...refleksije..

 
Drugi dan u zatvoru..taman sam ustala, složila krevet i pojela jednu šnitu kruha premazanu slojem maslaca i džema, kad začujem ključ u vratima. Žena mi je došla reći da moram do liječnika.
Ponovno sam pošla željeznim hodnikom, spustila se željeznim stepenicama, kroz željezna vrata do drvenih bijelih vrata liječničke ordinacije. Pokucala sam na ista vrata kao i jučer, no ovaj put sam upućena na vrata pokraj, gdje sam nakon kraćeg čekanja pozvana unutra.
Liječnik, jedan stari tip u bijeloj kuti, pitao me: «engliš?; niiiderland?»; «english is ok». No, doktor izgleda nije znao engleski, pa je medicinski tehničar, jedan simpa dečko, vrlo mršav i visok crnac, bio kao neki prevoditelj. Ponovno sam upitana zašto sam ovdje. I ja ponovno pričam o tajnih 40kg heroina i 1000 000Eu. Nije bilo nikakvih posebnih komentara na moju priču, za razliku od svih dosadašnjih ljudi s kojima sam pričala. Med. tehničar me zamolio da stanem na vagu; 65kg. Dobro sam smršavila. Nije ni čudno da su mi sestrine hlače postale komotne. Ja sam mislila da sam ih samo rastegnula. Ne mogu poreći, bila sam zadovoljna svojom težinom. Izmjerili su me, a potom su mi išli gledati reakciju od jučerašnje pikice na lijevoj ruci. No tamo ničega nije bilo. Ja sam im ponovno objasnila kako sam bila cijepljena protiv svega toga u Hrvatskoj, doma. Pokušavala sam im objasniti kako je Hrvatska mala zemlja i da mi nije čudno što nisu čuli za nju, pa makar ni poslije ovog rata, ali da ipak nemamo problema s bolestima prljave vode, da nemamo toliko problema ni sa sidom ni sa TBC-om ni s bilo čim sličnim. Onda su mi išli gledati grlo i slušati pluća i zaključili su da sam zdrava, da je sve ok. 
Gledajući tog crnog dečka, mislila sam kak je crncima ok što imaju takvu put, jer nikad ne izgore na suncu. Osim toga, oni se ne moraju sunčati cijelo ljeto kao miss L. i ja da bi mogle poslije ljeta preplanule osvanuti doma. Cijelo ljeto smo se sunčale, i to još onako u toplesu, da ne bi imale prugice po tijelu, ali moju put sada nitko neće vidjeti.
Jučer navečer sam na trenutak gledala neki porno-show. Na ovoj kabelskoj ima milijun programa, a nisu sinkronizirano prevedeni kao na nemačkoj tv, a meni je to super, jer mi je engleski gotovo kao materinji. Jedna žena je pušila nekom mlitavom frajeru u majici koji ima neki bljak mlitavi ku***. Uvijek sam se pitala kako to ja radim, da li to dobro radim, da li je dečkima možda neugodno dati smjernice ili…kako ja mogu znati kako on osjeća?! Doduše, ni jedan dečko mi nije rekao suprotno, još sam dobila i pohvale, ali opet, koliko to može biti iskreno?! U svakom slučaju, vidjevši ovu ženu kako to radi, ženu koja bi trebala biti profesionalka, ja mislim da super pušim. No, kako god da se uzme, ne mogu niti zamjeriti toj ženi na možda maloj suzdržanosti, jer meni bi se gadilo popušiti tom tip. On sam mi se gadi, a njegov k**** još više.
Sad sam se sjetila svojeg Markića s mora. Bio mi je dečko. Bilo nam je tako super cijela dva mjeseca na moru. Predzadnju večer mi je s prstima prolijevao vino po vratu i trbuhu i brisao ga svojim najmekanijim najsenzualnijim usnama na svijetu. Mazili smo se i samo mazili i ja sam svršila par puta za redom prije nego se on skinuo. Ja nisam mogla vjerovati. Dodirivao me dodirom poput hladnog vjetra na vrućoj putenoj koži. Govorio mi je da sam savršena.
U tako kratkom vremenu zavoljela sam ga tolikim intenzitetom, tolikom strašću, tolikom nježnošću…kako je bilo lijepo probuditi se pored njega, ležati u njegovom naručju. A sad sam tu, u zatvoru. Nisam mu se javila već mjesec dana, jer su mi bili zabranjeni svi kontakti, a možda je i bolje tako. Tko zna kad ću se vratiti doma. Bolje je da ne zna gdje sam, da ne zna što mi se dogodilo. Ovako je bolje. Naše ljeto će uvijek biti naše. To nam nitko ne može oduzeti. Pa da me i u samu grobnicu zatvore, njegovi dodiri će biti moji,..sa mnom.
…kako su ružne ove željezne šipke na gelenderima. I sve je puno nekakvih lutkica i ukrasa, a to izgleda tako kićasto i neukusno – kao da si došao u vrtić za odrasle, samo ovdje nema dobrih teta, već vrata bez kvake s unutrašnje strane, mlijeko u prahu i neobično glasne žene. Ovdje svi vole doktora i idu k doktoru, pa makar samo na mali pregled. Ja sam već drugi dan ovdje i drugi dan kod doktora. Kao da sam već ušla u kolotečinu ove komune.
Opet pada kiša. Ta ružna, siva i hladna kiša… ispred mog prozorčića stalno dolijeće jedan gavran. Zapravo nisam sigurna da li je to jedan te isti gavran, ali tu je svako malo. Ta ptica me tako podsjeća na Goethea i Dr. Fausta. Ili, sad sam se još sjetila Gavrana od E.A.Poa koji je stalno govorio: «Nikad više» («never more»). Veoma volim obojicu, i Goethea i Poa. Tolika dubina osjećaja u njihovim djelima, i tako nevjerojatna percepcija da zastrašuje. I toliko tuge… Danas sam primijetila da, iako sam istog raspoloženja i žedna slobode, ipak vedrije govorim. Zar je moguće da se čovjek samo tako mijenja i prilagođava, bez svjesne želje za tim?!?? Mislim, ne želim se ovdje družiti s drugima, biti tu zadovoljna, a opet se nešto promijenilo u mome glasu i u ophođenju s ljudima. ????????????????????????????
