Čovječe, kakav blog!

Jednog dana morat ću im pružiti odgovore. Zato ću danas istresti sva svoja saznanja ovdje, i tekst ću sačuvati.
Uz veliku šalicu kave, priuštit ću si meditaciju o razlozima naše obiteljske, a njegove osobne, tragedije.
Ono što je najvažnije, to je da je to dio naših života, ne i život sam. I dalje se držimo, s igračem manje, one "la famiglia e tutto", i naprotiv, mora nas dopasti i sreća. I uzet ćemo je, jer nam pripada.

Slijedi moje razmišljanje o svemu.

-------------------
Bit će potrebno, prvo, filtrirati sve ono što je trač, ili mogući trač.
Svekra nema skoro trideset godina, svekrve također godinama, a ispostavilo se da sam Itu poznavala kao jednu verziju koju mi je predočavao a meni sumnjiva bila nije. Sklisko je operirati sa stvarima o kojima ne znaš dovoljno, stoga neću uspjeti otkriti sve, i filigranski precizno ću odmjeravati što od toga ima pokrića, a što nema.
Pomoći će mi i činjenica da sam neke stvari otkrila u materijalnom obliku, od nalaza, nadalje.
--------------------

Moj je svekar potekao iz skromne obitelji. Visok i vižljast momak koji na fotografijama izgleda kao francuski glumac. Bio je osobito šarmantan i omiljen, i danas babe o njemu pričaju "o da, takav se jednom rađa".
Postao je doktor stomatologije.
U ovoj je kući bila jedna od njegovih ordinacija: radio je neprekidno.
Imao je, nedvojbeno, jednu prirodnu bistrinu- zadivljena sam čitala njegove dnevnike.
Bio je osobit čovjek, ambiciozan, vizionar.
Izgradio je ovu kuću od temelja.
Radio je neprestano, bio je čovjek od velikog rada i savjesti, i kao liječnik svejedno je smatrao da mu nije ispod časti: orati, kositi, drljati. Naprotiv, ponosio se činjenicom da je ovdje na selu.

Ali ovdje na selu, on je bio doktor stomatologije, socijalno inteligentan, vješt.
Kad je zaratilo- bio je i ravnatelj gospićke bolnice. Ormarić je pun njegovih spomenica, Danica Hrvatska, odlikovanja razna...
Uz to, lovačke medalje. Čega se primio, u tome je bio uspješan.

Moj je svekar bio prirodno nadareno biće, uz to vrlo odlučan u onom što naumi, lički čvrst, postojan i beskompromisan u tome da uspije, da ova kuća bude najveća, da se ne ide s didovine, bio je ponosni Ličanin, domoljub, liječnik-
pritom ponosan na svoje mjesto, svoje korijene- i bio je s lakoćom najveći.
Kažu "top pet Ličana u to vrijeme".

U sobi gdje peglam još uvijek miriši po zubarskim kemikalijama, još uvijek je tu priključak za vodu i brusilicu, i provela sam dosta noćnih sati smijući se uz njegova razmišljanja. Bio je cinik, inteligentan, strašno mi se sviđa njegov procesor i stil. Mislim da ne bi imao mnogošto, ako išta, protiv bilo kojeg mojeg postupka kako za Itina života, tako i za njegove smrti.
I vjerujem da bi navijao za nas - i da ne bi štedio sina od nekoliko "zdravorazumskih".
Kako bi mu započinjao pisma: "Ivice, tražim od tebe imperativom.....", uvijek ga upućujući na čast, muško ponašanje, rad i manje zajebancije... "knjigu u ruke, pamet u glavu!"

Moj je svekar, i po tome je bio drugačiji od svih ostalih u obitelji, imao jednu urođenu inteligenciju, bistrinu i nešto iznimno što ga je činilo - ne samo marljivim- nego i onim koji ima fokus, ustrajnost i jasno zadan cilj.
Svi su ga voljeli i poštovali- imao je u sebi i nešto od "seljačkog sina", pošteno, skromno. Vidi mu se i u osmjehu.
Užurban, mršav jer nije imao mira sjesti i jesti, živih očiju, bujne tamne kose i stidljivog smješka- moj svekar je i danas tiha patnja mnogim babama ovog mjesta koje mog sina ne znaju baš kao "Ivičinog malog" nego kao "Pjerovog unuka i imenjaka!"
(Svekar je bio Petar, ali nešto je u njegovoj pojavi bilo da ga je svekrva fantastično nazvala Pjer- a pošto je Petar već 30ineštogodišnji bratić, nama preostade Pjer i tako se zove moj dječak).
Čak je jednom, nevješto ali dobronamjerno, jedan uplakani djed otro suze krupnim rukama i rekao "Ej, ne daj se! Valjat će ti ovo dite, pazi mogo bi ti valjati, znaš ti tko je bio njegov did!"- oca upućeniji ne spominju, čujem uglavnom da je uvijek bio čudan i da ga nitko nije baš nešto poznavao- iako su ga površno znali svi. I bio je iznimno uglađen, znao je pozirati, onako činovnički nešto prosrati... Ali nije imao odnose s ljudima, prijatelje, ništa to...
Mislila sam, takav je tip.

Svekar je bio, izgleda, frajer.

Bio je kolerik, radišan, imao je i jednu sanjarsku i šarmersku notu, na svim tim fotkama i u ponekom ljubavnom pismu za njim ostalom vidi se da je imao i nešto lebdeće, eterično, poetsko.
Ali bio je zaista pravi muškarac, onaj koji stvara, koji pribavlja, koji radi, ratuje- sve što treba i sve što je dužnost.
Imao je, doduše, jednu strogost i visoka očekivanja i od ostalih članova obitelji, i tu se razočaravao.

