...refleksije..

Ponukana vašim komentarima moram ipak dodati još koju rečenicu svom tekstu "Kako izgleda jedan tipičan muškarac".
Naime, nije mi bila namjera vrijeđati cijeli muški svijet i zato sam napisala da ne postoji tipičan muškarac; ni jedan muškarac nije isti i ima ih mnogo koji su divni. ali isto tako je činjenica da postoje i tzv."muške svinje", a ti koji spadaju u tu kategoriju se ne razlikuju previše jedan od drugog i zaista su svinje. Naravno da ista stvar vrijedi i za ženski svijet. Ja sam na žalost naletjela na jednog bandita i razlozi sada više nisu bitni. Priznajem, lakše mi je sada kada sam to stavila Net i što to vi, drage iskrice, niste preskočili. 
:)

 
 
Ne postoji tipičan muškarac. Postoje samo tipične muške svinje. Svi se ponašaju jednako, slažu jednako glupe rečenice i primitivne izjave koje bi ih trebale učiniti facama, a ustvari su toliko jadni i očajni i nesigurni i usamljeni negdje duboko unutra da će jednog dana ponizno, kao mali ljigavi crvi, moliti za mrvu ljubavi.
 
 

 
 
 
S tobom je po prvi put osjetila tjelesnu ljubav. Načinio si ju ženom.
Uvijek si ju ljubio tako nježno, a opet strasno. Tvoji dodiri padaju na njezinu kožu poput jutarnje rose na cvijet,… tako je putena uz tebe svaki put.
Poznajete se godinama. Družite se godinama. Kad pomislite da vam ne može biti bolje, ponovno se iznenadite. Jako te voli osjećati  u sebi i ne može više podnašati ovu razdvojenost.
Svaki dan sjedi na fotelji uz prozor s pogledom na tvoju kuću. Raduje se trenutku kada će te vidjeti na onih par sekundi koje ti trebaju da izađeš iz auta i uđeš unutra. Kada te vidi osjeti čežnju u sebi, jer želi da si tu uz nju. Želi da ju grliš, da zajedno gledate televiziju. Želi da se smijete zajedno. Želi da svaku noć spavaš uz nju..želi da ju zavoliš ….želi da ju voliš.  
Da, zna da ju voliš na jedan svoj način. Zna, ali koliko god to želi, ne može se zadovoljiti samo time. I zato ustrajno trpi ovu slatko gorku muku, i nada se iako se ne želi nadati.
Jučer, kad si ju nazvao i najavio svoj dolazak, bila je jako sretna.  Toliko te željela zavesti da je dobila leptiriće u trbuhu i glas joj je počeo drhtati, a jezik se petljati. Bilo joj je tako neugodno, a tebi simpatično. Smijali ste se njezinim glupostima.
Uz dvije frule sve su napetosti nestale, a ti si bio tako neodoljiv. Prišla ti je i poljubila te. Tvoji poljupci su tako meki i senzualni. Povukao si ju k sebi i zapleo si prste u njezinu kosu. Ljubila te  je usnama i srcem.
Ležali ste još malo stisnuti jedno uz drugo. Milovao si joj leđa svojim mekim i toplim dodirom. Znala je da ćeš uskoro otići, jer se ne smiješ probuditi u njezinom krevetu. A tako bi se željela probuditi pokraj tebe… u rano jutro voditi ljubav s tobom.  
Zapalili ste cigaretu i ti si otišao. Opet te neće vidjeti neko vrijeme. Samo će nastaviti gledati kroz prozor radujući se sekundama kada će nahraniti svoje oči.
 

 
 
Jesen je počela prekrivati vrtove i ulice malenoga grada svojim rumenim plaštom.
U društvu topota kišnih kapi jedna djevojka sjedi prislonjena uz prozor i razmišlja o mirisu ljeta, o okusu ljubavi,
razmišlja o sebi.
Gdje su nestali stihovi njezinih pjesama?
Gdje su nestali leptiri kasnog proljeća?
Gdje je šapat s kojim je uvijek mogla pričati?
Lišća više nema i nebo je sivo.
Ona leži i nitko se ne pita da li diše.
Igralište ispred škole…
Kišni su se oblaci došli igrati.
Sve je sivo i sve je pusto,
samo on je tu. Došao je šaputati.
Došao se predstaviti:
Dobar dan! Ja sam tvoj Um. Došao sam da imaš s kim pričati.

kišo, prestani! hoću ići van živjeti!

 
 
Sve ili ništa moj je životni moto. Pogotovo moje emocije idu u krajnosti..Zapravo one poznaju jedino krajnosti. A kako netko može biti između «voljeti» i «ne voljeti»?! Često puta sam se pronašla u situaciji kada sam mislila da volim ali bila je to samo trenutna zaluđenost nečim iluzornim, bio je to trenutak strasti i ništa više. I to je ok, jer tu nije bilo sivog područja. Bila je to samo proba. Izgleda da svi prolazimo kroz odrastanje u svemu, a ne samo u psihofizičkom smislu kao što učimo iz udžbenika biologije i eventualno psihologije; ovisi koju školicu pohađamo. Treba odrasti i u ljubavi, i u školi i u društvu i u poslu…treba odrastati na svim područjima, a svi jednostavno nisu sposobni biti dobri i odrasli u svim domenama. Ali opet, tko to od nas traži?! Ako netko i traži, onda taj nije posve prizemljen.
Ali ja sam počela nešto o ljubavi. Evo, prošlo je punih 8 mjeseci otkako sam voljela, otkako sam sama i otkako nisam pogledala drugog muškarca, a kamo li se zaljubila.
Bilo je to, dakle prije osam mjeseci kada mi je srce slomljeno za sve moje ljubavi. No, ne pišem ovo da bih se jadala, ili zato jer mi je još uvijek stalo. Ne! Nikako. Ali da, žao mi je možda zbog onoga što je moglo biti, ali mi nije više žao zbog onoga što je bilo. Jer, na kraju krajeva, ovako je ispalo bolje za mene. Bilo je to jedno veoma bolno iskustvo, ali potrebno za odrastanje moje samosvijesti. Ne kažem da prije nisam imala razvijenu samosvijest, ali sada je ona postigla svoj puni izražaj i ja sam napokon shvatila da nisam kriva za sve što je pošlo krivo, barem nisam kriva sama, te da je moje biće vrijedno i da zaslužuje biti voljeno jednakom strašću i voljom kao što je samo sposobno voljeti.
Čitala sam nedavno knjigu Temeljni oblici straha. Autor je temeljne strahove podijelio u četiri glavne skupine: shizoidne ličnosti, depresivne ličnosti, opsesivno-kompulzivne ličnosti i histerične ličnosti.
Dok sam čitala tu studiju iz dubinske psihologije analizirala sam sebe i druge ljude za koje vjerujem da ih dobro poznajem. Shvatila sam da svi mi imamo sve te strahove, samo, netko je uspio stvoriti mehanizam kojim se brani od tih strahova ili ih pak koristi u svoju korist, dok drugi nemaju toliko sreće, što zbog genetskog koda, što zbog okoline u kojoj su odrasli. Zapravo sam htjela reći da se upravo u pobjedi nad tim strahovima očituje koliko je osoba jaka i koliko joj je samopouzdanje i samosvijest, te koliko su se te osobe spremne izložiti radi ljubavi i za ljubav.
Imam prijatelja koji ima arahnofobiju. Ja sama imam vrlo neugodan i nasljedan strah od mraka, ali svejedno živimo s tim strahovima najbolje što možemo, a to je da ne upadamo u panična stanja ili u stanje šoka kada smo izloženi tim strahovima. Uvijek u sebi nađemo atom snage i otpora da ostanemo prisebni te da se racionalno izvučemo iz tih situacija u kojima naši strahovi kulminiraju, a što je to drugo nego stanje samosvijesti. Stanje kada je čovjek svjestan sebe u nekoj situaciji i kada je svjestan svojih reakcija, problema i kada si je sposoban pomoći najbolje što zna i umije.
Eto, ja sam tako postala samosvjesna kroz period samovanja, nenamjernog odricanja, postala sam samosvjesna, čvršća i bolja osoba jer nisam išla preko sebe, jer sam svome biću dopustila da se odmori, da zacijeli rane, da se rehabilitira i preraste u višu svijest. Ništa ne dolazi samo od sebe i samo po sebi. Za sve se treba potruditi i sve što odlučimo učiniti, činimo na uštrp nečega drugoga i to je uvijek tako.
Prva četiri mjeseca sam bila non-stop doma, u svojoj sobi zatvorena i nedostupna. Osjećala sam tu fantomsku bol goru od bilo koje fizičke i stvarne boli. Ali, svaku traumu treba preživjeti. Znamo, da je svakome lakše potisnuti sve negativno i nastaviti živjeti, ali tek smo s time napravili ono najgore, još veće zlo. Traumu treba proživjeti, treba se isplakati, isprazniti, treba si dati vremena da bol odboli i tek tada možemo ići dalje, kao jače i bolje osobe. U protivnom, ako si ne pružimo priliku da prežalimo neki nam nemili događaj ili osobnu nepravdu, tada će u nama tjeskoba rasti i rasti i kad-tad će eruptirati, ali tada će posljedice biti puno veće, a ljudi postati neprirodno agresivni prema sebi ili okolini ili i prema sebi i prema drugima. Jer, na ovaj način svoju prošlost nosimo cijelo vrijeme na svojim leđima, a svaka nemila prošlost s vremenom ako ne i prije postane teško breme. Zato je bolje uzeti malo vremena i prošlost ostaviti u prošlosti, te se lagano, kao perce na vjetru, otputiti u budućnost. Jer za budućnost i treba živjeti. Toliko je divnih ljudi na svijetu koji zaslužuju i pažnju i ljubav i koji su spremni jednako uzvratiti, bez predrasuda i osobnih očekivanja, pa zašto se onda trošiti i zadržavati s ljudima koji toga nisu dostojni, pa makar samo od nas. Jer sada, u ovom jedinom životu, i u prilično kratkom životu, JA sam ono prvo na što moram misliti. Jer, ako sama nisam sretna, nitko drugi ne može biti sretan sa mnom ili radi mene. Ako netko misli drugačije, molim, slobodno se izrazi i argumentiraj.  
Eto, napokon mi se počeo sviđati jedan divan dečko, a izgleda da su simpatije obostrane. Napokon sam osjetila da ponovno osjećam, da sam ponovno sposobna za ljude, za svijet, za ljubav. I ponovno ću uletjeti kao zvijezda repatica, bez ikakvih zadrška, slobodna i lagana kao ptica ili perce nošeno vjetrom, bez bojazni od slomljenog srca. Jer, ja kad volim, onda volim cijelim svojim bićem, čisto i iskreno. Voljeti ću kao što nitko još nije volio. Visoko kao planina i duboko kao rijeka poslije obilnih kiša. Želim kombinaciju emocija, strasti i intelekta i znam da ću to pronaći, pa makar morala proniknuti u svemir. Jer, za mene je ljubav jedino zbog čega smo na planetu i zbog čega se isplati živjeti. Ljubav je jedina sila koju nitko ne može pobijediti, pa ni smrt. Govorim o zdravoj ljubavi u kojoj nema sivog područja..dakle, sve ili ništa: ili se volimo ili ne volimo. Sivo područje sam rezervirala za poznanike s kojima sam si na «bok» kad ih sretnem na ulici. J
 

 
Zaključaj svoje srce u džep i zadrži ga unutra jer od tamo nema izlaza. Stalno je s tobom i zaštićeno. Ne pružaj dlanove jer bi ih netko mogao pročitati. Ne gazi životinje jer bi jednom i ti mogao nastradati.
Budi čovjek. Izaberi život. Izaberi slobodu..živi ljubav.
Čuvaj srce u džepu i izvadi ga tek kad se drugo srce pokuša ugurati u taj isti džep..u tom trenutku ga izvadi  hrabro, odlučno i nježno i spremi ga u tuđi džep..u džep iz kojeg ono neće htjeti izaći. Samo pazi! da i tvoj džep ostane pun.

