oženjen i ima djecu. Ništa mu ne fali.

Živjeli smo dugo i lijepo, i većinu vremena sretno. Moja dadilja, moja prva, jedina i posljednja ljubav, otišla je prije tri godine, nakon kratke bolesti koja nas je sve zatekla nespremne.
Ja ću umrijeti sutra. Iako znam da baš i nisam kandidat koji će dobit krila, ipak bih si htio kupiti malo mira, zato vam moram reći ono posljednje što mi je na duši. Napokon ću priznat da mi kikiriki nikad nije narastao veći od dadiljine šake, makar sam se hvalio kako mi je velik. I za kraj imam samo još dvije želje. Ne nosite mi cvijeće ni vijence. Molim vas, u grob mi stavite maslac, ne mogu svojoj dragoj doći bez toga. A sutra, odmah poslije sprovoda, iskopajte stari bunar, na dvorištu, iza naše kuće.

Hvala vam unaprijed

Vaš Darko


Vila Sila, 26.11. 2023. g. , Hrvatska

Sva autorska prava su pridržana

Povraćalo mi se danima, baš mi bilo muka, pomislila neka viroza, a onda sam shvatila da bili su to simptomi zaljubljivanja.
Pričali smo, smijali se, vidjeli se nismo, a zaljubili jesmo.

I nakon mjesec dana slatko mučnog isčekivanja, došao si mi izdaleka sav lijep, svjež, slan, fin i egzotičan, mirisao na Mediteran.

Prvi pogled - grom, to je to.

- Mislio sam da si viša. - Prve tvoje riječi.
- Mislila sam da si pametniji.- Moje prve riječi.

Smijali se.

Slatkoslana večera čekala te u ponoć kod mene doma, uz svijeće, sireve, paštete, šaku grožđa, kockice čokolade, malo razgovora, ja na tvojim koljenima, malo maženja, oko sat napaljivanja prije ljubljenja sa ustima punih čokoladnog- banana pudinga, na putu do kreveta, ja te pitam - Želiš li se otuširati možda ? Dugo si putovao. Čisti ručnici su ti tamo.
- Ne bi, hvala. Ne znojim se.
Pitam te onda - Bi li barem oprao noge?
A ti kažeš - Ne, pa nisam hodao, nego vozio.
I stisneš me uz sebe, vučeš u krevet, kreneš me ljubit, a okus sline ti je kao od kore drveta, a ja te prekinem i pitam - Hoćeš li onda barem oprati zube? Tamo je i nova četkica za tebe.
A ti mi kažeš - Ne, malo sam jeo, a puno vode pio, pa sam ih ispro.
Kužim ja da je on tvrd orah, pa krenem grubo - A hoćeš li barem onda oprati kurac?
Kažeš - Evo, sad ću.
Odeš, opereš ga, vratiš se, i ja mislim - OK ajd bar nešto, i približim nos kiti i gle stvarno, miriše na med i mlijeko. Spustim nos malo niže, a jaja po jutarnjoj pišalini ošamare me posred njuške i nokautiraju mi želju u trenu.
- Ma jesi li ti oprao i jaja? - Pitam te.
- Nisam. - Kažeš.
- A zašto nisi kretenu?
- Zato što nisam znao da ćeš gurat nos i tamo.
- Konju jedan, pa zar ti treba crtat da kad se pereš, da se trebaš oprat cijeli, a ne na rate?
- Dobro, dobro, smiri se, evo idem.
I odeš, pereš jaja, i dugo te nema.
- Oprosti, stislo me, večera je bila obilna. - Ispričavaš se.
- O Bože, ne treba mi sad još i izvješče o tvom sranju. No dobro, a jesi li oprao guzu? - Provjeravam.
- A jebi ga sad, nisam, pa što mi to nisi rekla odmah kad sam prao jaja?
- Pa valjda zato biseru jer nisam mogla znat da ćeš i srat!
- Ajde draga, smiri se, gdje smo ono stali? - I stisneš me k sebi, a ja okrenula glavu na drugu stranu - Jao, šteta kurca, baš lijep i debeo ko izložbeni primjerak bio. - Prostrujilo mi kroz glavu, pa otvorim prozor, kažem - Vruće mi je. - I gurnem glavu van, a tebi okrenem guzu. Nabio si mi ga naglo u Caricu, i srećom ona nema nos, nego samo ponos, pa se nije bunila. Jebo si me konju žestoko 3 minute tako da su mi oči narasle za jedno 3 broja, a onda naglo stao, trčiš u kupaonicu, zalupiš vratima.
Sjednem na prozor, raširim noge, luftam Caricu dok te čekam. Malo je milujem. Malo gledam zvijezde. Malo slušam kako se ježevi vani jebu. Prošlo je 10 minuta, pa još 10 minuta. - Pa gdje si majmune ? - Pitam se.
- Oprosti, zaostatak večere je van htio. - Na vratima mi objašnjavaš.
- Zaklat ću te ko Smrdljivog Martina, izustiš li još i riječ samo.
Prilaziš mi, pa mi maziš Caricu, da me udobrovoljiš, a onda mi lagano prstima ukliziš, i iznenada osjetim oštru bol ko da si me žiletom porezao, vrisnem, izvadim ti prste naglo iz nje, a kad tamo imam što i za vidjet.
- Jao, kad si ti zadnji put nokte odrezao?
- A ima koji tjedan, dva...
- Ne diraj me više, samo začepi i jebi.
I opet mi ga nabiješ do kraja, i jebeš me par minuta, skoro došla do raja, a onda opet staneš, i u WC trčiš.

Ja opet čekam na prozoru, gledam mladi Mjesec, i najrađe bi ga skinula sa neba, i zabila si ga tamo gdje mi kurac treba, jer kretena opet nema, pa nema...

I nakon 15 minuta evo heroja, vratio se sa sranja.
Dođe, gleda i kaže sav ponosan - Ovoga puta oprao sam i kitu, i guzu , i jaja.
- Ajde, odjebi ti lijepo sad od mene i gurnem te nogom od sebe.
- Pereš se na rate.
Jebeš na rate.
Sereš na rate.
Pa dobro, ima li još nešto što radiš na rate, a da ne znam ?

- A, imam - kažeš - plaćam 3 alimentacije, i svoje i susjedove rate
kredita do 2055-e.

Odljubila sam se u sekundi.

Autor : Vila Sila
21.7. 2023.g. Croatia
Sva autorska pravu su pridržana.

1976. godina, na selu

- Moraš ići ginekologu, već dugo si intimna s njim. Kako se štitite?
- Pazimo, vadi ga van.
- Nije ti to baš najpametnije. Dal' znaš računat plodne dane?
- Pa onako otprilike.
- Mila, ne možeš to ne znati, zato sam i došla da ti ispričam. Jučer sam bila prvi put kod ginekologa.
- Stvarno? Joj, kako si se usudila? Nije te bilo sramota?
- Bilo je, ali što se mora, mora se. Slušaj, ovo moraš čuti. – Mila je stavila ruku na usta od zaprepaštenja. Te dvije prijateljice su imale 20 godina, i živjele u vrijeme kad su o takvim stvarima tajno pričale samo one najhrabrije i najmodernije žene. – Tamo ima jedan stol gdje legneš i raširiš noge, i onda mi je doktor rekao : „ Jel' vi znate zašto vagina ima krzno? To je zato da ju ne bude sram, pa tako ni vas ne treba biti ništa sram.“ – Onda je gurnuo dva prsta u mene, i kružio unutra kao da nešto traži, pa me stisnuo u jedno mjesto i uzbudila sam se, i on je nastavio prstima stiskati baš tamo i…
- Kurvetino prokleta, na što ti navodiš moju Milu? – U sobu je upao Davor, bijesan i lud i zalijepio Milinoj prijateljici takvu pljusku da joj se glava okrenula, a krv iz nosa špricnula je po zidu. Marš van! Van kurvetino jedna!
- Luđak prokleti, i proklet bio dan kad sam te srela, što radiš? – Mila je stala između njih. Zalijepio je pljusku i Mili, no Mila mu je vratila, dograbila prijateljicu za ruku i povukla je van za sobom. – Neću se udati za tebe, prokleti monstrume. – Skinula je prsten i bacila u njega.
- Isusek i Marija, pa kaj to radite djeco draga? – Za njima iz kuće izašla je i Milina mama. – Pa kaj će ljudi reći? Umrijet ćemo od srama, već su poklone donijeli. Moraš se udat, svi znaju da si s njim spavala.
- Neću! Neću i niko me ne može prisiliti. Briga me za ljude. Odlazim u Kanadu k sestri. Neće vas biti sram. Odlazim! Rađe ću se udat tamo za starca , koji neće moći na me ruku dići. Bolje to nego da se dam ovom stvoru da mi život uništi. Pustite me, odlazim…

Oko ponoći istoga dana :

- Krv! Krv! Ljudi! Ljudi! Ljudi! Nečiji sin tamo leži! Ljudi! Ljudi, dajte čiste plahte, krv u vis šiklja iz njegovih grudi. Ljudi, ljudi, dajte fenjere ovamo bliže. Isusek, čiji sin je ovaj nesretnik? Čiji je?

Dva tjedna kasnije :

Odjel intenzivne sav miriše na strah, krv, smrt, alkohol, i trule nade. Još uvijek je u komi, ali preživjet će. – Tako su rekli njegovim starcima, seljaci su to imućni, pa zaklali svinju, dali doktoru. To je veliki dar, doktor ga svakako mora spasiti. Djevojka tog nesretnika, Mila, ona je bila siromašna, nije doktoru mogla dati ništa. Sjedila je tu u hodniku već danima, satima prebirala zrna krunice u rukama, molila, molila, molila neprestano : „ Bože, ja sam kriva, oprosti mi, samo mi oprosti. Nisam ga smjela ostaviti.
Ne bi se bio napio. Ne bi mu onaj divljak u krčmi zabio nož u srce. Ja sam kriva, oprosti mi, oprosti i spasi ga, samo ga spasi, ako ga spasiš, udat ću se za njega, rodit mu djecu i nikada ga više neću ostaviti. Smiluj mu se. Spasi ga, spasi…“

On je preživio. Doktor joj je rekao da su mu davali puno morfija i da nikada više neće biti isti. Ona se udala za njega.