U  18h je tuširanje za moj hodnik. Moj željezni hodnik. Moja koža već vapi za dodirom toplog mlaza vode. Nadam se da su i ovdje odvojene kabine za individualno tuširanje.
…i da, bilo je tako, samo ovdje imam manje vremena. I voda nije topla kao u onoj policijskoj postaji, no, izdržala sam. Svejedno mi je bilo blagodatno. Posljednja sam izašla u hrpu žena koje su čekale na svoj red. Većina ih je bila crnih, romski ili španjolski tip žena, crne, crne, crne i ja plava i blijeda među njima. Nisam mogla proći nezamijećeno. Nisu mi ništa rekle. Samo su buljile izrogačenih očiju kao u žaba. Pokupila sam se sa samouvjerenim i hrabrim izgledom. Tko zna zbog čega su sve te žene ovdje, i ne treba mi još da vide da se bojim ili nešto, pa da to iskoriste. Makar sam bila preplašena kao srna i spremna na bijeg, sve je bilo ok.
U ćeliji sam oprala zube i legla u krevet. Na jednom njemačkom programu, gdje prikazuju turističke panorame, bila je Lijepa naša. Vidjela sam Dubrovnik, Stari grad i Split, staru jezgru oko Dioklecijanove palače,..moja lijepa Lijepa Naša…
«U slutnji u čežnji, daljine, daljine, u srcu u dahu, planine, planine, malena mjesta srca moga,..i bljesak slavna šestoperca i miris, miris galopera…tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…da čujem one stare basne, da lijepe plave bajke sasnem, da više ne znam sebe sama, niti ima bola u maglama..tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem..»»
Na zidu iznad stola nasuprot krevetu je jedan mali pano na kojem ima svega i svačega napisanog. I ja sam tu večer ostavila jednu poruku. Obraćajući se onima koji će poslije mene doći u ovu ćeliju napisala sam neka budu hrabri jer iza svakog zla mora stajati neko dobro i sve što nam se događa u životu obogaćuje nas, jača nas i priprema za nešto drugo što nam se treba dogoditi. Ako se kost krivo zaraste, nema druge, nego slomiti je i ponovno namjestiti. Možda je ovo jedan takav period u mojem životu. Napisala sam da svi oni koju dođu na moje mjesto neka budu hrabri, neka se bore, neka ustraju. Svemu jednom dođe kraj, pa i nesreći. Napisala sam i da sam iz Hrvatske, pa tko zna…kada mi se našao jedan ilustrirani putopis u rukama i kada sam na nekoliko stranica pročitala neke gluposti na hrvatskom, osjetila sam toplinu, jer to mi je bilo nešto poznato, nešto drago. Već dugo nisam ništa glasno izgovorila na hrvatskom jeziku. Već sam počela razmišljati na engleskom. Ta knjiga je bila u rukama jednog/e Bošnjaka/inje i ta je osoba grozna jer je pisala po knjizi i uništila tako lijepe fotke, ali meni je ipak bilo drago vidjeti, pročitati nešto poznato. Možda netko pročita ono što sam ja ostavila. Barem nisam prostačila. Pokušala sam ostaviti riječi nade.

 
Moj prvi dan u zatvoru. Napisala sam pismo svojim sekama. Jedno onoj doma, a drugo onoj u drugom zatvoru. Plakala sam, plakala i opet plačem.
Potrošila sam nešto eura, zapravo 15 Eu, jer tu se sve kupuje. Imaš trgovinu, knjižnicu, praonicu, kuhinju, frižider…sve što ti može zatrebati. Samo nemaš kvake s unutrašnje strane vrata. Iz trgovine sam naručila samo najosnovniji pribor za osobnu higijenu i nešto čokolade.
Čujem ključ u vratima. Došla je žena da mi kaže da se moram javiti doktoru, da obavim pregled.
Spustila sam se na kraju željeznog balkona željeznim stepenicama do željeznih vrata u liječničkoj čekaonici. Ušla sam i pokucala na drvena bijela vrata jedne od dviju ordinacija. Rečeno mi je da pričekam.
Pokraj klupe su bile razne brošure o prenosivim bolestima, o AIDS-u, o TBC-u,…počela sam to čitati kad su se druge žene počele skupljati. Neke su pričale na engleskom druge na nizozemskom,…baš me briga o čemu pričaju. Ne želim imati posla s njima. Što sam duže tu to više uviđam koliko ne pripadam ovdje. Želim natrag u svoju ćeliju, daleko od ovih, daleko od svega.
Izašla je medicinska sestra i pozvala me unutra. Žena fascinira svojom pojavom. Odjevena je u crno, u višeslojnu haljinu, ima prekrasne duge i guste dredlokse u boji i puna je svakakvog zanimljivog nakita. Totalno neka hippy-žena. Prvo me pitala zašto sam ovdje. Kad sam joj počela pričati gledala me s tolikim sažaljenjem i razumijevanjem da sam se rasplakala radi nje a ne radi svoje situacije.  Tada mi je objasnila da bih se trebala testirati na plućne zarazne bolesti, drugim riječima da trebam dobiti pikicu. Ja sam joj pokušala objasniti da sam već dva puta testirana na to te da sam protiv svega toga već cijepljena doma. No, inzistirala je, a što ću ja sad. Osjećala sam se kao laboratorijski zamorac. Ubola me, zaželjela mi svaku sreću i rekla da dođem i sutra. Jer, ovdje svi dolaze k liječniku, pa makar samo popričati. Rekoh joj hvala i doviđenja.
Nakon nekoliko trenutaka u ćeliji došao je taj čuvar. Pitao me da li bih išla van, no odbila sam. Već sam si prije obećala da ću izaći tek onda kada ću biti slobodna. Sastanak s mojom sestrom je naravno bio iznimka. Ovdje nemam razloga za izaći. Imam taj mali prozorčić u ćeliji koji se može na kip otvoriti. Tu mogu proškiljiti van, doseći pogledom oklopni zid ove tvrđave, kupolu jedne crkve i krošnju jednog ogromnog stabla, krošnju koja je još zelena i iz koje se još može čuti cvrkut ptica i u kišnom danu kao što je ovaj. Ne, ne želim ići van, ali da, htjela bih posjetiti knjižnicu kada ću doći na red: «Please, will you make an inquiry about when is my turn to visite the library, I would appreciate that very much, thank you, for, that is all I want». Obećao je to učiniti za mene.