-------------------------------------------

Pred kraj fakulteta upoznaje mladu studenticu kemije- i tu se rađa njihov prvi sin, znatno stariji od mog Ivice.
Svekrva je bila lijepa mlada lička gara, pritom joj je tepao Brka (kakva slučajnost) i on ju je dove' sebi, uz jasno obećanje da će kao dvoje intelektualaca postići sve, voljeti se, i odgajati dičicu.
Nježna su to ljubavna pisma, doduše kratka, i uvijek s tim što mu mora donijeti iz Zagreba od zubarskih sitnica (najčešće gutaperke :))

Svekrva je žena koja je također bila obrazovana, ali nije se osobito isticala u svojoj struci i velik je dio staža provela ili kao domaćica i majka, ili kao njegova asistentica. U nekom trenutku, prilično ranom, moj svekar ima takoreći javnu vezu sa svojom asistenticom.
To je dio u koji ne mogu ući jer nešto tu ima da kažeš "marš u pičku materinu prokletu mušku".
Ali ima još jedan detalj.

Moja je svekrva na svim tim fotografijama neobična, sjetna, s jednim čudnim pogledom u daljinu.
Takva je i na fotografijama od djevojaštva.
Kao cura u dvadesetima, brže-bolje je natukla kile i odrezala svoju prekrasnu gustu crnu kosu.
Na fotkama sa zabava, on se smije, ona sjebano gleda u daljinu.
Isto je izgledala i par godina nakon braka, i pred smrt.
Na nalazima koje sam našla, ne spominje se nikakav "galopirajući rak pluća" kako mi je Ita pričao.
Spominju se lezije na jetri, mogućnost trovanja...
I tu je nešto čudno.
Svakako, u braku su ostali jer to su ta vremena i to je Lika.
Štoviše, nakon sedam godina dobili su i Ivicu, i dizali su kuću.

Bili su obitelj s dvoje djece i sve je funkcioniralo kako treba:
dva dječaka, kuća u izgradnji, muž moćan, a žena kako treba.
Nebrojeno je goblena, heklanih čarapica koje iz sentimenta sad obučem svojoj bebi ne bih li svekrvu malo dozvala u naš život, vjerujem da su to bile fantastične kulinarske delicije, da je bila uzor-žena.
Uzor-žena, moćan suprug, dvoje djece i neki nesklad među njima dvoje.

Koji se tad, i u Lici, nije liječio razgovorom, razlazom ili tako nešto.
Moj je svekar bio nezadovoljan svojom suprugom, i ona njime. I svatko je to ispoljavao na svoj način, ali obitelj se održala.

Održala se na način da je Ita bio sin iz ugledne kuće, s bijelim BMW-om za osamnaesti rođendan, i svim pripadajućim oznakama. U Itu se vjerovalo, jer je stariji sin bio i ostao nekako podebilan- ružno je reći ali od djetinjstva je izgledao nekako... pa ajmo reći čudno; fakultet nije završio, oženio je neku pobožnu ne osobito obrazovanu ženicu, radi na auto-kućicama, izuzetno je zločest, ograničen, glup i ružan tip i to je moje iskustvo s njim koje ne mogu ublažiti ni uljepšati - koji je zapravo znao o Iti više i lešinario nadajući se da će mu bratova samačka smrt riješiti životne promašaje.
Naime, ja nisam znala da Ita ima povijest psihijatrijskih dijagnoza i tentamena suicida- brat je znao. Zato nijednom nije pogledao nećaka, a sa mnom je prekinuo kontakt saznavši da sam u drugom stanju.
Dotad je znao par puta doći, uglavnom posuditi neke kosilice, i tako umjetne, neosjećajne, bizarne, generičke razgovore između dva brata nikad čula nisam. Definitivno neki problemi s emocijama, sad gdje im tražiti razloge, vjerojatno u djetinjstvima ako ne i genetici; malo teže da u fatalnim ženama kao što sam- ah moš mislit'- ja.
(Pa ipak, krenula je ta priča. Svuda. Do ravnateljice škole u koju ide moj sin, nadalje... Probajte zamisliti kako je planulo da se Ita ubio zbog mene- a baš je sve savršeno bilo s njim, time i: njima. Pleme.)

Svakako, nešto u toj obitelji nije štimalo, kao što na neki već način ne štima ni u jednoj savršeno, ali ovdje je postojala još neka priča iza ugleda, slave i časti.
I ne bih ni u koga upirala prstom. Ono što stoji: djeca su odrastala u jednoj konfuziji po pitanju odnosa, muškaraca i žena, i s visokim očekivanjima koja, realno, nisu bili u stanju ispuniti po svojim prirodnim predispozicijama.
To ne znači da nisu mogli imati sretne živote.
Ali očevo ime nikad nisu mogli ni u snu doseći, osim dajući ga svojim nasljednicima (sinovljev bratić Petar je doktor znanosti).

I postojala je jedna mantra: otac je titan.
I postojala je jedna svijest: a ja nisam.
I postojala je jedna činjenica: stari Pjer je umro u 51-oj godini, do zadnjeg dana nasmijan, radišan i zajebant, do zadnjeg trenutka uspravan i šarmantan i prelijep, čak i na fotografiji par dana prije smrti, božićnoj, mršav i ispijen- ali jebeno francuski glumac.
Ode stari Pjer. I Ita tu konačno smije priznati: "nisam sposoban završiti Pravni fakultet kako mi je otac namijenio".
Brat se oženio i imao dvojicu sinova, idu evo i sad tu u Crkvu, zli su do pakla, ali misle da su ispravni jer stave anđele u prozore... I milina Božja.

Ali Ivica ostade s Majkom. Imao je 21 godinu kad je umro stari Pjer, majka je imala 51 kao i muž joj, vršnjaci su.
I Majka se zarekne: učinit će sve što može da bar onda Ita bude kao Pjer.
I školovala ga je... ha čuj, negdje do trideset šeste, na kraju je završio Promet uz pomoć dragog Boga valjda.

Međutim, zna se čiji je Ita. Čekalo ga je mjesto- pročelnika općine.

----------------------------------------------

Meni je priča djelovala jasna: čovjek je bio okupiran karijerom, plemenit i staromodan pa mu zato kurve (ispostavit će se: bio je ovisnik o kurvama s oglasnika a jednu je nakon majčine smrti na pet mjeseci i oženio) nisu opcija;
radije je čekao da dođe prava,
pretekle ga malo godine jer bila mu je važna karijera
(ispostavilo se da to nije bila nikakva njegova zasluga i identitet nego je eto tako to moralo, dug Općine ratnim zaslugama i imenu njegova oca)...