Dvije godine poslije :

U vanjskom sloju ozona, lebde veliki srebrni elipsasti pladnjevi, pokriveni staklenim kupolama. Na pladnjevima su ljudska tijela, ja na svom pladnju ležim sama. Toplo je, ugodno, atmosfera je gusta, koncentracija kisika povećana. Savršen mir je ovdje, i ja sam savršeno mirna. Mrtva sam već neko vrijeme, ne znam koliko dugo, ovdje vrijeme ne postoji. Jedina mjerna jedinica ovdje je impuls misli. Ne osjećam tijelo. Podižem ruku. Ne osjećam težinu. Nemam ruku. Nemam tijelo. Samo ljubičasti obris sjaji oko oblika mog zadnjeg tijela. Sjećanja na to tijelo nisu me još uvijek potpuno napustila. Bol, krv, let, orgazam, prolaz kroz skliski svijetli tunel, a onda mir, savršen mir, zadnje je čega se sjećam. Zažmirim, ali i dalje vidim. Nemam trepavice. Nemam kapke. Nemam oči. Samo svijest sam bez tijela. Upalio se nekakav alarm u tihom, visokom tonu, tankom i iritantnom kao onaj što tjera krtice. Osjetim prisutnost. Postalo je toplije. Pet tankih blještavih figura, visokih oko 3 metra pojavile su se kroz staklenu kupolu i stale su oko mene. Na glavama imaju bijele kapuljače. Nemaju usta, ali čujem ih u svojoj glavi kako razgovaraju o meni :
„Imamo podudarnost
1. Krvna grupa novog tijela : O +, Rh –
2. Broj prošlih života : 13 ( 9 puta muškarac, 4 puta žena ), zbroj
godina : 315
3. Model budućeg tijela : borbeni, ženski, europski
4. Predviđeni IQ : 150
5. Otpornost : fizička - visoka , mentalna – visoka
6. Profili prošlih života : vođa, ratnica, kriminalni
7. Dosje: 219 kriminalnih djela
8. Opis zadnje smrti : nasilan
9. Oblik idućeg života : ista razina – teška kategorija
Suglasnost o transmigraciji u novo tijelo : jednoglasna

Mehaničko odbrojavanje : jedan… dva… tri…, figure su se nadvile nad mene, četiri…pet…, isijavale su jaku silu koja je ljubičasti obris moga tijela skupljala u kuglu, šest…sedam…, imam oblik kugle koja se užarava, figure se odmiču, osam…devet…, staklena kupola se otvara, deset…,jaki magnetizam povlači me u let u mrak…krv, toplo je, tijesno, velika ruka vuče me kroz pretijesni topli, mokri, mračni tunel. Najednom svjetlost. Visim naglavačke. Na podu vidim nekoliko para stopala. Udaraju me, bol žari, udah, bol u prsima, izdah, udah, otvaram oči. Prejaka svjetlost. Zatvaram oči. Voda. Ljudska lica.
Težina : 2600g, dužina : 40cm, vrijeme 4 : 15 h, datum : 31. 5. 1978.g.

- Mila, Mila, dobili ste kćer. Kako ćete joj dati ime?
Stavili su me na tijelo nepoznate žene. Podižem ruke, premalene su, motorika loša, oh ne, ne, ne…još jednom ispočetka, novo tijelo. Zaspim.

Par godina kasnije :

- Jedan…, dva…, tri…, četiri…, pet…, šest… - Trčim po kući malenim nožicama,al' brza sam. – Sedam…, osam…, devet…, deset! Tko se skrio nije, briga me nije, ja idem! – Mila krene u potragu – Mala Haljinica gdje je? – Iza Mile otvaraju se vrata. Ulazi on. Baca Milu na pod. Mala Haljinica je šćućurena
u kutu kraj kauča. Moja Haljinica je tamnocrvena, posuta je krem cvjetićima, bezbroj cvjetića je na meni, kao na grobu, kao da sam umrla, da barem jesam… Haljinicu strah paralizira. Haljinica ne plače. Haljinica je nijema. Livada cvjetića se brzo diže i spušta na sitnim prsima njenog trogodišnjeg tijela, a ona djevojka iz bolnice, ona ista koja je toliko molila da On preživi, sada leži na podu kuhinje. Njena haljina je velika, smeđa, karirana. Krv koja joj curi iz nosa je crvena. Trbuh joj je brdo, trudna je. On je podigao stolac visoko iznad nje, udario je po kariranom brdu. Haljinica zna da u brdu njen brat živi. Stolac se raspao. Njegove cipele su smeđe, zabijaju se u karirano. Njegov jezik je pogan, psuje joj Boga i majku. Karirana haljina grči se na podu pod njegovim cipelama. Mala Haljinica je u šoku. Karirana haljina krvari i govori mu : „ Bog će te kazniti.“ On se naglo okrene i krene prema maloj Haljinici, zastane ispred nje. Haljinica prestaje disati. Mala Haljinica je prekrila lice rukama da ne vidi. On pljune na drveni križ na zidu iznad nje. – Već me je kaznio. – Kaže i odlazi…Karirana haljina ostaje na podu, nepomična, stenje. Mala Haljinica na koljenima puže prema kariranoj. Maleni dlanovi lijepe joj se za krvavi pod. Krv je crvena, jako crvena.

Par godina poslije :

- Crvena šminka, kurvo jedna! Što će ti za posao crvena šminka? Ideš li ti radit, ili se jebat tamo? – Šamar jedan, još jedan, još jedan, krvari…, krv je crvena, jako crvena. Karirana haljina je stalno krvarila, a Haljinica je stalno bila prestravljena. Biti nevidljiva, bila je jedina želja koju je Haljinica imala. Svaki puta dok bi Karirana haljina bila krvava, ga je provocirala : „ Bog će te kazniti“. Bog ga nikada nije kaznio, a ni itko drugi.
Živjeli su u velikoj, bijeloj kući, najljepšoj u selu, sa najljepšim crvenim cvijećem na balkonima, a unutra mračna tamnica. Ljudi to nisu znali pa su im zavidjeli na bogatstvu i lijepom životu. Ljudi su glupi. Ljude je prelako obmanuti. Haljinica nikada nije pričala o krvi ni tamnici, ionako joj ne bi vjerovali, a ni razumjeli. Šutjela je. Haljinici je sve više smetalo njeno tijelo, osjećala se zarobljeno. Tupa bol stalno joj je bila u prsima i širila se u vrućim plimnim valovima, i zapljuskivala je ko bezbroj implozija koje su joj razarale drob. Željela je napustiti svoje tijelo. Željela je odletjet, opet ležat na srebrnom pladnju dugo, dugo…, uronjena u topli gusti spokoj, mir koji hrani, liječi, mir bez tijela.
- Bog će kazniti sve one što namjerno ubiju tijelo. – Karirana haljina je jedino oružje koje je imala da se brani od Njega i svega bilo to što je Božjom kaznom plašila sve oko sebe.
- Tijelo bez duše je samo meso, a meso je hrana. - Tako je razmišljala Haljinica. – Zašto su ljudi uopće umislili da njihovo meso vrijedi više od mesa drugih vrsta. Ljudi se uvijek precijene.
Haljinica ionako nikad nije ni željela imati tijelo. Osjećala se toliko nevrijedno da nije zaslužila ni da jede, pa kad bi je glad pobijedila, skrivala se i gurala prst u posudicu paštete, lizala i lizala…, a fin okus bi je odvodio barem na kratko iz gorke stvarnosti. Otkrila je da je hrana osjećaj, lijep osjećaj kojim se punila tajno. Kockica čokolade rastopljena na suncu, ukradeni kolutići ljute sušene kobasice…bili su jedini trenuci sreće.
Haljinica je bila većinu vremena sama. Imala je samo par prijateljica koje su vjerovale da ona jako lijepo živi, pa su bile zavidne i često otrovne prema njoj. Haljinica nije trebala ljude, nije voljela ljude, jer pred ljudima je uvijek valjalo glumiti nešto što nisi. Važno je samo ostaviti lijep dojam, biti fin, jer tek tada te ljudi vole. Haljinici nije bilo važno da je ljudi vole. Nitko je nije volio, barem je tako mislila, pa što, ni ne moraju, nije voljela ni ona njih.
Igra sa biljkama i životinjama Haljinici je uvijek bio prvi izbor, jer one nikad ne razočaraju.
- Tako, budi miran. Miran budi! Surađuj! - Haljinica se mučila da precizno svom hrčku nanese crveni ruž koji je ukrala mami. Životinjica se migoljila, a Haljinica ju je čvrsto stiskala u jednoj ruci. Na kraju je crvene šminke bilo posvuda, samo ne tamo gdje treba.
- Budaletino, na što sad ličiš? Što će ti uopće crvena šminka? Čemu? Hoćeš da zavodiš druge hrčke? Miruj! Moram te obući, nećeš valjda na posao gola, kurvo jedna. Mir! – Haljinica je hrčku pokušavala navući haljinu od neke lutke. Naravno, životinjica je panično počela cviliti i ugrizla je za ruku, a ona ju je tresnula na drvenu dasku, grubo. – Mir ! Tišina!- Hrčak je pokušavao pobjeći, ali Haljinica mu nije dopustila i tresnula ga o dasku još jednom. – Mir! Moram te obući. – Hrčak se smirio. Haljinica se začudila. Što je sad? Što sad glumiš da spavaš? – Podigla je hrčka, na dasci je bio trag krvi. Začula je korake iza sebe. Njen otac se brzo približavao. – A tu si nevoljo jedna! Što to radiš? – Haljinica je brzo životinju zamotala u kariranu krpu. – Brzo ulazi u kuću, noć će.

