kao, nešto o onim stvarima ;) (2)
Da, i kad smo već kod tzv. «iskorištavanja», ja mislim da su si osobe koje se osjete iskorištenima same krive za to. Jer, mene nitko ne može nagovoriti da ja radim nešto što ne želim. Tu se naravno ne ubraja bilo koji način prisile. Nema smisla ići protiv sebe samog. Poslije možeš samo imati grizodušje, osjećaj: što mi je to trebalo, a mnoge mlade neodgovorne djevojke i novo biće u sebi. Ako si koja/i i dopusti da ju/ga se iskoristi sam/a si je kriv/a. jer, ako ja dobrovoljno pristanem na seks, bilo na onaj iz ljubavi, bilo na onaj iz čiste požude, ja sam pristala jer sam to željela, a budući sam to željela dobila sam što sam htjela, pa prema tome nisam iskorištena, već zadovoljena, s tim da sam možda iskoristila svog partnera. To opet ovisi o njemu i njegovim osjećajima i shvaćanjima. Valjda me razumijete što pričam. Mislim, kakvog smisla ima pristati na spolni čin zato što to naš partner želi, a mi ne dijelimo tu želju s njim, i kakvog smisla ima nagovarati svog partnera na seks ako to on/a ne želi ili nije spreman na to?! Seks je uzajaman čin i prema njemu se treba tako postaviti. Ili ne?!
I da, moram još ovo spomenuti. Nedavno me na Chatu presreo jedan dečko mojih godina koji čeka brak da izgubi nevinost. I priča on meni o svojim izlascima u crkvu i o tome kako je seks prljava stvar, da bi to trebao biti tabu ili nešto takvo. Ja sam ga lijepo upitala da li je pročitao Bibliju kad je već toliko religiozan. Pa dečko kaže da jest. I onda sam ga upitala kako može suditi o nečemu što ne razumije, jer i u samoj Bibliji ima seksa. Gledajte, i sama poštujem Boga, i nije mi namjera biti vulgarna ili vrijeđati bilo koga ili bilo što, ali ako samo uzmemo Pjesmu nad pjesmama, ako ju se pažljivije pročita, uvidjet će se da unutra ima seksa. Evo, samo tek toliko citirat ću dijelove Pjesme nad pjesmama: «Da me hoće poljubit poljupcem usta svojih! Jer je tvoja ljubav bolja od vina (I,2)…Dragi mi je moj kita smirne, koja među dojkama mojim počiva;(I,13)..Lijepa ti si, draga moja, Lijepa ti si! Oči su ti kao u golubice.(I,15) Lijep ti si, dragi moj, i ljubak! i postelja naša zeleni se. (I,16) .. Lijeva je ruka njegova meni pod glavom, a desnom me grli (II,6)..Na postelji svojoj noću tražih onoga koga ljubi duša moja… (VII,1)…Uzrast ti je kao palma, i dojke kao grozdovi. (VII,7) Rekoh: popet ću se na palmu, dohvatit ću grane njezine; i bit će dojke tvoje grozdovi na vinovoj lozi, i miris nosa tvojega kao jabuke; (VII,8) I grlo tvoje kao dobro vino, koje ide pravo dragomu mojemu i čini da govore usne onijeh koji spavaju. (VII,9) Ja sam željna dragoga svojega, i njega je želja za mnom. (VII,10) …»..(Biblija, Pjesma nad pjesmama) Naravno, u Bibliji je u pitanju brak, ali ne vjerujem da seks u braku izgleda drugačije od onog prije braka, pa prema tome, zašto bi to bilo nešto prljavo?! Dobro, dečko možda nije razumio sve ove metafore i poredbe, ali ja sam mu svakako poželjela da izdrži u svojoj ustrajati do kraja kad mu to toliko znači. Tko sam ja da mu kažem da nije u pravu ili da ga slučajno osuđujem?! To je njegov život i neka čini što mu je drago s njim. Ok, toliko o seksu iako bi se još štošta moglo dodati. ;)
Zanimljivo je što je J. Winterson napisala u svom romanu Naranče nisu jedino voće. Samo da dodam, žena je lezbijka pa će muški dio čitača lakše razumjeti..Naime: ««Postoje mnogi oblici ljubavi i privrženosti; neki ljudi mogu provesti cijeli život skupa, a da ne znaju jedno drugome ime. Davanje imena težak je proces koji proždire vrijeme; podrazumijeva bit i predstavlja moć. Ali, kad je noć luda, tko će te zvati doma? Samo onaj tko zna tvoje ime. Romantična se ljubav razvodnila u oblik knjiga s mekim uvezom i prodaje se u tisućama i milijunima primjeraka. Negdje još uvijek postoji original, napisan na kamenim pločama. Preplovit ću mora i patiti od sunčanice i dati sve što imam, ali ne za muškarce, jer oni žele uništavati, a ne žele biti uništeni. To je razlog zašto nisu pogodni za romantičnu ljubav. Ima iznimaka i nadam se da su sretni.» (ja mislim da ima puno iznimaka)
Evo, sad mi opet svira Janis Joplin i pjesma Piece of my heart…to je to: «Take another piece of my heart now baybe, …Break another piece of my heart now baybe,…C'mon,C'mon..»
I evo, prošla je ponoć, ja već zijevam, a sutra se moram rano dići, pa bih trebala nekako završiti ova razmišljanja…napisati nekakav zaključak. A što zaključiti?! Svi smo ljudi, volimo i želimo biti voljeni. Ljubav nas oblikuje kao osobe, oplemenjuje nas, čini nas boljim ljudima…ili bi barem trebalo biti tako. Kažem da bi možda trebalo, jer ljubav je jako ćudljiva i nepredvidljiva. Od Eve, lijepe Helene, Kleopatre, do Diane..ljubav je ponekad ispisivala povijest krvavim slovima. Sve se nekako vrti oko žena i njihove ljepote i oko nekakvih macho frajera…sve je puno intriga i zapleta i raspleta, pobuna i rezignacija…
Ljubav stvara i ljubav uništava. Ja sam pak zaljubljena u ljubav. Kad mi ljubav ne funkcionira, ništa mi ne funkcionira. Mogli ste iz mojih prijašnjih logova zaključiti kako baš i nemam previše sreće u ljubavi, ali jebi ga, nisu svi rođeni pod sretnom zvijezdom, i ne mogu svi biti shvaćeni, a možda jednostavno još nije došlo moje vrijeme. Možda nije na meni da sad tu pametujem o svemu gore napisanom, ali jednostavno si ne mogu pomoći, jer me ljubav konstantno zaokuplja i puno me toga smeta u odnosu našeg društva prema ženama i prema spolnosti uopće. Budući da je u Hrvatskoj još uvijek dosta neobrazovanog pučanstva, čini mi se da se ljudi ravnaju više prema nekakvim predrasudama naših predaka, umjesto da dignu glavu prema nebu i da pogledaju malo dalje od svojeg nosa.
I to je to :) hvala,
pa-pa
29.04.2003. u 1:04 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
kao, nešto o onim stvarima ;)
Želite li čuti nešto o muško-ženskim odnosima? Ili mislite da sve znate?! ;) Svi mislimo da sve znamo, ali ipak i svi doživimo barem jedan fijasko. Lijepe cure misle da im pamet ne treba da bi bile sretne ili bogato se udale, isto kao što i zgodni dečki misle da im je izgled dovoljan da bi zadržali djevojku. Da, mogla bih to tako uopćeno reći, ali stvar je u tome da u ljubavi nema nikakve šablone po kojoj se fura. Dobro, filmske zvijezde i ine slične tu ne ubrajam,..govorim o nama «malim ljudima», smrtnicima. Govorim o čistoj i iskrenoj ljubavi.
Ljubav…najveća sila na svijetu, sinonim za Boga. Ta ljubav koja ne poznaje granice, koju čak ni smrt ne može pobijediti. Ljubav koja razara i ljubav koja gradi. Ljubav koja ozdravlja i ljubav koja truje. Ljubav koja stvara život i ljubav koja ubija. Slijepa i moćna ljubav. Ljubav-ljubav-ljubav kao vječna tema o kojoj svi imaju nešto za dodati.
Upravo sad, dok ovo pišem, slušam od Deep Purple Child in time. Moj frend kaže da ga ta stvar asocira na seks, kaj vi mislite!? Kako god, pjesma je totalno nabita nekakvim vibrama…čula sam ju već tisuću puta, ali još nisam ušla u nju. Ima jedna rečenica, kad tip kaže: «See the blind man shuting at the world», skroz je luda! Točno tako izgleda ljubav. Kao slijep čovjek koji puca u svijet. Netko izložen, potpuno ranjiv, baca se u nepoznato, drugome na milost ili nemilost. Predaje svoje srce, pumpu svog života nekome na pladnju. Sve što slijepac ima jest nada, jest iščekivanje..a ponekad ni to. Kad volimo mi se predajemo i postajemo odani.
Nedavno mi je netko rekao da sam sanjar jer sam rekla da vjerujem u potpunu i bezuvjetnu ljubav. Ok, neka budem sanjar, meni nije neugodno radi toga, iako ta riječ, sanjar, počesto zna nositi sa sobom pomalo negativnu konotaciju. Jesam sanjar i ostat ću sanjar, jer ako ne pronađem to što tražim radije ću ostati sama.
Ne mogu a da ne citiram Hessea: «Nije se umorio učeći od žena. Doduše, više su ga privlačile djevojke, sasvim mlade, koje još nisu imale muškarce i koje nisu ništa znale, u njih se mogao iskreno zaljubiti; međutim, djevojke većinom nisu bile dostupne, one voljene, plahe i dobro čuvane. Ali učio je on rado i od žena. Svaka bi mu nešto ostavila, neku kretnju, neku vrstu poljupca, neku posebnu igru, neku posebnu vrstu davanja ili opiranja. Zlatousti je sve to prihvaćao, bio je nezasitan i savitljiv poput djeteta, bio je otvoren za svako zavođenje; samo je na taj način bio tako zavodljiv. Samo njegova ljepota ne bi bila dovoljna da mu se žene tako lako podaju; bila je to ta nedužnost, ta otvorenost, ta znatiželjna nevinost požude, ta savršena spremnost na sve što bi kakva žena ikad od njega mogla poželjeti. Bio je, a da to sam nije znao, sa svakom ljubavnicom upravo onakav kakvim ga je ona željela i o kakvom je sanjala, s jednom je bio nježan i strpljiv, s drugom brz i energičan, s jednom djetinjast poput dječaka posvećenog prvi put, s drugom umješan i poučen. Bio je spreman na igru i borbu, na uzdahe i smijeh, na stid i bestidnost; nije on ženi činio ništa što ona ne bi željela, što ona ne bi izmamila iz njega. To je svaka žena mudrih osjećaja odmah u njemu nanjušila, to ga je činilo njezinim ljubimcem.» i «...voljeti neku ženu, predati joj se, posve je upiti u sebe i osjećati se posve upijen u nju... . To je za mene (Zlatoustog) put prema životu i put prema smislu života.», «...jer ljubav nije za njega bila prirodno stanje već čudo.» (H. Hesse, Narcis i Zlatousti). Ljubav je čudo bezuvjetnog davanja i primanja, to je sloboda.
Hesse je tu progovorio o seksu, ali bit toga što su Zlatoustog voljele tolike žene i podavale mu se jest ta da je on iskreno volio žene, i to sve žene bez obzira; «Naučio je i gledati žene u njihovoj raznolikosti, osjećati, pipati, mirisati ih; izoštrio je uho za svaku vrstu glasa te naučio prepoznavati kod mnogih žena već i iz njihova glasa nepogrešivo njihov tip i količinu njihove ljubavne spremnosti; promatrao je uvijek s novim udivljenjem beskrajno različite tipove, kako glava može stajati na vratu, kako čelo može biti odvojeno od kose, kako se koljena pločica može micati. Naučio je u tami, zatvorenih očiju, prstima koji nježno pipkaju razlikovati jednu vrstu ženske kose od druge, jednu vrstu puti i dlačica od druge. Počinjao je zapažati već rano kako u tome možda leži smisao njegova lutanja, da je možda zato tjeran od jedne žene drugoj da nauči i uvježba sve finije, sve raznovrsnije i sve dublje tu sposobnost poznavanja i razlikovanja. Možda mu je to bilo suđeno: upoznati žene i ljubav na tisuću načina i u tisuću različitosti do savršenstva.» (H. Hesse, Narcis i Zlatousti).
Platonska ljubav je lijepa, ali ona ne može ostati romantična i platonska ako ne postoje nikakve posebne zapreke. Barem ja tako vjerujem.
Na žalost, u našem se društvu još uvijek nailazi na kombinaciju «žena-seks» kao na nekakav tabu, ili ako žena voli seks, ona je automatski kurva, orgijka i sl. Mislim kako je to zadrto razmišljanje. Seks je jedna prirodna stvar koju čovjek osim iz užitka radi i nagonski, i ako se u čovjekovu životu isključe sve traume i drugi čimbenici koji bi mogli utjecati na zdrav spolni život, mislim da bi svi trebali uživati u seksu. Čak je znanstveno potvrđeno da seks ima terapeutsko djelovanje.
Naravno, kad su pripadnici muškog spola u pitanju, tada vrijedi ona: što ih više pokaraš to si veći frajer. Činjenica je da su žene, barem većina njih, nekako nježnija, suptilnija, emocionalnija i emotivnija bića, možda se lako vežu, ali zašto bi ona bila kurva ako potroši jednog frajera (da se baš tako izrazim)? Nije se prostituirala, slobodna je, nije prevarila nikoga, što je ta žena loše učinila?!
29.04.2003. u 0:56 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
kad čovjek zabrije :)
I opet sjedim ovdje pred svojim računalom i slušam Janis Joplin i baš svira Me & Boby Mcgee i osjećam kao da nešto trebam napisati, ali još mi nije sve iskristalizirano. Sjećam se onih dugih noći u svijetu gdje se nikada ne gasi dan, gdje ne možeš osjetiti povjetarac u kosi, gdje prebivaju izlomljene sjene i mrmor klime…gdje nema slobode. Mjesto gdje su samo tvoje misli slobodne…gdje ti misli putuju na krilima sjećanja i mašte. I sad imam trenutaka kad otputujem u mislima, ali su znatno rjeđi, za razliku od onog kobnog razdoblja kada iz njih gotovo i nisam izlazila.
Zaključila sam da najlakše pišem u prvom licu. Ponekad bih složila neku priču, o nekome tko nisam ja, o nekom imaginarnom biću, ali svejedno mi je lakše pisati u prvom licu jer tako najlakše infiltriram sva svoja razmišljanja. Zato moji tekstovi nisu ni potpuna istina a ni potpuna imaginacija.