Pokaza on meni svoje zelenilo, kuću, i ja povjerujem da me voli; da je moje samo prihvatiti da je to Lika, da on nije u cvijetu mladosti i eventualno kaj ima klempave uši malo, što je meni bilo simpatično.
Ništa mi tu nije bilo čudno ni sumnjivo, ne po onom što sam ja tad znala, a te neke frikovske stvari pojma imala nisam (recimo, da kad mu uguglaš ime bivše supruge vidiš jednu bolesnu raskvašenu prikazu na Xanaxima koja leži u zatvoru zbog teške prostitucije i razbojništva u bosanskoj mahali).

Neke stvari sam saznala od njihova obiteljskog prijatelja psihijatra dr. Labure- nisam imala obraza maltretirati ga, kao teškog srčanog bolesnika, nekakvim susretima. Ali par ključnih stvari mi je ispričao. Da je taj čovjek imao zapravo jednu vezu, u mladosti, koja je potrajala tri godine. I poslije toga ništa osim tako nekih kurvi, a da će mi uživo reći "još nešto o njegovoj seksualnosti". Nisam se usudila, ali prema pretragama na mobitelu jasno mi je da je imao i gay sklonosti.

NIKAD, ni u tisuću života, ja to posumnjala ne bih: čovjek je bio prototip muškarčine, noga 47, 190 cm, najdublji glas svijeta, obožavao je aute, vlakove, oružja, svjetiljke... Bio je i u vojsci u Virovitici, u biti imao je puno toga vojničkog u karakteru.
Među ostalime, savršenu disciplinu da usprkos kaosu u glavi porješava što treba, gotovo mehanički odradi sve na poslu, okućnici, drva, pizde materine... A da poslije toga voli popiti, saznala sam kad sam već bila trudna.
I to je krio, i nakon nekog vremena je postalo jasno: čovjek ima problem.
(Poslije smrti još jasnije: liječen je od depresije, anksioznosti, produljenog žalovanja nakon majčine smrti, alkohola....)

Bitno je naglasiti: svekrvine i svekrove potkošulje i gaće (ne govorim o : ručnom satu, goblenu, diplomi, fotografiji)- bacila sam i spalila ja, skupa s Itinim stvarima. On ih je pobožno čuvao, ne izmijenivši nijedan detalj u kući u odnosu na roditeljske postavke. Dok je bila živa mama, nije uopće bio u vezi.
I zadnjeg dana života, spavao je u njemu prekratkoj, iznošenoj, trošnoj i čudnoj prastaroj pidžami: očevoj.

---------------------------------------------
Nemam detalja o tome kakav je bio suživot s majkom.
Po nekim elementima, rekla bih čak i bizaran.
Ta se žena rastala od života na dan kad je umro njen muž.
Znam da je bila hoarderica, definitivno, bila je skupljačica svega živog, od kartona za jaja u stotinama, do nekih čudnih stvari koje pronalazim po kući.
Vjerujem da mu je povlađivala. Ne znam tko je tu kome trebao više: on njoj, ili ona njemu.

Svakako, kad je umrla, prestao je biti pročelnik (ali opet ga je čekalo mjesto: U HEP-u. Nisam znala, doduše, da na šalteru- jer svaki dan mi je pričao što radi kao "glavni inženjer", do detalja.
Poanta je u tome da smo mi o svemu pričali do detalja.
Ali da je on nudio neku izmaštanu verziju sebe, i da sam većinu saznala kad je umro.
To našu priču čini bizarnom.

Sva seoska zla generirana od strane njegovog brata, ovo mjesto čine teško prihvatljivim za ostanak.
Pa uostalom, i njegov čin: vješanje, koje je zauvijek ovu kuću koju je stari Pjer gradio učinio sablasnom a zapravo je posve bajkovita.

Postoji li neka alkemija po kojoj bih ovdje mogla ostati, kao ponosna "lička princeza Lička gara" s dva princa, i kao hrabra ratnica prejebati sve prepreke?
Tko zna, da mi se prišulja duh starog dobrog svekra i pokaže mi način?
Ja ga, u ovoj kombinaciji, sama s dva dječaka, ne uspijevam naći.
Prihvatila bih varijantu nekog čuda ili Božje providnosti.

Zasad se sve čini kao tužna priča, u kojoj mi je žao i svekrvinih goblena, i mirisa zubarske ordinacije, i Ivičinih košulja s osobito širokim ramenima koje sam voljela...
Ali čini mi se da je to sve jedna prošlost, u kojoj smo se zatekli da li sudbinom ili slučajem, ali ne vidim nam ovdje budućnosti.

A voljela bih. Bila bih kadra. Međutim, zaista ne vidim kako.
Oprostite mi, svekre. Čini mi se da vama, ipak, daleko najviše dugujem objašnjenje- i djeci.
Bila bih kadra čuvati ovo vaše, ali zapravo nije li najviše vaš ovaj unuk s vašim imenom i prezimenom?
Ovo više nije vaše mjesto, i ova je kuća odavno izgubila smisao.
Da mi je sjesti s vama koju minutu, makar i u snu, i kad biste mi rekli kuda krenuti pa da se može- ja bih.
Ali činjenica je: sama sam, s dvojicom dječaka.

I vrijeme je, svekre... A ne bih vam željela obezvrijediti trud. I neka ostane kuća malom. Tko zna, možda se on vrati.
Tko zna, možda Lika opet bude ona u kojoj ima ljudi, smijeha, perspektive.
Ne vidim način da ostanemo, i to je sve što vam imam javiti.
A jest mi žao, i svjesna sam da napuštamo kuću koja je stvorena za bolje od onog što joj je dopalo.
Kao i svima nama u ovoj priči.

Danas sam vidjela da Sova na ružan način kritizira stopala, posramljujući je što je stavila svoju fotografiju ne bi li kao "starija žena privlačila pažnju".
Uzgred, gospođa Sova ima svojih desetak fotografija, i isto bi- ako uzmemo da je to relativno- mogla proći pod stariju ženu; i jednakom logikom ako je isticanje fotografije privlačenje pažnje čini to i Sova.