Ubrzo je Haljinica primijetila da se jedan dio njenog tijela osjeća različito od ostatka tijela, i prkosi joj i onda kad je najtužnija. Otkrila je Caricu, ona je živjela među njenim nogama i stvarala joj ugodu kad god bi je dodirnula, i dirala ju je često, i dirala, i dirala, a onda najednom je lebdjela iznad tijela, oslobođena, pa opet pala u tijelo iscrpljena al' sretna. Orgazam, otkrila je orgazam, to joj je postao novi način preživljavanja tužnih dana, droga o kojoj je postala ovisna. Ruka joj je stalno bila na Carici. Jedino se ispred križa na zidu nije dirala, bojala se Boga, nije htjela da je vidi. Mogao bi je kazniti. Svašta, a kao da je nije već dovoljno kaznio samim životom. Haljinica je rasla i rasla, a strah se smanjivao.

U sedmom razredu osnovne škole, pod velikim odmorom Haljinica je sjedila u klupi. Najednom, nečije ruke, sleđa su je čvrsto stisnule za grudi. Užas!
- Ti si prava seks bomba! – Eksplodirala je na te riječi. Bio je to mali ružni žuti dečko iz razreda, za glavu niži od nje. Zgrozila se. Ugrizla ga za ruku, pa dograbila , ustala i zabila mu koljeno u sitna žuta jaja. – Fuj! Gnjido prokleta! Šlataj si mamu doma, klinjo ljigavi. – Svi su se smijali dok je on ležao na podu učionice i zapomagao. Zbog tog Žućka, Haljinici se i kasnije u životu gadilo kad bi joj ružni muškarci davali komplimente, a kad bi se usudili dirati je, reagirala bi krajnje agresivno. U petom razredu osnovne, sve su još cure u školi bile ravne ko daske, a Haljinici su već u četvrtom razredu počele bujati grudi, zbog toga boravak u školi bio je pravo ratno polje. Svaki dan je morala prebit nekog ljigavca.
Svaki dan bi dobila novu opomenu zbog ponašanja i slušala prodike učitelja.
- Ovo je sramota, pa ti si curica. Kulturna. Draga. U imeniku sve petice. S druge strane, eto brojim, samo ove školske godine imaš već 15 opomena pred isključenje zbog nasilja nad dječacima. Kako objašnjavaš to?
- Učiteljice, ja to zovem samoobrana.
- Nasilje nije rješenje. Jesi li razumjela? Zato u školi imamo 20 učitelja kojima se možeš obratiti kad te netko maltretira. Koliko puta sam ti to rekla, a ti i dalje po svom.
Haljinica je gledala nezainteresirano u učiteljičino obješeno lice nalik na jako starog buldoga, i njene male, prazne, obješene sise. – Kravo, stara, glupa, što ti znaš, ovakvu te sigurno nitko nikad nije imao želju dirat. Tebe sigurno nisu maltretirali u školi kao mene.

Toga dana kad se Haljinica vratila iz škole, ušla je u kuću neprimjetno jer je čula buku. On je stisnuo Milu grubo za nadlakticu i silom je odvukao pred okruglo ogledalo u spavaćoj sobi.
- Pogledaj se na što ličiš, samo pogledaj! Misliš li da te itko više želi, zato se šminkaš? Pogledaj se! Pa što onda očekuješ da te ja želim. Gadiš mi se! Pa naravno da rađe jebem konobarice. – Žena je stajala pred ogledalom, bosa,u običnom pamučnom rublju, nijema, al' nije gledala sebe, već njega u ogledalu i pratila njegovu ruku u kojoj je držao revolver i zabio joj ga u rebra. U pogledu joj se vidjela tvrdoglavost, prijezir, neustrašivost i ponos. Taj pogled je on najviše mrzio, a ona je to znala, zato ga stalno tako gledala.
-Što je kurvo, šutiš sad, ha? Ili čekaš da te sveci spase. Uperio je revolver u veliku crvenu Bibliju na komodi ispod ogledala i potegao okidač. Ništa. Okinuo još jednom. Ništa. I još jednom, ništa.
Gledala sam ga kako bijesni kroz odškrinuta vrata spavaće sobe, nisu ni znali da imaju publiku. Redovito sam mu metke krala iz ormara, jer sam stalno bila u strahu da će se poubijati kad me nema doma. Ugledao me kraj vrata. – Prokleta bila, ista si ko i tvoja mama. – Gledala sam ga prezirno i bez imalo straha. Hm…, stalno joj je govorio da je kurva, a ta je žena u svom životu samo tri kurca vidjela. Jedan kurac je bio od njezinog oca, jer kuća je bila mala i sva djeca u jednoj prostoriji spavala gdje i roditelji, pa često vidjeli dok su jebu. Drugi kurac bio je od nekog njenog starog rođaka, koji ga je vadio dok bi Mila još kao djevojčica pasla krave, pa bi je namamio u pastirski šator, gurnuo joj ručetinu pod haljinicu a onda reko da će je pred svima osramotiti bude li to ikom rekla. Gurao je prljave prste u njenu nevinost, pa kad bi izdrkao, pustio bi je da mala ode, pa je godinama pišala u krevet od straha i noćnih mora. Treći kurac je bio kurac za koji se udala, i kad se sve zbroji to je bio jedini koji je imala. No sve što je ona propustila, ja sam nadoknadila, i nisam ih nikada ni brojala. Ona je bila jedina kurva koju znam, a da se nije kurvala, nego je po cijele dane s Biblijom po kući hodala. Stalno se nadala da će ga Bog kazniti. Moja majka Mila, uvijek je bila predivno naivna, ali ne i ja.

Haljinica je postala žena. No, nije htjela biti žena. Nije htjela imati obitelj. Nije htjela biti majka. Nije htjela biti mučenica. Nije htjela pripadati nikom osim sebi. Nije htjela ništa. Nije se htjela ni roditi. Preživjela je sve, a da nije ni htjela živjeti, a živjela je. Strah je nestao. Postala je moćna žena ratnica, Vila koju više nijedna sila nije mogla slomiti. Nikada nije obukla kariranu haljinu. Nijedna žena nikada ne bi trebala nositi kariranu haljinu. Obula je čizme, obukla kožu, uzela bič. Postala je Domina, okrutna, nemilosrdna, i pravedna. Postala je Vila Sila.