Kad sam već kod svojih razmišljanja, uvijek su mi svi govorili da sam filozof, da previše filozofiram, da bih trebala umjesto ovog što danas studiram upisati filozofiju,…ali nije to za mene. Filozofiju volim puno ako mi se daje u malim dozama. U protivnom me naprosto zadavi. Osim toga, čini mi se da mnogi ljudi nemaju pravi uvid u to što je to filozofija. Mislim: filozofija…što je to nego ljubav prema mudrosti, znanost o najopćenitijim zakonima kretanja i razvoja prirode, društva i ljudskog mišljenja, a osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jest pitanje odnosa između mišljenja i bića, tj. subjekta i objekta, duha i materije, te ispitivanje uzroka i principa stvari, i sve je to jako interesantno dok se drugi time bave.
Ja volim analizirati stvari, sve pogledati sa svih stajališta i onda na temelju svega toga se zagledati u sebe i donijeti vlastiti sud, stav koji će me odražavati kao individuu, stav koji će me izdvojiti iz mase ili me uklopiti u nju, stav koji pristaje mom entitetu.. Jedino je bitno da je to moj stav, sud koji sam sama donijela i iza kojeg stojim. I to je sve ok, ali opet, ne smatram se filozofom. Ljudi prečesto i suviše lako nazivaju druge filozofima. Jer, filozofi dok umuju, misle i istražuju istinu o životu i svijetu oni moraju težiti tome da do tih istina ili spoznaja dolaze nekakvim znanstvenim metodama; zar ne?! U protivnom, filozofija onda možda ni ne bi bila znanost. Svaki filozof bi se trebao potruditi podastrijeti nekakve dokaze da je njegova spoznaja ona prava i istinita. Ali meni to nije bitno; da li netko misli da li sam u pravu ili ne. Ja nemam potrebu objašnjavati svijet za opće dobro. Meni je dovoljno da je svijet jasan meni. Ako me netko upita, rado ću mu iznijeti svoja stajališta i argumente za njih, ali opet, ne osjećam potrebu da to sve izvikujem na glas.
Ne kažem da nikada nisam u zabludi. Jesam, znam biti u zabludi, ali drago mi je ako se onda nađe neka dobra i pametna duša pa me iščupa van iz toga. Ne treba se ograničavati i bahatiti. Nitko od nas nije pokupio svu pamet svijeta i nema čovjeka koji sve zna. Čak ni računala ne mogu sve znati.
Također se ne smatram pretjerano mudrom. Ali volim čuti što mudri ljudi imaju za reći, jer samo budale uče na vlastitim pogreškama ili rade istu grešku dva ili više puta, ali dobro, i o tome bi se još dalo prodiskutirati. Nego, htjela sam reći da za mudrost čovjek mora imati bogato životno iskustvo.
Jednom je davno, moja bivša učiteljica hrvatskog jezika i književnosti, žena koja je u meni zapalila žeđ za knjigama i čitanjem, rekla da se iz knjiga uči život. Ok, istina je; knjige su pune nevjerojatnih zapleta i raspleta, kroz knjige čovjek putuje, skuplja informacije, suosjeća, poistovjećuje se i rezignira s mnogim stvarima ili likovima, situacijama, ali opet, mnogi su mudri ljudi velike nenapisane knjige..knjige koje se možda i ne mogu napisati. Ali možeš biti sretan ako poznaješ takvu osobu i ako možeš pričati s njom.
Paulo Coelho, jedan od mojih najdražih književnika kaže: Ratnik Svjetlosti«zna da je iz bitaka koje je vodio u prošlosti uvijek izvukao neku pouku. No zbog mnogih je od tih pouka patio više no što je trebalo. Ne jednom je uludo potrošio svoje vrijeme, boreći se za nešto lažno. I patio zbog ljudi koji nisu bili vrijedni njegove ljubavi. Pobjednici ne ponavljaju istu pogrešku.» (P. Coelho, Priručnik za Ratnika Svjetlosti, Djela P.C., Zagreb, 2001) A svi mudri ljudi su stari Ratnici Svjetlosti i bolje je njih čuti jer oni su sve to prošli, bili su tamo. Naučili su stvari koje ne pišu u knjigama. Upravo zbog njih bi mi, tek lanad u velikoj i opasnoj šumi, trebali izbjeći barem dio svojih pogrešaka.
Čovjek treba kroz svijet ići širom otvorenih očiju, upijati, učiti, probati. Treba živjeti punim plućima i prolaziti kroz sve faze u vrijeme kada je za njih dođe vrijeme. I nikada ne treba časiti ni trenutak, jer vrijeme koje si potratio bez veze nikada se više neće vratiti, a to si učinio (bez veze potratio vrijeme) na uštrp nečeg drugog, možda lijepog i nezaboravnog.
I nikada ne treba misliti da je u svakoj igri samo važno sudjelovati. Ne! Važno je pobijediti. Zašto uopće igraš nešto nego da pobijediš, da si nahraniš ego, povisiš samopouzdanje..da potvrdiš i usavršiš svoje vještine i potencijale. Naravno, kako je važno pobijediti, tako je važno i časno prihvatiti poraz. Svi u životu imamo svojih uspona i padova, ali i taj poraz nas može nečemu poučiti. Možda smo bili prebahati, arogantni i trebalo nam je malo potkresati krila, a opet, svaki poraz koji nas ne slomi ojača nas. Sve ima svoj razlog, svaki uzrok ima svoju posljedicu, svaka akcija potiče nekakvu reakciju.
Život je neobičan splet izbora i odluka. I zato vjerujem da sudbina ne postoji. Jedino što je neminovno i zacrtano je smrt. To ne možeš izbjeći. Možeš odugovlačiti ali će te kad-tad pokositi. Sve ostalo u životu sami krojimo. Jer, ako ja sad imam na izbor krenuti lijevo ili desno, a svejedno mi je jer ću naposljetku doći na istu točku, i krenem recimo lijevo, idem pokraj banke, banku upravo pljačkaju, situacija izmiče kontroli i mene pogađa jedan zalutali metak..BUM! i nema me više. Da sam recimo išla desno, srela bih nekog frenda s kojim se dugo nisam vidjela, otišli bi na pivo i nikome ništa. Umrla bih ili poginula malo kasnije, možda bi me pri povratku doma na semaforu pregazio pijani luđak koji daje gas kroz crveno ili bih umrla u dubokoj starosti. Toliko o slobodi izbora i o njihovim posljedicama.
Mislim da je u razdoblju između našeg rođenja i smrti najvažnije biti «open-minded person», truditi se biti što bolji čovjek i učiti, upijati znanje. Ako baš hoćete, danas je znanje najveći kapital koji čovjek može imati. Svaka čast novcu, ali znanje je neprocjenjiva vrijednost. To je imovina koju ti nitko ne može uzeti, s kojom ne možeš biti siromašan. Znanje je moć. I treba biti optimist. Jer svijet je sam po sebi prljav, ružan i zao, i ako si ga sami ne uljepšamo, ili barem ne vjerujemo da će doći bolje vrijeme, onda možemo odmah progutati metak.
A sad bih navela još jedan citat od Coelha jer mu ne mogu odoljeti, pa evo: «Ratnik Svjetlosti pamti poruku Duše Svijeta, kako je prenosi Chico Xavier: kad uspiješ prevladati ozbiljne probleme u odnosu s drugom osobom, nemoj se više prisjećati ružnih trenutaka, već se raduj što si prošao i taj životni ispit. Ako si na kraju dugotrajnog liječenja, ne misli na patnju koju si morao pretrpjeti, već na Božji blagoslov što ti je donio izlječenje. Ponesi u svom sjećanju, do kraja života dobro što je rođeno iz zla. Ono će biti dokaz tvoje snage i ispunjati te pouzdanjem pred svakom novom preprekom.» (P. Coelho, Priručnik za Ratnika Svjetlosti, Djela P.C., Zagreb, 2001)
Eto toliko i hvala na pažnji ;)
28.04.2003. u 18:10 | Komentari: 4 | Dodaj komentar
...onda.. (19)
S Etimom sam imala dogovoreno u pola 9h na trgu na kojem smo se danas onako slučajno sreli. Ovako čista i svježa, osjećala sam se kao perce. Samo što nisam poletjela na svom elanu. Budući sam malo uranila na sastanak, nazvala sam svoju seku s obližnje telefonske govornice. Trebalo je potrošiti tu zadnju telefonsku karticu koju sam imala kod sebe. Moja je seka bila tako sretna, ali je rekla da će se prestati brinuti tek kad dođem doma. Njezin je mali sinčić, još beba, baš danas bio cijepljen i sad je dobio temperaturu i nervozan je…znam da joj je «luda kuća» doma. Pričale smo dok se veza nije prekinula. Nakon što sam poklopila slušalicu osjetila sam da me nešto zasvrbjelo na lijevoj podlaktici, s unutrašnje strane. Počešala sam se, ali svrab je bio sve gori i gori, a samo mjesto ovako iziritirano je počelo i biti bolno na pritisak. Kad sam podigla rukav imala sam što vidjeti. Ono mjesto gdje su me uboli kad su me testirali u zatvoru, sada je crveno, lagano otečeno i užasno svrbi. Malo zakašnjela reakcija, ali ipak-reakcija.. Ja se sjećam da bi to trebalo biti dobro, jer svaki put kad su me na to testirali, nikad mi to nije tako oteklo i naraslo, pa bih dobila još jednu pikicu u rame, no ovoga puta, izgleda da imam pojačan imunitet. Ali opet, da li su me mogli zaraziti tim testiranjem?! Što ako se moj organizam bori, ali ipak ne dovoljno jako?! Ma valjda ništa nije. Nikako da zaboravim taj zatvor. Uvijek mi se nešto vraća iz njega, nešto me uvijek podsjeti na te dane zatočeništva..te crne dane moje prošlosti koju želim pretvoriti samo u sjenu..u sjenu koja će se s vremenom rastopiti u ništavilo. Želim barem na neko vrijeme zaboraviti na taj događaj..tek toliko da se lakše i brže oporavim, jer ovo je ostavilo ožiljke na mom biću..velike, duboke i ružne ožiljke.
Etim je zakasnio nekih pet minuta. Pojavio se sav u bjelini..ali crnici baš vole nositi bijelu odjeću. Ok, bio je zgodan samo su mi one njegove bijele tenisice bile ružne…baš su mi bile ružne, ali pristajale su uz odjeću koju je nosio, pa je ajde, bilo ok. Prvo me odveo u McDonald's na papicu. Baš sam se fino najela. Pričali smo o svemu i svačemu, samo ne o onome što mi se događalo proteklih mjesec dana. Etim mi je pričao o svojoj brojnoj obitelji, o svojim ljubavima, o F1..ja sam njega pokušala očarati pričama o Lijepoj Našoj i naravno, nisam mogla ne spomenuti moju seku, a F1 –stara sam suporterka! Poslije smo još prošetali tom poznatom špicom u Den Haagu. Takva je gužva bila…a to je jedna dugačka ulica zaklonjena s obje strane visokim starim zgradama koje su u prizemlju popunjene nevjerojatnim trgovinama svime i svačime, i bircevima, klubovima koji rade do kasnih noćnih sati. Tu se stvarno nađe svega i svakakvog svijeta. Da sam htjela nešto kupiti, ne znam što bih kupila..doživjela sam totalno zasićenje. Poslije smo još sreli nekoliko Etimovih prijatelja, također su bili crnci, većinom odjeveni u bijelo, osim jedne djevojke koja je nosila tamnije boje, samo sam se ja isticala svojom plavom kosom i svijetlom puti. Malo smo zabrijali s tim ljudima po gradu. Većina ih je govorila ok, a jedan dečko kao da je govorio pidgin english, njega nikako nisam mogla razumjeti. Svejedno, bili su ok ekipa, ali ne znaju oni što je to fešta. Kada sam im ja ispričala kako izgleda jedna fešta kod nas u kleti, koja traje po tri dana ili piknik, ili «fiju-briju po zagorju» ili đir po Zagrebu..nisu mogli vjerovati. Ne znaju oni feštati, ali su ok ekipa. Kada smo se razišli, Etim i ja smo još otišli u trgovinu po buteljicu, po piva i čokoladu te k njemu doma. Baš sam se dobro osjećala. Kod njega smo gledali tv i ćaskali. Bilo je oko 1h u noći kad sam odlučila krenuti doma. Etim me počeo nagovarati da ostanem, no nisam mogla. Hvatao me umor, a i sutra me čeka naporan dan. Osim što se moram rano probuditi, moram još na avion za Zagreb, a bit će to moj prvi let, onda se još treba doma suočiti s obitelji, familijom,..trebat će puno objašnjavati…a ne smijem ni smetnuti s uma da se još uvijek sve stigne zakomplicirati. Barem je to tako do sad bilo - non-stop mi život postavlja prst da se popiknem. Ali Etim se stvarno trudio biti uporan. Kada sam se konačno digla i kretala prema vratima Etim me zagrli s leđa i pokuša me poljubiti u vrat. Rekoh mu da me pusti, da ne želim to, a osim toga, imam već nekoga koga volim, nekoga za koga su rezervirani i moje tijelo i moji romantični osjećaji. Ali Etim me nije puštao. Još sam mogla osjetiti kako se uzbudio. Stvarno mi je postalo frka! Povisila sam ton svog govora i rekla mu da me pusti, da moram ići i neka sad ne pokvari sve lijepo što smo pronašli jedno kod dugog. Uz moju malu fizičku pomoć me pustio i ja sam mu se zahvalila na svemu i nestala kao duh iza ulaznih vrata. Kada sam već bila izašla na ulicu Etim je dotrčao za mnom, ispričavajući mi se, te me molio ako me smije otpratiti na tramvaj. Ok, pristala sam. Izgleda da se dečko malo zanio, pa je probao: ide-ide, ne ide-ne ide. Baš sam imala sreće da sam taman došla na stanicu kad i tramvaj. Pozdravila sam se s Etimom, dala mu jednu pusu u obraz, zagrlila ga i uletila u tramvaj. Ponovno sam uredno kupila kartu, za 2,10Eu, sjela na prvo sjedalo i pod dojmovima se vraćala u hotel. Ulice su se već ispraznile, a i promet je jenjao. Konačno sam osjetila umor i želju za snom.
U svojoj sobici u hotelu nisam skidala make-up s lica, ništa, samo sam skinula sve krpice sa sebe i zavalila se u svoj veliki-veliki-veliki krevet koji je noćas samo moj..moj……………….