Sada sam opet sama i tužna u svojoj ćeliji. Jedva čekam da se dočepam knjižnice, da pronađem neki rječnik da počnem učiti Dutch.
Kiša pada veći dio dana…kao što već rekoh, prozor mi je s vanjske strane zatvora. Na nasuprotni zid slijeću gavrani, golubovi i golubice…ali samo gavran slijeće na moj prozor. Samo jedan veliki crni gavran. Ne grakće, ne priča, samo stoji i zuri.
Tužna sam. Tako sam letargična i lakunozna. Ne da mi se više pisati..

 
Pokušavam pratiti svoje kretanje prema putokazima, no, misli mi se non-stop vraćaju na neizvjesnost. Sva sam u iščekivanju. Kada ću stići na svoje odredište, kako će tamo biti, kako ću se prilagoditi??? Tisuću pitanja u glavi, i ono najvažnije: strah od sudske odluke. Jer, budući da sam sada na putu u zatvor, znači da ću tamo provesti najmanje 30 dana. Taman je toliko do novog suđenja kada bi mi trebali produžiti pritvor za daljnjih 30 dana ili me konačno pustiti.
Stali smo i tu su čuvari izveli jednu od onih žena. Izašla je kreveljeći se s osmjehom od uha do uha kojim pokazuje nedostatak dvojke i jedinice. Ne bih se čudila da joj je netko izbio te zube. Ima nekih 20 godina, možda koju manje, ili više..Odjevena je kao da su ju upravo pokupili pokraj nekog kontejnera. Tako je jadna, a ponaša se kao da je Miss svijeta, kao da se odlično zabavlja. Čovjek zaista ne zna, da li da ju žali, ili da joj se divi…ne, ja ju žalim. Ne znam njezinu životnu priču. Ne znam što ju je dovelo na ulicu, u zatvor, ali biti veseo što si pritvoren…biti takav i biti sretan…tko zna da li je žena uopće pismena. Sada je nestala s čuvarom iza staklenih vrata u policijskoj postaji ispred koje smo stali. Ili je to možda bio zatvor?! Ne znam. Nije važno. Jedino što znam, jest da ovo nije moje odredište. Ovaj se vratio i krenuli smo dalje.
Vani je već pao mrak. Vozili smo se kroz jedan grad na obali. Vidjela sam jednu malu luku i usidrene brodice u njoj. I opet smo se našli na autocesti. Sada kada je vani mrak, ne vidim ništa osim uličnih svjetala i putokaza. A unutra me nešto grči.
Skrenuli smo s autoceste na jednu lokalnu cestu i vozimo se kroz žitna polja. Samo šume i bogata polja kukuruza. Da li će me sad ovdje ostaviti?  
Zaustavili smo se na porti ispred visokih željeznih vrata pri vrhu omotanih bodljikavom žicom. Žene su se iza mene razvikale kao kokoši. Ne želim vrijeđati, ali fakat ne znam s čim da usporedim to njihovo kreštanje. Napokon smo se uvezli u srce ove utvrde i čuvar je izveo jednu staru, sitnu ali žilavu ženu. Dok je čuvar zaključavao vrata kombija ona je mirno stajala u svojim poderanim i blatnim cipelama, u trošnim hlačama i nekakvoj prevelikoj majici dugih rukava, s osmjehom na zamusanom licu i s lisicama na rukama. Na tom ostarjelom, prljavom i nasmiješenom licu se može vidjeti da žena ima opaku povijest. I taj ožiljak na obrazu…
Dvije žene su izašle i preuzele zatvorenicu. Drago mi je da me nisu ostavili ovdje. Strašno mjesto, ali zaista strašno.
Krenuli smo, a meni se tako počelo pišati. A sad, što sam mogla drugo nego trpjeti. Nemaš kome reći da ti stane, a nemaš ni kamo otići. A nisam ni sigurna da li smiju samo tako negdje stati i pustiti me u toalet. Trpjela sam. Barem više nisam plakala. Jer, trpjela sam.
Vozimo se već dugo, barem mi se čini tako. I opet skrećemo s autoceste i mene ponovno uhvati lagana panika. Zaustavili smo se ispred jedne policijske postaje i tu su izašle zadnje dvije žene. Izgledale su kao Romkinje.  Izgleda da su se sprijateljile tijekom vožnje. A ako jesu, ili ako se znaju od prije, onda im je super da idu na isto mjesto. Barem mislim tako.
Sada više nema tolike neizvjesnosti. Ostala sam samo ja. Gdje se sad zaustave to je moje odredište. Jedva čekam da dođem tamo jer već imam grčeve u donjem dijelu trbuha. Imam osjećaj kao da će mi se mjehur rasprsnuti. Još malo, mislim si, još samo malo.
Kad smo se ponovno skinuli s autoceste i ušli u Bredu, na jednom trgu sam letimice uhvatila krajičkom oka da je blizu ponoć. Vožnja je bila duga i iscrpna. Osjećala sam svaku kost na svome tijelu, jer je svaka bila natisnuta ovim tvrdim, ne baš udobnim sjedalima. Ali barem sam imala komfor. Nitko nije sjedio pokraj mene i graktao mi na uho. Vidjevši one žene, sretna sam da nisam dobila uši.
Evo, zaustavili smo se ispred dvorišnih vrata jedne velike crvene zgrade osvijetljene reflektorima. Znači tu smo. Uvezli smo se u dvorište gdje su čekale tri žene i jedan muškarac. Bili su u civilnoj odjeći.
Otvorili su vrata kombija i vrata mojeg sjedala. Izašla sam, a iza mene je izašla još jedna žena nekih 27 godina. Ne znam kako nisam primijetila da je još netko unutra. Za razliku od mene, ona je izašla s lisicama na rukama. Ne znam zašto je imala ruke ovako sputane, jer mi je izgledala normalnije od svih koje smo već iskrcali. No, ne kažu ljudi bez veze da izgled često vara.
Vozač mi je podao moj ruksak u ruke s kojim sam krenula za ovim ženama. Ne znam kako se zovu ti čuvari u zatvoru. Možda odgajatelji? Ipak je zatvor odgojno popravna ustanova. Ili neke takvo. Neka budu čuvari i dalje.