2011. godina

Zazvonilo je zvono na vratima, a istovremeno i mobitel.
- Halo!
- Vila, šaljem ti trojicu na seansu. Mislim da su upravo pred tvojim vratima. Njihove dosjee sam ti poslala na mail. Uglavnom, sva trojica su prekršila uvjetnu kaznu, ponovljeno obiteljsko nasilje.
- Dobro, pogledat ću.
-Imaš slobodne ruke. Tvoje odgojne metode uvijek imaju najbolje rezultate. Naša suradnja s tobom je pilot projekt, i dalje mora ostati u potpunoj tajnosti.
- Naravno.
- Prilikom transporta stavili smo im poveze na oči. Oni ne smiju znati gdje su. Dolaze u pratnji četvorice iskusnih čuvara. Dvojica će biti u autu pred kućom, a dvojica pred tvojim vratima. Stoje ti na raspolaganju tamo, i u slučaju izlaska na teren sa debitantima.
- Sve je jasno. Mislim da su stigli. Idem.
Vila Sila je stavila na lice malu crnu masku od čipke, i poslala svog roba da otvori vrata.
- Uđite. – Dva čuvara uvela su u kuću trojicu sa lisicama na rukama i digitalnim ogrlicama oko vrata sa programiranim elektrošokovima u slučaju udaljavanja od zadane lokacije.
- Dobrodošli. Osjećajte se kao kod kuće. Izvolite sjednite. – Vila ih je dočekala. Čuvari su ostali stajati kod vrata, a u sobu su ušla trojica robova, na licima su imali okrugle crne maske sa nacrtanim smajlićima, noseći veliki drveni križ i stavila na sredinu stola pred trojicu.
-Pomolimo se prije jela. – Vila je sjedila na čelu stola. – Ustanite, ponavljajte za mnom : „ Gospodine nauči nas da cijenimo tvoju bol. Gospodine daj nam bol. Gospodine daj nam da spoznamo svoje grijehe. Gospodine daj nam da okajemo svoje grijehe. Gospodine udijeli nam snagu, milost i oprost. Amen. Poljubite sada križ jedan po jedan. – Poslušali su. – Operite sada prljavštinu sa ruku i jezika.
- Robovi su donijeli veliku keramičku zdjelu pune vode iz koje su svi prvo morali popiti a onda oprati ruke. – Poslužite nas. – Naredila je robovima Vila. Donijeli su hranu, natakali im vino. Razgovora nije bilo. - Fuj! Ovo nije vino, ovo je krv. – Primijetio je jedan i pljunuo na stol. Jeste li vi nekakva sekta? – Na to ga je rob ošamario tako snažno da mu se usnica rascvala. – Dosta! Ovdje se ne priča i ne radi ništa bez Vilinog dopuštenja. Poštuj Gospodaricu doma u koji si ušao. Zahvalite Gospodarici na jelu. – Zatraži ih rob. Vila se nasmijala. – Nismo sekta, mi smo Akademija za Vitezove bez Muda. Jedite, trebat će vam snage. Uskoro vas vodimo na prvo predavanje. - Ustala je od stola i izašla iz prostorije. Njenim zatvorenicima opet su stavili poveze na oči, i prevezli ih pola sata daleko na prvi izlet.
- Skidajte se do kraja. - Naredili su im Vilini robovi koji su došli u pratnji sa njima. Poslušali su. Polijevali su ih sa šmrkom hladne vode, u prostoriji obučenoj sa svih strana u bijele pločice.
- Pogledajte si još jednom dobro svoja muda. Nakon današnjeg dana vam više nikada neće biti ista. – Rekao im je rob zagonetno i bacio pred njih karirane spavaćice. – Obucite se.
- Ubit će nas ovdje zbog organa. – Jedan zatvorenik je šapnuo drugom , pa je svu trojicu uhvatila panika i počeli su bježati niz hodnik, no nisu otišli daleko, ogrlice su ih oborile strujom na pod, izgubili su svijest.
Svu trojicu probudilo je nečije nadljudsko vriskanje. Bolna presvijetla svijetlost sa stropa silovala im je oči. Ležali su na stolovima sa rukama vezanima za metalne šipke, sa podignutim i raširenim nogama vezanima za metalne držače, sa pogledom na stol u sredini prostorije oko kojeg su stajali ljudi obučeni u zeleno sa naočalama i maskama na licu. Na stolu je ležala neka žena i svi su imali pogled na njene raširene noge i vaginu koja se jako raširila zbog nekakve crvene kugle koja je pokušavala izaći van. Krv je curila po podu, a ona je vrisnula. Jačina njenog vriskanja i boli uzrokovala je strujni udar na stolovima na kojima su bili vezani zatvorenici, pa su i oni vriskali svaki puta kad i ona. Dječji plač. Kratki odmor. U rađaonu su doveli drugu koja je vriskala divlje i bez prestanka, a njih je struja udarala toliko koliko je nju boljelo. Krv. Mučenje. Dječji plač. Kratka tišina, i doveli su treću. Vriskanje. Strujni udari. Agonija. Bol. Krv. Dječji plač. Doveli četvrtu, petu…, trinaestu, i tako su imali simulirano rađanje uz elektro šokove do kasno u noć, a onda su opet bili odvedeni pod hladni tuš da ih voda osvježi,osvijesti i osnaži. Ostavljeni su u praznoj prostoriji, spavali na podu i probuđeni grubo rano ujutro. Ponovno je uslijedilo hladno tuširanje. Odvratna zdrava kaša bila je za doručak. Povezi na oči, i odvedeni su na drugu lokaciju u podrum druge zgrade. Čuvari su ostali vani, a robovi ušli sa zatvorenicima. Unutra zaudara da strašno na trulež, na smrt, nepodnošljivo je, tjera na povraćanje. Zvuk otvaranja teških željeznih vrata. Zvuk zatvaranja. Zvuk zaključavanja. Hladnoća. Muški glas – A evo nove ekipe Vitezova bez Muda. Dođite bliže. Ispružite ruke. – Muškarac im je ugurao ruke u nešto gusto, hladno i mokro.
- Skinite im poveze. – Naredio. Nastala je drama kada su Junaci vidjeli da drže ruke u razrezanom prsnom košu mrtve žene. Muda su im se stisnula u grašak. Bacali su se po podu i povraćali.
- Što je papci? Više vas pale dok su tople, mirisne i žive, pa bježe i cvile, jel' tako? Dižite se pičkice, dobrodošli na satove anatomije. Ajmo, imamo puno posla ovdje danas. Dodaj mi ona crijeva. Što je mamojebači, sad ćete vidjeti kako vagina izgleda iznutra. – Nožem je zarezao preko Venerinog brda prema pupku. - Eto vidite, ovo je maternica, odavde ste svi vi ispali govanca mala. Svašta majka rodi.
- I tako su Vitezovi bez Muda proveli cijeli dan na patologiji u povraćanju, sa rukama u leševima.
- Bravo Bezmudnjaci ! Bili ste vrijedni pa ću vas odvest na modnu reviju. – Patolog se podmuklo smijao, a oni su pošli za njim u drugu prostoriju hladnu toliko da im se inje hvatalo za trepavice i brade. – Priđite, no što čekate, ajde bliže. Ovdje su naši manekeni i manekenke, a tamo u ormaru vise odijela i haljine sa imenima. Ajde drkaroši, primite se posla, oblačite ih.
Unatoč hladnoće, znojili su se od jeze i muke dok su dizali i okretali ledena, ukočena tijela. Krvavi doktor, robovi, čuvari, dva tipa iz pogrebnog zavoda i svećenik, za to vrijeme kartali su se u susjednoj prostoriji, i svi su oni imali crne smajlić maske, i gledali ih kroz staklo. Negdje oko ponoći sva tijela imala su haljine i odijela.
- Bravo debitanti, zaslužili ste nagradu. Tko bi rekao da ćete biti tako poslušni, bit će nešto od vas. Možda vas zadržim neko vrijeme ovdje, ionako nam fale radnici. Vrijeme je da naše manekene odvedemo na reviju, tovarite ih. – Tijela su unijeli u nekoliko crnih karavana,nakon čega su sva trojica opet odvedeni pod hladan tuš da isperu krv, a onda su im dali da obuku crna odijela i cipele.
- Odlično izgledate, možete i na vjenčanje i na sprovod. Idemo. Stavili su im poveze na oči. Svi koliko ih je god bilo odvezli su se na gradsko groblje. Tamo su im skinuli poveze, dali lopate. Kopali su sve do zore. Ekipa Muda od Graška počela se rušiti i padati s nogu od muke i umora, ali nijedan nije ni pokušao pobjeći. Bilo je jasno da nakon takvog tretmana im se neće više dizat ni kita a ni ruka na ikoga. Jutro su dočekali na groblju,na mramornom podu mrtvačnice sa ljesovima i leševima. Odande su prevezeni na Vilinu adresu, gdje su ih pustili da spavaju do podneva.


Robovi su išli uslužiti Vilu. Morali su puno toga nadoknaditi, iako ih nije bilo samo dva dana.
- Kasnije ćete mi podnijeti izvještaj. – Izvalila se u svoju kraljevsku fotelju od tamnocrvene kože sa zlatnim rubovima i raširila noge. Prišao je rob kojeg je pogledom pozvala, kleknuo je pred nju.
- Molim vas za milost da vas dodirnem i uslužim. – Položila mu je ruku na glavu u znak odobrenja. Vila Sila je bila gola ispod crnog svilenog ogrtača. Oko vrata je imala par metara dugu ogrlicu sa krupnim crnim biserima koji su joj visjeli između grudi i preko Venere. Rob je skinuo ogrlicu sa njenog vrata i skupio je u šaku, a onda njome trljao Venerino brdo i vukao preko rascjepa planete. Jezikom je zaposjeo Zvjezdarnicu na brdu, a prstima polako gurao ogrlicu u Veneru, pa izvlačio tako polako da je svaki biser udario u vrh klitorisa posebno. Vila je vidjela Zvijezde kako iskre i cvatu iznad nje, i osjećala kako se Nebo polako rastvara, i stvara mjesto za nju, da je usiše cijelu. Dvojica robova su klečali sa svake strane uz nju, pognute glave, stavila im je ruke na glave u znak milosti, i oni su pohotno navalili na njene grudi, sisali je grubo.
- Oh, oprostite, kucao sam, ulazna vrata bila su otvorena, ooo...kako nezgodno…,oprostite… - Na vratima je stajao svećenik, prekrivao je rukom oči.
- Uđite Velečasni, sve je u redu. Robovi su je nastavili zadovoljavati dok je svećenika besramno gledala u oči i uzdisala. – Kojim dobrom ste došli Velečasni ?
- Aaa, ma došao sam vidjeti ima li novih pokajnika.
- Naravno, trojica su, znate već pravila. Vezani su, imaju poveze , i ne približavajte im se previše.
- A želite li se i vi možda ispovjediti Vilo Silo? – Svećenik si nije više držao ruku na očima.
- Ne, hvala, ja sam svoje grijehe već platila, nego, želite li možda da ja ispovjedim vas Velečasni?
- Zbunila ga, a onda se prelomio kao grmljavina njen orgazam i rasjekao Nebo. Svećenik se prekrižio i otišao. Kada je opet sišla na Zemlju, duboko je uzdahnula par puta, smirila se i naredila robovima .
- Njihovi dosjei su na stolu. Zbrojite im prekršaje, i broj dana koliko su proveli sa žrtvama, broj žena i broj djece i dobit ćete broj udaraca koliko su zaslužili. Neka se bičuju međusobno, natjerajte ih da bacaju kocku tko će prvi. Danas je nedjelja, treći dan iskupljenja dana Gospodnjega, u ponoć se Čistilište zatvara. Nagradite ih elektrošokovima ako ne budu poslušni. Oni koji neće moći izdržati bičevanje, mogu staviti crveni ruž i zamijeniti udarce za pušenje jednom od druge dvojice, ako odbiju, nastavite s bičevanjem. I da, uzmite karirane košulje, neka obuku, karirano voli krv.

Iduće jutro Vila je ušla u podrum, i sva trojica su imali razmazani crveni ruž po licu.
- Čestitam vam momci na velikom uspjehu, upravo ste diplomirali na Akademiji Vitezova bez Muda. Ako ikada opet poželite obnoviti znanje, ovdje ste uvijek dobrodošli.

Nešto kasnije toga dana Vila je sjela na Milin grob. – Evo majko, još trojica su naučila lekciju, a ja sam još korak bliže Nebu, čekaj me tamo. - Karirane košulje je stavila u kamenu posudu i zapalila. Donosila je tako košulje na grob jednom tjedno. Pored je bio još jedan manji grob, Vilin brat za kojeg je znala da je živio u kariranom brdu, ali ona ga nikada nije vidjela.
- Počivajte u miru.
Haljinica je preživjela.