28.04.2003. u 14:33 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
...onda.. (18)
Den Haag…ovoga puta sam odmah, isprve izašla iz kolodvora. Osim što sam zapamtila prijašnje iskustvo, po danu tu sve izgleda drugačije, ali tko mi može zamjeriti ono jučer navečer?! Oni taksisti su još uvijek bili na svom mjestu, a ispred mene na lijevo se prostirao jedan velik i prekrasan park u kojem više nije bilo zmajeva. Ni na ulicama više nije bilo zmajeva, već samo raznolikost svijeta,..a to najviše volim.
Ne razumijem kako neki ljudi mogu biti ksenofobični ili rasisti ili nacionalisti ili..bilo što u tom smislu. Svi mi ljudi smo baš zato posebni i zanimljivi jer smo toliko različiti. Zar nije tako?!
Ovaj put sam ponovno prešla preko one četverotrake ceste i samo nastavila lijevo, uz park. Lijepi je parkić, ali ne bih više kroz njega. Krenula sam na lijevo preko jednog simpatičnog mostića prema sili ljudi. Ušla sam u ulicu s puno shopova i birceva i fastfoodova. I negdje u daljini se nazirao McDonald' s. I da sam znala kamo idem, bolje ne bih pogodila. Baš se veselim krumpirićima.
Kao što već rekoh, McDonald' s bilo gdje u svijetu ima isti image. Isti interijer, isti jelovnik jednako ukusan, iste uniforme prodavača,..kao da si u onom kod sebe doma. To je ok. Uzela sam krumpiriće s ketchapom i srednju Colu, i baš kao turist, što sam sada ponovno bila, krećem u izviđanje.
Hodam samo za masom ljudi. Znam da tako ne mogu zalutati ili doći u nezanimljiv dio Den Haaga. Ah, dan je tako topao i prekrasan a ja se kao gmaz punim solarnom energijom, dok su mi oči velike, a osmjeh na licu. Bilo bi idealno kada bih mogla biti s miss L. ovdje. Ionako smo već pričale o odlasku u Amsterdam. Nama je i inače ludo kad smo skupa, ali da smo zajedno u Amsterdamu, to bi bilo posebno. Hmhmham..da…
Sada sam se našla na jednoj malo prometnijoj i malo široj ulici i po njoj voze tramvaji. Tu je kao nekakav centar, ali nije zanimljiv. Bolje da ja pogledam ovu turističku kartu grada, pa da skrenem na neko zanimljivije mjesto. Možda da pronađem neki trg ili…zapravo, sad tu gdje jesam i nisam tako daleko od naše ambasade. Između nas se nalazi samo jedan trg i tu je jedan veliki most…i puno tračnica. Možda tu želim doći, pa sam krenula. Zaista ima puno do mog hotela, pa ću najvjerojatnije uzeti tramvaj, ali tu odluku ću realizirati kada više neću moći hodati. Idem fino polako do tog trga.. tamo ću naći mjesto za sjesti i malo pažljivije promotriti ovu kartu. Teško se s time snalaziti dok sam ovako puna stvari i na nogama.
Na trgu sam prvo otišla do tramvajske stanice da vidim kamo i koliko često voze ti tramvaji. Ovaj je trg na kraju ispao kao najbolja polazna točka prema hotelu. Veza mi je jedan tramvaj, ne treba presjedati. To je to. I sad se okrećem s namjerom da se uputim do mosta i tamo sjednem na jedne masivne betonske blokove na rubu vode, kad začujem nešto na hrvatskom. Skrenem pogled prema dvojici prosječnih mladića. Oni su izgleda također tražili neko određeno mjesto. Nisam ih kontaktirala, samo sam se iznenadila. Bilo je čudno ovdje čuti nešto na hrvatskom, a opet, s druge strane, tu u Haagu traje suđenje našim «ratnim zločincima», tu je naša ambasada, a i Nizozemska je puna naših izbjeglica od poslije rata u BiH i RH. No, opet, bilo mi je čudno, ali ugodno iznenađenje čuti malo hrvatskog jezika. Ovo me baš podsjetilo na jednu zgodu kada su se moji malo dalji susjedi, oni sami su se samo iz viđenja znali, ali ja ih obojicu dosta dobro poznajem, sreli u New Yorku na ulici..ne znam više u kojoj aveniji, ali prepoznali se dečki, pa otišli na pivo. Svako malo se negdje u svijetu potvrdi kako je zapravo svijet ipak mali… Baš je lijepo ovdje.
Sjedila sam tamo gdje sam se bila namjerila i uhvatila se u koštac s kartom, kad me netko dozove imenom. Okrenem se a tamo Etim na biciklu. Ajme, zaboravila sam ga nazvati… došao je do mene. Bio je sretan što me vidi, nije mi ništa spretaknuo što ga nisam nazvala, pa je to onda dobro ispalo. Pričala sam mu kako je bilo u ambasadi te kako sad namjeravam krenuti prema hotelu, kad naiđe jedan njegov prijatelj. Bio je to jedan sitniji crnac, ali baš simpa u faci. Upoznala sam ga i momentalno zaboravila njegovo ime. Ne idu mi ta afrička imena najbolje. Ali ovaj dečko nije kao i Etim došao iz Afrike, već je rođen ovdje u Den Haagu. Roditelji su mu Afrikanci, a s Etimom se poznaje jer studiraju zajedno. Taj dečko je brzo otišao, žurilo mu se nekud, ali je stigao upitati da li se vidimo večeras…naravno, pristala sam da me Etim izvede u krug svojih prijatelja. Ni Etim i ja nismo više dugo pričali. On je morao ići završiti posao, a ja krenuti prema hotelu da se stignem osvježiti i vratiti natrag. Ali, prije nego krenem, odlučila sam još malo sjediti ovdje i uživati u šumu vode, upijati uspomene u sjećanja. U jednom trenutku do mene je sjeo jedan dečko. Vidio je da imam otvorenu kartu pred sobom pa me upitao da li mi treba pomoć. Rekoh mu da sam sad ok. jedino mi može reći koji broj tramvaja vozi do mog hotela, tako da se ne moram opet vraćati na stanicu da pogledam. Dečko mi je odmah sve objasnio. Baš smo lijepo razgovarali. Dečko odlično govori engleski, i čuo je za Hrvatsku što mi se jako lijepo vidjelo. Uskoro su stigle njegova sestra i djevojka, pa smo se srdačno oprostili i otišli svaki na svoju stranu.
Još sam malo hodala, a onda uskočila u tramvaj, uredno kupila kartu za 2,10Eu i uživala u vožnji. Trebam ići do posljednje stanice, tako da sam se mogla fino opustiti. Nisam trebala strepiti da ne profulam stanicu na kojoj trebam sići.
A ovaj trg…ni u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ne bih srela toliko poznatih…valjda.
Već je počeo padati sumrak kada sam izašla iz tramvaja. Sada sam još jednom bacila oko na kartu, ustanovila gdje sam i iz kojeg sam smjera došla, tako da sam iz prve pogodila ulicu sa hotelom. To je jedna ulica u kojoj su zgrade odjevene u cvijeće. Tako je mirno i tiho i mirisno…prelijepo je! Ovaj hotel Esquire u kojem bih trebala imati rezerviranu sobu je zapravo niz spojenih zgrada. Svaka zgrada ima svoj ulaz i u njoj po dva apartmančića ili sobe na svakom katu.
Kad sam došla na recepciju, lijepo sam pozdravila dečka koji me dočekao i rekla mu da mi je Hrvatska ambasada rezervirala sobu u ovom hotelu. Dečko je rekao da su zvali, no da tu nema nikakve rezervacije. Što sam drugo mogla reći nego da pokušaju kontaktirati nekoga iz našeg veleposlanstva. Tada mi je dečko dao prijavni list koji sam morala ispuniti, a on je u međuvremenu pozvao šeficu. Žena je došla, rekla: «Dobar dan, ja sam Slavica. Oprostite zbog ovoga, sve je uredu, mladić će vas otpratiti do vaše sobe.» Rekla je dečku na nizozemskom da me otprati u moju sobu, a meni je još dodala da će doći poslije, da popričamo.
Ljudi..ja sam ostala paf. Ali svakako mi se lijepo vidjelo kako se žena predstavila. ..Još jedan hrvatski proizvod.. LOL ;)
Sobica mi je predivna. Jedan veliki-veliki-veliki krevet presvučen bordo satenom ili nečim sličnim, veliki Tv, DVD, budilica s ugrađenim radijom, Biblija na lijevom noćnom ormariću, puno malih lampica i jedna velika, jedan okrugli stol i četiri stolice, a na stolu cjenik svih usluga i proizvoda, kratak životopis hotelijera i ostalih djelatnika, regal, ormar, u ormaru sef, bežični telefon, na jednom pomoćnom ormariću kuhalo i košarica sa paketićima od par vrsta čajeva, mlijeka, kakaa, … hodnik sa velikim ogledalom u koje cijela stanem, kupaonica sa većom tuš kadom, također veliko okruglo ogledalo i jedno malo, također okruglo koje s druge strane ima i ono koje povećava, fen, košarica s mirisnim šamponima i sapunima i kalodont i četkicu, sve dobiješ,…. Jako sam zadovoljna sa smještajem.
U onom kratkom životopisu sam pročitala da je Slavica u stvari Hrvatica koja se udala za Nizozemca i vrlo brzo napredovala u svom poslu. Baš mi je drago da sam smještena ovdje. Nakon nekoliko trenutaka, telefonom sam obaviještena kada je doručak i to je to.
Vapila sam za vodom, za tušem koji bi mi trebao izmasirati sve egzodermne stanice…
..tuširala sam se dugo-dugo-dugo…kako je dobar osjećaj! …isprala sam svu tu prljavštinu i brige sa sebe. Počupala sam obrve, uredila kosu, uredila lice s malo make-upa…bila sam druga osoba.
Također sam si oprala odjeću u kojoj ću sutra putovati doma. Uz onu električnu budilicu koju sam namjestila na 8h, naručila sam i telefonsko buđenje na recepciji..za svaki slučaj, jer mi je ovaj vozač rekao da će doći po mene točno u 9h, tako da ne kasnim, da već budem spremna, a budući da ja sad još idem feštati…tko zna u kakvom ću se stanju vratiti. Bolje se ovako osigurati.
Spremila sam se, ponosno uzela svoju putovnicu, pare i krenula u bolji život. Još sam samo svratila na recepciju pitati da li trebam kod njih ostaviti ključ, no dečko mi je rekao da ga bolje uzmem sa sobom i poželio mi dobar provod. Vidjela sam da je bio malo iznenađen mojim novim look-om. A i tko ne bi ;)
28.04.2003. u 13:17 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
duhovi (negdje između sna i jave)
Već neko vrijeme razmišljam o Nini...Nino...ljubav iz davne '99.-te. Da, bio je stariji od mene. Dok sam ja imala navršenih 18 on je imao 27. Devet godina jaza između nas. Tek danas uviđam koliko sam onda bila dijete. Onda kada sam progresivno i sigurno gubila nešto-nekoga što nikada neću zaboraviti, a možda ni preboljeti.
U jednom sam ga trenutku potisnula duboko, u najtamniji kut ponora moje duše...stavila sam ga tamo uz nadu da nikada neće izaći van. A sada...sada je opet tu.
Sanjala sam ga noćas, i jučer noć također. Sanjala sam njegovu djecu,...sanjala sam nas. Ponovno sam osjetila njegovu blizinu, njegov dah na svom licu. Bili smo tako blizu, gotovo da smo se poljubili, ali opet, on je bio toliko daleko. Bio je sa svojom ženom. Trebao bi se sad negdje oženiti, ako već i nije. Upravo ta njegova žena, njegova trudna žena ga ima i drži. Osjetila sam da ju voli, u snu, ali sam i osjetila da me nije zaboravio. Pitam se da li je i on osjetio onu večer, kad smo se prvi put poljubili, tu struju u tijelu, moje biće u njegovom, kao što sam ja osjetila njegovo u svojem????...
I zašto je sad vani? Sanjam ga, ne mogu ga izbaciti iz misli, a njegovi su mi dodiri toliko stvarni. Zašto me još uvijek prolaze trnci od njegove nestvarne blizine, o zašto je on još uvijek ovdje????
Da, vidjela sam ga prije tri tjedna u svom gradu, ali samo u prolazu, iz auta. Vodio je za ruku svoju ženu. Plavu sitnu ženu. Smijali su se. Zaista su izgledali sretno i skladno. Pristaju si, a ona...možda si umišljam, ali...čini mi se, slična je meni...onda...onda u naše vrijeme.
Nisam ga voljela u tom trenutku, zašto ga onda volim sad?
I od svih dana u godini, zašto mi moj šogor pronađe i donese Ninov CD («Mr happy compilation for D.») baš sada – sada kada mi se misli gube u snovima, a srce mi treperi u ispraznom zraku, sada kada je naša ljubav nemoguća, kada je on sretan s drugom i u išćekivanju njihovog djeteta!???! (ako je trudna)
Sanjala sam da ima djevojčicu. Djevojčica je bila oko tri godine stara.
Tko zna, jednom....možda nikad.
Ali ta blizina, blizina gruba poput udarca, toliko snažna, a bio je to samo dah, bez dodira,...samo blizina. Neizvjesna i puna žudnje – blizina.
Što je to u tom čovjeku da mi je tako zatravio srce???? Moj Nino.....nije više moj. Sada imam samo svoje misli i bol u grudima, jer zaista sam ga voljela.
Bila sam dijete, ponašala sam se kao dijete, ali sam ga voljela kao žena.I nikada ga nisam prestala...kao žena.
27.04.2003. u 23:49 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
...onda.. (17)
Izašla sam u Arnhemu na već poznatom kolodvoru. Zapravo sam prilično dobro upoznala Arnhem proteklih dana. Odmah sam otišla na autobusni i vidi-vidi: autobus N°43 već stoji na peronu. Ušla sam i pokazala vozaču adresu napisanu na papiru. Zamolila sam ga da me obavijesti gdje trebam sići. Obećao je i učinio tako.
Vlakovi su im super, ali za buseve se to baš i ne može reći. Busevi su im u rangu sa našim zagrebačkim, ili sa većinom onih iz Presčki Toursa ;) (bez uvrede g Presečkom).
Sišla sam na obali jedne rijeke. Ne znam koje, ali je jako velika. Možda je to čak i Rajna. Geografija mi nikada nije bila najzanimljiviji predmet, ali znam da Rajna protječe kroz ovo područje i znam da je to velika rijeka..no to sad i nije bitno. Prešla sam preko ulice i našla se pred policijskom postajom. Ušla sam kroz velika staklena vrata. - Imam osjećaj kao da sam ušla u banku, a ne u policijsku postaju. Uredno sam pričekala svoj red, a tada službenici na šalteru objasnila da imam dogovoren sastanak s gospođom Schouten. Rečeno mi je da pričekam.