 
Evo ljudi, konačno sam sletjela, prizemljila se, stigla i zadržala se na mjestu…i čitam svoj Weblog i totalno je depresivan, a ja uopće nisam tako tužna i depresivna i negativna osoba već totalno suprotno i pitam se….gdje je nestao moj smijeh, gdje su nestale sve one lijepe i vedre misli i uspomene??? Gdje sam se izgubila i kako da se počnem tražiti?? Tko mi to zna i može reći?

FATALIZAM
Ruben Dario
Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.
 
Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bí i budućeg udesa zlog.
Bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog
 
onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša püt,
zbog groba, koji nas čeka svojim smrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.

 
Svaki put kad pomislim da više nikad neću zaplakati, svaki put kad pomislim da se moje lice više ne može orositi slanim kapljicama, uvijek nešto iskrsne.

Životni put mi je takav da mi je prvo živo sjećanje koje nosim u sebi smrt moje majke..njezin sprovod. Doduše, bilo je to prije 20 godina, ali još uvijek se nalazim u trenucima kada mi ne dostaje mama, kada osjetim grč u grlu i grudima, kada poželim da se ona probudi. Ne plačem više zbog toga, i rijetko joj odem na grob, ali ona će svejedno čini mi se zauvijek ostati tu unutra, u mom srcu. Vječito prisutna.

Kroz ovaj kratak period sam ispratila mnogo mi dragih ljudi, što na «drugi svijet», što u daleke zemlje. S nekima pričam u sjećanjima, nekih se samo sjećam, a nekih, na žalost niti to..slike su izblijedile, ostali su samo dojmovi i riječi… Moj posljednji veliki gubitak je bio moj deda..najbolji deda na svijetu. To je vjerojatno bio posljednji put kada mi se dogodila nekontrolirana erupcija osjećaja. I baš sam nedavno spremala kuću, bacala stare i nepotrebne stvari i naišla na dedin ogrtač i pidžamu složene u jednoj vrećici na dnu ormara. Kako su nam to vratili iz bolnice gdje mi je deda umro, tako smo to i moja seka i ja ostavile na dnu dedinog ormara. Onda to nismo mogle dirati… od dedine smrti su prošle gotovo tri godine. Ja sam to izvadila i pomilovala jagodicama prstiju i…on je bio tu.. i ponovno sam osjetila knedlu u grlu, bila sam na rubu suza, ali nisam zaplakala. Ne želim više plakati. Želim da mi suze zauvijek presuše.

Svaki gubitak nas podsjeti na vlastite mane i «gubitke»…podsjeti nas na ono što smo izgubili, a što zbog vlastite bahatosti i sebičnosti često puta nismo vidjeli, nismo cijenili, za što nismo bili svjesni koliko nam znači. Za što nismo mislili da ćemo tako brzo izgubiti i na takav način. I onda nam često puta bude žao što mnogo puta nismo postupili drugačije od onog kako jesmo, što nismo rekli toliko toga što smo htjeli, a bilo nam je teško to izgovoriti iz nekih glupih i nerazumljivih razloga, i bude nam žao što smo rekli ili učinili mnoge stvari koje nismo htjeli reći ili učiniti, ali u afektu je čovjek i sam sebi nepredvidiv.

U nekim se zemljama i narodima slavi smrt, nosi se bjelina, pokojnik se ispraća osmjehom i cvijećem radosti. Kod nas to nije slučaj, ni običaj. Odgoj i mentalitet nam nisu takvi.

Ja vjerujem da su svi već čuli, što na filmovima, što od starijih ljudi, možda od svećenika,.. bilo koga, da pokojne treba pustiti. Ne ih zaboraviti, ali nastaviti živjeti svoj život, odtugovati jedno razdoblje, jer nužno je da čovjek proživi svaku tragediju ili traumu koja mu se dogodi. U protivnom, ako se ti osjećaji zatome, i ma koliko duboko da ih čovjek pohrani u ponore svoje podsvijesti, oni će se kad-tad ispoljiti, a do tada će napraviti štetu u čovjekovom duševnom životu i biti će ih još teže podnijeti i preživjeti. Treba nastaviti dalje sa spoznajom da smo ipak sretni jer smo imali sreću poznavati te divne ljude koji su nas prerano napustili.

Svaki dan na vijestima na tv-u gledamo ratne strahote i prirodne katastrofe, avionske nesreće,.. i slušamo o broju žrtava…žrtve su samo broj i u nama nema baš previše empatije s tim, s obiteljima tih žrtava. Možda ima malo senzibilnijih ljudi koji to ne mogu gledati ili čuti pa se trgnu i odu tamo riskirati vlastiti život radi nekakve promjene, ali većina nas kada vidimo ozlijeđena tijela djece, kada gledamo to zvjerstvo vlastite vrste, možda malo naboramo čelo, ali to je više groza ili naučena reakcija, nego iskreno suosjećanje kao ono koje imamo za svoje bližnje, za osobe koje poznajemo.

Tko će plakati za tuđom pregaženom životinjom? Nitko. Plakat će njezin vlasnik, njezin hranitelj i čuvar.   

Jučer sam izašla na dvorište s namjerom da svojem malom Albertu naberem malo lišća od maslačka i djeteline, jer se davi u tome. I dok sam čupala to zelenje, moj otac se zadere preko dvorišta da to ostavim jer je malo prije tu špricao voćkice, pa bi mi se Albert mogao otrovati. Bio je tako sretan da me je vidio i upozorio, ali i ja sam bila sretna, jer obožavam svog malog Alberta. Albert je umjesto trave dobio mrkvu i svejedno bio zadovoljan.

Navečer sam ga stavila u njegovu kučicu, odnijela ga u kuću, promijenila mu vodu i dala komadić jabuke. Ja sam izašla u šetnju i dok sam se vratila, s njim je sve bilo ok…ali ujutro, kad sam se probudila i došla do njega..bio je beživotan. Pomilovala sam ga ispod oka i ispod brade gdje je najviše volio..i dalje je bio nepomičan i beživotan…tvrd kao da je načinjen od drva. Nastavila sam ga dragati..ali nije bilo smisla. Otišla sam po jednu kutiju od cipela, stavila ga unutra s par cvjetova maslačka, još jednom ga podragala, spustila par suza i pokopala ga ispod lješnjaka…i još ne mogu vjerovati da ga nema..da ga nema iz nekih neobjašnjivih i sjebanih razloga. Tko će biti tužan zbog malog Alberta, osim mene?!

Ja sam osoba koja skriva tugu i loše raspoloženje od drugih, jer ne volim prenositi negativne vibre. I često puta kad se najgore osjećam, ljudi misle da sam najbolje volje. Ako sam ja mizerna, ne moraju biti i svi oko mene. Svaki ima dovoljno svojih problema. Ali zato je tu uvijek bio Albert, ili Jim ili Bambi, ili Pikica, ili Maza ili Lola, ili Bubi, Fredi,..svi su uvijek bili tu, osjetili su moju tugu, zabrinutost ili razočarenje. Čuvali su tajne i tješili me svojom ljubavlju i privrženošću. Sve te životinje o kojima sam se brinula bile su bolje od većine ljudi koje poznajem i kako onda netko može reći da životinje nemaju dušu?! Koji idiot je izmislio tu glupost?!

Svaka promrzla ili ozlijeđena ptica kojoj bih pomogla godinama se vraćala na moj prozor. Svaka kržljava maca koju bih pokupila na ulici bila bi draga i zahvalna. Nijedna životinja nije zloćudna i svaka razumije kad joj netko radi dobro. Ni jedna zdrava životinja neće napasti ili ozlijediti osim ako ju se ne ugrozi na neki način ili ako je gladna. Ali zato čovjek treba znati i pripaziti jer je on umno, a životinja nagonsko biće.    

Čovjek je postao «superiorna» vrsta jer je suprotstavio palac prstima tako da je mogao hvatati predmete, a kasnije i izrađivati oružje i oruđe. S vremenom se i uspravio, razvijao mozak, evoluirao i prestao živjeti u strahu od gladi i napada, te počeo osvajati svijet. Što će nam spoznaja da je Zemlja okrugla, što će nam Teorija relativnosti, što će nam računala i sva pamet svijeta kada nismo sposobni očuvati Geu i sve što ju čini tako prekrasnom i živom; što će nam tehnološki i gospodarski napredak kad ne razumijemo dobro, kad se sami između sebe koljemo, kada ljudskoj pohlepi i zavidnosti nema premca ni kraja. Trujući sve oko nas trujemo i sami sebe, ali većina ljudi, uglavnom onih moćnika, a zato i jesu na visokim pozicijama jer su gladni, ne brine za to što će biti sutra. Bitno je da su njihove potrebe i hirevi zadovoljeni danas.

U svojem tekstu «Kad čovjek zabrije» napisala sam da sudbina ne postoji, te da je smrt jedino što će se svima neminovno dogoditi. I opisala sam jednu situaciju kako čovjek svojim izborom sam kroji svoju budućnost. Ovo što se danas dogodilo s Albertom…to je potvrda tog teksta, te moje teorije. Da me jučer otac nije upozorio, Albert bi se otrovao i svejedno umro. Bilo kako bilo, danas je Albertov kraj..trenutak smrti je neminovan.

Jedan je znanstvenik na tv-u rekao kako geni nisu naša sudbina, već opcija. Jer jedna riječ može promijeniti ekspresiju gena, a to je i znanstveno, odnosno eksperimentalno, empirijski dokazano, što na živim organizmima, a što «in vitro». Dakle, sudbina ne postoji, već samo neobičan splet izbora i odluka. Mi smo neprestano u interaktivnosti sa svojom okolinom i neprestano pletemo i potežemo konce svojih i tuđih sudbina. Sudbine su kao marionete. Njima će uvijek upravljati netko drugi, ako mi sami zakažemo. Jer, ja sad mogu ostati ovdje u stolcu ispred računala i nikad se više ne pomaknuti. To je jedan izbor. Ali tim izborom ja ne utječem samo na sebe već i na sve druge ljude koje bih srela da izađem iz svoje sobe i na sve stvari koje bih učinila ili pomaknula da se i sama pomaknem. Svi smo u začaranom krugu interaktivnosti i protiv toga se ne može, jer svaka akcija, pa makar to bila i čista pasivnost, izaziva nekakvu reakciju. Ako se ne radi na redu, nastat će kaos. Ili jedno ili drugo..sredina ne postoji. Ili život ili smrt..sredina ne postoji.

PUTNIKOVA NOĆNA PJESMA

Johann Wolfgang Goethe

Nad svim vrhovima
je mir
U vršcima svima
jedva će živ
i dašak još koji biti.
Pjevanje ptica je stalo.
Čekaj: još malo,
pa ćeš počinut i ti.

tko kaže da je Purpendicular istina?!
da li je Germinal istina? ili Zločin i kazna? ili Naranče nisu jedino voće? ili Nacist i frizer? ili Treći blizanac? ili 2001 Odiseja u Svemiru? ili Patnje mladog Werthera? ili Žestina? ili Pandora? ili Ćelava pjevačica? ili Razbojnici? ili Preobražaj? ....