Autor : Vila Sila, 28. 4. 2023.g.
Sva autorska prava su pridržana

Bila je ljetna nedjelja i prošlo je podne, a juha sa domaćim rezancima već se napola ohladila u tanjurima,
kada je Nissanin otac napokon došao i sjeo za stol. Bio je neobično dobro raspoložen.
- Juha sa domaćim rezancima nije samo hrana, nego je lijek za tijelo i dušu. - Govorio je sretno jer bila je to njegova
omiljena hrana. - Ali, mora biti vruća, a ova je mlaka. - Primijeti on razočarano.
- Da nisi opet bio kod one svoje kurve i došao na vrijeme i bila bi vruća. - Uzvrati mu provokativno Nissanina majka.
- Neka ti ona skuha bolju!
- Ne treba mi tvoja prokleta juha! - Pa on dohvati svoj tanjur i baci ga u zid iznad njene glave. - Igorić, Nissanin brat
je zanijemio, a majka se onesvijestila i pala sa stolca na pod. Otac je brzo izašao iz kuhinje zalupivši vratima, i zatvorio
se u svoju sobu. Juha se cijedila u tankim potocima niz zid na pod, a rezanci su polako puzali u istom smjeru…Nissana
i Igorić klečali su kraj majke i pokušavali je prizvati k svijesti, ali ona nije reagirala.
- Koji je broj hitne pomoći? - Nissu je uhvatila panika, to je bilo ono što je uvijek zaboravljala u stresnim situacijama
- brojeve.
- Koji je broj? Gdje je telefonski imenik? Igorić, zaboga, pomozi mi naći broj! - Broj nisu pronašli, pa Nissana nije više
imala izbora; morat će se ipak obratiti „Njemu“. Stajala je par sekundi pred vratima očeve sobe. Bilo joj je strašno
teško sad tražit od njega da pomogne njezinoj majci, mrzio ju je. Ipak je pokucala, morala je.
Majku su zajedno odnijeli u auto, cijelo je vrijeme bila u nesvijesti. Na stražnjem sjedalu, Nissana ju je držala
u krilu i nekoliko puta učinilo joj se da ne diše. Možda je već umrla, nije znala. Vozio je prebrzo, pa se auto zanio i
zamalo sletio sa ceste.
- Nije vrijedna da svi poginemo zbog nje! Nije vrijedna! - Vikao je otac.
- Možda i nije vrijedna. - Pomislila je Nissa. - A je li on vrijedan da živi? Možda bi naša smrt okončala ovu obiteljsku
agoniju…
Nažalost, svi su preživjeli; i On , i Ona , i Nissa. Drama se nastavila na odjelu neurologije. Majka se osvijestila, no
zato je Nissa bila pred nesvijest, jer je sve teže podnosila napetost koja je sve više rasla. Otac je morao glumiti da
mu je stalo do njezine majke i slušati što mu doktor govori, a Nissa je samo htjela nekako nestati iz te noćne more.
- Kako ste je mogli dovest bez cipela? - Cjepidlačio je bolničar. - Donesite joj papuče da žena ne hoda okolo bosa.
Smjestili su je u sobu.
Neugodna tišina stajala je između Nissane i njezinog oca u liftu.
- Zbog tebe je takva. - Izgovori ona napokon, to ju je mučilo. Morala je to reći na glas, no tada još nije pomislila na
činjenicu da je i njezin otac bio „takav kakav jest“ zbog njezine majke. Bilo je to dvoje ljudi koji su izazivali jedno u
drugome samo ono najgore, i koji se nikada nisu smjeli ni sresti, a kamoli stvoriti obitelj.
- Hoćeš reći da sam ja za sve kriv? Dosta mi je tvoje majke, a i tebe! Imaš 18. godina, odrasla si, i želim da odeš čim
prije iz moje kuće. Neka te ona školuje, ionako ne cijeniš ništa što sam za tebe napravio.
Tišina teška poput olova ušla je u auto sa njima, na putu doma, a onda negdje na pola puta Nissi se iz prsiju
otmu tri očajna krika.
- Jesi li poludjela? - Otac se prestrašio i počeo je vrijeđati, ali Nissa riječi nije više čula, samo ih je osjećala, i one su
bile teške poput olovne kiše koja je nemilosrdno padala po njoj bez prestanka. Počela je krvariti iznutra, ali to se
nije vidjelo, i dok su se tako vozili beskonačno dugo, udisala je otrovan miris bespomoćnosti, očaja i besmisla od
kojeg se gušila.

Ušli su u kuću. Nissa je krenula potražiti majčinu spavačicu i papuče, trebalo ih je odnijeti u bolnicu. Zastala
je u kuhinji i tu se slomila do kraja i sjela na pod. Pogled joj se zaustavio na zidu gdje su potoci juhe ostavili trag, a
rezanci, neki su se zalijepili za zid, a neki su još uvijek sporo puzali prema dolje, puzali… puzali… i otpuzali daleko u
prošlost, i nastavili puzati prema dolje niz zid vrtića u koji je Nissa išla, a tamo vrijeme je ručka i tridesetero djece u
dobi od dvije do šest godina sjedi oko velikog stola. Nissana ima četiri i pol godine. Dječak do nje ima četiri godine
i vrišti iz petnih žila dok sjedi u krilu debele kuharice tete Ane koja ga čvrsto drži za ruke. Pred njim kleči odgajateljica
i gura mu u usta žlicu juhe sa rezancima, a on pljuje po njoj i podu, maše glavom i nogama. U jednom trenutku
dječak nogom udari u tanjur juhe u rukama svoje nemilosrdne hraniteljice, pa tanjur poleti visoko iznad njih i zalijepi
se za zid, a rezanci počnu polako puzati niz zid prema podu. Nissana guta svoju juhu sa rezancima, gleda ne trepćući
u dječaka…guta svoje rezance…ne osjeća ni okus, ni miris, ni ništa…osim odlučnosti da im neće dopustiti da je zadesi
ista sudbina. I ostala djeca šute i jedu neki gledajući u dječaka, a neki u rezance koji polako klize niz zid, dok nekima
bešumno klize suze niz nevine obraze…kaplju u tanjure, pa jedu juhu od suza. Nissana ne plače, samo gleda i upija
okrutnost života, gleda i uči kako preživjeti.
- Nissana što gledaš? Požuri pojesti do kraja. Nissana! - Vikala je debela kuharica Ana na nju i ostale koji još nisu
završili sa jelom, dok je kao veliki oblak kružila oko stola, a svako dijete nad koje bi se nadvila njena velika sjena,
premiralo bi od straha. Potom ona ponovno zgrabi onog nesretnog dječaka svog zalijepljenog sa rezancima i mokrog
od juhe i suza, i odnese ga pod hladan tuš gdje ga nastavlja mučiti.
- Ovako ćeš zauvijek naučiti da se jesti mora! - Ponavljala je zlurado i uživala u tome.
Djeca su nahrupila u kupaonicu i velikim očima gledala golog nesretnika, samo su se oni koji su kasnije odrasli u loše
ljude, smijuljili u pozadini.
- Kakvo poniženje. - Mislila je Nissa, a mučenje je osjećala tako jako da se okrenula na drugu stranu, i bila je jedina
koja nije ostala u kupaonici, nego je stajala na hodniku. Mučenje je trajalo i trajalo, Nissa nije to više mogla podnijeti,
zato se iskrala iz vrtića, i otrčala do kuharičinog automobila, kraj kojeg je ona svaki dan ostavljala posude s ostacima
hrane. Otvorila je vrata automobila sa vozačeve strane i iz jedne posude prosula hranu po sjedalu. Druga posuda je
bila puna i nije ju mogla podići, pa ju je samo prevrnula na pločnik kraj automobila.
Nešto kasnije, vozilo hitne pomoći odvezlo je kuharicu Anu, slomila je nogu. Okliznula se po prosutoj hrani.
Možda se više nikada nije do kraja ni oporavila, ipak je to bila starija žena, ali Nissani to nije bilo važno; važno je bilo
jedino to da se nikada više nije vratila.
- Nissana spavaj. Nissana , zažmiri i spavaj! - Prijetila je odgajateljica.
U tom dječjem logoru svakoga dana nakon ručka moralo se i prisilno spavati, a Nissana nikada nije mogla zaspati
jer je za nju to značilo dva sata vječnosti koje je morala provesti u mraku. Dva sata agonije u kojima je svaki dan
umirala od straha, razmišljajući kakvu će situaciju zateći kad se toga dana vrati kući; jesu li se možda već njezini
roditelji međusobno poubijali, neprestano su se svađali i tukli. Provoditi dane u vrtiću bilo je prestrašno, a kod kuće
još i gore, no treća opcija nije postojala. Bilo joj je teško odlučiti od dva pakla u kojima je živjela gdje jače gori.
- Nissa, požuri! Obuci se, tvoja majka je došla po tebe. - Odgajateljica je na svoje izmučeno lice zalijepila
lažan osmijeh, i nije znala da joj je još nekoliko rezanaca još uvijek bilo u gustoj plavoj kosi. Nissanina majka je to
primijetila, ali nije joj dala do znanja.
- Gospođo, imate li samo desetak minuta vremena da popričamo malo o Nissani? - Preljubazno zapita odgajateljica.
- Možemo li to odgoditi za neki drugi put? - Nervozno joj odvrati Gospođa Majka.
- Molim vas, ali to zbilja neće trajati duže od par minuta.
Držeći Nissu za ruku, Gospođa Majka je ipak pošla za odgajateljicom u manju prostoriju, gdje su sjele jedna nasuprot
drugoj, a Nissa se zavukla pod stol.
- O čemu je riječ, ima li kakvih problema? - Upita Gospođa Majka, skrivajući oči iza velikih zatamnjenih naočala koje
nije skidala sa lica otkako je u vrtić ušla, te je u kombinaciji sa svojom poludugom prgavo kovrčavom kosom izazivala
divljenje i strahopoštovanje, a i njen karakter je bio takav; prgav i kovrčav.
- Ima i nema problema… - Započela je neodlučno odgajateljica. - Ne znam kako da vam to najjednostavnije objasnim.
- Samo požurite, nemam puno vremena.
- Brine me Nissanino ponašanje.
- Zašto? Što je napravila?
- Nije ništa napravila, nego jednostavno radi se o tome da je njezino ponašanje krajnje čudno i takvo je od prvoga
dana otkako ste je doveli u naš vrtić.
- Možete li napokon prijeći na stvar? - Gospođa Majka je postala nervozna.
- Koliko god da se trudili da je uklopimo u grupu, ona uporno izbjegava igru i bilo kakvu interakciju s drugom djecom.
Stalno se distancira i vodi samotne igre. Primijetili smo da neprestano crta i ispisuje papire redovima nekakvih
nepoznatih simbola, i tako izbjegava komunikaciju. Većinu vremena je ozbiljna i zamišljena. Kada bismo znali koji je
uzrok ovakvog asocijalnog ponašanja, lakše bismo našli način kako da dopremo do nje, pa sam vas htjela pitati… :
„Imate li možda kakvih obiteljskih problema koji možda uzrokuju ovakvo neobično ponašanje?“
- Obiteljskih problema? - Ponovi za njom uvrijeđeno i vidno iznenađeno Gospođa Majka. - Naravno da ih imamo, ali
ništa drugačijih nego što ih i druge obitelji imaju. Ništa spomena vrijedno, a sada me ispričajte, moram ići, već ste
mi i previše vremena oduzeli ni za što. - Zgrabi Nissu za ruku i izvuče ispod stola, te brzo izađe iz vrtića, bojeći se da
joj se ne postavi još nezgodnih pitanja. To što je Gospođa Majka prešutjela istinu o nasilju u njihovoj obitelji, Nissa
joj nikada zapravo nije oprostila, a niti razumjela, tek kasnije kada je već odrasla shvatila je zašto je Gospođa Majka
lagala, a i to da nije bila jedina žena koja je to činila. Mnoge su skrivale istinu o svakodnevnom zlostavljanju od
svojega muža. Žrtve nasilja šute zbog straha, te osjećaja srama, i na kraju i zbog osjećaja krivnje jer mnoge čak i
počnu vjerovati u to da su zavrijedile da ih muž povremeno pretuče.
Na kraju svega Nissa je zaključila da su i njezin otac i njezina majka bili zlostavljači, samo svaki na svoj način.
- Ovaj razgovor nije baš najbolje prošao. - Reče glasno odgajateljica samoj sebi, pa slučajno napipala rezance u svojoj
kosi. - Kakva neugodnost, izgledala sam kao glupača. Ovo je jako težak i nezahvalan posao; kako objasnit roditeljima
na fin i uglađen način da im je dijete čudno. - I nastavila izvlačiti i preostale rezance iz svoje duge plave kose.