Pošla sam za njima kroz dvoja masivna vrata koja se otvaraju pametnom karticom. Onda sam skrenula kroz jedna staklena vrata i našla se u prostoriji krcatoj svakakvim vrećama, stvarima, odjevnim predmetima i jednim receptivnim stolom. Tu sam ostavila ruksak i vratila se, kroz staklena vrata do trećih masivnih vrata koja se otvaraju pametnom karticom. Iza tih vrata se nalazila porta te sa svake strane uz zid željezne stepenice koje su prodirale u utrobu ovog golemog prostora. Sve je nakićeno nekim improviziranim ukrasima, tako šareno u polumraku, tako kićasto, bez ukusa…a što uostalom očekujem. Ovo je zatvor. Prvo su smjestili ženu koja je sputanih ruku hodala iza mene, a onda sam i ja ušla u svoju ćeliju. Na njoj je još bilo tuđe ime. Čuvarica nije znala napisati moje prezime, moje hrvatsko prezime, pa sam to morala sama ispraviti. Zatim mi je pokazala moj Tv, daljinski, kuhalo, WC, ormar, donijela mi kruh, namaze i vrećice čaja i rekla da se pokušam naspavati, jer sutra me čeka naporan dan, te da će doći netko tko će mi sve objasniti. I čelična vrata su se zatvorila, a zastor na malenom prozorčiću spustio.
Posteljina je bila u vreći na krevetu. Složila sam krevet, upalila Tv i buljila u te pokretne slike bez percepcije. Samo sam osjećala mokru sol na usnama, mokar jastuk pod obrazom.

 
 
Evo, konačno je svanulo još jedno uskršnje jutro. Probudilo me očevo kucanje na vrata. Nije ušao u sobu, samo je pitao da li ću sići na blagoslovljeni doručak. Žmirila sam još nekoliko trenutaka, a onda ustala s mučninom u želucu, u trbuhu..negdje…i sišla.
S osmjehom na licu pojela sam par zalogaja kuhane šunke i pola kuhanog jajeta i mrvicu kuglofa i ostalo nisam mogla.
Ovo je prvi Uskrs za očevim stolom i pored njega samog nakon mnogo, mnogo godina. Čovjek se zaista potrudio, svi su se trudili i samo radi toga sam navukla osmjeh na umorno lice. Zašto je moje lice umorno? Zašto me muči ta fantomska mučnina, fantomska bol?!? A zašto?
Evo me sada ovdje, u mojoj sobici. Pišem ove retke i pitam se, gdje smo mi od Isusovog raspeća i uskrsnuća…mislim, slavimo vlastito grizodušje, slavimo nečiju patnju za našu blaženost, za život nam vječni u miru i blagostanju, pokraj Boga, u Raju. Kako je u biti to strašno. Ali mi, kršćani, svi smo danas sretni, slavimo, gostimo se, radujemo se. Svi smo sretni. I ja sam sretna, samo s mučninom u utrobi. 
Danas popodne idem k svojoj seki. Svaki sam Uskrs do sad, već više od dvadeset njih, provela sa svojom sekom. Možda više ne živim s njom, ali ne mogu živjeti bez nje.
Zapravo, da se razumijemo, ja bih mogla sada, ovog trena spakirati par krpica i otići na kraj svijeta i ne bih se ni osvrnula, samo bih svoju seku pozdravila. Ali da ona ode negdje, gdje mi ne bi bila blizu, ja mislim da bih umrla od žalosti. Dobro, možda ne bih baš umrla, ali bilo bi to jako teško za mene.
Moja seka…to je heroj žena.  I ponekad me naprosto zaboli koliko ju volim.
Starija je od mene devet godina. Dok smo bile male-male, nije me baš voljela. Bila je ljubomorna na mene jer sam joj otela mjesto u maminom krilu. Svakakve psine mi je spremala. No, onda je mama umrla. Moja seka je imala dvanaest godina i preko noći je morala odrasti.
Naš otac je počeo potragu za «novom majkom», kao da nam je trebala. Istina je zapravo da je njemu trebala žena više nego nama majka. Kako to može biti prirodno?! Već mjesec i pol nakon mamine smrti, prva je žena kročila u našu kuću. A poslije nje zaredalo ih se još mnogo,..mnogo. Dok jednog dana nije stigla vještica po imenu Albina.
Bila je 20-ak godina mlađa od našeg starog. Bila je u godinama s mojom najstarijom sestrom, 10 godina starijom od mene. Stari je Albinu upoznao upravo preko te moje najstarije sestre, jer su one zajedno radile i bile prijateljice.
Naša je najstarija sestra živjela u Zagrebu, a moja seka i ja s dedom, s najboljim dedom na svijetu. Ah Bože, kako je to bio dobar čovjek. Bio je dobar prema svakome. Ako je netko zaslužio život vječni, ako je netko trebao otići u Raj, onda je to moj deda. Najbolji deda na svijetu.
Albina nas je terorizirala na najkreativnije načine. Pokradala nas, svađala nas, iz mog oca je napravila još isfrustriraniju ličnost, čovjeka koji je samo čekao trenutak da pukne. I pukao je. Ali na način na koji se ona nije nadala. Na način od kojeg ona nije imala nikakve koristi. Samo je ostavila siroče iza sebe. Izgleda da je mom starom ipak došlo do mozga da ta žena ne poznaje granice, da se treba maknuti od nje. Samo, sada je bilo kasno za bilo kakve korake koji nisu drastični. Bila je kao pijavica, s krakovima hobotnice. Isisavala je krv iz svih nas, bojila je naš život u crno. Bojila ga je svojim opačinama, spletkama, pakostima. Da li se sjećate one Nevjeste iz Šume Striborove, one koja je u stvari bila zmija? E, točno takva je bila i ova, možda čak i gora. Nije nas istjerala na ulicu samo zato što je moj deda bio s nama.
Moja najstarija sestra nije to toliko osjetila. Ona je pobjegla u Zagreb, našla dečka s parama, udala se…i njoj je bilo teško, ali ona nije ostala, nije vidjela svu tu krv, nije u gluho doba noći trčala na hitnu po liječnike jer nismo imali telefona, nije skidala oca sa debelog užeta sa škarama za lim jer ničeg drugog nije bilo blizu, a jer ga nije mogla pridržati jer je još dijete bila, ona nije bila u strahu od oružja, na nju se nije pucalo u mračnom kutu hodnika….dala bi nam koji dinar, ali ona nije bila tu. Nije to gledala, proživljavala, trpjela. Moja seka i ja jesmo.