 
A što napisati..jedan je u noći i baš sam se vratila iz šetnje. Prekrasno je šetati dok je noć ovako topla i nebo vedro i posuto zvijezdama. … usput sam, pri povratku kupila jednu malu Ožujsku i Milku s Nougat punjenjem..ajde recite, zar to nije idealna kombinacija: pivo i čokolada.
Neki kažu da ljubav ide kroz želudac..da, može biti, ali meni ide inspiracija kroz želudac…ljudi moji imam osjećaj da će ovo biti uvrnuta i možda pomalo vulgarna priča, pa tko nema želudac i interes za to neka ne čita.
Zamislite dvije tinejdžerke, par adolescenata i jednog starijeg tipa. Sjetite se svojih ludih pijanki i k svemu tome dodajte još malo r'n'r-a i seksa. Mislim da je to formula ove priče koju ću ispričati…
Nazvat ću ju Puprendicular, kao Purple haze, Deep purple, Purple rain….jednostavno Purpendicular!
Priča se događa u jednom malom gradu podno Medvednice, u kojem svi o svakome sve znaju.  Noć je duga i luda, dok je u zraku vibra. Maturanti slave, svi su ludi. Pivo se toči, iz svakog kutka muzika trešti. Svi su spremni na sve..
Nakon vrućeg i sparnog lipanjskog dana zalazeće je sunce zapalilo nebo svojim izlomljenim zrakama. Na ulici djeca naganjaju loptu žudeći da zabiju što više improviziranih ciglenih golova prije nego ih mame pozovu u kadu na ribanje. I lahor u krošnjama oraha šušti smiraj dana i netopiri najavljuju crnu noć, a cvrčci pjevaju pozdravnu himnu njezinoj svježini.

Ona se budi iz vampirskog sna svježa i s osmjehom na misli o večerašnjem izlasku. Diže rolete iza kojih već nestrpljivo čeka mjesec voajer sa svojim pronicavim i ljubomornim žutim zrakama. Ona uzima majčin smaragdno zeleni svileni ogrtač koji savršeno hladi i miluje putenu joj kožu i odlazi pod hladan tuš; pročitala je u Cosmu da je odličan za ten. Ti časopisi za žene uvijek sadrže odgovor na sve, a o receptima kako postati «top-model» u super kratkom vremenu da i ne pričam. No, koliko su god to unutra napisane nekakve zablude, svaka će žena pokušati doprinijeti svojoj ljepoti ili, drugim riječima, svaka će žena iskušati te recepte, kupiti te kozmetičke proizvode i sam časopis prije toga...

Ona je sama kod kuće pa si može, uz spremanje, dopustiti mali show u intimnom rublju uz Deep purple.

Zvoni telefon. "-Molim?"  -Nora: «Hej, idemo onda na Bareta?» -«Da, da! Naravno. Onda u 21h kod apoteke. OK?» -Nora: «OK, ciao!»

Ovaj koncert joj predstavlja veliko uzbuđenje, a posebice s toga što će se naći s Tomijem i Zokijem. To znači: besplatno pivo, prijevoz, dobra zabava i brijačina. Danas će u svakom slučaju biti apsolutno dobar provod u gradu. Maturanti također danas slave svoju Norijadu, a i neka je pivovara postavila šator na Trgu Ksavera Šandora Gjalskog-baš savršeno.

Ona je obula svoje crvene Martensice, uske crne levisice i pripijenu crvenu, kratku WGW-ovu maju s natpisom: «Do you remember?». Malo make upa i parfema i bila je spremna krenuti prema centru gdje će se naći s Norom, a potom i s preostalom ekipom.

Dok se približavala dogovorenom mjestu sastanka, Nora ju je spazila već izdaleka i krenula joj u susret. Pozdravile su se svojim uobičajenim pozdravom: Fešta!

Prvo odredište na koje su krenule bio je, naravno, šank koji one s razlogom vole nazivati prvom postajom. Njihov se vjerni prijatelj pratitelj Zuba ponudio počastiti, vidjevši ih kako, kao i obično dekintirane, zbrajaju neki sitniš. Time je službeno obilježen početak fešte.

Ubrzo su stigli Zoki i Tomi, a s njima i još nekolicina mladića. Sve ih poznaju osim jednog. Taj je novo lice. Došao je iz Čakovca i ništa ne želi reći o sebi. Kao da skriva neku ukletu tajnu, a baš je prosječan, sasvim običan tip. Ana mu nije zapamtila ime. Nije niti sigurna zašto. Obično ima problema s pamćenjem imena ili lica ljudi, ali nakon što ih nekoliko puta upita za ime, onda ga i zapamti. No, ovaj Čakovečanac nije bio jedan od «pamtljivih». Kao da je cijelo vrijeme lutao u nekom susjednom svijetu koji se Ani činio nestvaran, koji joj nije bio važan. No, da skratim priču, nazvala ga je Š, pa ćemo ga tako od sad zvati. Možda je čak njegovo ime i imalo veze sa slovom «š», ali, koga briga. Konačno, nazvala ga je Š. Š iz Čakovca. Š koji ne priča o sebi. Š koji kao da ne postoji. Nestvarni Š, ali uvijek prisutan. Samo Š.

Š je odmah po dolasku otvorio svoj duboki novčanik i kupio piva za sto kuna. U pitanju je bilo točeno pivo, preciznije: pivo Pan. Pivo su im servirali u najvećim kriglama, masivnim kriglama s kojima je ekipa namjerila u obližnji park. Ali piva je bilo toliko da ga nisu mogli odnijeti odjedanput. Zato je Š sa Zokijem ostao čuvati jednu veću količinu, dok su Tomi, Nora i Ana otišli odnijeti prvu turu.

Park je bio gotovo prazan, samo su se dvije zaljubljene teturave dušice prošetale u smjeru od njih troje, u smjeru parkirališta koje se prostiralo ispred parka. Tu su zlatnu tekućinu spustili na klupu do ljuljački i dogovorili se da će ju Tomi pričuvati dok Nora i Ana odu pomoći Zokiju i Šu donijeti ostatak piva.  

Dok su Nora i Ana stigle do šatora gdje su ih Zoki i Š ostali čekati, na dužnosti su pronašle samo Ša. Zoki je nestao. Ispario je bestraga. Svako je pitanje bilo suvišno, jer svi znaju da je Zoki odjurio za nekom školskom suknjicom. Naime, Zoki, visok, naočit mladić lijepa osmjeha i zelenih očiju, za koje se Ani uvijek činilo da se prelijevaju u purpurnu boju, ni sa svojih 24 godine nije prerastao srednju školu, a školarke pogotovo. Sreća po njega da zakon u Hrvatskoj nije toliko strog glede zavođenja maloljetnica. Jer, Zoki je uvijek bio vrlo aktivan na tom području. Ako bi djevojčica nosila kečke, to bi ga još više zaluđivalo. Pitam se što bi bilo s našim Zokijem da školarke nose uniforme?! U jedno sam sigurna, a to je da bi se Zoki našao u grdoj nevolji. No svaki čovjek ima svoje. Zato i jesmo mi ljudi tako posebni, upravo zato jer smo toliko različiti.
 
Anin i Norin se koncert, dakle, sad pretvorio u četvorku pivopija. Nakon prve ogromne krigle piva Ana se osjećala lagano «haj». Popela se koljenima na ljuljačku pokraj klupe na kojoj su svi sjedili s pivom pod nogama, pa zabacila glavu i leđa držeći se za prečke sa strane. Nebo je bilo prekriveno zvijezdama, svjetlećim svjedocima i vjesnicima prošlosti i budućnosti; naprosto predivno! Potom je sklopila oči i pokušavala se zaljuljati što jače, uzdići se što više. Osjećala se kao da leti bespućima toplih boja dok se u daljini čuo vilinski smijeh. Ne želi otvoriti oči, želi letjeti, želi se utopiti u bojama.....

Umor ju je uskoro prisilio sići s ljuljačke, ali pivo uspješno ublažava ovo lagano razočaranje.Želi sjesti. Tomi je velikodušno ponudio svoje koljeno, no Ana se samo ispružila preko njih troje i sklopljenih kapaka uživala dim po dim marihuane, upijajući sa svakim ovu pomalo bizarnu atmosferu svim svojim osjetilima.....ponovno leti....leti..leti.

...Osjeća nešto vlažno na svojim grudima što se nastavlja razlijevati, slijevati joj se niz trbuh. Otvara oči, a prizor iz njezine žablje perspektive je, ništa manje od interesantnog. Tomi je svojim dugačkim jezikom prošao od Norinog vrata preko brade do uha. Maglasta svjetlost, što se dovlačila s ulice, jasno je ocrtavala vlažan i bljeskajući trag na Norinu licu. Tomijeva je ruka u međuvremenu kliznula pod Aninu maju i laganim, neobičnim, ali tako joj ugodnim pokretima počeo masirati pivom navlaženo tijelo...

Pogledala je Ša. Taj je čovjek zamro od piva. Potom je svratila pogled na Noru. Ona je bila zauzeta gotovo divljačkim zaplitanjem Tomijeve duge i svilenkaste kose. No nije petljala samo njegovu kosu..petljala se i s njegovim jezikom u dubokim poljupcima. Taj je dečko pazio svoju kosu kao da je sveta. Nora se nije ni na tren obazrela na Tomijevu lijevu ruku koja je polako prodirala ispod Aninog grudnjaka...jasno je mogla osjetiti njegovog zaigranog Dookiea ispod sebe. Ovo je za Anu posve novo iskustvo. Neočekivano iskustvo. Pomalo je uvrnuto, pa ipak puno novih mogućnosti, neistraženih polja, nedoživljenih osjeta i osjećaja.

Š se trgnuo iz sna. Nije jasno da li su ga probudili Tomi, Nora i Ana ili se probudio bez ikakvog razloga, ali sad je bio budan i zbunjen. -Š: «Jebote, pa kaj to vi radite?! Ma u pičku materinu šta orgijate!? Pa koji vam je kurac...ili to ja sanjam...?..» -Ana: «..Kako je glup! Kako je glup... mislim...baš je glup.» Š je zapanjeno i zbunjeno, ali ipak s dozom znatiželje gledao u njih troje, u njihova od uzbuđenja i strasti blažena lica. Poželio im se pridružiti. Želio je dirati, želio je biti dodirivan, želio je osjećati i biti osijećen.

Ali Ana ne želi da im se Š pridruži. Sad kad je sve otkriveno, kad je čarobna nit strasti presječena Šovom glupošću, njegovom budnošću, sad više nije fora. Nestalo je spontanosti, nestalo je one maglaste čari. Ostao je samo njezin ljepljivi trbuh ispod priljepljne joj maje i raščupani Tomi s Norinim prstima u kosi.

...Ana je ustala, sebično uzela posljednju kriglu piva i oteturala na neku klupu na drugom, lijevom kraju parka. Zašto baš lijevi dio parka, ne zna... Možda iz navike, a možda iz tko zna kojih razloga...valjda je Bog tako htio, ako ona uopće vjeruje u boga. Jedino u što je sigurna da vjeruje jest pivo; njegov pjenušavi miris i žućkasti okus, njegovo srce od hmelja što svojim alkoholnim žilama prenosi opstanak, osjećaj nesputanosti, osjećaj da živiš...pivo je Anina strast...

Iskapila je i ovu posljednju kriglu piva. San ju počinje obuzimati i njezina se svijest polagano gasi. Tako je uvijek kad previše popije; kad ju san svlada zna da je gotovo, da je na samom rubu svoje granice, gdje može birati da li će pasti u provaliju gluposti i mučnine ili će se ubaciti u pernatu mekoću čudesnih boja....Stavila je ruksak pod glavu i zaspala kao beba.…Koliko je vremena prošlo i što se u međuvremenu događalo, ona ne zna, no shvaća da nije sama, jer u svom obojenom polusnu čuje glas: - «Ah, mala, tu si! Stvarno si se skršila...pa ne možeš tu spavati...u pičku materinu! Ma šta ću sada?? Kuda ću s tobom?..» Š ju dohvati za nadlaktice i protrese kao da je, oprostite na izrazu, jebena zvečka pomahnitalog djeteta. - «Heh jesi li dobro? Pokaži mi neke znakove života...» -Ana: «Pusti me da spavam!!! ...Š.» Š ju još jednom onako mahnito protrese. - Ana: «Pa koji mi kurac ne daš mira! Nisam ti jebena zvečka. Koji ti je kurac,..ostavi me da spavam,...da saaanjaammm.» - «Ma daj, pa ne možeš ovako spavati...čekaj, čekaj, daj se pomakni malo...»