Nije mi bilo neugodno opet biti u policijskoj postaji. Možda zato što je ova bila neka samo za administrativne stvari, pa mi se činilo kao da sam u banci. Čak sam morala stati u red iza dvoje mladih i jedne starije žene. Ok je tu. Nije mi bed.
Stigao je jedan sitan muškarac do mene: «Miss P.?» i pružio ruku. - «Da, ja sam. Došla sam po putovnicu i afmeldkard.»; stisnula sam mu ruku. Tip je to već imao pripremljeno kod sebe. Iz razgovora sam shvatila da su on i ta gospođa na neki način zaduženi za te zaplijenjene stvari, pa sam ga odmah upitala za svoj mobitel. Htio je prvo vidjeti neki dokaz da je moj mobitel kod njih. Imala sam takav dokument kod sebe koji sam potpisala drugi dan po uhićenju. Tip mi je rekao da više ne tražim mobitel jer ga ne mogu dobiti dok istraga ne završi. Puno je ljudi bilo uhićeno i to će se malo odužiti, ali po skončanju istrage oni će mi poslati mobitel na adresu koja je napisana na tome dokumentu. Poslat će mi ga doma na moju kućnu adresu. To je znači to! Nema mi više smisla tražiti mobitel. Moram se pomiriti s time da ga neću vidjeti još neko duže vrijeme, a možda i nikad više. Kao slijepi putnik sam slijepo prošvercala heroin i pare u nizozemsku, i sad si nemam s čime kupiti novi mobitel, a sjedila sam na 1000,000Eu i na ne znam kolikoj vrijednosti od 40kg heroina. Kakve li ironije. Ali nema veze. Ja taj novac od droge ne bih ni štapom taknula. Mislim, što ima gore od heroina? Taj novac je krvavi novac, jer što je drugo droga, heroin, nego indirektan način uništavanja života mnogih ljudi, to je indirektan način ubijanja ljudi. Krijumčare i dilere takve droge ne doživljavam ništa drugačijim od Hitlera. Osuđujem i njih; krijumčare i dilere, i sam taj čin; krijumčarenje i dilanje.
Negdje u tekstu sam spomenula kako sam, kad sam izašla iz zatvora, slobodna, htjela otići u coffee-shop i spušiti jedan joint, onako iz gušta. I to je ok, jer smatram da je marihuana manje štetna od alkohola. I zapravo mi nije jasno zašto svi dižu toliku pompu oko toga. Zar nije strašnije gutati speed, extasy, lsd,… stvari koje ti mogu spržiti mozak odmah ili s vremenom, ali neminovno?! Policija zna maltretirati nekoga, najčešće rokera ili sl., zbog dva jointa u džepu, a nekog šminkera čiji su tata i mama liječnici i koji ima bijeloga ili te bombone kod sebe ni ne pita, dakle ono gore od toga ne vide. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne pokušavam ovdje popularizirati marihuanu, ili glumiti nekakvog sociologa, ali smatram da ima puno gorih stvari od marihuane i dva jointa u džepu kojima bi se trebali pozabaviti, kako policija tako i svi drugi segmenti društva i državne uprave. Dobro, sad sam malo zabrijala, ali Nizozemska bi trebala služiti svijetu kao uzor po svemu što se tiće droge i ovisnika o njoj. Rezultati te politike su sve pozitivniji i vide se, što je najbitnije.
Osobe ovisnici su za mene bolesni ljudi. Njima treba pomoć i podrška kao i svakom drugom bolesniku. Na žalost, imala sam priliku na svoje oči vidjeti što je to ovisnik. Ljudi oko njega se pate, ali mislim da se nitko ne pati više od samog ovisnika. To je osoba koja je ušla u jedan začarani krug iz kojeg se jako teško izvući, ako se uopće i može u potpunosti izvući. Ajde uzmimo za primjer samo jednog običnog pušača Ronhila light. U jako se kratkom razdoblju postane ovisnik, ali zato ako se odluči ostaviti tog poroka bude stavljen na povelike muke. Dobro, neki ljudi su jako karakterni i oni to mogu; reći DOSTA i to je to. Ali nisu svi ljudi takvi. Jedne obične cigarete se teško ostaviti, a ja znam, jer sam pušila samo godinu dana, ali to je bilo dovoljno da mi još dugo poslije bude muka zbog toga. Priznajem, popustila sam i probala cigaretu, ali okus mi je bio toliko odvratan da sam ipak odustala od pušenja. To je neka glupa psihička ovisnost od koje se ne možeš tako brzo očistiti kao tvoje tijelo od svih otrova koje si u njega stavljao. Usput, da li ste čitali Trainspotting od I. Welsha? To je to.
Evo, sad sam preuzela dokumente i vraćam se na autobusnu stanicu čekati bus za Arnhem Central. Vrijeme je divno. Sunce me miluje i grije, a i voda je tu preko ceste, velika voda. Gledam kako se sunčeve zrake zrcale u njoj. Tu je tišina. Samo povjetarac mrsi moje plave pramenove preko blijedog mi lica.
Nakon 20-ak minuta je stigao bus. Uredno sam platila kartu za Arnhem Central i uživala u spokoju.
Ne želim više biti ovdje u Arnhemu, pa sam odlučila odmah krenuti za Den Haag. Želim vidjeti nešto od Haaga, otići u McDonald's na krumpiriće. Za McDonald’s znaš da im je hrana svugdje u svijetu jednako fina. Nekima nije, ali meni je super. Oni čuvaju svoju kvalitetu i to je ok. A za njih i znam da me neće otrovati. Osim toga trebam još pronaći hotel i javiti se Etimu. Prema ovoj karti koju imam izgleda da je hotel dosta daleko od kolodvora, u drugoj zoni grada. Vozač mi je dao izrezanu i uvezenu kartu koja izgleda kao knjiga, a na takvima se najteže snalazim, ali dobro. Do sada sam se snašla na svakoj karti pa ću i na ovoj. Ok, na informacijama sam dobila ispis s rednim brojem vlaka, brojem perona i vremenom polaska i dolaska. Vlak mi polazi za petnaest minuta. To je ok. Taman da odem na WC i da javim svojoj seki da sam ok, da sam sve stigla obaviti, da imam svoju putovnicu, da se više ne brine za mene. Bila je jako sretna. A ja ju toliko volim da boli.
I sad sam u vlaku za Den Haag. Evo, konačno da se vozim i u ovom vlaku na kat, Intercity, i to na katu. Bilo je mjesta samo među pušačima, ali nema veze. Ionako sam veći dio života provela s pušačima i među pušačima. Nije da mi smeta, ali mi ni nije ok, ali opet, morala sam probati kako je to voziti se na katu…i baš je dobro. Kao da se cijelo vrijeme vozim po mostu, i tiše je tu gore. Drugačije je, ali svakako dobar osjećaj. Da barem mi u RH imamo tako dobre, brze i komforne vlakove. Ali, ja mislim da mi možemo umjesto novih vlakova dobiti samo novo povećanje cijena karata.
Sada, kada ovdje sjedim i gledam kroz prozor i razmišljam u svom spokoju, baš se osjećam dobro. Više me ništa ne boli, više nisam umorna, dobila sam jedan novi elan, u meni su nove i još čvršće nade. Sada do kraja dana: carpe diem, a od sutra se drugi brinu za mene. Konačno imam osjećaj da sve ima smisla i da ja imam jasan put. Kakvo olakšanje.
27.04.2003. u 20:00 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
...onda.. (16)
U vlaku Den Haag – Arnhem
Evo, posjet ambasadi je urodio plodom. Sutra putujem avionom u Zagreb, a sada putujem u Arnhem po putovnicu i «afmeldkard», tj. karticu koju ću prije ukrcaja u avion dati graničnoj policiji ili tako nešto. Trebam pronaći Politie Bureau, Snelliusweg 1 i javiti se gospođi Esther Schouten. Moram stići tamo do najkasnije 16:30h. gospođa Pomoćnica mi je dala detaljne instrukcije, kako doći do tamo. Samo trebam uloviti bus za pravac Deventer-Appel Doorn, to je bus N°43 sa Arnhem Centrala. Dobila sam za svaki slučaj i broj telefona gđe Schouten.
Baš mi je drago da su pronašli moju putovnicu, jer bi to inače znatno povećalo troškove mojeg povratka. Ovako mi sad treba platiti samo noćenje u hotelu Esquire, avionsku kartu i ovih 50Eu koje sam dobila za putni trošak do Arnhema i natrag.
Sad, kad se osvrnem na doček kakav sam doživjela kad sam došla u ambasadu, razočarana sam ponašanjem naših čelnih ljudi. Da nisam bila uporna završila bih na ulici i dalje bez putovnice, bez novaca, bez…bez ičega. Zubi slobode bi me rastrgali. Ali bila sam uporna, nisam se htjela predati bez borbe i zbog toga sam stekla određeni respekt u očima ljudi pred kojima sam se našla. Naravno, da nisam poznavala prave ljude i da mi šogor ne radu tu gdje radi, ne bih možda baš prošla kao sad, ali sigurna sam, izborila bih se za svoja prava. Nisam glupa i znam gdje ih i kako treba tražiti. Ipak, to su moja prava mene kao čovjeka i kao građanina/državljana RH. Možda im onako prljava i izmučena nisam izgledala kao nekakva intelektualka, ali bome nisam ni krave pasla (kako se kaže). Ako nisi snalažljiv, ako ne znaš ništa, nitko te sam neće obavijestiti o onome na što imaš pravo. Ljudi će ti prije odmoći nego pomoći, što iz lijenosti, što iz zlobe ili vlastite dobrobiti, ali dobro; ja sam sad u vlaku za Arnhem, putujem po svoju Putovnicu i afmeldkard, imam dosta novaca uz sebe i dan je prekrasan, sunčan i topao. Moj povratak je izorganiziran, soba u hotelu mi je rezervirana kao i jednosmjerna avionska karta za Zagreb. Putujem s Croatia Airlines. Sve hrvatsko ;)
No, sad sam u borbi s vremenom. Moram požuriti da stignem podići te dokumente, a onda ću, kad sam već u Arnhemu istražiti što je s mojim mobitelom. Zaista želim da mi ga vrate, jer taman sam ga otplatila vlastitim trudom. Gospođa Pomoćnica je odbila pitati za moj mobitel, rekla je da se to njih ne tiče. A dobro, uopće nisam zadovoljna s našom ambasadom, ali bolje i to nego ništa.
Pokraj mene sjedi onaj naočit muškarac, koji mi je jučer dao posljednju smjernicu za Amelia Straat; onaj za kojeg mi se čini da ga znam iz nekih medija…vrlo je privlačan. Sjedi sa ženom. Lijepi su par, lijepo si pristaju. Oboje, ne baš lijepi, ali iznimno privlačni, ili bolje – neodoljivi. Ušminkani su, vidi se da imaju novaca.
A Etim..onaj novinar..lijepo me ugostio, ali ipak mi je drago da su mi iz ambasade rezervirali hotelsku sobu jer sam primijetila da se sviđam Etimu. Ali ja sam trenutno zaljubljena u Markića, a ionako, nije mi sad baš do nekih romantičnosti. Etim me poželio izvesti večeras. Zaista je vrlo brižan i tješi me. Molio me da mu javim kako je bilo u ambasadi. To ću učiniti kada podignem dokumente. Trenutno mi je svaka sekunda dragocjena.
Kada bih pronašla i svoj mobitel…možda sam već dosadna s tim mobitelom, ali prvi mi je ukraden prije osam mjeseci, a sedam mjeseci mi je trebalo da ovaj drugi otplatim, a još gore od svega toga jest što ću ponovno ostati bez dragocjenih brojeva koje nigdje nisam zapisala osim u memoriju svoje Sim kartice. Želim da mi se vrati moj mobitel! A kad bih ga vratila to bi bilo idealno. Vidjet ćemo…
Ovo je super što vlakovi na ovako velike relacije voze svakih 30-45minuta i jako su brzi. A ne žalim se niti na komfor.
Kako je lijepo vidjeti kravice, konje, ovce i ostalu živinu na ispaši – prekrasni su. I naša Lijepa Naša bi mogla biti ovako dobro iskorištena, a ipak ostati lijepa i čista. Danas je baš lijep dan – naprosto prekrasan. To je odlično jer mi tako nije hladno u japankama.
Dijagonalno od mene sjedi čovjek i prčka nešto s penkalom po Palm-u i stalno peha u nos. Dobro da si ne gurne prst ili zadnji dio te penkale u sinuse.
Odjeća mi već bazdi. Nadam se da ću se večeras moći otuširati u hotelu i oprati si ovu majicu. Ako imaju fen mogla bih si i vestu oprati…ali to samo ako će mi se dati.
ZAKLJUČAK: sviđa mi se Nizozemska i gradovi u kojima sam bila. Ima puno zgodnih muškaraca i lijepih žena, standard življenja im je ok, pa možda bih tome dodala i kvalitetu života. Svi govore ili barem mucaju engleski pa se možeš sa svima sporazumjeti. Ima ljudi svih nacionalnosti i rasa, mladim se ljudima daje prilika, svi, ili možda samo većina, voze bicikle i uglavnom su vrlo ljubazni i pristojni. I sviđa mi se njihovo rješenje pravosuđa; nema odugovlačenja! Ah, tako sam sretna da sam slobodna!!
Samo da još mogu vratiti mobitel…što učiniti u vezi toga!?? A i ovi se u ambasadi samo, oprostite na izrazu, preseravaju. Tu su valjda da mi pomognu, a oni naprave neke, tek da naprave. Lako je njima kupiti novi mobitel kad imaju masne plaće i sve si potrebe snabdijevaju iz proračuna koji ja punim svaki put kad platim porez. Ja tih 1500kn i na sedam rata teško otplatim. Evo tek sam ga otplatila i već sam ostala bez njega. Al kad te ne ide, ne ide te! BOL! BOL! BOL! BOL!
Nadam se da ću se uspjeti snaći kad dođem u Arnhem, jer ova je postaja malo izvan grada. Nadam se da ću se snaći i da ću stići podići dokumente, a potom ću se pozabaviti potragom za svojim mobitelom.
27.04.2003. u 17:56 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
...onda.. (15)
Dakle, pozvonila sam još jednom na vrata hrvatskog veleposlanstva i pričekala u nadi da će se ovoga puta ipak netko odazvati na zvono. I vidi zaista! Jedan mi visoki čovjek otvori vrata. Lijepo mu rečem: «Dobar dan! Hrvatska sam državljanka i u nevolji sam. Bila sam uhićena, pa puštena još za vrijeme istražnog roka, ali po oslobađanju od sumnje nisu mi vratili putovnicu, nitko ne zna gdje je i ne mogu ju utjerati, a bez nje ne mogu napustiti zemlju.» Tip me malo zbunjeno gleda, pa pita: «Što možemo učiniti za vas, što bi htjeli od nas sad?» -Točno sam se toga bojala…tipično «hrvatski». Lijepo sam mu počela objašnjavati da bi mi oni trebali pomoći pronaći moju putovnicu, jer ju ja ne mogu i jer nemam više od 5Eu u džepu i jer im je to dužnost i posao.. No onda mi tip sa smiješkom upita da što sam učinila. Kad sam mu spomenula drogu za njega sam već bila kriva. A ljudi moji, sve se to događalo na hodniku. Nije me ni pozvao da sjednem. I ja, pacifista po prirodi, dobila sam neodoljivu i nagonsku želju da mu šakom izbrišem taj podsmjeh s lica. Cabron!