Kritika je išla na račun laka za nokte, kostiju na nogama pa čak i zakrivljenosti prstiju.
Mene rastužuje da se takva greška omakla ženi u zrelijim godinama, koja još ima nick koji sugerira valjda mudrost.

Ja bih, pak, pohvalila Sarinu fotografiju ne mjereći joj milimetre nožnih kostiju, niti besprijekornost apliciranog laka na noktima.
Pohvalila bih je UPRAVO kao zreliju ženu, i hrabrost da možda izazove i pažnju- pozitivnu ili negativnu pažnju.
Pohvalila bih fotografiju koja sugerira uživanje, opuštenost, interakciju s muškarcem (nimalo vulgarno), živost.

Pohvalila bih žene koje, prešavši puteve koje ja recimo prolazim aktualno, podigavši djecu na noge (a nije mala zajebancija, vjerujte mi), suočavajući se s kojekakvim strminama, kamenjarima i trnjem- pa makar i putem izvile koji prstić ili prerasle opsesiju savršenim lakom- podignu noge uvis na suncu, stave ih na muška prsa i osjećaju se živima, sposobnima uživati, pa čak štoviše sve redom obznaniti i (ne uvijek dobronamjernoj) publici bilo koje vrste.

Sara mi komotno može biti majka- i ne slažemo se uvijek u svemu. Ali ovo je toliko nenadjebivo, kad razmisliš malo o svemu, o tom životu, o tom da si žena, o tom da život kao takav često ima neke čudne ćorsokake i tmine, o tome da ta žena ima dvije odrasle kćeri... Toliko je nenadjebivo i lijepo to što je ovjekovječila. I uopće nije poanta u noktima, niti u kostima stopala. Ali tek nije poanta u onome tko je u stanju popišati se po tome, žalosno ne uviđajući- i još gore- i sama bivajući žena koju je život isto vjerojatno kojiput i ranio, i gorko prevario.

Voljela bih, kad svojim stopalima prijeđem još puteva (nadajući se da ovakvih dijelova puta više biti neće), svoja stopala podići na muška prsa ili pak na sunce- a ne njima gaziti male radosti drugih bića koje ih javno podijele, s lijepom porukom.

Fotografija je fantastična, i to kažem kao žena ženi;
kao mlađa žena ženi koja je, prešavši svoje staze i puteve, ostala sposobna nalakirati nokte crveno, podići stopala muškarcu na prsa i reći "volim te, živote".
Dodaj slobodno i "neka pati koga smeta".

To, mačko.

-------------------------------------------------------------------
Dodatak:

I ja se susrećem s raznim kritikama. I polako učim da se nije rodio tko bi svima ugodio- ali ne učim to onako da znam, nego onako da to zaista tako i osjećam.

Pa čak i ovdje...
Ako kažeš da ti je lako biti samohrana mama- mora da nešto krivo radiš i da si površna (a eto, pobiremo svjedodžbu odlikaša, dječaka koji je vrlo suptilan, iznijansiran i ne trpi nepravde i teror nad slabijima iako je dvije glave veći od vršnjaka; a eto, mom prematurusu ni traga hipotonusa... I imam ponešto eto s time.)
Ako kažeš da je teško- što si se jebala pa sad kukaš.

Ako uspraviš glavu i ideš naprijed- kučka bezdušna nije voljela muža.
Ako ti se slomi srce nad činjenicom da je tamo gdje jest- koja kuja umjesto da brine o djeci ona kuka za mrtvacem.

Ako sam plava i našminkana, droljasta sam.
Ako sam smeđa i nenašminkana, muškobanjasta sam.

Ako sam debela- koja krmača zapustila se.
Ako sam mišićava i radim na sebi- koja egoistična glupača, površna, čim se ona hvali.

....primjera je za do prekosutra, ali jedno je uočljivo: kolača svijetu nitko napekao nije.
I što god napravim, bit će onih koji će se posvađati sa sobom (zapravo, ne sa mnom) oko nečega.
I što god napravim, bit će onih koji će, pomireni sa sobom, nešto lijepo u tome vidjeti, jer pretežno i ne pokazujem ništa osim truda da od nezahvalne životne pozicije stvorim što više pobjeda za klince i sebe.

Odem li u misiju u Afriku, netko će pričati da sam pukla.
Preudam li se, netko će pričati da sam drolja (i paralelno govoriti da je Zlatko Mateša frajer).
Budem li mršava, debela, mišićava- svi će imati svoje mišljenje o svakoj od mogućih opcija kao da me "lično i personalno" jebu svake noći triput nasilu i zbog dogovorenog braka u Indiji pa eto moraju a ja im po volji nisam!
Svi će znati što treba učiniti, kako, i u kojoj prilici i dozi.

Ali .................
Pokosit ću dvorište sama.
Ispeći ću kruh sama.
Platit ću račune sama.
Borit ću se sama.
I na kraju dana, s tom diplomom ili bez nje, bit će mi ponešto jasno o tome odakle to ide, i kome se kao bumerang vraća.

Jer prekrasno je umornoj teti iz Konzuma reći da ima lijep ten.
Iako ima i : višak kilograma, izrast, podočnjake, malu plaću i vjerojatno se njeguje tek Soleom...
Ali kad joj kažeš da ima lijep ten, ima i osmjeh.
I to je i tvoj osmjeh.

Think about it. :)*

Molim, Jasenko Houdek Jajara? Kako na videu netko moze bit jaci nego na fotki? Evo fotka. Link

Gdje ste decki s misicima? Zasad je jedino FLY pokazao da ima ramena kao brdo. Gdje ste?

Link

-----hahaha, ovaj me kuži.

Daj mi par mjeseci teretane kad se vratim u Zg pa dođi plači manje ćeš pišat :)

znate, kad počneš s ketogenom tijelo se prilagođava prvih par dana.
Simptomi variraju, kod mene se radi o teškim proljevima.
Prvo se gube glikogenske rezerve, s čime odlazi i voda, a pomoću ketostixa ću pratiti pa vam javiti kad sam ušla u ketozu, odnosno kad je moje tijelo iscrpilo sav glikogen i prešlo živjeti od vlastitog sala.
Živjet će bogami sretno i berićetno, ima od čega.
Sve u svemu, više me ne muči što želim pizzu (to će ostati vaša frustra, muškarci)- nego što imam eksplozivne proljeve.