Š je sjeo pokraj Ane i položio joj glavu u svoje krilo. Iako je bila prohladna noć, za trijezne naravno, Š je skinuo svoju crnu keper košulju i postavio joj ju pod obraz umjesto jastuka. Zatim ju je još pokrio i svojom izlizanom jeans jaknom. Očito je da se bolji komfor od ovog u jednom parku ne može očekivati.

Noć se činila vječnom. Iako tako, Ana je bila sretna. Nije joj bilo zlo, ni dosadno. Niti je bila usamljena. Sanjala je. O čemu se radilo u snu, ne zna, no zna da je bilo lijepo i obojeno, jer je osjećaj bio ugodan i topao.

...Ana začuje teško disanje...čuje i korake...teške i brze korake. Čuje kamenčiće kako se izvrću pod nečijim cipelama, pod njegovim teškim koracima. Odškrine jedno oko i... Netko ju nosi! Sad odškrine i drugi kapak i ugleda Zokija. On stoji pogleda uperenog u Ša koji ju nosi na rukama i drži otvorena vrata auta. …Sada zna da ima svoje anđele čuvare.

Tajana, divna cura, plesačica, jer tako zarađuje za život, već sijedi u autu. - «..Bok Tajana..»Ana pozdravi pospano. - «Ana, 'si dobro?» - «Samo mi se malo spaavaaa...» i nastavi žmiriti, jer, iako svjesna i polutrijezna, ne može držati oči otvorenima. Pogled joj je sad suviše težak.

Čuje, Ivan njim se približava. Uvijek je bio glasan, a i ta njegova posebna boja glasa bi i medvjeda iz zimskog sna probudila. Njegovo pjevanje joj se uvijek činilo kao da netko struže noktima po školskoj ploči. On bi trebao glumiti Frediea Krugera, tako da mu se glas podudara sa zvukom onih metalnih pandži. -«A možda sam i malo pretjerala», pomisli Ana. Dečko ima sluha, samo što bi se onda trebao pridržavati te bas gitare koju svira, a manje pjevati. Baš ima iritantnu boju glasa. A i inače je velika dobrica, samo bi se trebao suzdržavati od pjevanja.

- Ivan pjevuši neke trenutno smišljene stihove: «Idemo u Gjalski, Zoki nas časti,..»; sjeo je s Anine desne strane i stao ju promatrati. U međuvremenu društvo je odlučilo da se ipak krene u Gjalski, no Ana, pomalo ljubomorna, sjeti se Tomija i Nore: - «Gdje su Tomi i Nora? Ne idemo niikuda bez njih. Idemo tek kad oni dođu.» Inzistirala je na tome pouzdajući se u Šove simpatije spram nje. I zaista, Š dobaci Zokiju koji je urinirao uz živicu parka: «Daj Zoki ne jebi tamo! Idi i nađi ih!» ..Ana voli kad su muškarci tako naivno požrtvovni kada je u pitanju djevojka koja im se sviđa. Tako su prozirni i smiješni...i često puta glupi, pa sviđalo se to kome ili ne.

Zoki se malo prošetao po parkiralištu i parku, ali, ne trudeći se previše u potrazi za Norom i Tomijem, zaurla iz neposredne blizine auta: «Pa nema ih nigdje, daj idemo!» - «Jebite se svi! Ne idemo nikuda bez njih!» ; Ana se zaista trudila da zvuči ozbiljno i autoritativno, ali nije sigurna da joj je to baš uspijevalo. Ali zato je imala Ša na svojoj strani, koji se izderao: - «Pičku ti materinu, Zoki!! Nađi ih kad sam ti rekao, inače nikud ne idemo. Moj je auto i ne vozim vas nikud dok maloj ne nađeš što traži!» - «Jebi se! ..hahahaha..jer kod mene su tvoji ključevi!», Zoki podrugljivo uzvrati Šu.

Ana se to vrijeme teško održavala svjesnom, pa Ivanu, koji je sjedio do nje, nije bio problem uspavati ju svojim prstima zapletenim u dugu joj plavu kosu. Dok je prolazio prstima kroz njezino vlasište činio je to tako nježno, tako polagano, tako lijepo. Željela je da ju draga zauvijek. I u toj ugodi je bespomoćno ponovno zaspala.

...Probudila se u autu na parkiralištu ispred Gjalskog. Tu je bilo bez nekog reda parkirano još svega nekoliko automobila. Bio je to glavni pokazatelj kako je klub sad već gotovo prazan, te da DJ pušta samo R'n'R stvari.

U autu u kojem se Ana nalazi nema više nikoga, osim Ša koji samozadovoljno spava ispred nje  na vozačevom sjedalu. «Kako je dragi...on me čuva...baš je dragi.» pomisli Ana.

Potpuno je otriježnjena. Nema novaca da uđe u Gjalski, ali je i umorna, pa bolje da onda ostane u autu, da odspava još malo...I već je ponirala u san kada netko otvori vrata njihovog kaki Citroena s Anine lijeve strane, uhvati ju za ruku i pomalo nespretno izvuče van. To je Tomi. Očito je da su on i Nora u međuvremenu ipak uspjeli zastopirati za ostalima do Gjalskog.

Tomi je počeo vikati na Anu. Ponašao se krajnje histerično. - «Ona te mrzi, protiv tebe je!! Ona te ne voli, ti joj se ne sviđaš..!!! Ja te volim i htio sam s tobom biti! Ona me je zavela! Ona ti nije prijateljica!...Mrzi te!!» - «Tko, Tomi, Tko?? O čemu ti pričaš ?!» - «Nora! Ona je sve kriva. Ona ti nije prijateljica» - «Zašuti, Tomi! Zašuti!! Nemaš pojma o čemu govoriš..» - «Ne, ne, ne shvaćaš. Ona te mrzi...» - «Tomi, pa daj zaveži i idi do vraga!! Pa koji ti je sad bijes. Jel' si ti svjestan ovoga što govoriš?!» - «Ona te mrzi, mačak. Bejbe* ja te volim,...budi sa mnom.» -I to joj kaže onako mazno. - «Odjebi Tomi!... među nama nikad nije bilo ljubavi. Bilo je to zadovoljstvo. Samo zadovoljstvo, ništa više od dobrog provoda.. hah! ..zadovoljstvo»; Ana doda još jednom, ali to je bilo više kao retoričko pitanje. - «Zar ti je tako teško vjerovati da sam se zaljubio??!» - «Da..» –  Ana ga prekine: - «Ne vjerujem ti!» - «Mačak,...» -onako sasvim smireno, gotovo šapatom-... «Mačak, želim te... budi sa mnom...» - «Koji ti je kurac, ostavi me se. Uostalom, gdje ti je Nora?» - «Otišla je doma. Ma pusti je, ona te ne voli. Ti joj se ne sviđaš; ne želi nas i tebe mrzi.» - «Zašuti! Ne želim više ni riječi čuti o Nori.» - «OK, mačak» –i približi joj se toliko da je mogla osjetiti njegov dah na svome čelu i prošapuće joj: «..Mačak hajde me voli...» Počeo ju je ljubiti poljupcima snažnim i strasnim, ljubio ju je poljupcima punima požude. Uhvatio  joj je desnu ruku i stavio ju na svog ponovno probuđenog Dookiea. Prihvatila je igru i počela mu raditi «handwork». Tomi je samo mrmljao i uživao. On je uvijek uživao što god da mu je Ana radila. I kad bi imao djevojku, dolazio bi k njoj i pričali bi i karali se, jer su si jednostavno odgovarali. Posjedovali su jedan svijet, samo njihov svijet, tajni svijet skriven od svačijeg pogleda u kojem nije bilo nikakvih granica, u kojem nije bilo ljubomore. Samo seks i prijateljstvo. Samo on i ona. I sad, dok joj govori kako ju želi, kao mu je dobro, i dok ju naziva mačak, što joj je oduvijek bilo slatko čuti iz njegovih usta, ne može istjerati iz misli njega i Noru… Noru... Nora je trebala biti Anina najbolja prijateljica. Znala je gotovo sve o njoj, znala je za Tomija i nju i ipak je to učinila. Brijala je s njim. Brijala je s onim s kojim je Ana spavala, s kojim je Ana izgubila nevinost.

Ana je ispočetka mislila: no big deal, ali ipak ju je pogađalo. I što je bila treznija, to ju je više boljelo. Osjećala je bol u unutrašnjosti. Jednu intenzivnu fantomsku bol koja kao da je potekla njezinim žilama i osjećala je da ju boli svaki dio tijela, svaka njegova stanica. Ali ona je svejedno nastavljala stiskati i povlačiti malog Dookiea. Radila je to gotovo mehanički. ...Tomi je pokušao jednom rukom prodrijeti u njezine gaćice, dok mu je druga milovala male joj grudi...Zna što i kako ju uzbuđuje, zna ju dotaknuti, zadovoljiti, jer napokon, on je taj koji ju je upoznao sa svim intimnim tjelesnim užicima,.. ali on i Nora joj se još pletu u mislima. Oboje su znali.... - «Nećemo se jebati! Dosta. Makni se od mene.» - «Pa možemo se sakriti...» - «Ne, ne dolazi u obzir.» – Rekla mu je potpuno hladno iako se u njoj događala erupcija boli i ljubomore, bila je to magma razočaranosti. Već je bila izvukla ruku iz njegovih bokserica i sad se još odmaknula od njega te mu okrenula leđa. - «Mačak, oprosti mi. Nisam te htio posvađati s prijateljicom. Ali, kad mi je tako rekla...mačak, stalo mi je do tebe, želim biti s tobom.» –priđe Ani s leđa i obujmi joj ramena svojim velikim rukama koje sklopi u području njezinog trbuha.- «Znaš kako nam je lijepo znalo biti...» - «Da, bilo je...dok nisi zbario moju frendicu. Moju najbolju frendicu..Baš si licemjer, bastard!» - «Jesam, gad sam..oprosti mi mačak...»

Baš u trenutku kad se Ana okrenula ugledala je kako dolaze ostali iz Gjalskog. Baš su «haj». I njezin zaljubljeni čuvar Š se probudio. Upitala se što je vidio i čuo od maloprijašnjeg incidenta, ako je uopće bio budan....- «Zapravo, ako i jest, boli me džon od marte*. Ionako mu već rekoh da nisam ja za njega.» pomisli Ana.
 
..Ekipa je glasanjem odlučila da bi odlazak kući bio najbolje rješenje. Kako ih je previše za jedan auto, Tajana leži ispružena preko Ivana, Ane i Tomija. Izgleda kao da se baš udobno smjestila. ..Uspješno su krenuli, ali kod skretanja za doma Š je produžio, da bi nešto dalje skrenuo na autoput prema Zagrebu. Nitko osim Ivana se nije bunio ovom postupku.