I dobro, frajer samo da me nije izbacio na ulicu, ali, još sasvim usput, upita me kako sam pronašla ambasadu. Tada sam spomenula ključnu rečenicu: «Šogor mi radi u Saboru i on mi je predložio da dođem u naše veleposlanstvo.» Zamislite, odmah mi je pokazan put prema jednoj improviziranoj čekaonici u suterenu lijevo od nas i ponuđeno mi da sjednem i pričekam. Sjela sam pokraj jednog dede koji je čekao na nekakve papire. Bila su tu još četvorica nekih muškaraca. Svi su čuli moj razgovor s našim diplomatom i tada mi deda reče da je i on imao neugodnog iskustva s našim veleposlanstvom. Svi Hrvati u toj čekaoni su komentirali da je to tako s našim ljudima. Kad stranac dođe-huj, a kad naš čovek dođe-fuj! I to je tak: bilo i bude. No nema veze, sad sam tu. Čekam.
Tip se vratio i još jednom upita, ali ovaj put malo ljubaznijim tonom: «Kako vam se šogor zove?» - Pazite, zvao je u Sabor da provjeri. Straaašno. No, u redu…
Sada kada se ustanovilo gdje tko radi, i kako se tko zove, tip me pred svima počne ispitivati o detaljima mog uhićenja, o mojoj gluposti, kako sam mogla doći u Nizozemsku bez novaca…počeo me špotati. Htio me učiniti bezobraznom budalom u nadi da time izblijedi sliku svog ponašanja u hodniku. ali, baš nije imao sreće jer sam bila inspirirana svim proteklim događajima. Bila sam ljuta i sasipala mu u lice pitanja koja je vjerojatno i sam namjeravao postaviti, i naprosto ga oprala kao malo dijete.
Ispričao se ako me uvrijedio i konačno postao ljubazan sa mnom. Točno se vidi da je rođen za diplomata. Zna kad se treba povući, pritajiti i promijeniti spiku.
Zamolio me da pođem s njim do kabineta njegove pomoćnice koja će se raspitati za moju putovnicu.
Pomoćnica je bila jedna žena ugodne pojave u tridesetim godinama. Dala sam joj sve dokumente koje sam imala sa sobom, kao i potvrdu da sam slobodna koju sam dobila pri odlasku iz zatvora. Objasnila sam joj gdje sam sve tražila dokumente i kako je to sve uostalom bilo, te se ona primila telefona. U međuvremenu je i ovaj tip nazvao aerodrom da pita koliko bi me stajala avionska karta za Zagreb, te je provjerio koliko treba izdvojiti za Putni list i ostalo što je potrebno za njegovo izdavanje. Troškovi su rasli vratolomnom brzinom. Još me je trebalo smjestiti negdje do sutra. U međuvremenu, tip je nazvao mog šogora i obavijestio ga o prilično visokom trošku mog povratka, no moj šogi mu je objasnio da samo javi broj i da me pošalju doma. Gospođa pomoćnica je predložila jedan hostel, ali kolega diplomat nije to mogao dopustiti, ne hostel, ali može hotel gdje Hrvatsko veleposlanstvo smješta sve svoje goste. On će to urediti.
Gospođa pomoćnica je nakon 4-5 telefonskih poziva uspjela pronaći moju putovnicu. Nalazila se u Arnhemu u jednoj policijskoj postaji, ali osoba koja je ovlaštena da mi vrati moju putovnicu i druge manje važne dokumente radi samo do 16h, pa sam trebala brzo juriti u Arnhem. Dobila sam 50Eu za putni trošak, adresu i ime osobe koja mi to treba izdati, te vozača koji će me odvesti na željeznički kolodvor. Također sam dobila adresu od svog hotela u kojem trebam noćiti. Dok sam čekala vozača, gospodin diplomat me pitao da li želim razgovarati sa svojim šogorom? – Naravno da želim! Nakon što sam poklopila sa šogorom, u razgovoru s gospodinom diplomatom sam ustanovila da imamo zajedničko poznanstvo, s kojim smo si oboje u vrlo dobrim odnosima. Sada više nije bilo zapreka. Bila sam udomaćena kao da sam dio njihove ekipe. I tko će mi onda reći nešto o vezama! Ako ju i nemaš, onda bolje da ju izmisliš.
Vozač je bio spreman. Uzela sam svoje stvari i pozdravila se s gospodinom diplomatom i s njegovom gospođom pomoćnicom, jer ih više neću vidjeti, osim možda u Zagrebu. Uz par lijepih riječi za sretan put, od gospodina diplomata sam dobila i teret od jednog srdačnog pozdrava J za našeg zajedničkog prijatelja.
Vozač je jedan pomalo inertan muškarac kasnih tridesetih, koji studira ekonomiju u nadi da će se početi probijati u svom poslu, u krugu ljudi koje sad razvaža okolo. Inertan je ali uporan, žilav. Baš smo ugodno popričali na putu do kolodvora. Još mi je posudio svoju kartu grada i na njoj mi označio ulicu i mjesto gdje mi se nalazi hotel. S njim se nisam opraštala jer on treba doći sutra po mene da mi kupi već rezerviranu kartu i otprati me na avion. Gospodin vozač je ok.
25.04.2003. u 14:14 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
...onda.. (14)
Vrijeme užasno sporo prolazi. Sjedim sama i sklupčana na pragu Hrvatskog veleposlanstva u pustoj Amelia Straat. Drago mi je da je ovo jedan od «pristojnijih» kvartova, te da ovdje nema puno svijeta. U turskoj ambasadi ima nekoga jer se svjetlo pali i gasi. Ali nitko ne prilazi prozoru. Nikoga ne vidim. Ipak, očita je nečija prisutnost.
Hladno mi je..svakim trenom sve hladnije. Pokušavam ostati otvorenih očiju i putovati mislima, ali hladnoća mi ne dopušta, već me samo razdražuje. Stavila sam na sebe sve majice koje sam imala u torbi. Pomaže, ali ne puno. Tijelo mi i dalje drhti kao bambus na vjetru dok se pokušavam izgubiti u nebu…nebo; volim nebo; volim zvijezde u njegovom krilu, jer one su mi utočište od svih nevolja na zemlji, one su simboli svih moji ideala, želja, snova, ambicija,…one su tamo gdje ja želim biti, one sjaje kako ja želim sjati.
Bacam pogled prema uri na crkvi i ona pokazuje 1 i par minuta…nastavim obujmljivati rukama svoje listove i naslanjam čelo na koljena, dok mi slapovi kose padaju naprijed i postrance.. Želim se stisnuti, želim se pretvoriti u kuglu u koju ni jedan pir vjetra neće moći uči. Želim zatvoriti sve ulaze hladnoći; trudim se što bolje iskoristiti toplinu svojeg tijela. Kako je prokleto hladno.
Tako naslonjena na vlastita koljena, začujem jeku koraka pri dnu ulice. Ne usuđujem se podignuti čelo da vidim cijelu pojavu koja mi se približava. Koraci su dugački i teški, no ipak hitri. Hodaju, hodaju, sve su bliže i sad STOP. I samo stoje... Ništa se više ne čuje, a blizu su. I ja osjećam pogled na svojoj pojavi. Osjećam taj dug i intenzivni pogled na sebi. E, sad mi je stvarno frka. Nema šanse da se pomaknem, a kamo li da podignem pogled….jesam, znatiželjna sam, u neizvjesnosti sam, ali ne želim ni prstom mrdnuti.
…Čujem: «ŠKLJOC-ŠKLJOC». Pojava je otključala auto, ali i dalje stoji…i ja sakrivena svojom kosom i dalje ne mrdam…ponovno čujem korake, ali ovaj put u mom smjeru. Osjećam kako mi se taj intenzivan pogled približava. Osjećam se kao meta… I meta će biti pogođena.
I zaista, koraci su se zaustavili pokraj mene.. «Hej?!» - Dižem pogled. Uz mene stoji jedan prosječan a mogao bi proći i kao zgodan muškarac, nekih 30-ak godina i onako casual odjeven, koji odmah progovara na engleskom: «Are you alright? What are you doing here?». Rekla sam da sam ok, da čekam da se ambasada otvori. Pita me da li mi može ikako pomoći, no ja odgovaram niječno. Zaista, osim ako ne može otvoriti ambasadu, što može učiniti za mene?!
U jednom trenutku tip je čučnuo do mene i započeli smo razgovor. Ispalo je da bi tip mogao biti ok. Ispričala sam mu kako sam završila u zatvoru privedena pod sumnjom za ilegalni unos 40kg heroina i 1000,000Eu u Nizozemsku i što mi se sve događalo do ovog trenutka. Nije mogao vjerovati, a na licu mu se vidjela empatija dok sam ja sve to iznosila uz osmjeh. Pitao me da li sam za šalicu čaja, kave ili bilo čega. –«No, thank you, I'm fine. Really, thank you anyway.» Pitao me da li bi mi na bilo koji način mogao pomoći, da li mi treba novac, bilo što. –«Really, thank you for offering your help, thank you for being so kind and for listening, but I can't take your money, I can't go with you, thank you, but no thank you.» Pitao me da li ću biti ok, da li može išta učiniti za mene, jer mu nije bed. Živi tu blizu, baš je išao s neke fešte, ali mu nije bilo neke, pa je odlučio ići doma da ne gubi vrijeme dosađujući se, no u biti mu se još ne ide doma, pa bi me radije počastio kakaom, vrućom čokoladom, kavom, čajem,..bilo čime. –«No, thank you, I'll be fine.» Govorila sam sve to uz osmjeh, kao da mi ništa nije, kao da mi nije hladno,..a na tren mi i zaista nije bilo hladno. Kako je lijepo bilo pričati s nekim. Kako je 30-ak minuta brzo prošlo.
Napokon, sad kad sam tipa uvjerila da ću biti dobro, pomalo nevoljko ali olakšanog srca je otišao preko puta ceste do svog automobila. Sjeo je, okrenuo ključ i krenuo. Još jednom mi je mahnuo kroz staklo i lagano potrubio. U trenutku kada se uključivao na glavnu cestu, predomislila sam se i poželjela ga dozvati natrag, zamoliti ga da me utopli u svom domu, ali bilo je prekasno. Otišao je.
Tako mi je hladno…užasno mi je hladno. Smrzavam se kao i kapljice magle na staklima automobila parkiranih uz nogostupe. Mislim da bih mogla malo prošetati, tek toliko da zagrijem mišiće i kosti.
Radim đir do kraja ulice i natrag. Trudim se što brže hodati, da mi se krv u žilama brže zagrije. Svaka ambasada ima vlastiti video nadzor. Kroz jedan prozor u suterenu mogu vidjeti vješalicu na kojoj su obješeni kaputi. Nikoga nema u toj prostoriji, ništa se ne čuje iznutra. Ja samo gledam te kapute i želim jedan za sebe. Želim i toplu cipelu i čaj. Želim se utopliti jer je ova hladnoća sve nesnosnija, pogotovo od kad je počeo puhati vjetar. No, opet si mislim, dobro je dok je tako. Budući da se nebo počelo oblačiti, još mogu biti sretna da ne pada kiša. To bi bilo još gore. Mislim da bih do jutra, dok se ambasada ne otvori, umrla od hipotermije. Toliko sam željela slobodu, a sad sam osjetila i njezine zube.
Hodam već po ne znam koji put gore-dolje i sve me već počelo boljeti: stopala, listovi, bedra, kukovi i lijevo rame mi se ukliještilo…moram odmoriti malo. Ipak već cijeli dan hodam, putujem…koliki sam samo put prevalila od željezničkog kolodvora do ovdje…puno kilometara iza mene..puno-puno.
Ponovno sjedim na pragu ispred ambasade dok je moje lice sučeljeno s okom kamere ponad ulaza. Gledam u nju i želim da netko gleda u mene…ali nikoga nema. S druge strane sve je prazno.. Pala je magla i vjetar puše i meni je tako prokleto hladno. Sreća je da je barem jedan par čarapa zalutao u moj ruksak kad je već s tenisicama tako ispalo. Malo sam ih navukla naprijed tako da mogu navući japanke između prstiju. Izgleda ružno, ali jebi ga, zima mi je; boli me džon kako izgleda. Tako žalim što nisam prihvatila pomoć onog čovjeka, jer se zaista činio ok…..
..Pokušavam odvratiti misli od tog događaja, od onog susreta sa čovjekom koji mi je nudio pomoć. Pokušavam zamisliti da je taj čovjek neki masovni/serijski ubojica ili silovatelj, neki psihopata, pa je zato i bolje da nisam otišla s njim, a opet, baš je izgledao ok..no, nikad ne znaš.. Sad je opet počeo puhati vjetar. Pretvorit ću se u komad leda…samo će moj izraz lica svjedočiti da sam nekada bila živa, da sam bila čovjek.
Crkveni sat je otkucao tri sata iza ponoći. Pokušavam se utopliti vlastitim dahom koji mogu vidjeti kako penetrira u maglu. Da barem vjetar ne puše…sad sam se sjetila da u ruksaku imam jednu veliku vreću u kojoj su mi vratili stvari u zatvoru. Sve što je bilo u njoj presipala sam u ruksak a na dnu vreće sam s penkalom probušila rupu, dovoljno veliku da provučem glavu kroz nju, te ju tako navukla na sebe. Nije savršeno i estetski lijepo, a ni puno toplije no barem vjetar ne prodire pod moju kožu. Uspjela sam koljena toliko priljubiti grudima da sam navukla vreću i preko njih. Špagicu od ruksaka sam si omotala oko lijevog stopala, ruksak sam stavila na prste i prislonila ga sprijeda uz svoje noge, a pod stražnjicu sam si stavila blok koji sam kupila u zatvoru. Naslonila sam bradu na koljena i zažmirila pokušavajući ignorirati hladnoću…i taj nemilosrdni hladni vjetar… Još jednom zahvaljujem satovima joge!