Postoji li cheat day u ketogenoj? U biti, na svakih 20-30 dana možeš napuniti glikogenske rezerve, i čak tu ima benefita za gubitak kila (dan u kojem se ubijaš: kolačima, tjesteninom, voćem, sve ono što inače ne smiješ).
Ali nakon toga opet slijedi isti mučan proces povratka u ketozu, što ne preporučam.
Zato, kao i u vezama- nemojte varati jer ćete se inače u vlastitim govnima utopiti.

Ketogena je sjajan način prehrane i na takvom smo evoluirali. Ljudi su se razvijali kao jedinke dok su kao dobri lovci jeli životinje i njihovu mast. Zatim je razvoj prestao jer smo krenuli u sve ubrajati gluposti: voće i povrće (obična vlakna, šećer i malo topivih vitamina), a najviše nam je presudilo kad smo u sebe počeli trpati stočnu hranu (žitarice).
O veganima neću puno govoriti. Imam tri frendice-poznanice veganke, od kojih je jedna potpuno psihofizički sjebana, druga pokušava posvojiti dijete jer "ne može imati djecu" (ja ne znam ima li mačka četrdeset kila, ja da sam beba ne bih tu dolazila sigurno); a treća razmišlja o samostanu i živi sa svoja tri psa. Jasno je da im fale nutrijenti, mozak je tu depriviran potrebnih tvari.

Moje najneuspješnije mršavljenje bilo je kad sam- vrlo kratko- bila vegan. Te se faze ne želim ni prisjećati, trajala je srećom svega 2 tjedna. U ta dva tjedna sam dobila izuzetno puno kila i nabujala, nabrekla- zašto? Jer to se zove stočna hrana, pa makar imala naljepnicu "zdravo". Ne vjerujte svemu što vlade promoviraju, uključite mozak: kad smo evoluirali? Kad je dobar lovac jeo stočnu hranu? I ono najbitnije: ako ti tijelo ŽUDI za mlijekom (a ti uzmeš sojino mlijeko); za mesom (a ti uzmeš VEGANSKO meso); ....... govori li ti to možda da si mentalno bolestan i defektan?

Uključite mozak i vratimo se na osnove. Sve što vidiš da priroda radi, imitiraj.
Počnimo jesti kako su jeli ljudi dok su evoluirali.
Izvadite jebene silikone koji vas remete energetski u području srčane čakre (zato postajete depresivne); a vi dečki krenite jesti meso jer ovo što u krevetu radite zove se rigor mortis a ne seks.

---------------------------
Žena od Milanovića laže ko pas.

Postanimo nacija seksualnih giganata i ljudi koji se opiru bolesnim trendovima.
Muškarci, postali ste totalne jadne pederčine i morate se vratiti na meso, jaja, maslac, ribu- a po mogućnosti biti sposobni sami uloviti. Pozdrav Ličanima i Hercegovcima koji su još jedini donekle autentični i donekle muškarci.
Žene, s tim smutijima ćete doći do faze da kao ja budete krmača, pekaru zaobilazimo odsad kao kugu, i jedemo prirodnu hranu.
Primjetit ćete kako ćete nakon nekog vremena poželjeti djecu a ne đukca, kako ćete prestati govoriti "joj fuj..."za sve, i kako ćete postati normalna žena a ne budala s psom i netlixom koju jebe šta je neka Zara izbacila (to je prvenstveno ružno i nekvalitetno, nefunkcionalno, ta opsesija je bolest i dokaz da ste potrošno sredstvo velikih korporacija). Postat će ti nebitno ugrađivati tu plastiku na nokte kao da si ranjeni orao. Osjetit ćeš buđenje Erosa i principa života.

Dajte si šest mjeseci da vam mozak postane normalan od toga i da vam se probude životne sile.
Make Croatia great again. Link
funfact- ovaj dečko više liči mom bratu nego moj brat, to je scary... Lovorka se u zadnje vrijeme nabacuje mom bratu, ali on želi promijeniti broj mobača- to su ti tvoje kave sa ZOBENIM mlijekom dečko...

MAKE IT ROUGH!

jesi li ti list lovora?

i skršio štrik.
Fakat sam se usrala. Sad sam tu granu uspjela dofurat na cestu i molim Ličane koji me čitaju da je netko pokupi.
:)*

zaista mislim da si ubrala sve
em što si bistra ko pčelica
em što to zapravo nije tako zakukuljeno bilo
osim što si bistra, još si i elokventa i načitana
pa kad tome dodaš tvoj sjajni smisao za humor
moje trkeljanje može biti samo inspirativnije
ka se radi o toj površnoj zabavi
nitko nije rekao da se i površna zabava ne može začinit
ali ja to smatram normalnim
i zato na jako mali broj blogova svraćam
idem tamo gdje se ljudi vole zajebavat
i super je kad se zajebancije izdigne mrvu od prozaika

kužim da sara to ne voli, ona je to davno dala do znanja
i miljno puta se dogodilo da reagira na trkeljanja takvog tipa
jer ga jednostavno ne preferira
i rijetko se šali


dalje o tebi Brko kad sime povukla za jezik i insinuirala da "ako je od mene kompliment..."
:))))
ti si zerija 20g od svojih stvarnih godina
sve ove tvoje šize koje tu dijeliš sa nama su normalne
a ti ih odrađuješ nevjerojatnom brzinom
100% sam uvjeren da tvoje vrijeme tek dolazi
nisi ti još ni primirisala svom peaku
tvoje introspekcije su genijalne
većinom
:)
ne poznam te, pa ne znam kad je nešto igrokaz a kad je zaprave
mislim, večinom naslućujem
ali sam svjestan da ima i jednog i drugog i da tim imaš svoje razloge za to

pisala si ovdje da te neki lik proganja i optužuje da si sklona probisvjetima
mislim da je fulao cijeli fudbal

ti si po meni, prototip barbike, koja sanja retro muškarca
zato su te i vagnuli dalmoš na zvijezde pa ličanin na "eu du natural"
nije lako spojit životni drajv kao da je usađen od svih tvojih baba predaka
sa tvojim mozgom

ali
ALI
uz tvoj mozak i tvoju sposobnost ogoljavanja, nema teorije da ćeš sazrijet u dinajlu
eto te ko lampa za još koju godinicu
sve nas je obilježila mantra o vječnoj ljubavi i zajebu kad se osvijesti da je nema
a može bit puno malih ljubavi
"malih"
velike one mogu bit
al ne moraju bit filmske i fatalne
eto, dobro sad?