Ana tek sada primjećuje kako je rano. Sunce je već promolilo svoje lice i prvim zrakama obojilo nebo iznad Sljemena. «A mi? Mi kao da smo još uvijek na početku.» pomisli Ana.. Zoki, koji sjedi na suvozačevom mjestu, nešto pjeva i udara prstima ritam o ploču pod šoferskim staklom. Ivan uporno odgovara Ša od odlaska u Zagreb. Kaže da ima nešto važno za obaviti u gradu i to do devet sati najkasnije. Tajana samo leži na Tomiju, Ani i Ivanu sa samozatajnim osmjehom na usnama, dok Tomi drži Aninu lijevu ruku i naizmjence ju miluje, ljubi, pa ju naposljetku stavi u svoje bokserice i počinje masturbirati njome....... .. .. .I dok Tomi svršava ispod Tajane, Ana samo bulji u retrovizoru u svoje bezizražajno i blijedo lice, u svoje neobično tamne oči....potpuno prazne, nerazumljive misli. Tajana joj draga kosu i osmjehuje se.... «Pitam se da li zna itko o čemu se ovdje radi, što se zbiva ispod Tajane,....da li smo perverzni?? Što uopće znači biti perverzan? Da li smo normalni?? Što to uopće označava pojam normalnosti?» - toliko mnogo pitanja u Aninim mislima..

Ispred table na kojoj je ispisano da upravo tu počinje Zagrebačka županija, Š naglo zaustavi automobil i izađe van iz auta. Ivan slijedi njegov postupak. Izgleda da njih dvojica imaju «slobodne konverzacije». Nije dugo potrajalo dok su se vratili. Š je okrenuo auto i ekipa je krenula prema doma.

Ponovno su se zaustavili i to prije samog ulaska u njihov grad. Š se naglo izbacio iz automobila i Zoki je jurnuo za njim. Odmah je svima bilo jasno da Š bljuje, dok mu Zoki asistira s Aninim papirnatim maramicama. Jer, Ana uvijek ima punu torbicu svega što čovjeku može zatrebati, a i ne mora. Ona ima sve unutra, tek za svaki slučaj.

Tomi je u međuvremenu zaspao, a Ana je samo nastavila buljiti u retrovizoru u svoju facu, bolesno blijedu facu. Zurila je u svoje neobično tamne oči, potpuno prazne, bezdanske oči. Nekome je baš sinula ideja da bi još svi mogli svratiti na kavu u jedan birc u gradu, gdje su i inače svi zalazili, ali Anin glas vrijedi i za začaranog Tomija, pa je prevagnula ideju riječima:  - «Idemo doma...idemo se naspavati, skulirati misli i skužiti koji nam je fuck-up noćas bio.»

Š ih je bez ikakvog pogovora otfurao kući.

Danas sam odlučila…da ću ispisivati Crvenu knjigu!
Jednom davno posvetila sam desetak redaka u mom tinejdžerskom dnevniku jednim zeleno-sivim očima. Nisam ga imenovala onda, pa neću ni danas. No, ti reci…svaki put kada ih ponovno pročitam u meni nešto zatitra i na tren se osjećam kao i onda – kada sam ga voljela. Zar je moguće da se upravo te zeleno-sive okice danas odražavaju u mojima?! Zar je moguće da se on danas zaljubljuje u mene kao ja nekad u njega?! Da li da se dam u bijeg dok mi je srce još uvijek u jednom komadu ili da ostanem u strepnji od tužnih uspomena?!
Jednom sam mu rekla: «Tvoje su oči previše lijepe da bi im se vjerovalo..» i tada sam bila odlučna, znala sam što želim, a bila sam dijete. I pitam se, što se to dogodilo mome biću da sam postala toliko nesigurna i zašto mu želim vjerovati?! Po kojim osnovama da mu vjerujem??
Danas, kad sam se probudila, gledala sam film «40 days 40 nights». U jednom kadru mladić upita djevojku da kako čovjek može znati što ono drugo osjeća za tebe. Ona mu je objasnila da se to osjeća u poljupcu. Ako to ne možeš osjetiti na taj način, onda ne možeš znati.
Iz mojeg «skromnog» iskustva tu spoznaju smatram prilično istinitom. I ako se netko ne zna lijepo ljubiti, a ako te voli već će pronaći način da te zadovolji, da ti udovolji, a i ti ćeš se također malo prilagoditi. Uz nekakav kompromis već ćete se pronaći na jednom zajedničkom punktu.
Što ja osjećam u njegovom poljupcu??
Ponekad me ljubi tako nježno i s pažnjom…ljubi mi čelo i obrve, vrh nosa i brade mi ljubi i to čini tako kao da mi čita misli – kao da me poznaje iznutra. Ali – ne poznaje me..
Jučer sam htjela prekinuti taj odnos, no nisam mogla. Započela sam i nisam uspjela završiti. Dok su me gledale te zeleno-sive oči i očekivale te možda kobne riječi moj se um praznio i ispraznio i ostala mi je samo želja i žudnja za njegovim usnama..tim slatkim poljupcima koje prate mu prsti zapleteni mi u kosu..
Ponekad želim vrisnuti od fantomske boli koju mi nanosi..želim ga zagrliti i stisnuti toliko snažno da prestane postojati, želim ga obujmiti tako da postoji samo u meni. Te zeleno-sive okice..