Godinu dana poslije…

Bilo je to na drugom katu dječjeg bolničkog odjela, u sobi broj 8., u kojoj je ležala Nissa nakon operacije
mandula, sa još petero djece slične dobi.
- Otvori usta ! Otvori ! - Koščata medicinska sestra bezuspješno je pokušavala ugurati žlicu juhe sa rezancima u usta
sedmogodišnje buntovne djevojčice čiji je krevet bio kraj Nissaninoga. Djevojčica je usta držala čvrsto zatvorena,
okretala glavu u stranu, a juha sa rezancima završavala je u njenoj dugoj plavoj kosi. Nissa se tek budila iz anestezije
i gledala žmirkajući kroz trepavice, no kada je spazila juhu na ormariću i kraj svog kreveta, pretvarala se da je još
uvijek u nesvijesti.
-Aaa ! Ovo boli ! Prokleto derište! - Vrisnula je Koščata medicinska sestra. Djevojčica ju je ugrizla za ruku, pa je
odustala od hranjenja i sjela na krevet iduće žrtve; petogodišnjeg dječaka koji je na operaciji mandula bio samo dan
prije. Svu juhu sa rezancima koju mu je silom ulijevala u usta, dječak je povratio u tanjur i tada Nissa primijeti da je juha postala ružičasta. Njegova rana još je bila svježa, krvarila je i boljelo ga, ali okrutna Koščata sestra nije odustajala i dalje je žlicom grabila krvavu juhu sa rezancima i gurala u usta tog bespomoćnog nesretnika. Nissana je i dalje glumila da spava. U bolnicu su je roditelji doveli dan prije odmah ujutro, a operacija je bila unaprijed
dogovorena. Gotovo cijeli dan Nissa je u paničnom strahu iščekivala trenutak kada će doktor doći po nju. Bila je
žedna i gladna, tek kasno poslijepodne otvorile su se vrata njene sobe, no to nije bio doktor, umjesto njega u sobu
ušle su dvije medicinske sestre; jedna jako koščata, a druga jako masna.
- Možeš li sama hodati ili da te nosim? - Pitala je Nissu Koščata sestra, a ona Masna nije ni čekala odgovor, nego ju
je grubo podigla kao vreću krumpira, iznijela iz sobe, i nosila beskonačno dugo kroz beskonačno dugi bijeli hodnik.
- Što ćete mi sada raditi ? - Htjela je znati Nissa.
- Bolje da ne znaš. - Kratko je odgovorila Masna sestra.
- Što ćete mi sada raditi ? - Nissa je bila uporna, no odgovora nije bilo. Koščata sestra je tada otvorila vrata jedne
beskonačno bijele prostorije, a Masna je spustila Nissu na pod i jednim pokretom skinula joj gornji dio pidžame, a
Koščata joj je skinula donji.
- Stoj mirno! - Zapovjedila joj je Masna sestra. - Spusti ruke uz tijelo i budi mirna. - Koščata sestra je odnekud uzela
bijelu plahtu koju je uz pomoć Masne omatala čvrsto oko Nissinog tijela tako dugo dok nije izgledala poput
bespomoćne gusjenice. Zatim ju je Masna sestra ponovno podigla kao vreću krumpira. Prebacila preko ramena i
ponovno nosila beskonačno dugim, bijelim hodnikom do operacione sale, dok ih je Koščata sestra pratila.
- Što ćete mi raditi ? Zovite mog tatu , on će doći po mene! On sigurno neće dati da mi to radite! Zovite ga! On će
doći! - Vikala je Nissa već iscrpljena od straha i očaja. - Zovite ga, doći će !
- Neće doći ni sada, ni ikada više ne budeš li dobra, a sada šuti. Doktor će se jako ljutiti, budeš li vikala. Šuti ! - Grubo
ju je ušutkavala Koščata.
Vrata operacione sale su se otvorile. Masna sestra je svoju veliku masnu stražnjicu stavila na sićušnu metalnu
stolicu, a gusjenicu Nissu smjestila je u svoje masno krilo, licem okrenutim prema sobi i čvrsto je držala. Prišao je
doktor bez lica, barem se Nissi tako učinilo jer mu je velika bijela krpa prekrivala gotovo cijelu glavu. Naočale su mu
skrivale oči, a bijele rukavice otkrivale su njegove namjere. Iza njega bljesnula je sa stropa beskonačno bijela
svjetlost.
- Broji do deset. - Rekao je Nissi.
- Jedan, dva, tri, četiri… - Osjećaj sličan gušenju onesvijestio je Nissu kada joj je doktor čvrsto stisnuo na lice ogromnu
masku sa anestetikom.
Probudila ju je strašna žareća bol u grlu i metalan okus krvi. Doslovno svaki udah i izdah žario ju je poput
žeravice. Kapci su joj još bili preteški, i nije ih mogla otvoriti, ali je ipak pokušavala podići trepavice, jer joj se u svijest
probijao glas Koščate sestre.
- Otvori usta, otvori! - Hranila je djevojčicu na susjednom krevetu.
Drugo jutro nakon operacije, Nissa je bila već potpuno svijesna i bistra.
- Nemoj plakati, ni pričati, a pogotovo nemoj vikati jer tako će ti grlo duže krvariti i duže će te boljeti. Jesi li razumjela
? - Govorio je Nissi doktor tijekom jutarnje vizite. Nissa je kimnula glavom i pomislila kako doktor ipak ima i lice kada
nije umotan u sve one krpe. Otišao je iz njene sobu u druge niz hodnik.
-Vrijeme je za ručak. - Juhu sa rezancima, Koščata sestra spustila je na Nissin ormarić kraj kreveta. - Hoćeš li jesti
sama ili da ti pomognem ?
- Sama ću. - Požuri se Nissa, a Koščata zadovoljno ode do ostalih kreveta gdje više nije bila zadovoljna, jer je uvijek
nekog nesretnika morala hraniti silom. Zapravo, nije morala, ali joj se to sviđalo, tako se bar Nissi činilo zato što bi
uvijek kada bi to radila u očima imala zadovoljni divlji sjaj.
- Možda je tako zlobna zato što je tako ružna. - Mislila je Nissa, a i bila je uistinu dojmljivo ružna žena, baš ništa na
njenom licu, ni tijelu nije bilo lijepo. Gledati u nju za Nissu je bilo mučenje, pa valjda tako i za druge.
- Nissa, ti si pojela ? - Pitala je Koščata.
- Jesam. - No, Nissa je kradom ulila svoju juhu u plastičnu čašu sa poklopcem, jer svaki gutljaj bio bi joj prebolan,
rana je bila još presvježa, i sestre su to dobro znale, ali nisu marile za dječje patnje.
Sedam je dana Nissa gledala mučenje djece u sobi broj 8., a i iz ostalih soba čuo se plač i vrištanje za vrijeme
obroka. Sedam je dana gledala u vrata i iščekivala hoće li netko doći da je odvede kući, ali nije dolazio nitko.
- Kada ću ići kući ? Kada će doći po mene ? - Pitala je svaki dan Koščatu sestru, a ona bi joj svaki dan hladno odgovorila
isto : „ Nitko neće doći po tebe. „
Bol u grlu danima je bila žareča i jaka, i koliko god očajna bila, znala je da plakanje nema smisla, a bol bi bila
još i veća. Svoju hranu spretno je stavljala u vrećicu i skrivala u jastuk ispod presvlake, a nakon što bi se navečer
svjetla u sobama ugasila, iskrala bi se u hodnik i čučnula iza ogromne drvene tegle u kojoj je rasla neka velika gladna
biljka i hranu zakopala u zemlju. Na povratku u sobu broj 8. trebala je posebno paziti, jer je morala proći pored
prostorije sa staklenim prozorčićem u kojoj su noć provodile dežurne sestre, a i vrata su stalno bila odškrinuta, no,
te večeri čulo se smijuljenje i osjećao miris nikotina zbog čega se Nissa nije usudila proći pored vrata,nego je dugo
osluškivala i čekala pravi trenutak. Odjednom, vrata su se širom otvorila i otkrila golo tijelo doktora. Stajao je
okrenut leđima, a nečije ruke i to četiri odjednom su ga milovale. Bile su to sestre Koščata i Masna i obje su bile
gole.
- Sex. - Zaključi Nissana, bilo je to nešto što su u njezinoj kući roditelji tretirali kao teško kriminalno djelo. Svaki put
kada bi se na TV-u ljudi počeli ljubiti i skidati, Nissu bi poslali da stoji na hodniku sve dok to ne završi. Nju je to uvijek
vrijeđalo što ju tretiraju kao dijete, a nisu znali da ona nikada ni nije bila dijete, pa tako ni pojam „ Sexa“ za nju
nikada nije ni bio nepoznanica.
Goli doktor nasumce je rukom pritvorio vrata. Nissa se zagledala u ključeve u ključanici. Odlučila je u trenu;
zalupila je vratima, okrenula ključ, izvukla iz brave, otrčala opet do velike biljke, gurnula ključ u zemlju a zatim se
popela na teglu i pritisnula na crveno dugme požarnog alarma. Prodoran zvuk sličan onome satu budilice odzvanjao
je hodnicima koji su se uskoro ispunili prestrašenom i zaplakanom djecom, medicinskim sestrama, bolničarima i
doktorima sa drugih odjela, a ubrzo su stigli vatrogasci i policija. Djecu su užurbano izvodili iz zgrade, samo se Nissa
sakrila iza tegle i gledala kako vatrogasci razvaljuju vrata dežurne „Sex sobe“ i spašavaju gole sestre i golog doktora
od lažnog požara.
„Skandal na dječjem odjelu“ bio je naslov na prvoj stranici jutarnjih novina. Lažan alarm razotkrio razvratnu
istinu. Glavni akteri su bili otpušteni i osuđeni. Medicinske sestre Koščata i Masna i goli doktor bez lica, postali su
poznata lica.