:))

Jutros sam doživjela živčani slom kad sam se vidjela u kupaćem kostimu.
Odmah sam išla vidjeti datum- što bi rekao Matić, sad je kasno da se menjam nek mi bude nek mi sude, i poniženje i stub srama sve je to za ljude..........tako nešto. U svakom slučaju, ovo ljeto malog furam preko trbuha i tko me ružno pogleda kažem mu "imam kašikare, imam paštete, imam bombe razne, šta si blenuo?!"
Znači katastrofa buraz moj.
Datum je ujedno točno 9mj do mog 38.rođendana i odlučila sam da će to biti razdoblje trudnoće u kojem ću roditi sebe za jednu drugu pjesmu: pokaži svoje zmijsko telo slobodno smelo, pohvali se kad imaš čim, daj svima domaći zadatak nimalo lak, nisi ti kriva što si mrak.
Znam, znam, nije baš Mozart ali ja sam djevojka narodna i moje su radosti proste.

Elem, vidjevši to salo kako kipi kroz badić... Znači kipi... Ispod pazuha imam više sala nego u sisama... Jadni spljošteni a masni guz se na četvrtine raspilio... Imam četiri sise i četiri guzice a ništa nemam ali zato kao da blizance nosim i u podbratku kao vjeverica koja lješnjake skriva.... Uopće tu konstituciju jer ja debljanjem ne dobijem obline nego kao da je netko nasrao na mene lopatom... Zaključila sam da u badiću izgledam kao safalada na koju je netko nabio kurton Durex Extended Pleasure. Uvučem li trbuh, postignem samo to da izgledam kao plinski bojler ili čak realno trafostanica. 81 kg čiste ljubavi, glava došla kao generalu Rojsu.
Bit će ovo ljeto sramote ali prelijena sam da bih nosila pareo i to vezala- na kraju ja uvijek hodam kao šesta lička i ne jebe me ništa. Ovo ljeto čak nemam inspiraciju dlake obrijat dole jer mi je to nekako postalo cool otkad sam Ličanka, sumnjam da će nešto promijeniti odlazak na plažu po pitanju mojeg stila i savjesti. Možda se predomislim u zadnji trenutak, ali zasad je prizor prilično monstruozan.

"Lele, Barbara, boga ti draga!!!!!!!!!!" šokirana sam i na rubu nesvjestice uskliknula dok sam se uz pomoć ogledalca gledala u ogledalo s leđa. Nešto kao Ratko Štritof, penzionirani vaterpolist. Ono znaš kad se vaterpolisti udebljaju 15 kg za božićne praznike, po tom su poznati. Ja imam takvu konstituciju i najgore što sam u životu napravila to je što sam godinama trenirala plivanje. Od toga su mi ostala široka ramena i nerazvijeni kukovi, a kad se udebljam stvar je jeziva- kad sam gladna i rušim se onda sam čudno prezgodna. Meni je biti disciplinirana, a karakter mi je girls just wanna have fun- i to je problem.

Bijesna sam otišla po piletinu, maslac i Thomy majonezu sve lijepo na posteljici od sirove endivije.
To sam sažvakala i to mi je to za danas. Keto principi su jednostavni, stvar savršeno funkcionira: što niži glikemijski indeks i jedi jednom dnevno. Prvih par dana je krvavo, kasnije se navikneš i hrana te ne zanima jer si prešao na ketone. Poanta je preživjeti prvi tjedan, a to je kao skidanje s koksa. Znači već mi sad nije dobro i dala bih sto Amerika za pizzu.
Sad znam kako je vama picopatnicima, i ja bih picu neg išta.

Međutim, ovo ljeto ću nekako uz pomoć dragog Boga s tim kobasicama i salom koje kipi (na sve četiri strane svijeta, ruža vjetrova) preživjeti. Dobro je da je beba mala i mogu ga nositi kao pederušu prek sala. On će me spasiti ovog ljeta, a do sljedećeg stvar mora biti bolja.

Što kaže jedna divna pjesma- mislim Jadranka Stojaković ali nisam ziher- suknju kraću oblačiću nek sevaju tange, polugola zaplesaću ko cura sa štange.
Ovo nema jebenog smisla. O vlastito salo se spotičem, građena sam kao tijesto za buhtle.
Izgledam kao hot dog nabubreni namočen u vodi.
Keto game strong as fuck- this is Sparta.

Moj kupaći ovog ljeta predstavlja jednu modnu nesvjest, zbiljski prezir spram grijeha Neumjerenost u jelu i piću, i kriva sam po svim točkama optužnice za vizualni zločin protiv čovječnosti.
Dobro je to sve, pozdrav od one koja jede maslac, meso, jaja, ribu i ništa ugljikohidrata.
Ovo što vidite u mom oku nisu suze, to pada kiša... :)

Udrite gromovi ovo su lomovi!!!!!!!!!!!

Moje iskustvo je vezano i za moje afinitete. Nekom se ovo ne bi sviđalo, a ja sam imala osjećaj da sam ulovila Boga za bradu kad sam otkrila da se može živjeti i ovako. Teško mi je odgovoriti na pitanje je li to bolje jer tu su razni faktori.