Bio je to veliki BUM u mom životu. Baš kao što sam i očekivala. Naravno, tko očekuje ili želi da mu se nešto negativno dogodi?! Ali opet, kako možeš znati da je nešto neugodno zapravo faza koju moraš proći da bi mogao dotaći zvijezdu koja ti je izgledala zauvijek nedohvatna?!
Nakon dugo-dugo vremena konačno sam usporila i sad, iznenađujuće dobro smotala jedan joint, pripremila čašu mlijeka, pustila Velvet underground &Nico i Lou Reeda, da svira i prepustila se razmišljanju, refleksijama.. Vraćam si prošlost pred oči.. svakim udisajem dima slike u mojoj glavi, u mom sjećanju postaju sve jasnije, življe, animirane.
Dovezla sam se u Roterdam jedne vjetrovite i oblačne večeri u kolovozu. Bilo je već kasno, pa smo sis i ja jedva čekale da unajmimo sobu, da se okupamo i dobro naspavamo. Trebale smo tu ostati samo jedan dan. Moja sis treba obaviti jedan poslovni razgovor i po mogućnosti sklopiti ugovor koji bi trebao unaprijediti njezin posao u Zagrebu. Ja sam imala 200Eu za lijepo provesti vrijeme odsustva moje sis. Sve je izgledalo tako savršeno, barem za mene. A sad, samo smo se željele naspavati.
Imale smo dovoljno novaca sa sobom i baš zato nismo išle avionom. Željele smo putovati po svojem, imati vremena biti skupa, jer ovo putovanje nam je trebalo da produbimo svoj odnos, da se zbližimo. Do sada, ja sam uvijek bila njezina mala seka i vrijeme je da shvati da više nisam dijete.
Moja sis je vrlo rano otišla od kuće, zaposlila se, udala…doma je ostavila malu seku kojoj nikako ne dopušta da odraste. Sada je ta njezina seka morala postati velikom jer idemo zajedno u veliku avanturu. Ispred nas su kilometri i kilometri ceste, a mi smo dvije žene koje putuju same i po prvi put tako daleko. Kupile smo auto-kartu Europe i samo se otisnule. I evo nas, tu smo ispred jednog malo luksuznijeg hotela, jer zašto si ga ne bi priuštile za taj jedan dan. Par dana u tom hotelu bi nas koštalo previše, ali ovo jedno noćenje i nije tako strašan odraz na našem džepu.
U hotelu na recepciji hotelijerka nas je jako lijepo dočekala. Dok nam je moja sis sređivala sobu, ja sam po običaju zujala pogledom prostorom i odzujala do jedne točke..jednog lica. Gledam.. i ne vjerujem… Lice nam prilazi i srdačno nas pozdravlja.
Gospodin X! Posljednji put sam ga vidjela prije šesnaest godina. Bila sam još dijete nekih 6-7 godina. X je živio kao podstanar u kući mojeg strica od kojeg nas je razdvajalo samo dvorište. Bio je vrlo omiljen u mom susjedstvu. Bio je darežljiv prema svima, družio se sa svima. Bio je lokalna faca, predmet otmjenosti i divljenja, bio je simbol uvaženosti.
Meni je stalno donosio čokolade i prekrasne lutke, barbike iz Austrije gdje je imao ženu i dvije trgovine i…imao je jedan prst, srednji desni prst vječito svinut. Ne sjećam se više što mi je rekao zašto, ali sjećam se da je razlog bila nekakva ozljeda. Po tome sam ga možda i najvjerojatnije i najviše zapamtila. To lice je sada tu,  pokraj nas i pozdravlja moju sis, jer mene nije prepoznao, a na sis-ino predstavljanje one male djevojčice, X se iznenadi kako sam već velika. Pruža mi ruku i priteže me prema činu od dva poljupca, po jedan u svaki obraz. «Kakvog li iznenađenja!» kaže X, «i ja sam odsjeo u ovom hotelu». Poziva nas u bar na piće, što mi ljubazno odbijamo s isprikom kako smo umorne, a X inzistira barem na tome da nas otprati do sobe. Ok, to može. Soba nam je na petom katu s pogledom prema moru. X je bio toliko ljubazan, pravi kavalir, pa nam je i pametnom karticom otvorio vrata od sobe i uveo nas unutra. Još uvijek se nije mogao načuditi što se srećemo ovdje, nakon toliko godina. Počeo je inzistirati da sutra svi odemo na ručak, te da bi nas rado htio počastiti kupovinom. Zahvalile smo mu i rekle da to ne možemo obećati, ali ako će moja sis imati vremena, možemo popiti piće u baru tu u hotelu. X je bio zadovoljan odgovorom, te ipak sretan napustio našu sobu.
Da…zaista je ovo iznenađenje, jer je prije šesnaest godina X nestao iz našeg susjedstva i pročulo se da je uhićen u Italiji radi bavljenja s drogom, te dobio 30 godina zatvora. Svi su znali da ga više nećemo vidjeti i da neće živ izaći od tamo. A on je, evo ga, iskrsnuo sad tu pred našim očima i bio ovako srdačan. Zaista se trudio što dulje nas zadržati svojim prisutstvom.
Pošto nismo imale rezervaciju u ovom hotelu, auto smo parkirale blizu ulaza i u njemu ostavile stvari dok smo išle provjeriti da li ćemo noćiti ovdje. Zato smo sada trebale otići po stvari i sparkati se u garažu od hotela. Ipak je Roterdam lučki grad i tu se nađe svega i svačega. Ne bi bilo lijepo da nam netko ukrade auto ili bilo što slično. Ali meni se nije dalo opet ići dolje sa sis, a njoj nije bilo bed otići sama, pa se tako i dogodilo. Ja sam ostala ležati na velikom-velikom-velikom krevetu buljeći u strop i osjećati mješavinu umora i zanosa…osjećati euforiju što sam napokon u Nizozemskoj. Oduvijek sam ju htjela posjetiti, otići u coffee-shop te tamo u miru i bez bojazni popušiti joint uz kakao, joint na javnom mjestu. A o tome koliko me ta zemlja fascinira liberalnošću, tolerantnošću, arhitekturom, mostovima, cvijećem, vjetrenjačama i klompama…svime!, to da i ne govorim. Tu sam, i sutra cijeli dan mogu bauljati gdje god poželim.
Moje sis već neko vrijeme nema. Odlazim do prozora, otvaram ga i gledam u svjetla grada, i djelić osvijetljene luke. Ispod nas, uz sam hotel vodi nekakva cestica i uz nju veliki kanal. Baš je prošao jedan brodić s par ljudi na njemu. U zraku se može osjetiti jedan neodređeni miris, no ipak još uvijek nije neugodan, samo neobičan. A nebo je crno-crno… Povjetarac u zraku… Osjeća se pritisak kao pred oluju, kako to biva na moru.
Povlačim se, navlačim zastor na prozor i odlazim u kupaonu. Tu ima jedna veća kada, veliko ogledalo, lavabo ugrađen u ormarić sa par polica. Ispred ogledala je posloženo par vrsta finih mirisnih soli, bočice šampona, balzama…sve kozmetike koje ti treba i fen. Sve je u bijelom. Dobila sam neodoljivu želju da se okupam, ali bih ipak radije pričekala sis da dođe, a čudno je da je još nema. Ipak, odlazim u sobu, bacam se na krevet i čekam u vodoravnom položaju s pogledom u plafon.
Zvoni telefon. Ustajem i dižem slušalicu: «Halo?!», a s druge strane na engleskom: «Zovemo s recepcije, da li je to M.M.?» -«Ne, ovo jest njezina soba, ali ona je trenutno odsutna. Možete ostaviti poruku, ako želite.» -«Imamo ovdje paket za nju koji treba podići, jako je hitno!» -«Žao mi je ali ja nisam M.M. i najbolje je da to ona sama preuzme. Trebala bi se sad svaki čas vratiti» - «Ali, ne razumijete, ako se ovaj paket pod hitno ne podigne moglo bi biti jako ozbiljnih problema!» -«Ok, sa recepcije ste rekli da zovete?» -«Da» -«I na recepciji treba podići taj paket?» -«Da» -«U redu..dolazim, dajte mi samo trenutak..Doviđenja» -«Doviđenja». KLIK.
Uzimam torbicu s kreveta, vadim mobitel i pogledavam na sat…Pa nemoguće! Prošla su skoro četiri sata od kad mi nema sis. Ja sam valjda zaspala i još mi nije u glavi sve jasno..kao da sam sanjala ovaj telefonski razgovor. Svejedno, već po navici, uzimam svoju torbicu sa svim mi važnim stvarima u njoj: putovnica, novac, mobitel, par vrsti Labella, maramice i druge neophodne sitnice. Torbica je malena, ali čudesna – kao SportBily torbica.
Vrata od lifta su odmah nasuprot vrata od naše sobe. Pozivam lift i nakon 20-ak sekundi ulazim u njega, a u mislima mi je sve čudno…čudan mi je i sumnjiv ovaj poziv od maloprije. Prvo: moje sis nema skoro četiri sata, a trebala se vratiti za nekih 15-ak minuta, u hotelu u koji smo nasumce ušle, dakle još nitko ne zna da smo tu odsjele, čeka ju paket u čudno vrijeme,1:10h, na recepciji i koji treba hitno podići. Sam paket je prema svemu sudeći vrlo važan te ga treba hitno podići, a opet, kažu da je svejedno tko ga podiže…tisuću čimbenika zbog kojih mi sve to smrdi, ali već sam u dizalu, idem po taj paket…a dizalo je stalo. Vrata su se otvorila i trojica kršnih muškaraca pred izlazom u predvorju. Jedan visoki plavi upita: «Niiiderland? English? Deutsch???» -«English..» I taj isti tip meni na engleskom: «You are under arrest!» -«Kako, zašto? Zbog čega??» Tip mi lijepo odgovori: «Zbog droge.» a druga dvojica me počnu gurati prema vratima. Nisam dobila lisice na ruke. Nisu me ni držali, samo ih je bilo nekoliko oko mene koji su me pratili prema autu. Ispred samog auta ih još jednom upitam: «Ako ste vi policija, molim vas da li imate nekakvu identifikaciju, da mi pokažete?» jer, ipak, sve je tako brzo teklo i oni meni nisu ništa pokazali, ničim se identificirali, a priveli su me.
Sva trojica muškaraca koji su se u tom trenu nalazili pored mene pokazali su kartice na kojima je pisalo Polititie i izgovorili svoja imena. Bili su uvjerljivi. Sjela sam u civilni auto na stražnje sjedalo.
Dvojica koji su me vozili, na moje pitanje kamo me voze, odgovorili su da prvo idemo tu u jednu policijsku postaju gdje treba urediti neke papire, a tada ću u Arnhem, jer je Policija koja me uhitila iz Arnhema.
Vožnja je relativno kratko trajala. Policajci koji su me vozili nisu ništa pričali, a ja sam još bila u šoku. Nisam mogla razumjeti što mi se to događa. Nisam bila sigurna da li se sve to uopće događa ili je to samo živopisan san, noćna mora?! Droga! Kakva droga?! Uhićena?! Uhićena zbog droge?!?!??? Jedino što sam u tom trenu znala, jest da ne smijem paničariti, da se moram sabrati. Teško je, ali moram uspjeti!
Prije nego sam ušla u policijsku postaju ova dvojica su me upozorila da bih ovdje mogla sresti svoju sestru te da ne smijem pričati s njom, jer u protivnom će biti prisiljeni upotrijebiti restriktivniju mjeru. A što sam drugo mogla nego poslušati.
I zaista, u policijskoj postaji gdje su me dopratila ova dvojica kršnih policajaca vidjela sam svoju sis okruženu s nekoliko drugih od kojih su većina bila u civilu. Ona se okrenula prema meni i glasom punim strepnje i iznenađenja me dozvala imenom, ali su ju ruke odmah pograbile i okrenule prema zidu. Ja nisam ni riječ prozborila. Nijemo sam joj gledala u leđa.
Ovi koji su mene doveli, brzo su riješili svu administraciju te su mi objasnili kako ćemo se sestra i ja voziti u istom autu prema Arnhemu. Također su mi naglasili da ne smijem progovoriti ništa sa svojom sestrom niti bilo što na svojem jeziku.
Bili su toliko ljubazni, da su me upitali gdje želim sjediti; naprijed ili iza…rekoh im da mi je svejedno te da prestanu maltretirati moju sis, jer ih ona ionako ne razumije jer ne govori ni engleski, ni njemački ni nizozemski.
Ok, ispalo je da ja sjedim naprijed i to baš s onim visokim plavim tipom koji mi je izgovorio: «Uhićena si». Nakon nekog vremena sam ga upitala koliko ima do Arnhema? Rekao je nekih sat vremena. Bila je velika magla, osobito na mostovima pa se nismo mogli brzo voziti, zato je rekao da će vožnja možda ipak malo duže potrajati. Morala sam ga još nešto upitati. Nisam mogla podnijeti to što sam osjećala, a što sam osjećala ne znam opisati. Bila je to jedna opasna i uznemiravajuća mješavina svih osjećaja. Osjećala sam strah, ali i smionost,..bila sam puna kontradiktornih osjećaja. Bila sam nemirna i zbunjena, ali ipak sam se trudila sabrati.