23. godine kasnije

- Dupe joj je stvarno golemo… - Mislila je Nissana dok je sjedila sama za okruglim stolom u stanu svog
tadašnjeg dečka i zurila u stražnjicu njegove Majke, koja je njoj bila okrenuta leđima i pripremala večeru u kuhinji.
Njegova Majka je bila visoka, glomazna žena, toliko glomazna da joj je tijelo zbog toga gubilo na ženstvenosti.
Zapravo, bila je toliko glomazna da bi se iz nje mogle napraviti dvije žene. I njezin sin imao je slično glomazno tijelo
i ogromno dupe, malo preženstveno za muškarca, i uglavnom sve što je Nissu na njemu podsjećalo na njegovu
Majku, strašno ju je odbijalo. Nijedna žena u svom muškarcu ne voli vidjeti dijelove njegove Majke, jer to stalno
podsjeća na to da više pripadaju svojim Majkama, nego svojim ženama.
Atmosfera u stanu zgusnula se u puding Nissanine napetosti i nelagode koju je u njoj uvijek izazivala
dominantna prisutnost njegove Majke.
- Mogu li vam pomoći ? - Pitala je oprezno Nissa, iako je dobro znala odgovor, jer ta žena nikad nije dopustila da se
Nissa približi njezinoj kuhinji. - Mogu li vam pomoći ? - Ponovila je Nissa, tješeći se da je ona možda nije čula, no
njegova Majka namjerno ju je ignorirala ; nije ni to bilo prvi puta. Na kartu šutnje i ignoriranja ona je često igrala, i
bila je to klasična pasivna agresija, vrsta zlostavljanja gdje povrjeđuješ nekoga bez ijedne riječi i bez ijednog dodira.
Pudingu nelagode i napetosti Nissa je još pridodala i osjećaj nervoze, poniženja i bespomoćnosti. Osjećala je kako
joj je srce ubrzalo ritam, a disanjem ga nije mogla pratiti. Pogledavala je sat na zidu jer on je trebao svakog trena
doći da je spasi od njegove Majke.
- Misliš li se ti udati u vreći ili u vjenčanici ? - Došlo je Nissani pitanje iz kuhinje, baš u trenutku kad se od nelagode
već počela gušiti.
- Nisam još razmišljala ni o udaju, ni o vjenčanici, a za vreću čisto sumnjam da će mi trebati. Zašto ste me sad to
pitali ?
- Zato što ne znam, osim dekoltea, što moj sin uopće vidi u tebi.
- Bilo bi najbolje da to pitate njega, a ne mene. - Odvratila je naizgled smireno i hladno Nissa i spretno sakrila količinu
truda koji je morala uložiti u samokontrolu, odavali su je jedino rumeni obrazi gdje joj je van izbio ponos.
- Kada misliš krenut sa dijetom ? - Nastavila je nemilosrdno njegova majka.
- Evo odmah poslije večere. - Uz lažni osmijeh odvratila je Nissa.
- Nije to nimalo smiješno, da sam ja u tvojim godinama izgledala ovako kao sada ti, bila bih se morala jako brinuti
za svoga muža. - Njegova majka postajala je sve otrovnija.
- Pošto vaš sin spava sa mnom, i uvijek se vraća po još, i još se nikad na ništa nije požalio, ni nemam razloga za brigu.
To što mu vi ipak želite pronaći savršenu ženu, onda bi bilo najbolje da spava sa vama jer bolja od vas ne postoji, i
problem riješen. - Još smirenije i još drskije joj je rekla Nissa, a njegova savršena Majka samo je zinula od
zaprepaštenja.
- Evo me, žurio sam koliko god sam mogao, nadam se da ne kasnim previše na večeru. - Otvorila su se vrata stana i
ušao je njezin mlađi sin, onaj s kojim je Nissa spavala, onaj koji je bio Nissanin, barem je onda tako mislila.
- Stigao si baš na vrijeme. - Rekla mu je Nissa, postavljajući tanjure na stol, a njegova Majka je iznijela zdjelu punu
vruće juhe sa rezancima i počasno je stavila na sredinu stola. - Taman smo ja i tvoja Majka završile jedan jako ugodan
razgovor, pa ni ne bi bilo dobro da si došao prerano. -Nastavila je izazivati Nissa gledajući ispod oka kako rastu
crvene mrlje na obrazima njegove Majke koja je bezuspješno pokušavala sakriti koliko je bijesna, te se opet branila
šutnjom.
Vrata stana su se otvorila još jednom i ušao je i ostatak njihove obitelji ; stariji sin i muž bez riječi, i sjeli su
za stol bez riječi, i počela je jedna od onih njihovih uobičajenih večera bez riječi.
Komunicirali su uglavnom očima ko neka Nijema sekta, i širili oko sebe energiju međusobne povezanosti u pravilnim
koncentričnim krugovima koja je jasno davala na znanje svakome van tog klana da nije dobrodošao. Strašan osjećaj nelagode Nissani je stisnuo grlo, a njezin dečko kako bi joj izmamio osmijeh na lice, uhvatio joj je ruku ispod stola i
stavio između svojih nogu, no ona je od bijesa stisnula njegov muški ponos tako jako da je tresnuo nogama o stol i
puni tanjur juhe sa rezancima prolio sebi u krilo.
- Ma što je tebi ! Uništio si sad svoje odijelo i moj bijeli tepih. - Skočila je njegova guzata Majka sa krpom na njega i
brisala rezance sa njegove košulje i jaja, a i ostatak Nijeme sekte uskoro je puzala po podu spašavajući bijeli tepih.
- Hvala vam na divnoj večeri, moram sad ići. - Dobacila je Nissa na odlasku, ostavljajući guzatu Nijemu sektu u rasulu.
Putem je par rezanaca izvadila i iz svog rukava, nasmijala se i nikad se više nije vratila, ionako će se sad njegova
Majka pobrinuti za njega i njegova jaja.

4. godine poslije…

- George, hajde van, ma ajde već jednom. Dobit ću sve tvoje buhe. - Nissana je pokušavala iz svoje duge žute kose
iščupati malo žuto mače koje joj se stopilo u istoj boji sa kosom i čvrsto se držalo kandžicama, samo su mu velike
zelene oči virile van. - Ah, no dobro, doći ćeš sam kad vidiš što imam. - Odustala je Nissa i hodala po kući sa tim
mačetom u kosi. Sjela je za stol pred tanjur mirisne tople juhe sa rezancima, tek tada se George polako spustio niz
njeno rame i ruku do tanjura i gurnuo njuškicu u juhu, a potom šapicama izvlačio rezance po stolu. Bilo je to malo
stvorenje, a veliko veselje. Nazvala ga George zbog ozbiljnog i mrkog pogleda, a svih pet godina uz njega život joj je
bio mekši.
George je izrastao u velikog ponosnog perzijskog mačka, no sada u petoj godini on je bio na zalazu svog
života, samo blijeda sjena velikog mačka mršavog, iscrpljenog tijela, koje se klati lijevo desno dok prilazi, a kad
sjedne, slina mu iz njuške bez ijednog zuba curi do poda, al' je ne briše više jer nema snage. Pogled mu je umirući,
uski, uz čudnu notu smirenosti. Nissa ga gledala takvog mjesecima i nije mogla pročitati iz njegovog pogleda da li joj
govori : „Spasi me ili Ubij me i skrati muke.“ , to ju je strašno mučilo i žalostilo.
Jedne proljetne, bezobrazno sunčane nedjelje odlučila je da će to biti njegov posljednji dan, ali savjest ju je
grubo provocirala : „Odakle ti pravo da odlučuješ o tuđem životu ? Odakle ti pravo ? Zamisli kako bi bilo da mačke
mogu odlučivati o ljudskim životima…“
Dok je vodila borbu sa svojom savješću i hranila ga komadićima salame, pa mu je onda u zdjelici dala i tople juhe sa
rezancima, koju je on na njezino iznenađenje pojeo do kraja, a onda se ugodno smjestio u njeno krilo i počeo presti
tako glasno i bezobrazno zadovoljno da se Nissi srce stislo u suhu šlljivu.
- Eh moj lijepi George, vrijeme je za tvoju posljednju želju. - Govorila mu je dok ga plaho gladila po glavi, a on je
počeo presti još glasnije i još sretnije, onako kao oni koji vole svoj život. Nissani je bilo sve teže i teže. - Želim da
znaš da tamo gdje ideš više neće biti boli, tamo Sunce više neće zalaziti, cijele dane ćeš moći u mekanim oblacima
spavati, miševi će imati krila i sami će ti dolaziti, a nas dvoje opet ćemo se sresti, obećavam ti. - Uz te riječi smjestila
je Georgea u auto i odvezla se, ostavivši na terasi svoju uplakanu majku.
- Molim vas, svi vi koji imate pse, da li biste mogli na trenutak izaći jer moram unijeti svog bolesnog mačka. Ne želim
da se uplaši, danas mu je…danas mu je posljednji dan života. - Zamolila je ljude u čekaonici veterinarske stanice. Svi
su izašli bez riječi.
- Stavite mačka na stol. Vi ste zvali zbog eutanazije ?
- Da. - Odgovorila je Nissa veterinarki.
- Zbog čega to želite?
- Mačak se već mjesecima muči, umire polako.
- Da, vidim, bolest je napravila svoje. - Veterinarka mu je gledala u njušku i oči.
- Molim vas i da napravite test na bjesnoću. - Nastavila je Nissa.
- Imate li određeni razlog za to?
- Imam,mačak me ogrebao do krvi nedavno, a neki njegovi simptomi slični su bjesnoći.
- Uredu. Uzorak se uzima iz moždanog tkiva. Nalaz će biti kroz tjedan dana. Na analizu se šalje samo glava životinje.
Nissi je od tih informacija pozlilo, lice joj je izgubilo boju i postalo papir.
- Bit će najbolje za vas da pričekate vani. - Veterinarka je govorila iz iskustva dok je pripremala četiri smrtonosne
injekcije, i stavljala na stol kraj njega, a on je preo neshvatljivo zadovoljno i glasno kao i uvijek dok bi ga prije vodili
veterinaru kada je znao da mu pomažemo, no sada nije znao da će ga Nissa izdati.
- Ostat ću ovdje. - Nissa je jedva protisnula riječi kroz stisnuto grlo. Duša joj se raspukla ko staklo i razrezalo ju cijelu
kad mu je veterinarka prvu otrovnu injekciju zabola u leđa blizu vrata, a onda i drugu, na što su se mačku zjenice
raširile, tijelo se naglo trznulo, a na stol je povratio juhu sa rezancima. Nissa nije izdržala, istrčala je van u čekaonicu,
i zatvorila se u kupaonicu gdje je klečeći povraćala juhu sa rezancima i krhotine svoje dušu, jer nakon toga osjećala
se potpuno prazno.
- Oprosti mi mačak George. - U maloj kapelici pomolila se za njegovu i svoju dušu.