Svakako, moje je selo nadomak civilizacije- kad sjedneš u auto brzo si u Gospiću: sad kako kome, muž kad je vozio bili bismo tamo za desetak minuta, meni treba dvadesetak jer sporo vozim pa onda još toliko da se sparkam :)))
Ali realno za nedebilnu osobu računaš s 10-15 minuta.
Recimo, u Zg sam se tramvajem kao klinka vozila 65 min tramvajem na dramsku u centar.
-------------------------------

Nema stresova tipa da moraš uzeti dan godišnjeg da središ nešto od papira; sve se riješi u jednom krugu, još stigneš na miru Božjem negdje popiti kavicu, kad se ideš parkirati ne moraš po rinzolu se penjati i fasovati probleme s policijom nego ima mjesta (a kad nema, pitam nekog da mi uparkira da ne moram opet limaru, bolje ispast idiot pred nekim muškim stvorenjem koje te spasi nego opet ići Toniju, taj čovjek mi je već ko brat rođeni ... sad sam se malo opametila pa ne uletavam ko tuka u finiš nego kažem nekom- molim vas gospon bi sjeli i smotali ... I tipovi su srdačni, oni ti to naprave, u Zagrebu je neka nervoza i još bi ti jebali majku).

---------------------------------
Teško je opisati osjećaj koji ti nudi kuća i vrt.
Ja u Zagrebu imam sasvim lijep stan, ali čim otvorim prozor evo ga sav stres, trubljenja, sve ulazi unutra.
A ja dok ovo tipkam, pjevuše mi ptičice, dođe mi jež, ja se ovdje pomalo osjećam s te strane kao u bajci.
I osjećam da je ovo moje, a ne da sam neka pčela u košnici.

S druge strane, dok ovo tipkam događa se svašta nešto što je bilo realno da bude briga muškarca: trava raste, ogradu treba ofarbati, uostalom i kad seljačina krene brljati po garaži u pokušaju da ukrade Stihlovu motornu pilu puno bi efektnije bilo da zagrmi moj Ita iako ni ja nisam beznačajan faktor kad se nakostriješim- pa ipak, da je Ita tu ne bi to nekom ni palo na pamet.
Ja se ne furam na feminizam i nisam iznad koncepta niti u furki Amazonke.

-------------------------------------
Prinuđena, jesam se i tog lovila, viđana sam s tim trimerima kao partizanka, sve se to može.
Ali... to je onda jedan posve novi životni stil.
Da sam solo- možda.
Ali sam s dvoje djece i stvari su ipak u ovoj formi života zajebanije- jer jedno od te djece je malo.
(Plus životne okolnosti ovog mjesta i uspomena: drugo od te djece je traumirano i zgađeno ovim mjestom, ne može podnijeti uopće proći pored dvorišne zgrade gdje se moj muž objesio, i ja to maksimalno uvažavam. To je glavni razlog da idemo odavde.)

Ovo drugo, možda bih se ja ulovila i nadalje svega toga, hitala vreće peleta, kosila, možda bih i bašču organizirala, razmišljala sam i nabaviti šarplaninca kao svaka poštena lička kuća... Zvao bi se Medo, a kako će drugo. Možda Gara ako je ženka, pa da skupa idemo korpulentne i garave ko prave Ličanke a ne neke drolje s Filipina.
Ali nisam samo ja u igri.

U onom dijelu gdje gledam to sama- istina je i da se MOŽE nešto, ali mora li se samo zato što se može?
Razumno je i upitati se trebam li i želim li slobodne trenutke provoditi u nekim krumpirijadama, frustracijama, okršajima s debilnim nepismenim kretenima kojima ću cijeli život biti "sigurno se zbog nje ubi!" i slično.
Ili bih možda mogla sa svojih 37 godina i ipak nečim u glavi, izabrati nešto za sebe od zagrebačke ponude.

Ovdje ti je to što ti je: dođe Ivan Zak ili slično nešto kad je Uzvišenje Križa;
imaš si nedjeljom misu pa možeš revati s onim ojkačama;
imaš si birc u kojem šuškaju kad prođeš kao da prolazi Dijete Kukuruza (tako bi bilo i mojim klincima)
a ako nije to u pitanju probat će ti ga metnuti jer kaka si da si štaš sa vlastitom ženom koja ima 67 godina od čega zadnjih 40 nosi ladnu trajnu i solo brk.

---------------------------------------------------
Sve u svemu.
Da je bilo po mom?

Muškarac i ja, suvisli i sretni, podižemo djecu u miru.
Uloge smo podijelili- on pošteno oko drva dok ja savijam sarmu.
Kad nam što treba u Gospiću, eto nas začas.
Začas smo i u Zadru, Karlobagu.
Vještom vozaču je i Zagreb na sat i pol (meni eventualno 6 sati i molitve Svetom Benediktu).
Malo mjesto, deficitaran sam kadar, školovani, radišni.
Moglo je biti jebeno.
I na kraju dana, sjednemo na drvenu terasicu, ili se ljubimo pod višnjom, ili šeeeeeeeeeeetamo po ovom raju kakvog nigdje bogami nema.

Ali to je što je.
-----------------------------------------------------

Bih li preporučila selo? Apsolutno. Pogotovo ovako neko u blizini grada, a zgodno zatisnuto.
Moj je pokojni svekar, sa sve i jednom idejom ove kuće i mjesta, fantastično razumio život.
Bio je vizionar, doktor i junačina.
No, čak ni njega nemam da mu se požalim kad nešto ne ide sad ovako bez Ite.
Ova je kuća muzej jedne obitelji koja je imala sve predispozicije za sreću, ali i čovjeka koji nikad nije sazorio, razmažen, s bijelim BMW-om za punoljetnost, vratima koja su mu se lako otvarala, majkom udovicom koja je služila...
Čovjek je bio životno nedonošče, kad sve zbrojim.

Ali divno je što ja to nisam razumjela; i u kombinaciji u kojoj bi i dalje bilo tako, ovo je mogla biti i sreća.
Ovako, nije.
Plus, znaš, borila bih se da je ovo sreća za moju djecu.
Umjesto da se borim, mogu se učlaniti u teretanu, konačno dopuniti obrve, otići na nokte a ne uvijek ovaj pepeo čačkalicama vaditi van.
I ono što je najljepše, mogu popiti kavicu bez da me itko gleda kao da sam Severina za siromašne i krezube Ličane; ili čak još gore: crna princeza Arkanova udovica Ceca Ražnjatović.