Prvi put je bilo najteže progovoriti, ali sada me sve samo tjeralo naprijed. Znam da moja sis ne zna niš reći na engleskom, ali ipak dosta razumije pa sam ovako i njoj htjela pomoći da ne bude u prevelikoj neizvjesnosti, da i nju malo popusti strah od nepoznatoga, od naše budućnosti.
Pitala sam tipa koja su moja prava? Nije mi imao puno toga za reći osim da će me sutra ispitivati, da mi je u interesu da surađujem te da će me na sudu upitati da li su se svi dobro odnosili prema meni tijekom uhićenja i ispitivanja. Pitala sam ga zbog kakve droge sam uhićena – nije mi smio reći, zatim, koliko je toga bilo i gdje je bilo skriveno – nije mi smio reći. Rekao je da ću o tome sutra razgovarati. Pitala sam ga tko će me ispitivati, da li će to on biti – rekao je da ne zna, ali da je to moguće, jer puno je ljudi radilo na ovom uhićenju i puno je drugih uhićeno. Pitala sam ga u koliko je sati moja sis uhićena – ispalo je da odmah čim se približila autu, dakle pet minuta nakon odlaska iz sobe, pitala sam ga što bi se dogodilo da nisam sišla po taj važan i hitan paket na recepciju – rekao je da bi me svejedno uhitili, samo na puno ružniji način; provalili bi u sobu na prepad, pitala sam da li smijem nekoga nazvati iz policijske postaje kamo me vode – ne, nikakvi pozivi nisu dozvoljeni u prvoj fazi istrage. Više nismo smjeli pričati o slučaju. Rekao je da ću o svemu tome sutra moći pričati.
Ali ja nisam mogla šutjeti pa sam počela pričati o bilo čemu. Pitala sam tipa da li je bio u Hrvatskoj, pitala sam ga i svakakve gluposti i ispričala mu se što toliko brbljam jer, negdje moram istresti tu silnu napetost, u protivnome ću puknuti. -Nije mu smetalo, razgovarali smo sve do Arnhema.
Tamo su me dovezli u okruglo zidano dvorište za koje se ispostavilo da je kao neka garaža u kojoj je dizalo. Tu te unutra dovezu s autom i okruglo dvorište se odmah zatvori tako ne možeš pobjeći prilikom prelaska iz auta u samu zgradu.
Ušla sam u taj lift zajedno sa sestrom i policajcima. Popeli smo se na četvrti kat i tu sam pričekala dok su ovi riješili primopredajne papire. Zatim je došla jedna mlada policajka s prekrasnom dugom gustom i crnom kosom spletenom u najurednije pletenice. Ona mi je uzela torbicu i temeljito me pretresla. na sebi sam imala lanene hlače koje su se vezale špagicom. Morala sam izvaditi tu špagicu da se slučajno ne bih ozlijedila, a to što će hlače bez nje s mene padati, to nema veze. Malo sam im podvinula rub, tako da baš ne klize.
Dobila sam jednu plavu deku, jedan jastuk od spužve presvučen umjetnom kožom i jedan reteks umjesto plahte. Na poziv sam krenula za jednim od čuvara koji me smjestio u ćeliju N°26, te mi objasnio da svaki put kad koristim wc moram pritisnuti gumb na poratfonu iznad školjke kako bi ga oni isprali. Mislim, strašno..moram se javiti svaki put kad koristim wc..
Bila je to duga i neprospavana noć, ali nisam gubila vrijeme. Razmišljala sam, analizirala, psihički se pripremala na sutrašnje ispitivanje. Tko zna kako će to izgledati, što će me sve pitati, koliko dugo će me mrcvariti…pripremala sam se, jer koliko god čovjek nevin bio, uvijek si može s nečim uskočiti u grlo.    
Na ispitivanje sam pozvana sljedeći dan oko 16:00h. Po mene je došao jedan ljubazan inspektor, u civilnoj odjeći naravno, lijepo je pozdravio, predstavio se i pružio mi ruku. Rekao je da fluentno govori engleski, ali ako želim može mi pozvati prevoditelja. Znam da je moj engleski vrlo dobar, ali ja bih ipak prevoditelja. –Kakvog, hrvatskog, srpskog?? -Hrvatskog molim. I nakon nekoliko trenutaka stigao je prevoditelj s još jednim inspektorom koji je imao nogu u gipsu i s jednom inspektoricom, ženom u višem stadiju trudnoće. Na stolu je bilo hrane, pitali su me i što želim popiti. –Ne, hvala, ništa ne bih.
Prvo su me pitali da li znam zbog čega sam ovdje, te da li sam svjesna toga da se sve što se ovdje izgovori stavlja na papir? Ja sam ih prije bilo čega upitala da li imam pravo na odvjetnika, no tip mi je objasnio da ovdje nije kao u američkim filmovima. Nemam pravo na odvjetnika za vrijeme ispitivanja, ali da će me kasnije poslije ovoga vjerojatno počekati moj odvjetnik po službenoj dužnosti. Naravno, ja nisam dužna ništa govoriti ili reći nešto što bi moglo naštetiti mojoj sis, ali mi je u interesu da što više surađujem. Ok, priznala sam da mi je jasno sve što su mi dosad objasnili te započela svoju priču. Nisam govorila više od onoga što su me pitali. I svaki put sam tražila da mi se od riječi do riječi prevodi sve ono što bi inspektori zapisali od mojeg iskaza. Bilo je par pogrešaka na kojima sam inzistirala da se isprave. Mučili su me unakrsnim ispitivanjem, tražili su od mene odgovore i objašnjenja koja nisam mogla dati, trudili su se zbuniti me, uloviti u laži. Svaki put, kada više nisam znala što bih, zatražila bih vode, ili otpila gutljaj, tek toliko da dobijem na vremenu da se saberem, da ne kažem ono što žele čuti s ciljem da me ostave na miru.
I tako pet dana za redom. S tim da su se par puta izmijenjali inspektori, jedino je onaj koji je prvi put došao po mene ostajao. Ostajao je sve dok me šestog dana nije odveo po prvi put na sud. Vozio me on sa svojim kolegom u crnoj Astri 1.616V, baš kakvu ima moja seka, ona seka koja je doma. Na sud su me vozili također nesputanih ruku, samo mi je bilo objašnjeno da ne pokušavam bježati jer nemam šanse, a kad će me uloviti, što je neminovno, više se neće ovako dobro postupati sa mnom. A mislim, kamo da bježim?! Kako da bježim?!
Sad kad se toga prisjećam,…kako mi sve to nestvarno djeluje. Kao da nisam bila tamo,.. zatočena, mučena, ponižena…pogrešno okrivljena. Otišla sam uživati na jedan dan, a vratila sam se mjesec dana kasnije zrelija, pametnija i jača osoba. Da, bilo je trenutaka kada bih se slomila, bili su to duboki padovi, ali sam se svejedno uvijek uzdizala kao Feniks iz pepela. Svaka nova nedaća stvorila je još veći otpor u meni, još veću želju da ustrajem, da budem hrabra, da izdržim do kraja, da postanem slobodna.
Ništa ružno nisam rekla ni o Xu, niti o svojoj sestri. Samo sam ponavljala da sam žrtva okolnosti te da ni o čemu nemam pojma. Samo sam se željela javiti svojoj seki, biti slobodna, ići doma. Prvo sam željela da me ostave na miru, a onda sam željela da me muče da me ispituju, samo da progovorim s nekim, da mi dani brže prolaze..da osjetim da sam živa…
Tih mjesec dana se rastegnulo kao godina dana. U mjesec dana stekla sam iskustva možda i više nego što bih to u svih 12 mjeseci. Vidjela sam i osjetila onu animalnu stranu čovjeka, osjetila sam nagone divlje životinje i uspjela ih svaladti vlastitom sviješću. Vidjela sam jedan od ponora ljudskog društva, prošetala sam tim limbom i vratila se s ožiljcima od ugriza slobode. Izborila sam se za svoja prava, uvjerila sud u svoju nevinost…jer, kao što im rekoh na zadnjem saslušanju: «Ja nisam ništa krivo učinila, pa prema tome ne trebam dokazivati svoju nevinost, već vi morate dokazati da sam ja kriva. Jest, činjenica je da sam se dovezla u autu u kojem je sve to bilo skriveno, zbog čega ovdje danas stojim pred vama i odgovaram, ali je također činjenica da je moja priča samo jedan mali segment koji se treba uklopiti u nešto veliko. Ja sam svjesna toga da je moja priča puna rupa, ali ja ne mogu protiv toga jer ne znam odgovore na vaša pitanja. Zalutala sam u vašu zemlju, nakon 16 godina vidjela čovjeka za kojeg sam mislila da će umrijeti u zatvoru, zaspala u sobi, probudila se i bila uhićena. Ja tome nemam što više dodati, osim da je bilo puno trenutaka u mom životu zbog kojih sam se udarila po glavi i upitala se zašto sam toliko naivna, ali, vjeruj te mi, nikada nisam požalila više radi svoje gluposti i naivnosti nego sad. Vjerujem u vašu ispravnu odluku i nadam se da ćete prepoznati istinu u mojem iskazu. Hvala.»
Drago mi je da sam dobila drugu priliku koju ću sada, nadam se puno bolje iskoristiti, postati bolja i manje naivna osoba. Ali i koliko god ružno iskustvo to bilo kroz vrijeme pritvora pod sumnjom za zločin za koji sam mogla dobiti 12 godina zatvora, toliko me to iskustvo obogatilo, jer sam se po prvi put uhvatila u koštac sa svojom nutrinom. Uvidjela sam od čega sam načinjena, testirala to i pretvorila u oružje za sve buduće bitke. Nisam lagala, ali nisam ni cinkala, izdržala sam ono što i veći od mene ponekad ne uspiju. I zato, kad govorim o dobrom, o optimizmu, o ustrajnosti i smionosti, znam što govorim, jer sam bila u prilici kada je sve to bilo teško provoditi i biti …ali borac sam. Svi smo mi borci, Ratnici Svjetlosti. Svi mi griješimo, budemo naivni, pa ponekad i bahati, ali bitno je da smo iz svake zgode izvukli neku pouku, te da istu grešku ne ponavljamo dva put. Bitno je da upozorimo druge na opasnost kroz koju smo sami prošli, da imamo srčanosti i volje, pa čak i želju da se nikad ne predamo, da nastavimo ovu čudesnu pustolovinu koja se zove život..da se ne bojimo ponovno voljeti, ponovno vjerovati, ponovno krenuti u juriš na nove izazove i u osvajanje novih rekorda.
Jedna duša koja je redovito čitala cijelu ovu priču, rekla mi je u komentaru kako prave nevolje čekaju doma..da, možda ni nije svjesna kolika je to istina, ali vrijeme provedeno tamo u zatočeništvu natjeralo me da promijenim svoju hijerarhiju vrijednosti na svakom planu. Ja sam uvijek iskrena, trudim se držati do svoje riječi i sa mnom čovjek uvijek zna na čemu je. I veoma poštujem i cijenim ljude koji imaju iste osobine. Sve ostalo sam eliminirala iz svoje okoline. Vrijeme i sloboda su predragocjeni da bih ih tratila na licemjere, na ljude s predrasudama koje ne zanimaju prave vrijednosti, vrijednosti koje se ne mogu kupiti ili dobiti na poklon. Ne shvatite me krivo, ja se ne svađam, ne vrijeđam i ne podcjenjujem. Dobra sam sa svima, samo sam s nekima na bok, jer ja sam ipak pristojna i pristojno pozdravim, a u moj svijet mogu samo odabrani, oni koji su dobili pozivnicu za njega.
Negdje sam čula da se svi mi rodimo podjednako dobri i zli, a u kakvu ćemo se osobu razviti to ovisi koju stranu više njegujemo. Da, to može biti tako, ali ja ipak ne mogu razumjeti kako netko može biti zao, bezobrazan i grub, uživati u tome, a za svoje ponašanje kriviti nekog trećeg: bilo svoje roditelje, školu ili bilo što slično. Nikada ne treba tražiti krivca izvan pojedinca, pa tako ni ovdje.
Ne mogu birati svoje roditelje, ali sam ih prihvatila takve kakvi jesu, a i oni su prihvatili mene. Bili su veoma sretni kad sam se vratila doma i nisu mi držali prodike. Znaju i sami da sam iz ovoga izvukla više nego što bi mi oni ikad mogli reći. I s njima, u okrugu nuklearne obitelji je sve bilo ok, ali što se šire familije tiče i nekih tzv. prijatelja…njih mogu birati, i vjerujte mi vrlo sam lijepo, u rukavicama, kako se kaže, riješila sve odnose. Nije sramota biti nevin u zatvoru, to je tragedija. Sramota je biti u zatvoru i biti kriv zbog nedjela počinjenog s namjerom…ali i to je na neki način tragedija. Sramota je linčovati nekoga drugoga tko se i sam dovoljno napatio dok doma imaš puno više problema i puno maski na licu. Ima jedna krasna izreka: Prvo pometi pred svojim vratima, onda dođi k drugome.
Ja sam sad slobodna i to ne mislim samo na fizičku slobodu, na slobodu izvan zatvora, već sam i oslobođena od svih parazita koji su crpli iz mene što su stigli. Dosta je..sada živim po svojem i nije mi više bed reći: Fuck off! Jer ponekad je i to nužno.
 