Prošetale smo kroz pakao i vratile se kao cjelovite i zdrave ličnosti. A sve zbog mog dede.
Nema danas ogorčenja, mržnje, žaljenja u nama. Nema toga. Ima samo ljubav, ljubav između nas, ljubav prema našem dedi, najboljem dedi na svijetu, ljubav prema nećacima, prema vlastitoj djeci, oproštenje  ocu, spokoj u nama, samo spokoj.
Ne valja mrziti. Nema ničeg dobrog u tome. Nema ničega u osveti. I sam Isus je rekao dok je bio raspet na križu: «Oprosti im Oče, ne znaju što čine».
Još do nedavno pogađale su me neke stvari, neki odnosi, no onda sam shvatila: trudim se biti čovjek, imam srce dovoljno veliko za cijeli svijet, a možda još i za komadić svemira. Ne želim nikome zlo, a onima kojima želim dati svoju ljubav, dio sebe im dati ili sebe cijelu, ako oni to ne žele zašto da se ja guram, zašto?! Ako su ti isti ljudi pomalo licemjerni, ako oni ne žele moju ljubav, moje poštovanje, moju iskrenost, zašto da im to namećem ili zašto da mi bude žao što to oni ne žele??! Ja ništa ne gubim, ali baš ništa, jer nisam ništa ni dobila od njih. Ako netko gubi, onda su to upravo ti ljudi, jer odbacuju nešto što je toliko rijetko danas u ovom otuđenom svijetu.
Moj otac mi je priskrbio, što direktno, što indirektno, mnogo nedaća, pa i zla, ali ja sam danas opet ovdje. Dala sam mu još jednu priliku, još jednu od mnogo njih. Jer, taj čovjek je moj otac i tu činjenicu ne mogu promijeniti, osim ako ne promijenim 50% svog genoma (ili čega već). Bog nam je dao slobodnu volju, mogućnost izbora gotovo u svemu, ali roditelje ipak ne možeš birati. Ne možeš ih niti zanijekati. Možda ćeš imati sreće da odrasteš u zdravoj obitelji gdje ćeš dobiti dovoljnu količinu ljubavi da se jednom otisneš u svijet, a možda i nećeš kao moja seka i ja. Ali to nije razlog da ne budeš borac, da ne pokušaš učiniti nešto od sebe, da si ne ostvariš nekakvu budućnost, da ne budeš divan roditelj pun ljubavi.
Mi nismo životinje da se povodimo za svojim nagonima. Imamo razum, mogućnost apstraktnog razmišljanja, mi držimo konce svoje individualne i kolektivne budućnosti u svojim rukama. Nikada ne treba tražiti krivca izvan pojedinca. Treba biti odgovoran, smion i milostan. I svijet će biti bolji. Treba voljeti.
Znam, kad volimo onda smo najranjiviji, jer otkrivamo sebe, svoje slabosti, svoje želje i nade, mane, svoje ideje, pružamo sebe na pladnju. I uvijek će se naći netko s vražićkom u sebi i pokušati uništiti tu ljepotu ljubavi na bilo koji način, i mi se bojimo toga, ali ne treba to biti tako.
Ljudi kažu: «Što te ne slomi ojača te.» Ja bih još k tome dodala da te to iskustvo treba na neki način i oplemeniti. Svi imamo svojih uspona i padova, ali nikada ne treba odustati od ljubavi, od oproštenja, od sebe. Jer, kako možeš imati svoj spokoj ako mrziš nekog, ako stalno ruješ za nečim. Treba biti tužan, ali svaku tugu vrijeme i ljubav liječe. Tuga je dio nas koja nam pomaže na putu do rezignacije. Ipak, nismo od kamena, nismo roboti, ljudi smo; emocionalna i vrlo krhka bića.
Budite si dobri ljudi, volite se, oprostite zločestima, jer ne znaju što čine. Radite na sebi, živite svoj mir. Živite za ljubav.
Sretan Uskrs svim dušama, J  

 
Zadnji dan u Arnhemu..
Vani je već sumrak. Moju sis su već premjestili u neki gradić blizu Amsterdama. A ja čekam od 8h ujutro da me kočija pokupi, da idem u zatvor. U pravi zatvor. Ne znam točno ni kam idem, da li daleko otud,…kako zatvor može biti bolji od ove policijske ćelije br.26?!
Dolazi Job. Jedan od onih starijih čuvara. Bila su tamo tri Joba, jedan Georg, jedan Jan, i jedan Ian, a bio je tu i jedan koji je tražio da ga se zove Mr. de Jong. Svi su bili dragi. Ime one simpa čuvarice nisam mogla zapamtiti. Kako je ta žena imala prekrasnu kosu..dugu  gustu crnu kosu u najurednijim sitnim pletenicama. Žena sva je bila slatka.
Evo, dolazi jedan Job i kaže da idem, da krečem za Bredu za nekih 20-ak min kada mi kočija stigne. Sjeo je kraj mene na onu strunjaču i pitao me da li želim nešto pojesti prije puta. Odbila sam. No on je inzistirao. Pitao je: «Jabuku, naranču, bilo što?». Ok, rekla sam: «Može jabuka.» I donio mi je najveću najcrveniju jabuku koja mi je bila baš ok. U slast. Malo po malo, došli su i drugi koji su bili dežurni, pa i Georg.
Dečki su mi pričali kako je bolje tamo u zatvoru, kako ću imati veću slobodu, te da ću tamo moći ići u knjižnicu. Ovdje sam samo imala jedan zajednički ormar u hodniku u kojem sam mogla izabrati neko štivo za čitanje. Nisam trebala čekati na red. Kad god sam pozvonila na onaj portafon iznad Wc-a, uvijek bi netko došao i odveo me da izaberem što želim za čitanje.
Ljudi, ljudi, ljudi, ja naprosto nisam mogla vjerovati da mi je bilo žao napustiti ove ljude.