Uspjela sam odžmiriti do 4h u nekom polusnu izazvanom umorom. Trudila sam se ne pomaknuti da ne pukne vreća ili da ne izgubim ni trun topline. Izdržala sam toliko, pa ću još malo..još samo malo. Poslije ovoga ću se pobrinuti da mi više nikada ne bude hladno. Ali sada moram izdržati još malo…još samo malo.
…Tijelo mi je počelo trnuti. Bol mi se s ramena proširila na vrat. Ne mogu više izdržati u ovom položaju. Moram se dignuti, protegnuti i ponovno se suočiti s vjetrom. Moram raspustiti svoju toliko sebično i pažljivo akumuliranu toplinu..moram malo prošetati, jer ni stopala više ne osjećam od hladnoće. Ruksak i čarape su ih malo zaštitili, ali nedovoljno…Ustajem i krećem. Dosadno mi je cupkati po ovoj jednoj te istoj ulici gore-dolje, pa se odlučujem za jedan krug. Krenula sam prema ulici po kojoj sam došla, s namjerom da se vratim s donje strane, uz onaj kanal ispred crkve. Ulice su puste, izlozi su mračni, a cijene izložene u njima visoke. Zaustavila sam se ispred jednog antikvarijata. Tu se može naći totalno dobrih knjiga. Gledala sam te naslove, upijala.. Malo dalje je bila jedna staklara. E tu se može vidjeti umjetnost. Stakla je bilo u svim bojama, a te vaze, figurice, minijature, pribor za duvanje,….jako zanimljiv izlog. Ima tu i više restorana i kafića. Cijene hrane su još relativno ok, ali piće je strašno skupo. No tako je to vani. Kod nas su birtije ono prvo što se otvara i alkohol je najjeftiniji. Vani su birtije zadnje što se otvara i alkohol je prilično skup. A ja bi sad popila jednu Metaxu ili Jacky…ili svoju domaću Viljemovku, tek toliko, da mi ne bude hladno, jer mislim da mi kakao ne bi bio dosta.
Napravila sam takva dva velika i bolna kruga; kažem «bolna» jer me sve boljelo; svaka koščica, ma svaka stanica mog bića bila je u agoniji.
Nakon drugog kruga sam još malo sjela na prag našeg veleposlanstva i nastavila se smrzavati. Sada sam barem nešto osjećala, za razliku od trenutka kada sam krenula u ovu šetnju.
Ljudi moji, ovo je duga noć..možda najdulja u mom dosadašnjem i budućem životu.
…Crkva je otkucala pola 6h. Nazire se zora. Grad se počeo buditi. Tu i tamo se pokoja duša provoza na biciklu, prođe koji automobil, kamion,…grad se budi iz svojih toplih postelja i kreće u obavljanje svojih svakodnevnih obaveza. Kroz Amelia Straat nitko ne prolazi, već kroz glavnu ulicu, kroz ulicu koja teče niz kanal ispred crkve.
Zvuk motora me nagnao da okrenem glavu na drugu stranu. U daljini, još uvijek u mraku nazire se neka pojava koja ide od vrata jedne ambasade, do vrata druge. To je jedan dečko..raznosač novina. Budući da je i sam crn kao mrak nisam ga odmah mogla razaznati…sada je došao i do vrata ove moje hrvatske ambasade. Rekao je: «Hi!» i ubacio novine na hrvatsko tlo kroz otvor na vratima. Uljudno sam odzdravila. Na to će on: «What are you waiting for?» Rekoh mu da čekam da se ambasada otvori i u kratkom razgovoru sam mu objasnila što mi se dogodilo, kako sam proživjela noć…kako mi je hladno. On je meni također povjerio jedno svoje ružno iskustvo s policijom. Tu smo pronašli zajednički jezik. Dečko je rekao da se zove Etim Thompson, pružio mi ruku i rekao: « If you want, I can pick you up after I finsh with this, I live near here, just across the park. It would be around 7:30». Rekoh mu da bi to bilo super, da bi mi bilo drago ako tako želi. Etim je rekao da će se truditi da što prije završi i otišao s opaskom da ga počekam.
Jasno se počelo daniti. Nema više ni jedne zvijezde na nebu. Ulice su oživljavale. Grad se probudio…da barem bude cijeli dan vedar i topao! Da mogu furati japanke bez čarapa.
Tu je blizu aerodrom. Vidim avione kako polijeću i slijeću. Koliko još ima dok Etim dođe?! I ptice su se probudile; lete, ali se ne čuju. Ulična rasvjeta se ugasila…možda da malo prošećem,.. previše mi je hladno.
Odlučila sam napraviti još jedan «bolan krug». Oni restorani su sada bili otvoreni, ali uglavnom prazni. Ljudi su zurili u mene, ali baš zurili i to kako oni koji bi se zatekli na ulici, tako i oni iz prodavaonica, restorana…da, bila sam pojava. U svakoj drugoj prilici bilo bi mi užasno neugodno takva se prošetati ulicom, ali ovaj put mi je bilo svejedno. Kako su oni buljili u mene tako sam i ja buljila u njih i mislila si: kad bi oni znali…
Vratila sam se pred veleposlanstvo. Vrijeme ponovno sporo teče. Već po ne znam koji put bacam pogled na crkvu, na sat i brojim trenutke do Etimovog dolaska. Da li će Etim održati obećanje? Da li je Etim dobar dečko?! Izgleda dobroćudno, no ipak je pomalo kršan, ne znam kako bih izašla s njim na kraj u slučaju nečeg…nečeg neugodnog…Ma izgleda dragi dečko, vjerovat ću svojoj intuiciji. Ako dođe, poći ću s njim. Preživjela sam noć, teško da će me sad nešto slomiti, a ako bude sve ok, to bolje. Barem ću se osvježiti, utopliti, možda i pojesti nešto. Što bude da bude, ako Etim dođe po mene, poći ću s njim i finish.
Prošlo je pola osam, Etim bi trebao doći svaki čas. U neizvjesnosti gledam prema crkvi jer bi iz tog smjera trebao doći. Da li će uopće doći?
Došao je. Pozdravio me smiješkom i predložio da onda odemo k njemu. Na putu do njegovog stana smo čavrljali o svom porijeklu, prilikama koje su nas navele u Nizozemsku… Etim je Afrikanac iz Nigerije. Ima puno braće i sestara. Htio je otići u Englesku, u London, ali nije mogao dobiti vizu, pa je došao u Den Haag. Ovdje sad studira Informacijsku tehnologiju i radi kao novinar za jedan afričko-nizozemski časopis. Također raznosi novine u slobodno vrijeme jer, kako kaže, mora plaćati stanarinu, nešto slati svojoj obitelji i još se prehraniti. Fakat je ok dečko.
Brzo smo stigli do njegovog stana. Sunce je zagrijalo ulice i probudilo ptice u šumarcima parka. Osvanuo je lijep dan i ja sam izgleda pronašla prijatelja. Sada si mislim: da sam otišla s onim čovjekom koji mi je prvi nudio pomoć, najvjerojatnije ne bih upoznala Etima koji je baš zanimljiv dečko.
Stan mu se nalazi u jednoj starijoj zgradi u potkrovlju. Ima jednu veliku kupaonicu, jednu srednje veliku spavaću sobu u kojoj ima veliki krevet i računalo, te komotniji dnevni boravak s najudobnijom bijelom sofom na svijetu. Dnevni mu je boravak spojen s malenom ali ekonomičnom kuhinjom. Ponovno sam se počela osjećati kao čovjek. Osjećala sam toplinu i više nisam drhturila kao bambus na vjetru.
Dok nam je Etim spremao doručak ja sam se otišla osvježiti u kupaonu. Nisam mogla ništa jesti, ali sam zato popila jednu veliku šalicu čaja s mlijekom. To je zaista bilo okrepljujuće. Sada je još trebalo pričekati 10h da se ambasada otvori, ali to će brzo proći. Drugačije je kada trošiš vrijeme s nekim. Kad si u ugodnom društvu vrijeme naprosto juri.
Pet minuta do deset i Etim i ja smo krenuli prema ambasadi. Dečko je zbilja ok, jer mi je odlučio dati potpunu podršku. Osim toga, vrlo je ljubazan i pristojan. Otpratio me do ambasade i prije toga mi dao svoju posjetnicu, broj svog mobitela i adresu da ga mogu nazvati, ako ću ga trebati, ako ne ću imati gdje spavati,…pričekao je dok mi nisu otvorili vrata i dok nisam ušla unutra. Etim mi je sada kao neka rezervna utjeha. U krajnjem slučaju, ako u našem veleposlanstvu ne uspijem riješiti svoj problem, čemu se ne bih previše čudila, barem se više ne ću smrzavati na cesti, već imam gdje prespavati, imam s kim popričati.
24.04.2003. u 19:25 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
hmm..
Osjećam kao da trebam nešto napisati, a ne znam od kuda bih počela. Svi manje-više pišu o ljubavi, vječnoj temi. Da li da plačem nad svojom ili da se izdignem iznad sebe i realno zagledam, ili barem pokušam zagledati u ljubav kao takvu, ili da pišem o svojoj obitelji, prijateljima, susjedima, svojoj povijesti…o čemu da pišem, jer toliko se toga ima za reći…to je kao ono kada od šume ne možeš vidjeti stablo. Čini mi se da je trenutno upravo to moj problem, no već ću nešto započeti. Na kraju krajeva i ovo je nekakav početak.
Pročitala sam priču od Mina 123, o parazitu koji je živio s njom četiri godine. Veoma me potresla njezina priča, jer istina nas se uvijek dotakne. Ljudi kažu da ona uvijek boli. Nije da se meni zalijepio jedan takav, ali ja sam se pronašla u njoj. Pronašla sam se u tome što sam jednako velika dobrica, dobrica sa srcem dovoljno velikim za cijeli svijet.
Često puta sam, što sa prijateljicama, sa svojim sekama, šogorima ili sa samom sobom pokušala analizirati, zašto su sve moje ljubavi tako kratke, zašto uvijek skončam nesretna. No, čini mi se da je odgovor cijelo vrijeme pred svima nama. To je kao neko prirodno pravilo. Neka, oprostite na izrazu, beštija uvijek dobije muškarca/dečka koji će ju nositi na dlanu kao kap vode, kome će ona biti sve na svijetu, dok će oni zločesti muškarci, među koje se ubrajaju i paraziti sve vrste, uvijek dobiti dobricu poput mene ili poput Mine123. to je kao neki nepisani zakon prirode. To ta vrsta magnetizma.
Nema toga tako davno, zapravo, bilo je to prošle godine u studenom, kada je pukla moja posljednja veza.
Bio je to jedan dečko kojeg sam upoznala prije nekih 6-7 godina. Upoznao nas je naš zajednički frend koji je išao s njim u razred. Izlazili smo na ista mjesta, feštali zajedno, našli se na istoj valnoj dužini. S vremenom se taj naš odnos razvio u veliko prijateljstvo.
Kada smo trebali ići na maturalno putovanje, moj je razred bio jedini koji je iz naše škole išao u španjolsku, a kako nas je bilo premalo, odlučili smo se miješati s nekom drugom školom. Kada smo ustanovili da će naše škole/razredi zajedno dijeliti autobus, bila je to divna vijest. I on je bio dečko s kojim sam provela maturalno putovanje. Stalno smo bili skupa, tako da su svi milslili da hodamo. Ali ne, to je bilo samo prijateljstvo. Osjećala se neka vibra, no jednostavno nismo željeli izgubiti taj dar koji smo dobili, naše prijateljstvo.
I tako sam ja završila gimnaziju, on svoju građevinsku, ja sam upisala filozofski, a on građevinu u Zg, i bilo je to idealno.
Uoči samog odlaska u Zagreb na studij, pripremila sam feštu kod svoje kleti. Bila je to jako dobra fešta. Trajala je tri dana i bilo je puno ljudi, i jedan od uzvanika bio je on, naravno.
Na toj fešti se dogodio prvi poljubac između nas. Bio je spontan i presladak. I bili smo zajedno tu jednu, posljednju večer. Bilo nam je lijepo. I drugo jutro kad smo se probudili više nismo pričali. Nazvala sam ga 2 mjeseca poslije u nadi da ćemo popričati o tome što se dogodilo i izgladiti to, jer… bilo mi je žao da postanemo stranci. On se složio sa mnom, i ponovno smo nastavili naše prijateljstvo. Godine su prolazile, živjeli smo u zagrebu, bliže nego ikada prije. Dok ponovno nije počeo zavodnički ples. Ovaj put sam mu rekla da ne želim ponovno izgubiti ono što imamo. Zaključili smo da se volimo ali da nećemo dirati u romantičnu ljubav. Naravno da smo nedugo poslije toga zabrijali na jednom tulumu. Probudila sam se u njegovom zagrljaju s pogledom na njegovo nasmiješeno lice. U tom trenutku više nisam mogla pobjeći od toga da sam se zaljubila u njega, da ga volim..da ga zaista volim.
..Ljudi moji, sada kada ovo pišem, kada napokon to stavljam na papir, glasno izgovaram, sada uviđam kako sve to nije imalo smisla, kakva sam glupača bila. Pitam se o čemu sam onda mislila, zašto sam mu toliko vjerovala.
Naime, par dana nakon te noći, on mi je rekao kako nije spreman za vezu, kako misli da bi mi trebali i dalje biti zajedno, ali svako na svoju stranu, pa onda s vremenom možda to preraste u nešto… kako sam ga samo slušala i potiskivala onaj vrisak u sebi i povlađivala mu složivši se s njim. Mislila sam, dečku stvarno treba vremena, to je nešto što ima jaku podlogu, to je nešto što izrasta iz velikog prijateljstva. Slijepo sam vjerovala u njegovu iskrenost.
Da, naši su odnosi ponovno zahladnili. On je u međuvremenu našao djevojku koja mu je skroz zatravila srce. Imao je toliko drskosti da me nazove kad bi imali problema, no ja sam ponovno sebe stavila u drugi plan, saslušala ga, pomogla mu ako bi mogla.
Tisuću puta bi zaplakan došao k meni, prespavao i otišao s osmjehom. A ja, ja sam bila sretna što je došao k meni. Bilo mi je dovoljno da je tu, pokraj mene, da mi vjeruje. No, možda je to bila samo još jedna njegova sadistička fora.
Dvije godine poslije, kada je prekinuo vezu sa svojom obožavanom, slučajno smo se sreli na ulici u Zagrebu. Tako je bio sretan što me vidi. Prišao mi je. Zagrlio me, izljubio mi obraze..i ja sam bila sretna da ga vidim, i zbunjena njegovom reakcijom. Ipak, prošlo više mjeseci kada smo imali zadnji kontakt. U međuvremenu sam se bila zaljubila i pokušala biti sretna, no ni to nije dugo trajalo, ali to je druga priča.