 
Mamurno jutro…ne mogu otvoriti oči. Jedna sunčeva zraka koja se probila između tamnih i debelih zastora s prozora lijevo mi od kreveta naprosto žari i bode u oči. Osjećam se kao vampir….prvo budilica, a sad i telefonsko buđenje s recepcije. Palim televizor i slušam; samo slušam, jer još nisam sposobna otvoriti oči. Ne, ne,  moram se odmah ustati iz kreveta jer bih inače mogla ponovno zaspati. Vučem svoju golotinju u kupaonicu pod tuš. Što može bolje osvježiti od mlakog tuša ujutro..mmm, to je čisti hedonizam.
Trebala bih sići ranije, na doručak, ali mi se ne da. Nisam baš nešto gladna. Uzbuđena sam jer danas putujem doma. Odjeća koju sam ostavila da se suši na stolicama sad je suha. Odijevam se i paradiram dok na tv-u trešti r'n'r. Više mi se ne spava, moje se biće razbudilo. Ali osjećam..osjećam se neobično….uključujem teletxt na tv-u da vidim datum i,.. nije dobro. Odlazim u kupaonu provjeriti sumnju, a kad ono-crveni tjedan! Samo mi je još to trebalo. Da barem imam «prvu pomoć» kod sebe, ali nemam ništa. Uopće nisam računala na to, barem ne tako brzo. Ovaj bi vozač još malo pa trebao stići..Brzo jurim na recepciju, da pitam gdje je tu najbliža trgovina. Djevojka mi pokušava objasniti…ali nekako joj šepa engleski. Ok, rekla sam, samo mi recite kojim smjerom da krenem i koliko otprilike ima do tamo i vremenski i u metrima. Pronaći ću sama, samo mi trebaju ti osnovni podaci da ne bih otišla predaleko ili zalutala. Rekla je nekih pet minuta, ne više. Ok, odjurila sam, ali doslovno sam trčala, jer sam bila u borbi s vremenom. Ne bi bilo dobro da me ovaj Vozač čeka.
I evo ga, ne znam da li je to onaj koji mi je žena opisala, ali jedan shop jest. Zapravo to je jedan veliki diskont. I vidi, tamponi su na nekakvoj akciji tako da je cijela jedna polica odmah ispred blagajne, pa nisam trebala tražiti. Uzela sam najveći paket i dvije čokolade te stala u red iza dvoje starčeka. Očito su došli u mjesečnu nabavku jer su kupili tonu svega, ali žena na blagajni brzo radi. To je ok. Mislim da bih mogla stići. Kupila sam to i jurim natrag u sobu, sanirati što se još da sanirati. Spremam stvari i parkiram se za stolić pokraj recepcije. Tu pokraj ima jedna polica sa 50-ak časopisa na više jezika. Ja sam uzela Playboy..ali nakon što mi se sreo pogled s onim od djevojke na recepciji, predomislila sam se i zamijenila ga s nekim modnim časopisom. Ipak, žena sam.. ali kad je Playboy meni baš dobar. To nije pornografski časopis, već u njemu ima puno zanimljivih stvari i malo erotike. Nije vulgaran. Nije kao Hustler. Makar ni Hustler ne kudim.
The Vozač je sada kasnio, a Slavice nije bilo i kao vrhunac svega, ova djevojka se recepcije me traži da platim račun. Ja joj lijepo objašnjavam da me treba pokupiti netko iz ambasade i voziti na avion, te da će ta osoba to srediti kad stigne, a trebao bi stići svaki čas. Uspješno sam odolijevala djevojčinim napadima i to bez neke histerije ili panike.
Vozač je konačno došao. Kasnio je 20 minuta i sad kad je konačno ovdje, sad nema ove žene..probala sam objasniti vozaču kako je to sve ispalo sa sobom od jučer do danas, te da treba podmiriti moj račun prije nego odemo. Vozač je samo mahnuo rukom i rekao: «Svašta. Idemo. Već kasnimo.» Ok, idemo.
Ušla sam u istu «limuzinu» u kojoj me jučer vozio na željeznički kolodvor. Vezala se i bila spremna za polijetanje.
Do Amsterdama smo se vozili nekih sat vremena. To vrijeme smo ispunili relativno ugodnim razgovorom. Vozač mi je pričao o svojim ambicijama, o braći koje ima čak četvero, a našli smo i zajedničke interese u istim predmetima koje imamo svaki na svojem studiju. Tip je stvarno ok. Objasnio mi je da će biti sa mnom sve do ulaska u avion, ali nije siguran da li će i on stići na ovaj ili će hvatati slijedeći let za Zagreb. I on je uzbuđen što ide doma jer već nije bio nekih 4mjeseca. Mislim si, baš bi bilo dobro da idemo zajedno, možda bih lakše podnijela ovu malu strepnju pred let.
Vratila sam mu kartu grada i bio je sretan što sam ju čuvala. Rekao je da nevoljko posuđuje svoje karte, jer ih ljudi ne paze. Da mu auto nije toliko prljav i naprosto blatan izvana, pomislila bih da je tip opsjednut pedantnošću. Ali izgleda da nije.
Kad smo se dovezli na aerodrom i sparkali, prvo smo otišli podići rezerviranu mi kartu. Vozač je vrlo poznat, a rekla bih i omiljen kod djelatnica Croatia Airlines-a. Dobila sam kartu bez nekakvih problema, ajd' da i to doživim. Sad sam još trebala prijaviti prtljagu. Red je tu bio jako velik. Došli smo dosta rano, ali vrijeme ovdje naprosto juri. Let mi je za sat vremena, a ja još poslije ovoga s prtljagom trebam stati u red za pregled putovnice i još moram pronaći mjerodavne osobe da im predam amfeldkard.  Vozač je bio toliko ljubazan da zaustavi tamo jednog policajca i upita ga kome trebam predati amfeldkard. Srećom, ispalo je da to predam tamo gdje pokazujem svoju putovnicu. Ajde, malo sam dobila na vremenu.
Sad stojim u jednoj od četiri kolone za pregled dokumenata. Ispred mene je jedan bračni par s dvoje klinaca od tri, četiri godine i s jednom bebicom od možda dvije godine u kolicima. Priznajem, treba biti hrabar roditelj i putovati s tako malim klincima, a klinci su nervozni u toj gužvi. Iza mene ili u redu pokraj, stvarno ne mogu definirati, stoji jedan deda i uporno se pokušava progurati ispred mene. A deda je stvarno vitalan. Nema puno stvari, samo jednu omanju torbu u rukama i drske crte lica. Deda se samo gura i gura,..a u ovoj gužvi  fakat ne znaš kako se izboriti za svoje mjesto u koloni, osim da se i ti malo guraš. Nisam ga pustila ispred sebe. Ako je dovoljno vitalan da se ovako energično gura, onda je i dovoljno vitalan da pričeka iza mene. Ovi roditelji s djecom ispred mene ga sigurno ne bi pustili naprijed, a ni ova starica ispred njih s tri sloja crvenog ruža na naboranim usnicama i s nosom do neba. Ne, neka deda čeka. Ja još moram stići do izlaza gdje je avion i još moram čekirati kartu..nemam vremena biti dobra djevojčica koja poštuje starije. Da je deda pristojan ili onemoćao, možda bih ga i propustila, ali takvog bezobraznika ne, ne želim. Neka stoji iza mene.
Konačno sam na redu. Predajem svoju putovnicu i amfeldkard uložen u nju. Tip me pita kako mi je bilo tu u Nizozemskoj…ne znam što mu je to značilo, ali upitao je to nekako obzirno, pa sam mu objasnila da mi se nije zamjerila. Proživjela sam pakao, ali njihovo pravosuđe mi je ipak dalo drugu priliku i svi su se lijepo odnosili prema meni. Rekla sam da bih se opet vratila. Tip je bio sretan i zadovoljan mojim odgovorom. Kao kad učiteljičin učenik-miljenik briljira, takvu je facu imao ovaj čovjek koji mi je pregledao putovnicu i preuzeo amfeldkard. Rekao je da će se pobrinuti da ta kartica bude proslijeđena i zaželio mi sretan put. To je to! još samo trebam čekirati kartu i ukrcati se u avion.
Ljudi moji, što je ovaj aerodrom velik! Trebala sam pronaći vrata N°86, a to je na kraju svijeta. Juriš, hodaš brzo, samo što ne trčiš i još se služiš onim tekućim trakama koje te malo poštede hodanja i ubrzaju kretanje kroz aerodrom. A baš je fora furati se na tome. Možete pomisliti za mene da sam infantilna što me uveseljavaju sve te stvari koje još nikad nisam probala, ali meni nije bed radi toga. Nisam više sigurna koji je književnik rekao da su pjesnici čuđenje u svijetu…točno tako se ja sad osjećam. Čudim se tim pokretnim trakama kao jedan pjesnik letu leptira. I veseli me to, baš kao malo dijete.
Ok, sad sam blizu i vidim veliki red za čekiranje, pa sam odlučila kupiti svojoj seki i nećacima nešto u jednom od ovdje brojnih shopova. Jest da je sve skupo kao drago kamenje, ali moram nešto lijepo kupiti. Kupila sam par igračaka, fora čokoladice i jednu razglednicu za sebe. Ostalo mi je još nekakvih 15Є. To nisam imala na što potrošiti, pa sam otišla stati u red za čekiranje karte. Baš sam tu ponovno srela Vozača. On je nešto sređivao dok sam ja bila u čekanju. Na žalost, rekao mi je da neće ići sa mnom za Zagreb jer ne stigne. Ima još nekih stvari za srediti, pa smo se tu odmah pozdravili sa stiskom ruke. Tip je stvarno ok. Rekao mi je da se ubuduće klonim ovakvih nevolja. Naravno da sam mu to obećala. Tip je ok.
Sa čekiranjem je sve dobro prošlo, kako to već i bude, te sam se za nekoliko minuta našla u tunelu koji vodi do ulaza u utrobu te čelične ptice.
Na vratima nas je dočekala cijela posada aviona: jedan domaćin i dvije domaćice. Bili su lijepi, ušminkani, mladi i jako pristojni. To je ok. Odmah sam pronašla svoje sjedalo i bilo je to sjedalo s vanjske strane, a desno od mene prema prozoru su sjedila dvojica starijih muškaraca. Nisu mi baš izgledali zanimljivo, a ovaj pokraj mene je bio u vojnoj uniformi. Izgledao je nedodirljivo, ali nema veze. Ionako ne osjećam kao da im imam što za reći. Let do Zagreba traje samo sat i pol pa mi nije bed.
U polijetanju smo kasnili nekih 10-ak minuta. A onda kada je došao taj trenutak…neću reći da mi je bilo svejedno. Previše aviona pada, nije mi bilo svejedno. Upijala sam svaku riječ domaćina i svaki pokret domaćice koja je pokazivala sve ono što je domaćin govorio. Radilo se o postupku u slučaju nesreće iliti, drugim riječima, kako spasiti živu glavu kad je frka.
Trebalo je dosta dok smo se dovezli na pistu s koje smo trebali poletjeti, a onda: naglo ubrzanje, potisak i zuuum prema nebu. Zalijepila sam se za sjedalo i mogla sam osjetiti lupanje srca, a onda se skuliram i pomislim: gotovo je, sad sam tu, više ne mogu izaći, a ako moram pasti-barem ću pasti spektakularno, uz veliki prasak. Ljudi svakodnevno lete, a ja  putujem s našom domaćom kompanijom za koju još nisam čula da je imala «crash» (ako i jest, ja ne znam za to). Let traje samo sat i pol, dan je, lijepo je vrijeme, velike su šanse da stignem u jednom komadu. I od tog trenutka je sve bilo ok, a još smo bili u kosoj fazi,  u fazi uzdizanja. Pobijedila sam strah od letenja prije nego smo bili iznad oblaka. Ponosim se time.
Dijagonalno od mene je bio jedan cijeli red sjedala prazan. Prvi put letim i ne sjedim uz prozor…da, samo sam se preselila tamo. vidjela sam krilo aviona i prekrasnu sliku tla. Mislim si, kako će tek divno biti vidjeti Alpe…
S vremena na vrijeme dogodila bi se pokoja mala turbulencija, ali pilot je rekao da je to normalno, da to možemo očekivati. Ali opet, kad avion tako propada, osjetiš lagano uzbuđenje. Ali sve je bilo ok. Ja sam uglavnom bila opuštena kao da su mi letovi rutina. Kad se sjetim da mi je velika želja skočiti s padobranom iz aviona…malo me sram što je moj prvi let bio ispunjen ovakvim nelagodama. Skočit ću jednom, ali bungy prije toga. Znam da sam dovoljno luda i da mi je srce u dobroj formi da podnesem tu dozu adrenalina.
Zamislite, čega sam se sjetila u avionu: filma Langolijeri. Nekakav horor, ali to je bilo dovoljno da mi se mašta rasplamsa. Srećom, ubrzo smo se našli iznad Alpa. Tamo gdje je bilo oblaka, a mi smo letjeli iznad njih, izgledali su kao bijela šećerna vata. Drugačije izgledaju kada si iznad njih, a drugačije kada ih gledaš sa zemlje. A Alpe…od toga ti zaostaje dah. Bile su presvučene u bijele vjenčanice. S kristalnim tijarama. Baš ti zaostaje dah…Sad mi je konačno kristalno jasno kako se rade zemljopisne karte. Iz zraka, to uopće nije problem. Trebala sam postati pilot.
Papica u avionu je bila hladna i fina. Simpatično je sve to izgledalo. Sa zadnjim parama sam kupila jednu veliku Bajaderu i jedne Griotte. Ovdje u zraku nisam platila porez. Imala sam taman, na cent, zapravo, deset centi mi je ostalo. Domaćin je bio sretan jer sam bila jedina sa sitnim parama. Hahaha, a više para ni nisam imala. To što mi je ostalo je bilo u kovanicama, a ne volim čuvati strane kovanice kod sebe, a opet, ni jedna mjenjačnica ti to ne mijenja…htjela sam se riješiti toga.
Iznad Zagreba su nas pričekali tamni oblaci, kumulusi možda?! Ne znam, nisu izgledali lijepo. Dok smo prodirali kroz njih prema površini Zemlje, osjećala se malo jača turbulencija od svih prijašnjih. Kod slijetanja je bio jednako neobičan osjećaj kao i kod polijetanja, ali ipak drugačiji. Ali nije mi bila frka. Bilo mi je drago što sam doma, u Lijepoj Našoj.
Nakon uspješnog slijetanja…još nije bilo pravog filinga da sam doma, još nisu prestale sve moje strepnje. Kakav sam baksuz, tko zna što se sve još može zakomplicirati. Ušla sam s masom u jedan od autobusa koji su čekali da nas prevezu do carine. Nisam imala ništa za cariniti, a niti me je itko išta pitao. Nakon što sam pokazala svoju putovnicu i prošla tu zadnju prepreku, i kad sam vidjela svog šogora kako me onako kulerski i s osmjehom čeka u predvorju našeg sićušnog Plesa, moje srce je bilo ganuto i ushićeno, ja ne mogu opisati taj osjećaj. Zagrlila sam ga svom svojom snagom i samo bila sretna. Moje su radosnice ponovno kapnule. Ovo je moj najsretniji petak 13. jer .. Ja sam doma!