Žao mi je što nisu svi dečki bili prisutni, pa se nisam mogla pozdraviti sa svima. No, ovi koji su bili ovdje, ovi su mi zaželjeli sreću. Evo, kočija je stigla, ja sam pokupila svoje prnje, Job mi je pomogao pospremiti ćeliju 26 i krenula sam. Obećali su mi da mi drže fige. Rekoh im: «Take care men» i oni su vratili isto. Dok sam se rukovala s ovima, dvojica su me čuvara-vozača već čekala kod vrata od dizala. Bili su jako ljubazni. Ipak im je Georg rekao da paze na mene.  
Kad sam izašla u dvorište, pitali su me da li želim sjediti sama ili s drugim ženama koje su već bile u tom blindiranom kombiju. Samo se još na moj ukrcaj čekalo. Pitala sam ih da što bi mi oni preporučili i rekli su da je bolje da sjedim sama. Tijekom vožnje sam uvidjela da je zaista bolje tako.
Stakla su bila zatamnjena, a budući je već pao sumrak, nisam mogla dobro vidjeti van. Ja sam barem bila okružena staklom. Sjedila sam na prvom sjedalu. A ove žene iza su imale samo maleni djelić prozora. Bile su u mraku i bile su tako glasne.
Jedna je očito bila strankinja jer je pokušavala mucati na engleskom. Možda bi taj njihov razgovor još sličio k nečem da je ona druga imala mrvicu pojma o istom. Kako je to neodgojeno, kako glasno, kako se to prenavljalo. Ne trebaš biti stručnjak za strani jezik, ili za ljudski odgoj, ili za dušu da bi razumio govor glasa, da bi shvatio te babe.
Krenuli smo. Vozili smo se po istom kružnom toku po kojem sam se ja vozila u Astri 1,6 16V, sa «svojim» inspektorom do suda. Prošli smo pokraj one iste velike crkve u gotičkom stilu i uputili se prema mostu. Prema onom istom mostu po kojem sam došla u ćeliju 26. To je bio viseći most. I kad smo ga prošli, moje se lice već orosilo.
S moje desne strane sam mogla vidjeti zalazak sunca. Kako je bio prekrasan, makar i kroz ta debela zatamnjena stakla. I s obje strane nepregledne livade još uvijek pune svakakve stoke.
Konji..prekrasni su, a pokreti su im tako skladni. Prekrasne životinje. I krave..sa svojim lijepim velikim očima. I sva ostala živina. Nakon onih zidova i trodimenzionalnih izlomljenih sjena u boji, ovo je bio melem za moje oči, melem za moju dušu.

 
…popodne u Arnhemu, ćelija 26…
danas mi je rečeno da odlazim. Premještaju me u zatvor u Bredi. Čuvari su zaista bili ljubazni i spojili moju sis i mene na pola sata. Odveli su nas zajedno u dvorište, na nižem katu. Vani je lijep i sunčan dan. Nebo bez oblaka. Moja sis je plakala. Mislila je da ju više neću htjeti vidjeti. No ja ju volim. I ne mogu ju voljeti manje. Zaista mi je bilo drago vidjeti ju, iako je jako blijeda i smršavila je puno. Ali kaže da se i prema njoj lijepo ponašaju, te da su joj nosili voćkice i sl.
Dogovorile smo se za dopisivanje. Nadam se dugačkim pismima. Ja znam da će moja biti natopljena suzama…Moja sis, koja je uvijek bila najhrabrija, najodvažnija, sa da je izgledala tako krhko i slomljeno i ja sam ju tješila. Stvarno jadno izgleda i tako bih joj željela pomoći. Dala sam joj 100 eura, a sebi sam ostavila 75. ipak, trudna je i treba kupiti vitamine…njoj će više trebati.
Georg, čuvar, bio je tu danas i objasnio mi kako će mi biti bolje tamo u zatvoru. Također je rekao da im trebam poslati čokoladu ili telegram kad dođem tamo – kaže da ima neka Express služba. Da, naravno da ću im to poslati, jer su one Milka-čokoladice što su mi ih noću potajno nosili značile svjetlost u tami. Dobila bih ih kroz otvor na željeznim masivnim vratima. Odmah sam im morala dati papir, da se uklone dokazi J. Dečki su se zaista trudili. Rekli su da inače ne rade takve geste, jer je zabranjeno. Ali očito nisu mogli prižmiriti na moju nesreću. I hvala im na tome.
Sve što Georg priča, zvuči kao da idem u hotel, na godišnji odmor, no zapravo idem iz jedne ćelije u drugu….tko kaže da je sloboda precijenjena stvar?!? Svaki put kad čujem korake ili zvuk zveketa ključeva kako odzvanjaju hodnikom, pomislim da dolaze po mene, ali koraci samo produže u postepenu tišinu. Razmišljam, analiziram…kako se sad osjećam? Neodređeno. Ka da se sve to ne događa meni. Kao da sam ja zapravo netko drugi. Netko tko je posudio moje tijelo. I nisam sigurna da li je zapravo ovaj um, moj um. Sama sam sebe iznenadila kako dobro podnosim ovu situaciju. Možda to zaista nisam ja….
Zbogom Ćelijo 26!
«Something human is dearer to me than the wealth of all the world.» à Grimova bajka i The secret Agent by Joseph Conrad
à Via Dolorosa = the road of sorrow

 
Ja sam svjesna toga da moram biti ovdje, da bez obzira na to da li ću vikati, lupati, sebe pozljeđivati,…ipak ću ostati ovdje. Samo bih izmučila sebe i druge i napravila si veći pakao nego što već jest. A ovako, kada se uspijevam nositi sa situacijom, kada sam sabrana, barem naoko bude mi bolje. Čak sam i čokoladu dobila, a tu povlasticu nema svako. – Netko je došao. Možda ovaj put odvede ovog čovjeka. Zaista mi ga je žao. Zvuči očajno. Da barem razumijem što govori. Puno je ljudi ispred vrata moje ćelije, jer njegova je nasuprot moje. _ Još uvijek se čudim kako dobro podnosim ovu situaciju. Možda u meni još uvijek gori nada da ću uskoro izaći.
Računajući 106 dana treba se izaći negdje oko Nove godine. Ali rođendan bih sigurno provela ovdje. Zapravo, ako se ovo u ponedjeljak ne riješi pozitivno, prebacit će me u zatvor. Pitam se da li će i tamo biti tako dragi čuvari kao ovdje, u policijskoj postaji?!