Dogovorili smo se da se nađemo jednu večer da zajedno izađemo. Bio je to jedan jako lijep izlazak, kao nekada, samo, sad smo bili zreliji, iskusniji. Pričali smo o prošlosti, zapravo, on je uglavnom pričao o tome kakva je žrtva ispao poslije prekida s bivšom. No, rekao je da je sad ok. Činio se ok.
Izašli smo i drugu večer i treću i tako mjesec dana, dok mi jednom nije izjavio kako mu je žao što je bio takav kreten prema meni i kako bi htio da budemo zajedno. Bio je to šok za mene. Razmišljala sam par dana da li bi pristala ili ne bi, ipak je on bio moja velika ljubav.. i pristala sam opomenuvši ga da ne želim da mu budem netko na kome će liječiti svoju prošlost, usamljenost ili bilo što. Ako želi da budemo zajedno mora biti siguran u to, jer ovaj put je zadnji od zadnjeg. Objasnila sam mu kako sam krhka i da ne bih još jednom proživljavala bilo koju našu dramu. Da se bojim da to ne bih mogla podnijeti.
Bili smo jako sretni tih mjeseci, barem sam ja bila sretna. Praktički sam živjela kod njega. Gotovo svaku večer bi zaspala u njegovom zagrljaju, i svako se jutro budila uz njega. Naša ljubav je bila puna strasti i zanosa, dok jedne večeri nije zasvirao njegov mobitel. Prihvatio je poziv, no ovoga puta nije pričao u sobi, preda mnom, već je izišao na terasu i neobično tiho pričao. Kad se vratio ništa nije rekao. Ponašao se kao da ništa nije bilo. Legao je u krevet i okrenuo se na svoju stranu. Kada sam se okrenula da ga zagrlim, on je tipkao jebene sms-e i naglo okrenuo mobitel da ne bih nešto vidjela.
Nisam ga ništa upitala. Samo sam osjetila grč u grudima i okrenula se na svoju stranu. Ujutro me probudio poljupcima i nisam se mogla više ljutiti na njega. Nedugo nakon toga smo otišli na koncert boney m. S nama je išao još jedan njegov frend. Baš smo se super proveli. Tu večer mi je pričao kako sam jedina i savršena za njega, kako me voli. Bila sam tako sretna i željela sam mu vjerovati više od ičega. Rekao je kako mi želi kupiti prsten. Ta mu rečenica nije bila slična, i bila je vrlo iznenađujuća. Nisam mogla vjerovati. No ja sam mu rekla da smo još mladi i da je bolje da pričekamo. Sve vrijeme svijeta je pred nama, iskoristimo to. Ako imamo ljubav, ne treba nam papir da nas zadrži zajedno.
Tu večer nas je taj njegov frend ostavio kod mene doma. Prespavao je i bio cijeli drugi dan tu. Onda je otišao k svojim starcima.
Tjedan dana poslije bio je koncert psihomodo popa u mom gradu. Dogovorili smo se da se nađemo tamo jer on dugo nije vidio svoje dečke, kao ni ja svoje cure.
Sjedila sam u jednom bircu kod ulaza, praktički na samim vratima, kada sam vidjela njega s ekipom kako dolazi. Ušao je i prošao pored mene kao da me nije vidio, no njegov najbolji frend me zapazio, zaustavio se i pozdravio. Moj dragi me tek kasnije zapazio i onda se pretvarao kao da me nije vidio. Ok, možda me stvarno nije vidio. Sve što je tad učinio, jest da me rukom potapšao po ramenu i rekao da ide na šank. Ok, mislim si, imamo odvojen izlazak,…ne znam, nek mu bude. Njegov prijatelj me prisnije pozdravio od njega, od moje ljubavi.
Poslije smo se opet sreli na samom koncertu. Budući smo mi kasnije došle, on je već bio urokan. Čini mi se da je progutao nešto (bombon ili..) a i supit je bio. Nisam navikla na njega takvog. Tada mi njegov frend kaže da mu je bivša tu. Mislim da mi se tada sve počelo slagati. Još kada sam vidjela kako oblijeće okolo nje… no, nisam mu htjela pokazati svoju slabost. Može mi zagaziti srce, ali ne i ego. Samo sam mu rekla da me sad ostavi u miru, da ćemo sutra razgovarati, kad dođe k sebi. Odlučila sam se zabaviti pošto poto. Jer, da sam tu večer pala u bed, mislim da se više ne bih mogla izdići iz njega. Snagom volje sve je moguće.
Njegova ekipa se združila s mojom jer se svi manje-više znamo od prije, samo je on solirao, da bi kasnije počeo očijukati, pred mojim očima, pred svima, s nekom maloljetnicom. Zgadio mi se. Vrhunac večeri je bio da je nestao, pa smo ga njegov frend i ja tražili po cijelom gradu. Bojali smo se za njega. Čak mi je bilo žao što sam se možda ružno ponijela prema njemu. Srećom, pronašli smo ga, bio je sav u blatu i čekao nas na jednom nogostupu. Nazvao je s nečijeg mobitela, da kaže gdje da ga pokupimo.
Drugi dan, kad smo se našli, kupio mi je veliku milku s lješnjacima da mi se primiti. No, ja sam samo htjela čuti riječ: oprosti. Sve što mi je on rekao jest da sam ja jebeni endem na ovoj zemlji i da zašto ga trpim, te kad ćemo u Krapinu. Rekla sam da ne znam. Ništa nisam htjela reći. Ponašao se kao da ništa nije bilo. I tada mi pri odlasku na vlak za zagreb pruža tu veliku čokoladu…. Rekoh mu da je to jedina čokolada koju ne želim. Rekoh mu budi sretan i doviđenja. Okrenula sam se od njega i krenula doma dok su mi se nijeme suze slijevale niz lice. Čula sam tresak kad je čokolada udarila o asfalt, no nisam se željela okrenuti. Još je nešto rekao, no ne sjećam se što.
Plakala sam cijelim putem doma, plakala sam puna dva dana bez prestanka, jer nije samo zgazio moje srce. Zgazio je i moj ego, uništio je sve lijepo što smo ikada imali i mogli imati. Iskoristio me. Izdao me. A izdaja je izdaja, ma kakvo god da ruho obuće.
I danas sam si dobra s njegovim frendovima, jer čini mi se da su me oni poštovali više od mog dečka. Pogotovo sam si dobra s onim s kojim si je on bio naj. Upravo mi je taj rekao kako je zajedno s mojim bivšim plakao, kako je ovaj rekao da mu je žao što je «zajebo» i da nije imao ni jednu ružnu riječ za mene, već naprotiv. No, mene nije briga. Meni nije ništa takvo rekao, već je sljedeći vikend na jednom drugom koncertu zabrijao s maloljetnicom s kojom je očijukao vikend prije. Ako mu je to bila neka finta da me učini ljubomornom, nije uspio. Samo me još više ražalaostio. Ali ipak, navukla sam osmjeh na lice i pozdravila ga kao nekog koga sam vidjela prije puno vremena. Znam da ga se to kosnulo više od bilo koje druge moje moguće reakcije.
Sada je prošlo već gotovo 6 mjeseci od našeg prekida. Poradila sam na sebi, zaliječila srce uspješnije nego što sam mislila da mogu i drago mi je da je to završilo. Bio je predestruktivna ličnost za mene i vjerujem, da sam se još malo duže zadržala uz njega, da bi me počeo vući za sobom u ponor svoje destruktivnosti.
Dok sam bila uz njega, uvijek sam ga vraćala na površinu, a sad, kad me nema, neka traži sa svijećom istu takvu i neka mu bude sretno u potrazi.
To je vjerojatno tako. Uvijek postoji neki emocionalni parazit koji vreba sa strane. No ja vjerujem u veliku i bezuvjetnu ljubav i radije ću provesti život sama nego s jednim takvim parazitom koji će me ponižavati i iskorištavati davajući mi sve na kapaljku: dovoljno da ostanem a nedovoljno da budem sretna. Hvala lijepa, previše se volim da bih si to dopustila i ovom prilikom zahvaljujem svojem bivšem što me naučio tome, što mi je nametnuo priliku da shvatim da sam dobra, da nisam ja ona kod koje nešto ne štima i da zavređujem više (što te ne slomi, ojača te).
Eto, toliko za sad.
24.04.2003. u 14:27 | Komentari: 4 | Dodaj komentar
onda.. (13)
Izašla sam iz vlaka kao kapljica iz vala i u topila se u još veću masu ljudi izašlih iz drugih vlakova, u masu ljudi koji su već bili tamo. Velikih očiju hodala sam nošena strujom dok se nisam našla u ogromnom predvorju. Tu se nalazi nevjerojatan spektar lica. Neka su lica umorna, neka tužna, druga žure nekud, neka ocrtava podsmjeh, druga strah, treća znatiželja…moje je preplašeno i umorno. Glas sa zvučnika upozorava da svi putnici dobro čuvaju svoju prtljagu jer su kradljivci prtljage aktivni. Ja nemam puno stvari sa sobom. Imam samo taj jedan crni srednje velik Martensov ruksak na leđima i malenu pletenu torbicu koju sam poprečno prebacila i stavila ju ispred sebe, te ju još držim za otvorenu stranu. Tako sam izgubljena. Samo se vrtim u krug,…vjerovali ili ne ja ne znam izaći iz ovog kolodvora.
Informacije ne rade, kao ni jedna od ovdje brojnih turistička agencija,..koga pitati kamo da idem. Ambasada je u: Amelia Straat. U džepu imam nekih bijednih 5Eu, kaj mogu s tim?!
Vrtim se ovdje u krug i imam osjećaj da cijeli svijet bulji u mene. Ne mogu vjerovati da ovdje nema ni jednog policajca ili nekog normalnog, pouzdanog da ga upitam za smjer…samo neka sumnjičava i tmurna lica, koja se bojim i pogledati. Ovdje gravitiraju sve rase i nacionalnosti, svakakav kov ljudi. Izgleda da tu život nikada ne prestaje. Tu nikada nije pusto ili mirno.
Prvo sam krenula pomičnim stepenicama na kat, ali tamo su stajali tramvaji, pa sam odlučila ići još jedan kat gore, a kad tamo autobusi. To je bio kolodvor na kat. Možete reći da sam seljak, ali ja se fakat u tome nisam mogla snaći. Još nikada u životu nigdje nisam vidjela takav kolodvor..na kat, a k tome nigdje ne piše: «Exit» ili išta slično.
Nakon što sam došla do vrha, uvidjela sam da izlaz mora biti dolje u prizemlju, gdje sam izašla iz vlaka, pa se sad šaltam na pomične stepenice prema dolje. Izabrala sam jedan smjer i tim smjerom idem do kraja, pa kam dođem-dođem.
..I evo. Vidim taksiste iza dvostrukih staklenih vrata. Pronašla sam izlaz, ili jedan od njih. Odlučila sam taksistu upitati za put do Amelia Straat, ako će mi htjeti reći. Izabrala sam jednog s najdobroćudnijim izgledom, ali taj nije znao engleski pa me uputio kolegi, jednom otmjenom crncu u odijelu koji vozi predivan tamni Mercedes. Ovaj vrlo dobro govori engleski. Rekao je da me može odvesti, no ja sam mu objasnila da bih vrlo rado, ali da nemam više od 5Eu kod sebe, da mu ne mogu platiti, pa ću radije prošetati. Prilično dobro mi je objasnio gdje je ta ulica. Ali me i upozorio da je to prilično daleko. No, kako mu rekoh, imam cijelu noć vremena da dođem do ambasade. Već ću nekako doći. Poželio mi je sreću i krenula sam.
Dok sam hodajući prema parku koji bi mi trebao skratiti put prelazila jednu četverotračnu ulicu, sreo me jedan stariji ofucani i zarastao u kosi i bradi crnac i pokušao me žicati neke para. Morala sam mu reći da mi je žao i da nemam. Da nemam za sebe i da sam i sama gladna. Tip je gunđajući otišao prema kolodvoru, prema…tko zna čemu.
U parku nije bilo rasvjete osim ono malo magličastog svjetla koje se dovlačilo s ceste i pokušavalo prodrijeti u svaki mračni zakutak parka. Na klupicama su sjedili ljudi..stari, vjerojatno beskućnici, bilo je i nešto mladeži, možda narkomani,…hodala sam kroz taj park kao kroz zonu sumraka. Bojala sam se okrenuti glavu, skrenuti pogled na bilo koga. Digla sam nos do neba i hrabro koračala prema izlazu u nadi da ću nezapažena izaći iz ovog limba.
…Mislim da sam otprilike dobro pogodila smjer. Izašla sam iz onog mračnog parka i sada sam kod te nekakve tržnice, koju mi je onaj tip opisao. Srećom, tu su utaboreni neki policajci..ne znam što rade, kao da imaju neku militarističku akciju..svašta! No, svejedno idem do njih. Samo se nadam da me neće pitati za dokumente, jer ih nemam. A zaista ne želim još jednom završiti na ispitivanju. Radije ću se boriti s ovim zmajevima na ulicama nego opet biti privedena. No, tipovi su bili ok. Sami nisu znali gdje je ta ulica, iliti Hrvatsko veleposlanstvo, ali su zato kontaktirali svoje kolege, pa uzeli komadić papira i na njemu mi skicirali moj trenutni položaj te put kojim moram ići. Dečki su fakat bili ljubazni i ok.
Putem sam još srela jedan mladi par, dva dečka. Baš su bili zgodni skupa. Izgleda da su išli s neke fešte. To je ok. Na ovom dijelu puta nije bilo puno ljudi. To mi je donekle odgovaralo.
Kad sam već bila blizu, zaustavila sam dvojicu muškaraca, a jedan od njih je bio vrlo naočit i tako mi poznat odnekud… možda sam ga vidjela na televiziji…možda je neki umjetnik ili…nije bitno. Kad sam ih pitala gdje je Amelia Straat, baš mi je taj naočit pokazao da je to ova ulica iza ugla. Hodala sam paralelno s tom ulicom već neko vrijeme. Tip je stvarno bio ljubazan i to je to. Stigla sam.
Amelia Straat je ulica blizu Kraljičine kuće. To je ulica u kojoj su samo strana veleposlanstva; od Urugvaja, Mađarske, Grčke, Pakistana,…i naša hrvatska ambasada na kraju ceste, zadnja. Tu je, na komadiću hrvatskog tla, izvješena hrvatska zastava, na mesinganoj pločici na vratima je hrvatski grb i piše: uto-čet 10:00-12:00h Konzularni odjel. → «fak ap!»
Unutra gori svjetlo i ja sam pozvonila. Ali, niti glasa. Nastavila sam zvoniti, zvoniti iz očaja. Nitko nije otvarao. Ambasada je bila prazna, no ja sam svejedno zvonila-zvonila-zvonila…
Sad je već prošla ponoć. Mogu vidjeti na velikom satu smještenom na crkvi koja gleda preko kanala na ovu ulicu. Postalo je hladno,..postaje sve hladnije, a ja ne mogu drugo učiniti nego sjesti na prag i čekati…samo čekati.