2. godine poslije…

- Dobar dan Majko ! - Vedro je pozdravila Nissana, zatekavši svoju Majku kako moli u malenoj kapelici u sklopu
staračkog doma u koji su je uselili tek prije par dana.
- Nissa moja, meni ti je ovdje kao u Raju. - Iznenadila je sretnim dočekom Nissu koja zbog majčinog Alzheimera
nikad nije znala u kakvom će je raspoloženju zateći.
- Svaki dan mogu moliti u kapelici, a jučer nam je čak i svećenik došao i ispovjedio sve koji su to htjeli, tako da sad
mogu bez brige i umrijeti. - Oduševljeno je pričala Majka, hodajući i držeći se za Nissanu na putu prema sobi.
- Pokazat ću ti sad gdje sam spremila odjeću koju želim da mi obučete kad umrem.
- Majko, a kud si baš sad navalila sa tim umiranjem, znaš da nemam vremena za te gluposti.
- To nisu gluposti, već jako ozbiljna stvar. - Naljutila se Majka.
- Dobro, ako tako kažeš, ali budimo realni, kad umreš bit će ti svejedno što ćeš obući, ionako nećeš vidjeti. - Šalila
se Nissa već navikla na to da je njezina Majka cijeli život provela u iščekivanju smrti.
- Ali drugi će vidjeti, želim biti lijepa, pa se pobrini da me počešljaju, stave naušnice i malo šminke.
- Dobro Majko, onda ćemo ovako ; dan prije nego što planiraš umrijeti mi javi, pa ću ti dovesti frizerku i lijepo ćemo
te urediti i našminkati.
- Pazi što si sad rekla, držim te za riječ. - Ozbiljno će Majka, dok je Nissa otvarala vrata njene sobe broj 8.
- Ovo je gospođa Ana, moja cimerica. - Predstavila je Majka Nissi staricu koja je ležala u krevetu nasuprot njenom.
- Dobar dan gospođo Ana. - Pozdravila je Nissa primjereno glasno i zadržala se u njezinim ugaslim, uskim, sivim
očima, pjegama na kratkom, prćastom nosu i poznatim crtama lica.
- Nažalost, moja gospođa Ana se nije ispovjedila, boji se i svećenika i misli da će onda odmah umrijeti. - Objašnjavala je Majka, dok je Nissa i dalje bila udubljena u staričino lice, a sjećanja su joj se vraćala i udarala u
dušu brzinom munje : „Gospođa Ana…Ana…pa da to je teta Ana,debela kuharica iz vrtića“, samo što više nije bila
debela, život ju je ocijedio, a jasan trag zlobe trajno joj se zadržao na vrhu prćastog nosa ko u kakva glodavca.
- Vrijeme je za ručak. - Otvorila su se vrata sobe i u par sekundi nečije ruke ugurale su kolica sa hranom, a zatim su
ruke nestale i vrata su se zatvorila.
- Ja ću vas poslužiti. - Nissa je ustala i dohvatila tanjure. - Da vidimo što imamo finoga danas? Aaaa…neizbježna juha
od suza i rezanci, no to nije obična juha, ona nam čisti tijelo i dušu, i grize savjest .
Majka je sjela na rub kreveta i krenula sa svojim molitvenim ritualom prije jela, a gospođa Ana je drhtavim rukama
pokušavala staviti si žlicu u usta, ali većinu prolijala po sebi.
- Što je teta Ana, ne možete jesti? Ja ću vam pomoći. Baš ste zločesti što ste se uprljali, no nema veze, hladan tuš
sve će to riješiti. - Na te riječi, zjenice i nosnice gospođe Ane naglo su se raširile, i ona se počela daviti sa gutljajem
juhe.
- Brzo pozovi nekoga, gospođa Ana se davi. - Uspaničila se Majka, dok je Nissa mirno sjedila na rubu Majčinog
kreveta.
- Ne davi se ona Majko, ona se sada ispovijeda, dajmo joj vremena.
Kada je nastala tišina, a oči gospođe Ane postale staklene i nepomične, Nissa je pritisla zvono za pomoć.
- Je li sve u redu? - Ušla je u sobu presporim korakom medicinska sestra.
- Nije! Ljudi vam umiru zbog vašeg nemara dok vi pijete kavu. - Medicinska sestra je samo mirno spustila kapke
gospođe Ane.
- Nije u pitanju nemar, nego starost i bolest. Tko ste joj vi? - Šiljato lice i koščato tijelo medicinska sestra je okrenula
prema Nissi od čega je još jedna munja sjećanja udarila u Nissinu dušu.
- Ja…ja sam samo netko koga su ostavili u sobi broj 8., na drugom katu dječjeg odjela jer sam bila zločesta.- Polako
je izgovarala svaku riječ Nissa ne skidajući pogled sa sestrinog šiljatog lica. - A danas je izgleda moj sretan dan.
- Ne znam o čemu pričate…tko ste vi? - Koščata sestra uzmicala je natraške pred nemilosrdnim sjajem Nissaninog
pogleda, panično prebirući po kolekciji sjećanja uplakanih lica sa dječjeg odjela, a onda istrčala iz sobe, da bi se na
dnu hodnika spotakla o svoju savjest i ostala ležati slomljena.
Nissa je polako prošla kraj nje, izlazeći iz doma.
- Molim vas…jedva je izustila sestra - pozovite nekoga.
- Nitko neće doći.
Bili ste zločesti. Sjećate se?
Zločesti umiru sami.

Godinu dana kasnije…

Nissana je na trenutak ostala sjediti sama za stolom u kući muževih roditelja, kad je kroz odškrinuta vrata u
predsoblju vidjela svoga muža i njegovu Majku kako mu je brzo gurnula u ruku nekakvu kuvertu, a on je to još brže
strpao u džep. U toj kući uvijek se nešto tajilo pred njom.
Svi su sjeli za stol. Ah, ručak kod svekrve, uvijek ista nelagoda, uvijek ista napetost i gluma lažnih osmijeha
pri dodiru uvijek istih vrućih tema, i trebalo je to preživjeti svake druge nedjelje.
- Hoćete li popiti malo vina? - Pitao je svekar, nakon što je već krenuo
utočiti u Nissinu čašu.
- Ne, hvala, znate da ja baš i ne mogu piti. - Prekrila je svoju čašu rukom.
- Tko ne može piti mora da je bolestan. - Zaključio je.
- Zanimljiva teorija, onda su u mojoj kući valjda svi bolesni jer ne držimo alkohol.
- Hm, ne znam za vaš kraj, ali u našem kraju kuća bez vlastitog vina je sramota. - Izjavio je svekar pobjednički.
-Isto tako u vašem kraju kuća bez ijednog alkoholičara je također sramota, no vi se ne morate brinuti jer imate ih u
izobilju. - Vratila mu je Nissa, a svekrva je nanjušila rat, pa je brzo skrenula temu.
- Druge subote sastat ćemo se nas nekoliko žena i peći kolače za blagdane. Nissa, i ti si pozvana.- Namjerno je to
rekla jer je dobro znala da Nissa ne zna peći kolače.
- Oprostite, baš mi je neugodno, ali neću doći jer ionako neću biti od nikakve pomoći. Pečenje kolača mi nije jača
strana.
- Nemoj tako, sigurno ima nešto u čemu si dobra. - Svekrva se naslađivala.
- Pa, zapravo ima nešto. Mislim da sam dobra u čuvanju tajni i ispravljanju nepravde, to mi je zanimljivije od kolača.
- Što bi sad to trebalo značiti? - Namrštila se svekrva.
- Baš ništa za one kojima je savjest čista. - Odgovorila je Nissa, a svekrva je na te riječi brzo okrenula leđa i opet
skrenula temu.
- Ručak je gotov. - Te je stavila vruću zdjelu na stol, izbjegavajući Nissin pogled - Juha sa domaćim rezancima. Nadam
se da voliš to.
- Haha, ma obožavam.

Autor : Vila Sila
13.12. 2020.g.
Croatia
Sva autorska prava
su pridržana