Tako mi miriše ovaj sendvič..da ga pojedem? A trbuh mi je već tako velik!
- Ne, nisu odveli ovog tipa, ali su mu možda stavili onu luđačku košulju, jer više ne lupa; samo se čuje neki neobičan i skvičao zvuk nastao željom za oslobađanjem od sputanosti. No, opet je neobično što ne viče. Zar su mu i usta povezali?! Ma ja vjerujem da nisu. Ima puno ovakvih slučajeva ovdje, a još ni jednom nisam čula da je ijedan čuvar izgubio kontrolu ili vikao na nekoga. Mora da imaju vrlo dobro obrazovanje za ovaj posao. I mora da su čvrste i sabrane ličnosti. Zaista su ok.
Naranče…voljela bih da je sad tu ispred mene sanduk velikih sočnih i slatkih naranči. Nisu jedino voće, ali veoma ih volim. Ovdje dobivamo vrlo kvalitetno voće i to je ok.
 - Ne, nisu ovom tipu stavili nikakvu luđačku košulju. Opet lupa. Doduše manje i tiše, ali javlja se. Odupire se baš poput divlje životinje. Čovjek se ponekad zaista upita gdje je ta karika koja nedostaje…da li je ikad postojala? Ovaj me sendvič tako mami…ali pokušat ću se još malo suzdržati. Danas sam tako puno pojela….mislim da ću ipak pojesti ovaj sendvič.
…Sutra ću morati zatražiti još papira za pisanje. Valjda će mi ih dati. Imam još samo jedan. Tako sam sretna da mogu svoje misli stavljati na papir! Više nisam sama. Moj imaginarni prijatelj je materijaliziran u ovom papiru i ova je tinta naš zajednički jezik. A sad – laka ti noć prijatelju……T-I-Š-I-N-A…

 
U redu ljudi: hranite me, pazite me i živa sam, ali ja zapravo umirem! Osjećam se kao ptica bez krila, kao divlja životinja zaključana u kavezu, kao cvijet u presahloj vazi. Ja umirem iako sam puna života i gdje je sad u svemu tome smisao???
Čuvari su me odlučili malo razveseliti tako da popričaju sa mnom na portafon koji je ugrađen u zid iznad wc školjke. Pričali smo o svemu. O religiji, i o tome da ja ovdje imam svog anđela čuvara. To mi je Georg rekao. Rekao je da je on moj anđeo čuvar. Samo što je tu «undercover». Pitali su me što radim inače u Hrvatskoj, da im pričam o svojoj zemlji, o svojim prijateljima…uživala sam u tim trenucima razgovora, i nisam obraćala pažnju što cijelo vrijeme visim iznad školjke. Kada smo pričali o ovisnostima (ipak sam ovdje zbog ilegalnog unosa heroina u njihovu zemlju), ja sam im rekla da je moja jedina ovisnost čokolada. Tako su se nasmijali i rekli mi da sam «Chocolate monster». Tu večer, kada je dio te ekipe od popodne ostao dežuran, njih trojica su se složili i svi skupa mi donijeli jednu čokoladicu. Nisam mogla vjerovati! Naprosto sam ostala bez riječi i oči su mi se orosile od iznenađenja, od te geste, tako malene za njih, a tako velike za mene. I otad bi mi svaku večer par njih donijelo taj mali slatki dar, da mi makar na tren nestane onaj gorki okus zarobljeništva. Tako sam zahvalna na ovim dobrim ljudima. I ljubomorno čuvam našu «čokoladnu tajnu» J.

 
Refleksije…
..negdje iza ponoći…
Jučer me posjetio odvjetnik à došao me obavijestiti/pitati da uloži žalbu na račun toga što su mi produžili boravak ovdje za još 30 dana. Kaže da se suci nećkaju i da je ovaj moj slučaj doista težak za njih, te da će umjesto jednog suca – kako je to obično – odlučivati trojica njih. Za mene je to odlična i prva dobra vijest, jer to znači da se u njima nalazi sumnja da sam možda nevina.
Osim toga, izgleda da mi se odvjetnik, iako po je službenoj dužnosti, ipak trudi.
Odmah poslije odvjetnikove posjete došla je jedna mlada simpatična policajka u moju ćeliju, da mi kaže da je moja sestra bila u bolnici na pregledu, da je sve super s bebom, te da je i ona dobro, samo što mora puno jesti i nadoknaditi težinu.
Također mi je rekla da je moja sis (sestra) plakala zbog mene i da joj je jako drago čuti da sam ja dobro.
Poslala sam joj pozdrav i rekla: «Give her my love» - djevojka je to učinila i jako sam joj zahvalna!
Jučer je ujedno i dan kada sam dobila penkalu i papir – Bože! Što sam bila sretna zbog toga. Od četiri popodne do sad nisam prestala pisati.
Tako bih željela da mi i danas dozvole imati penkalu….
Čuvari su ovdje bili jako sretni kad su vidjeli da sam i ja sretna. Zaista su dobri prema meni i navijaju za mene. Pričamo na engleskom i dobro se razumijemo.
Vrijeme tratim čitajući knjige. Prvu sam pročitala od B. Forbesa: «Familiar strangers» - odličan roman, čak sam se pronašla u njemu. Zapamtila sam rečenice: «There have been many moments in my life when I regreted my lack of perception, but never more so then now.» a druga: «As long as we remain free, we are the prey.» Posljednjih dana jako puno razmišljam o slobodi. Svaki ima drugačije poimanje riječi «sloboda» i svako je točno. Pa što je to onda ustvari sloboda???? Mislim da savršena definicija riječi «sloboda» ne postoji. Svaki u svome srcu i u svome umu nosi slobodu. Mislim da ima više definicija slobode, nego što je ikada bilo ljudi na Zemlji!
O Bože, kako sam sretna da su ovdje svi civilizirani i da se lijepo odnose prema meni, prema svima koji su prinuđeni ovdje ostati.
Mislim, da slučajno nije tako, da je ovo kao talijanski ili balkanski zatvor, mislim da to ne bih mogla podnijeti s ovoliko strpljenja i sabranosti.