Mogu se utopiti u masi ljudi koji imaju svoje probleme, pokoju pročitanu knjigu i kojima se savršeno jebe za mene.
U selu si svačiji, što može biti lijepo, ali ne u situacijama kao što je naša.
Na kraju dana, zašto ne reći i to da kuća traži i mušku i žensku ruku. Možeš ti to sve sama, ali pitanje je moraš li.

Postoji onaj dio u kojem nisu bitne kulise koliko predstava i uloge.

Prvo ide ovaj link Link
sjajno je!

Odlučili smo se uživiti u tu priču. Da su pobijedili, osjećali bismo se kao da je to i naša pobjeda.
Svi bismo se očešali za taj komadić torte, koju nismo pekli mi, jer mi smo komotno njihovu igru mogli gledati i kao hrpe sala otromboljene (evo ja prva, nikad nisam bila ovako nefit i to je prejadno!), kao gomila lijenih govana koji nisu sposobni tenisice zavezati a kamoli potrčati: A IPAK BISMO SE OČEŠALI ZA KOMADIĆ TE TORTE: ponosa, slave, uspjeha, veselja!
KAO DA JE NAŠE- kao da smo mi guzice znojili i žderali bjelanjke a ne krafne i bureke; kao da smo mi ustajali od malih nogu prije šest da stignemo prije škole na trening i sl.
SVI BISMO TAD BILI SPORTSKI POBJEDNICI a možda ni onu stvar od škembe ne vidimo što je vjerojatno slučaj za mnoge navijače koji će uz pivo i čipičips znati što je trebalo i kako je trebalo i tko je u kurcu igrač.
Taj stav nas je onda zadužio za to da, sad kad su izgubili, ne govorimo protiv njih nego da se osjećamo kao da smo i sad dio te priče u kojoj se jbg izgubilo.

To je kao da okreneš leđa frendu jer se razbolio, ili kao da odjebeš ženu jer je dobila 30 kg, ili muža počneš varati jer više nije direktor nego radi na šalteru.
Nemrete tak.

Razumijem ove ljude koji se u to nisu ni uživljavali. Ali ako se već jesmo, onda jednako s poštovanjem prihvatimo i da nismo bili bolji, odnosno da smo ispušili, kao što bismo si dali pravo njihove golove i sportske uspjehe slaviti kao svoje. Iako su oni ti koji se znoje i maltretiraju (istina je da su i brutalno plaćeni za to, ali za razliku od mnogih pizduna koji ne rade a plaćeni su, za sportaše bar vidiš ako ništa po mišićima da rade, i nerad sakriti ne mogu, za razliku od tisuća i tisuća službenika po RH!
Profesionalni sport je krvavi užas, znam po bratu i njegovim operacijama kukova i hemoroidima od naprezanja i krvarenju nosa na koje više ni ne reagira, tu imaš invaliditeta, ti nogometaši nemaju bez vraga te srčane udare... lako srat po njima, ali probaj ti fizičku disciplinu kad treba skinuti 5 pišljivih kila kako je to teško- a oni stalno neke treninge, ne mogu se ni najesti kako žele nego deru po proteinima, žive kao vojska realno... nije to samo tih 90 minuta, oni su manje-više stalno osim tu i tamo kad odu na narodnjake i sl. u tom modu da moraju biti nogometaši. Biti sportaš je možda najpoštenije zanimanje na svijetu, tu nema švercanja ni zajebancije, kao npr. po javnim službama gdje svire kurcu prema suncu i pizdi prema zvizdi čast iznimkama... to su Spartanci.)

Znači... Sad ih se odričete jer su izgubili. A da su pobijedili, bili bi vaši. To je jadno.
Ako sam bila spremna bahatiti se s kockicama, biti sretna i slaviti što su pobijedili... Ako sam ih kao pobjednike u svojoj glavi kanila svojatati i da budu "moji".
Onda su jednakom logikom moji i sad kad su popušili, i ja im kao već starija ženska želim u sebi kao sinovima reći:
pa potrudili ste se, dali ste što ste znali u datom trenutku, i bit će još tekmi, ja sam svakako ponosna kad vidim te kockice i kad nam sviraju himnu na početku tekme. Zbog vas se i mi mali osjećamo velikima.
I je mi krivo što nismo ispali baš neke face i jebači ove godine... Ali ima još godina da se dovedemo u formu i red i da razne kokošare pobijedimo u ovom i u onom.

Znači, nemreš ih se sad odreći - ako imaš nešto s njihovom pobjedom (odnosno, umisliš si da su to "tvoji", jer mi smo Hrvati a oni su hrvatska reprezentacija)... onda imaš nešto i s njihovim porazom: po istoj osnovi, i to je fair play.

Sve u svemu, nemoš protiv jačega. Ovaj put nismo bili jači.
Ali ima još godina- za njih, za mene, za tebe.
Vole ih i dalje Vatreni (Strijelac, Lav i Ovan) :)

(Nekad popušiš, nekad pobijediš. Nekad odeš dalje, nekad doma plakat u jastuk. Ali jedno je sigurno: izgubio je samo tko je odustao. Dok god gori vatra, bit će i golova. Ne mora sve danas, opet ćemo se mi kurčiti svojim kockicama, i to vrlo brzo!)

Link
-Balašević, "Drago mi je zbog mog starog"

Nikad ne nosim kolica sa sobom jer se više izjebem dok ih sklopim nego da nosim dijete u rukama.
Zato ga nosim i bacam stvari u košaricu pa što pogodim a što ne pogodim skupljam i fino naglas psujem.
Pored peciva, mama u kolicima vozi curicu od možda tri godine.

Obrati se mojoj bebi: "beba, beba, beba!" i ja joj ga prinesem, a ona ga podraga i utanji glasić "aaaa..."
S toliko nježnosti.

Potom mi kaže: "jesi ti njega nosila u trbuhu kao moja mama mene?"
Kažem da jesam, pokažem joj da je bio naopako kao šišmiš, da je bio još manji pa je stao, i da je ona bila mala a ne kao sad velika cura, pa je stala.
A ona na to kaže "MI SMO SE ŽGUŽVALI DA STANEMO"

Žgužvali! Hahaha... :))))))))))))))

Link
uz našu ličku navijačku pismu! Link