24.04.2003. u 0:26 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
onda.. (12)
…U vlaku…
putujem prema ambasadi u Den Haag. Ušla sam u pravi vlak, ali sad više nisam sigurna u to. Ali kam dođem-dođem. Nemam više od 5Eu kod sebe. Praktički sam bosa. Nemam putovnice, ni mobitela i ne mogu im ući u trag. Da imam mobitel probala bih ga prodati. U izlozima vidim da ni ovdje nije jeftin. Da je barem ljeto, prespavala bih na klupi. I onako se nema što ukrasti kod mene, osim mene same.
Zapravo, nisam ni sigurna da li trebam ići u Haag, ali seka i šogor su mi tako savjetovali. Pitam se da li će me uopće u ovako kasne sate pustiti u ambasadu. I kako ću uopće pronaći ulicu u kojoj se nalazi ambasada. Kasno je, da li će ikoga biti na ulici da pitam za smjer. ???? Osim toga, tko zna gdje je taj komadić hrvatskog tla…vjerojatno negdje zabačen.
Ne kažu ljudi bez veze da cipela glavu čuva. Ja ću se doma vratiti sa svim mogućim prehladama i upalama. Imam samo te japanke, a vani je hladno, zima stišće…ljudi već nose zimsku odjeću i obuću.
…Vjerojatno ipak jesam na pravom vlaku…kako ću pronaći ambasadu??? Da li će me pustiti unutra??? Da li ću uspjeti vratiti svoj mobitel i putovnicu??? Da li će se Alien Police odazvati na ugovor o deportaciji?? A što ako mene uopće ne treba deportirati, jer sam puštena još za vrijeme istražnog roka??? …jer meni nije suđeno. Ništa mi nije dokazano, jer ništa ilegalno ni nisam učinila. Ipak sam ovdje samo kao žrtva okolnosti. Nisam dobila izgon iz države, da li me onda uopće treba deportirati????? Tko mi može odgovoriti?
Umorna sam…a nevolje su tek počele. Za sada sam barem na toplom i sigurnom. U vlaku. No, doći će vrijeme kada ću morati izaći. Što onda, kamo onda??? Seka mi kaže: «Odi prema ambasadi», kaj joj to znači?! Pa nije mi ambasada iza ugla, već 150 km od Nijmengena i karta košta 16Eu. Da barem vlakovi sporije voze…ali ovo nije HR. Tu nitko ne gubi svoje vrijeme. Oni troše samo tuđe vrijeme; moje vrijeme i novac. Zar mi se policija za deportaciju nije trebala javiti kada sam bila oslobođena….samo su mi stvorili nove nevolje. I još su zadržali putovnicu i mobitel. Moraju mi to vratiti!!!!
Trebala bih nešto pojesti. Osjećam da trebam, a opet nije mi do jela. No, možda se prisilim. Tako sam umorna. Još kad se sjetim da nisam uzela tenisice ni niš drugo jer me sestra požurivala i jer mi je rekla da mi odjeća ne treba…i kao kulminacija svega, sjedila sam na 40kg heroina i 1000000Eu. Zbog toga sam upala u nevolju, a sad nemam ni punih 10Eu u džepu! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL! BOL!!!
Što će biti kad stignem u Den Haag? Što bilo da bilo, ipak sam slobodna! Snaći ću se nekako.
Den Haag. 23h. Evo me! Tu sam…
24.04.2003. u 0:21 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
onda.. (11)
…Ljudi kažu da golub na prozoru znači slobodu, a vrabac odvjetnika. Ja ovdje nisam vidjela ni jednog vrapca, a golubovi ne idu ni blizu. Ima par golubica koje slijeću na el. žice, ali ni one ne prilaze. Samo taj gavran. Taj jedan gavran, sam i crn kao noć. Predivna ptica. Svaki put kad ga vidim divim mu se još više. Gledam ga i kao da moj unutarnji glas priča s njim, kao da pričamo glasnom tišinom. Gavran i ja.
Što mi se to događa, da li je ovo moguće?! Ili sam na granici borbe s razumom?! Štogod bilo, ali ja ipak pronalazim nekakvu utjehu u tom gavranu. On sada ima krila koja su meni tuđom krivicom, tuđom glupošću, neodgovornošću i nesavješću te mojom vlastitom naivnošću podrezana. On leti, on je u pokretu, u zraku gdje ja želim biti. Neka on bude utjelovljenje moje slobode koju toliko želim i volim.
..Ponovno čujem ključ u vratima svoje Ćelije. To je ovaj tip. Pa zar nije malo prerano da se ide van. Mislila sam da je to popodne, oko 18h?! no on kaže da si spakiram stvari, da idem. «Kako, molim, gdje idem?», Tip: «You are free to go, just pack your things and hurry up!» …što, mislite da sam slobodna? Da mogu ići doma, gdje god želim, van otud?? – Da, slobodna si, kaže i navuče osmjeh na lice. Ja sam samo osjetila grč u grudima, u grlu, moje su mi suze radosnice oblile obraze. Zagrlila sam tipa i počela pričati kako ne vjerujem, kako sam sretna, zahvaljivala sam mu na ovoj krasnoj vijesti.
Tip je otišao, a ja sam se pakirala brzinom svjetlosti. Kako sam bila sretna. Po prvi put su vrata moje ćelije ostala otvorena dok sam ja unutra.
Sloboda nije podmetanje neke ideološke forme, sloboda je život, mogućnost izbora, kretanje, ljubav. Ja sam sad slobodna. Slobodna. Slobodna…
Spremila sam stvari. Došla sam do daha. Počela sam mislili za sljedeći korak, za sve sljedeće korake. Imam 60Eu što mi nije dovoljno ni za noćenje, vani je već hladno, većinom kišno vrijeme, a ja sam na drugom dijelu Europe, daleko od kuće, imam samo japanke. Imala bih i tenisice da me sestra nije odgovorila od potrage za njima u stvarima koje sam donijela s mora.
Ok, prvo sam išla nazvati svoju seku. Nju uvijek zovem kad sam u gabuli. Barem da ju čujem samo. Od kad sam ovdje po prvi put se nekom javljam. Osim ona dva pisma koja sam napisala, ali ona su bila nužna. Jako je bila sretna zbog mene. Samo, sada je trebalo smisliti kako da se vratim, ili kako da mi ona pošalje novac.
Nisam mogla dugo pričati. Morala sam ići tako da sam joj rekla da ću ju nazvati izvana. Sada sam morala podići putovnicu i ostale dokumente i stvari koje su mi bile zaplijenjene tijekom uhićenja.
Sišla sam vratiti stvari koje sam preuzela onu večer kad sam stigla. To je sve ok proteklo, pa sam otišla u administrativnu upravu po dokumente i novac. Tu me dočekalo veliko iznenađenja. Rečeno mi je da oni nemaju moje putovnice. Mislim, to je apsurd! Jer ja bez putovnice ne mogu napustiti zemlju. Samo mi je vraćena članska kartica Zagrebačkih knjižnica i Iksica. Gospoda mi ležerno kažu da moja Putovnica nije ni stigla sa mnom. I što sad?
Uzela sam svoje krpice, svojih 60Eu na kojima su si uzeli 5Eu provizije, rukovala se s onih par stražara s kojima sam bila ok i krenula put slobode.
Izašla sam kroz portu, kroz velika staklena vrata. Odmah preko puta ceste je bio jedan od ovdje brojnih Coffee-shopova. Da sam imala para, otišla bih na jedan joint, zaista bih. Onako, iz gušta. Ali nisam imala para za luksuz, pa sam krenula u potragu za željezničkim kolodvorom. Krenula sam u potragu za svojom Putovnicom. Mislila sam si kupiti neke jeftine tenisice, ali toga tamo nije bilo. Nema veze. Uživala sam u slobodi, hodala gradom kao turist i tražila kolodvor. Nije bilo hladno, bio je relativno lijep dan.
Na jednom mostu sam srela dvojicu mladića. Odmarali su. Kad sam ih pitala kojim smjerom do kolodvora, dali su mi kartu grada i na njoj objasnili kojim putem krenuti. Baš sam imala sreće jer su taj dan u školu trebali donijeti kartu grada radi…radi nečega. Bili su ok dečki. Bila sam im zahvalna na susretljivosti i na karti.
S kolodvora sam nazvala seku da joj javim da idem u Arnhem potražiti mjesto gdje sam privedena prvu večer i gdje su moji dokumenti zaduženi. Ona mi je rekla ok, te da se javim kad dođem do tamo, a u međuvremenu će moj šogor preispitati u Saboru da li se možda netko od naših diplomata trenutno nalazi u blizini tko bi mi mogao pomoći. Također će se raspitati za hrvatsku ambasadu, gdje je i dr.
Ljudi oko mene već nose čizme i jakne. Samo sam ja odjevena kao da je vani +30°C. Tješim se time da je jedino bitno da mi nije hladno.
U Arnhem sam stigla predvečer. Nisam pronašla postaju u kojoj sam bila. Nisam imala adrese, a tamo ih je tako puno, no sve su bile krive. Svaki trg i kružni tok i svaka crkva, sve je bilo isto, pa se nisam mogla orijentirati prema sjećanju. Gdje god da sam kucala nailazila sam na zatvorena vrata.
Na dokumentima koje sam imala sa sobom pisala je jedna adresa u Nijmengenu, pa sam na kraju odlučila još i tamo otići. Tamo je bila jedna velika glavna policijska postaja. Tu su me konačno ljubazno primili, ali mi nisu mogli pomoći. Policajac na recepciji je bio toliko ljubazan da je napravio par poziva, ali ništa. Onda je pozvao kolegu i raspitali su se za najjeftiniji smještaj. Dali su mi popis od par hotela, no nisam imala novaca za bilo koji od njih. A kako sam izgledala, vjerojatno me ni ne bi pustili unutra.
Otišla sam s knedlama u grlu. Noć je, hladno je, ne znam gdje sam i kamo da idem…a okolo mene odnekud izlaze samo neki čudaci. Gledaju me kao da sam s Marsa pala, a vjerojatno i oni misle isto za mene.
Sa zadnjim kovanicama zovem seku, da ju pitam što mi je činiti. Mogu ovdje prespavati negdje na klupi i pokušati sutra utjerati svoju putovnicu ili da idem u ambasadu u Den Haag. Ni sama nije znala što da mi kaže, ali je na kraju moj šogor rekao da je najbolje da odem do ambasade.
Kupila sam kartu za Den Haag. Vlak mi polazi za nekih 20-ak minuta. Umorna i sa zadnjih 5Eu u džepu čekam vlak koji bi me trebao odvesti oko 150 km do grada u kojem me čeka komadić hrvatskog tla.
22.04.2003. u 12:54 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
onda.. (10)
Prišla sam prozoru i proturila svoj nos kroz taj maleni otvor. Tek toliko da udahnem malo svježeg zraka. Onaj gavran je baš sletio i počeo zuriti u mom smjeru, ili možda u moj nos, u točkicu na prozoru. Samo je nepomično stajao i zurio u mene, kao i ja u njega. Kako tajanstvena i zanimljiva ptica. Ne čudim se da je najvećima bila inspiracija.
Vidi se da je noćas ponovno kišilo, ali sada se sve suši, sunce je promolilo svoje izlomljene zrake iza oblaka i obojilo nebo. I mene je opet obuzela tuga,.. vapaj za slobodom. Ne znam koliko sam zurila na prstima u tom istegnutom i ukočenom položaju s nosom kroz prozor. Prestala sam s trenom kada sam počela osjećati jaču bol izazvanu tim položajem. Ali dugo sam izdržala, barem mi se čini tako.
Zahvaljujem onim satovima joge koju sam pohađala godinu dana, jer sad mogu postići da vrijeme gubim u mislima. Nikada nisam toliko dugo bila u zatvorenom prostoru. Nemiran sam duh, uvijek moram negdje ići, nešto raditi, nemati vremena. Ovdje je vrijeme jedino što imam. Moje se kretanje svodi na 3*2,2m (otprilike) prostora i na odlazak liječniku. Kako je ponižavajuće ovo iskustvo…kako je nehumano. Da se razumijemo, stražari se ovdje ponašaju stvarno ok. Već prvu večer, žena mi je objasnila da dok sam ja korektna i ok prema njima i oni će biti prema meni. I to je fer. I stvarno su ok, humano postupaju sa svim dušama ovdje, i uvjeti su odlični za jedan zatvor, za zatvor o kojem svi mi imamo nekakve predodžbe, ali opet, kad ti strepiš da će te netko posjetiti dok obavljaš nuždu, kad te drže pod ključem, kad te diraju, pretresaju vrlo temeljito, kad te tretiraju kao broj, kada živiš u kavezu,..što je u tome humano?!
Ja veoma volim životinje i imala sam svakakvih doma. Neke sam držala u krletkama, neke gajbicama, imala sam srnicu koja je bila 100% slobodna, ali je bila donesena iz divljine, no sada znam da ne ću imati više ni jednu životinju osim možda mačke ili psa. Jer imati životinje doma u kavezima… to je strašno. I ta srnica, ona je pripadala svome svijetu, zelenim livadama i šumarcima, a ne u moju kuću. Sva bića zaslužuju slobodu. Osim ponekih ljudi. I to je činjenica. Jer, čovjek je najveća zvijer koja je ikada postojala. Apsolutno i neporecivo najveća i najokrutnija.
Baš sam otišla na WC kad mi je tip donio ručak. Kada je vidio da je pogled u unutrašnjosti ćelije prazan, bez mene, shvatio je i pričekao na vratima. Kakva bruka ljudi, kakva bruka! Naime, zahod je malo zagrađen od vratiju, tako da me nije vidio, ali opet: kakva bruka!
Dok sam preuzimala pladanj s hranom rekao je da će poslije ručka doći po mene i da moram izaći van, da će me on osobno otpratiti. Nadalje mi je objašnjavao kako se moram početi družiti s drugim ženama, jer će mi tako biti lakše,….rekoh mu ok, samo da me ostavi na miru. No, tip je inzistirao na obećanju. Prvi put sam dala obećanje koje nisam mislila ispuniti. ..što ovo mjesto radi od mene?!
Pire krumpir, neki neobičan crni pikantni umak, tanjurić rezanog kupusa na salatu, komad goveđeg šnicla, puding od kave za desert. Sve skupa i nije bilo loše. Bilo je toplo. A ponekad ti je svejedno što jedeš, samo da je toplo i jestivo.
22.04.2003. u 12:27 | Komentari: 0 | Dodaj komentar