Mnogo puta gledamo na TV-u ili čitamo o nekome nevinome, a osuđenom na dugu robiju i tko zna kakve sve muke. Mi suosjećamo s tim likom, čak doživimo katarzu, ali zapravo, taj se osjećaj ne može spoznati dok se ne doživi. Ja se sad osjećam kao divlja životinja zaključana u kavezu, samo moj kavez nije mračan – u njemu se nikada ne gasi dan… I mirna sam, i sabrana, jer ipak nisam životinja – imam razum i mogu kontrolirati svoje ponašanje.
Kada sam prvi put izašla van….kao da nisam izašla. Čuvar me vodio do vrata na kraju hodnika i stao. Ja sam prekoračila prag, a iza mene se začuo «klik» i škljocanje brave. Bila sam vani, ali oko mene zid. Dvorište na trećem katu zgrade, zazidano sa rešetkama s lijeve i desne strane nekog polovičnog stropa – tek da vidiš komadić neba – a nebo je bilo sivo, tmurno i nadureno i sipalo je jedva primjetne i rijetke kapljice vode. A sa strane, lijevo i desno od vrata, po komadić masivnog stakla. Da, možeš se zagledati kroz taj «prozor», ali vidiš samo izlomljene trodimenzionalne sjene u boji….to nebo, sivo nebo, i ružne izlomljene sjene, bez topline, bez ptice u zraku, bez šuštanja lišća…slomila sam se! Uzela sam trenutak da obrišem suze i pozvala čuvara da me izvede. Od tog trenutka više ne izlazim van. Moji izleti su putovanja na sud u policijskom kombiju, smrdljivom od pišaline i izmasakriranom sotonističkim porukama i crtežima i psovkama… Doduše, voze ga zgodni i namirisani mladići i ponašaju se kao da me voze u limuzini, i ja izmamim osmijeh za svakoga od njih, ali tu nema smijeha. Samo suze koje kipe u dubini duše i jedna uplašena djevojčica u ljušturi žene.  U ovakvim se trenucima pitam: tko sam zapravo ja??...možda ću to otkriti pred smrt ili kad umrem. A možda niti onda.
Kakav god ishod svega ovoga bio, odlučila sam da neću tratiti vrijeme. Počinjem učiti nizozemski jezik. Ja se iskreno nadam da će žalba uroditi plodom, a ako ne – još postoji taj rizik – imat ću vremena naučiti i utvrditi gradivo. Pa kad izađem, odem u jednu super školu stranih jezika, položim ispit, to mi se upiše u radnu knjigu i imam bar neke koristi od ove nevolje.
Priznajem da me strah Suda u ponedjeljak. Opet će postavljati nemoguća pitanja, pitanja na koja ne mogu odgovoriti, jer ne znam to što žele čuti i bit će, mislim, mnogo oštriji ovaj put.
A tamo unutra je toliko ljudi, a prevoditelj mi vlažno prevodi na uho mrmljajući njihove optužbe i skepticizam.
Moja sis i ja smo već bile na nizozemskom tlu kada sam joj rekla da bih se lakše snašla u Londonu bez i jedne funte u džepu, nego u Zagrebu bez jedne kune. Ona je bila zgranuta, šokirana..
I rekla sam joj da osjećam da mi se mora dogoditi nešto veliko, nešto što će mi promijeniti život. A sis mi je rekla da ne može vjerovati, da od kud mi tolika hrabrost, da u Zagrebu imam nju, da sam tu doma. A ja si sad mislim: zaista bi bilo bolje da sam sama u Londonu i bez prebijene pare, nego s njom ovdje u zatvoru i s 40kg heroina i 1 000 000 eura na vratu.
Kako sam mogla znati da će se ovo dogoditi?? Kako sam mogla znati za heroin? Da li je upravo ovo taj očekivani veliki BUM u mome životu? A opet si mislim – bolje da sam živa i zdrava, makar nevina u zatvoru i s nadom da ću brzo izaći, nego paralizirana za cijeli život i vani, na slobodi, a u kolicima. Ne znaš jeli gore biti u zatvoru i kretati se u njemu ili nositi zatvor sa sobom i nikad se ne osloboditi!?!?!?? Ljudsko srce nikad posve zadovoljno nije – njemu uvijek nešto treba (kako kaže Preradović čini mi se J)

 
***
Zašto da te volim? Kako da te ne volim?
Pitao si me zašto te stalno primam natrag, a sam ne znaš odgovoriti zašto se stalno vraćaš natrag? Što je ta tanka nit koja nas veže, koja nam ne da slobode? Zašto je jaz između nas tako velik, ponor nepremostiv? U čemu se sastoji ljubav ako ne u nježnosti i romantičnim osjećajima, ako ne u dubokom poštovanju i prijateljstvu dviju osoba? Da li postoji anatomija ljubavi? Zaista, što je to ljubav?
Ako sam ti rekla kako sam nježno i krhko biće, ako sam te opomenula koliko je važno da me trenutno nitko, a osobito ti ne povrijedi, zašto si to ipak učinio toliko rano i toliko svjesno?
Čime sam zaslužila takvu bijedu, da patim jer previše volim, jer volim, a nisam voljena?
Sve te nježne i strasne noći…tvoji osmjesi i topli dodiri… «u slutnji, u čežnji, daljine, daljine, u srcu, u dahu, planine, planine, malena mjesta srca moga…..i bljesak slavna šestoperca i miris, miris galopera – tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…»
Nisam željela otići večeras, zaista nisam…ali učinila sam to i nisam se osvrnula. I suze su se slile niz moje obraze…prve četiri suze.
I sad sjedim za svojim računalom i sušim slane suze ovim recima. I zaklinjem se da ti se više neću vratiti, da te neću više primiti natrag. A duh mi želi otići daleko-daleko, daleko od svega, ali tijelo ostaje, tromo i nepomično. Ostajem ovdje, zarobljena u utrobi svoje sobe, zatočena u inertnom tijelu, s tugom u srcu, s tugom u patetičnim naborima lica.
Preboljet ću i ovaj gubitak. Znam, trebala bih na ovo gledati kao na dobitak, na priliku za iskrenu i pravu ljubav…znam, sve to znam, znam da su mi prijatelji upravu, no teško je…
Dala sam ti sve što sam ti mogla dati. Ali svaki put kad bi se vratio, povrijedio bi mi još jedan komadić srca…i sad je puklo. Rasulo se i ostao je samo bol i tuga…tuga i bol. Nema više nas!